Cambodia

KAMBODŽA. Ustajem u 7.00 i uzimam taxi prema sjevernoj autobuskoj stanici Mo Chit Mai. Na redu je Kambodža. Na stanici kupujem kartu za 150 bahta do graničnog mjesta Aranyaprathet u istočnom Tajlandu. Dolazak na granicu oko 13.00. Za prelazak ove granice sam se naslušao svakakvih strašnih priča, od raznih prevara, lopova, mafijaša, prosjaka…u svakom slučaju nije mjesto gdje bi čovjek želio provesti noć. U Aranyaprathetu, odmah na bus stanici me salijeće gomila taxista i tuk-tukovaca nudeći prevoz do granice. Uzimam neku babu sa tuk-tukom i za nekih 60 Bht ona me vozi do konzulata Kambodže odmah ispred graničnog prelaza. Tu uzimam vizu za 30$ pitajući se sumnjičavo da li viza stvarno toliko košta. Prelazak granice je prošao bez problema. Ovo je napaćena zemlja sa nekoliko miliona mina zaostalih iz mnogih ratova, tako da se ne preporučuje mnogo šetanja van puteva. Kambodža ima oko 14 miliona stanovnika i ustavna je monarhija sa demokratskom vladom. Tako bar kažu. Ja sam imao priliku da budem tu baš na dan izbora i po priči jednog tuk-tukovca tu nema baš neke demokratije, jer on je pristalica opozicije i kaže da će sadašnja vlast pasti vjerovatno kad on umre od starosti a možda ni tada. Cijeli taj dan sam se pitao zašto svi imaju umrljan kažiprst mastilom. Sledeće jutro, oko 7, po dogovoru sa lokalnim vozačem tuk-tuka, krećem u obilazak hramova Angkora i jezera. Najprije idemo do jezera Tonle Sap, nekih 10 – 15 km južno od Siem Reapa. Na putu do jezera nailazim na nešto što bi trebalo biti benzinska pumpa. Naravno, benzin se prodaje pored puta u bocama od 1 litra, s tim što je ovaj još i napravio stalak za boce tako da liči na pravu pumpu a pored nje još i koliba od trske koja bi trebala biti prodavnica. Jezero je naravno božanstvene boje blata. I tu ljudi žive u svojim primitivnim kolibama na vodi. Na jezeru se nalazi više sela od kojih je jedno Kampong Phluk. To je zapravo skup od tri sela sa oko 3000 stanovnika. Pročitaj više… 

Thailand

TAJLAND. Nakon leta koji je trajao cijelu noć, oko podne slijećemo na međunarodni aerodrom Suvarnabhumi u Bangkoku. Grad ima preko 8 miliona stanovnika, a šire područje oko 15 miliona. Lokalno ga još zovu i Krung Thep, što znači “grad anđela”.  Čim sam izašao iz aviona osjetila se velika promjena klime. Ovde je uvijek toplo, čak i kada pada kiša.  Nezaobilazno je da vam svi i na svakom koraku nude da vas odvedu na sexy predstave ili kako oni kažu pussy show ili ping-pong show. Drugi naziv se odnosi baš na to što djevojke rade sa ping-pong lopticama ali i mnogo šta drugo. Tako da mi je i vozač tuk-tuka predložio da posjetim jedan. Malo sam sumnjičav, noć je a on me vozi u neki sumnjiv dio grada, do jedne kafane. Gore na spratu su predstave. Ulazim, naravno Ten Tai će dobiti svoj dio što me ovde doveo, i gore počinjem da se cijenkam za ulaznicu. Starija žena, vjerovatno bivša kurva u penziji, očigledno želi da me odere u vezi para, čak mi nudi i da poslije predstave mogu malo da se zabavim sa djevojkama. To mi za sad ne pada na pamet. Slikanje je zabranjeno, tako da moram ostaviti kod nje i mobilni i fotoaparat. Nadam se da neće nestati. Ulazim u omanju prostoriju, koja je u polumraku sa manjim lightshow-om, na sredini je metalna šipka i mala bina, a okolo sa tri strane sjedišta za goste kojih ima desetak. Vidim da ima još bijelaca, dobro je. Neće me zadaviti, opljačkati i baciti tijelo u rijeku. Program traje konstantno. Smjenjuju se djevojke koje izvode razne vragolije sa ribicama, ping-pong lopticama. Jedna je čak izvukla odozdo i niz žileta povezanih lančićem. Vjerovatno su žileti vrlo tupi, ali opet, izgleda dobro. Jedna od cura mi kaže da napišem svoje ime na papir i daje mi veliki flomaster. Kontam, da neće biti neka nagradna igra, pa izvlačenje? Neee… ona je uzela taj flomaster, stavila list papira ispod sebe i napisala „Welcome to Bangkok Miroslav“, a nije pisala ni rukama, ni nogama, ni zubima…a piše odlično! Sumnjivo je koliko godina imaju ove cure i da li su uopšte punoljetne. Zatim su izveli čin sexa, jedna djevojka i mladić koji isto tako nema 20 godina. Zatim sam se malo prošetao po Khao San roadu. Ulice su pune ljudi, hiljade turista, uglavnom zapadnjaka. Bangkok strašno smrdi, vaduh je sparan i toplo je. Ulicom se šire razni mirisi ili tačnije smradovi razne hrane koja se sprema i prži tu na ulici i prodaje. Na ulici se prodaje svašta: hrana, odjeća, žene…mnogo je barova i noćnih klubova. Pročitaj više…

Vietnam

VIJETNAM. Cu Chi predstavlja kompleks tunela čiju gradnju su počeli pobunjenici protiv francuske kolonijalne vlasti još 1930. godine. Tokom građanskog rata i američke intervencije tuneli su prošireni od strane snaga komunističkog Vietkonga i protezali su se od kambodžanske granice sve do rijeke Saigon u dužini od oko 215 km. Za Amerikance su predstavljali noćnu moru. Iako su američke leteće tvrđave spalile celokupno zemljište iznad tunela na više stotina kvadratnih kilometara tako da nijedno drvo nije ostalo i područje koje je nekad bilo džungla pretvorili u pusto područje bez drveća, nisu uspjeli da istjeraju Vijetnamce iz tunela. Na kraju su Amerikanci osnovali i posebnu vojnu jedinicu, sastavljenu od ljudi niskih rastom i sitnije građe, koju su nazivali ” tunnel rats” ali ni to nije pomoglo, jer svaki pripadnik te jedinice koji je ušao u tunele nije iz njih izašao živ. Tuneli su vrlo uski i prilagođeni Vijetnamcima koji su dosta sitnije građe od Amerikanaca. Cu Chi tuneli su imali i svoje spavaonice, kuhinje, male radionice za opravku i pravljenje oružja. Ulazim u tunele sa jednim vijetnamskim vodičem. Unutra je pravi pakao. Ništa se ne vidi a užasno je vruće. Većinu tunela su zatvorili, jer da nije tako, sigurno bi se neko izgubio i ko zna kad bi izašao. Ako bi uopšte i izašao. Na površini je ponovo zasađena šuma, a vidljivi su mnogobrojni krateri od bombi koje su izbacile američke B-52. Takođe, još uvijek postoje ostaci rovova Vietkonga kao i uništeni američki tenkovi. Pročitaj više…

Laos

LAOS. Odlučio sam da idem sam na treking po džungli. Pročitao sam da se u jednom selu po imenu Ban Na može to organizovati, pa idem tamo. Ban Na se nalazi na samom početku Phou Khao Khouay nacionalnog parka. Odjavio sam sobu, a stvari ostavio u susjednom gesthausu na čuvanje, jer ovaj luđak vlasnik ide na odmor, grom ga spalio. Uzeo tuk-tuk za 3$ do južne autobuske stanice, nekih 10 km od grada i tamo našao neki pickup kamionet koji će me odvesti do Ban Na. Vožnja vrlo prijatna, vjetar u kosi, priroda divna. Sa mnom je još par lokalaca koji su iz sela. Nudim im po cigaru na šta oni pokazuju zahvalnost do neba. Prijatni ljudi ovde. Napokon stižemo do sela Ban Na. Do centra sela je još oko 2 km od glavnog puta, te se upućujem pješke, zajedno sa još likom koji se vozio sa mnom. U tom nailazi neki njegov komšija sa motokultivatorom i prikolicom, pa sjedamo na prikolicu i vozimo se do sela. Kuće u selu su uglavnom od drveta, dosta primitivne i najčešće imaju samo jednu veliku prostoriju. U selu sam našao nešto što bi moglo biti kao seoska turistička agencija. Zapravo jedna koliba od trske i bambusa, u kojoj sjedi čovjek i organizuje treking po džungli. Tu je i neka prodavnica u kojoj se artikli mogu nabrojati na prste. Sjedamo za jedan sto vani i počinjemo sa dogovaranjem oko trekinga. Za 40$ smo se dogovorili za noćenje u džungli, sa lokalnim Lao ručkom i ruta od cijelog dana i povratak sutra oko podne. Bus za Vientiane imam oko podne sutra pa bi se htio vratiti do tada. Dobijam dva vodiča i krećemo odmah. Najprije idemo već utabanim stazama, te mi se učinilo da bi mogao i sam ovako. Međutim ubrzo smo skrenuli sa staze i počeli da se probijamo kroz bujnu vegetaciju, tako da mi je postao jasan značaj i važnost dvojice vodiča. Nakon 2 sata hodanja, kupam se u znoju i mnogo sam umoran. Konačno stižemo do neke riječice koja teče po stijenama te tu pravimo pauzu da se malo odmorimo. Tu smo se kupali pod slapovima. Sumnjam da je jedan od vodiča peder, kako me gleda i štipka me po grudima kao iz šale. Nakon pola sata odmora idemo dalje. Cilj nam je doći do osmatračnice za slonove. Usput nailazimo na dosta tragova prolaska slonova. To zaključujemo po polomljenim granama, ali i po slonovskom izmetu. Pročitaj više…

Uganda

UGANDA. Uganda, država sa oko 28 miliona stanovnika je mjesto u kojem se nalazi najviši planinski lanac Afrike – planine Rwenzori ili Mjesečeve planine. Tu je najveća koncentracija primata na svijetu, kao i izvor moćnog Nila. Poznata je po planinskim gorilama koji predstavljaju pravu rijetkost. U Ugandi živi polovina od ukupnog broja gorila na svijetu. Zauzima dobar dio obale jezera Viktorija a glavni grad Kampala je jedan od najvažnijih centara regiona a sigurno najvažniji na jezeru na koje izlaze i Tanzanija i Kenija. Vozimo se preko planina Rwenzori koje su prekrasne a vrhovi su u magli. Pejzaž je očaravajući. Put je vrlo opasan, s jedne strane duboka provalija. Nakon 3 sata stižemo do malog puta koji vodi u selo Pigmeja. Izlazimo iz matatua i nastavljamo pješke tim putem. Prolazimo pored drveća sa avokadom i kokosom a ispred nas su planine Rwenzori. Ulazimo u selo koje se sastoji od malih zidanih kućica. Prvo nas vode u kuću u kojoj je poglavica sela, kojeg oni zovu kraljem. Ova grupa koju smo posjetili je prvo živjela unutar Semuliki nacionalnog parka, ali ih je vlada izmjestila van parka i sagradila im ove kuće. Zanimljivo, Pigmeji uzgajaju marihuanu (zovu je gandža) pa nas je poglavica ponudio jednim džointom. Nije loša iako sam povukao sam par dimova. Zatim su donijeli bubnjeve i počeli da sviraju, pjevaju i igraju. Ples im se sastoji uglavnom od ritmičnog hodanja oko bubnjeva. Ne bi se reklo da su neki muzičari. Djeca se igraju u blatu i sva imaju naduvene stomake. Poglavici se dopala moja majica pa sam mu je i dao a on ju je odmah obukao. Neki drugi koji je bio pijan htio i drugu ali sam mu objasnio da ne mogu hodati go. Tu je i granica Konga kao i nacionalni park Semuliki koji je poznat po termalnim izvorima. Sa planine je prelijep pogled na nacionalni park i na izvore čija isparenja se dižu više desetina metara u visinu. Nakon pola sata boravka u selu i nakon gomile dobrih fotografija koje smo napravili, napuštamo selo. Više se ne može ostati jer su dosadni i napadni. Ubiše od raznih zahtjeva, prodaje, da smo se duže zadržali, vjerovatno bi ostali i bez gaća.  Pročitaj više…

Rwanda

RUANDA. Već je pola 12 i Kigali nam izgleda strašno noću. Desilo se ono što smo htjeli izbjeći po svaku cijenu – stigli smo u Ruandu u ponoć, ne znamo ni gdje ćemo, nemamo njihovog novca, nikog ne znamo. A ne znamo čak ni gdje se tačno nalazimo. Propast. Oko nas se odmah okupilo nekoliko sumnjivih likova sa pitanjima gdje idemo. Još kad nam je prišao lik sa „kalašnjikovim“ u ruci, e to je bio vrhunac. Željko je uzviknuo: „Jeb’o te pa ovaj ima pušku!“ A oči širom otvorene. Treba ostati miran u takvim situacijama. Panika može samo pogoršati stvari. Momak s puškom je pripadnik nekog obezbjeđenja objekata. Inače da je bio u civilu, bilo bi svašta. Sobe u ovim hotelima koje smo obišli su užasno skupe a ništa ne valjaju. U jednoj je milion komaraca a na zidu protrča gušter. U hotelu Auberge la caverne uzimamo sobu za 18.000 Rwf, što je skoro 25 evra. Mnogo za ovu rupu ali nemamo izbora. Glavni grad, Kigali, ima oko 600.000 stanovnika. Tokom genocida je bio teško pogođen, ali se danas ne vidi ništa u vezi toga kao ni posljedice rata. Na površini sve izgleda kao da se ništa nije desilo. Kako je u dušama ljudi, duboko unutra, to ne znam. U restoranu našeg hotela doručkovali omlet i popili kafu. Na recepciji sam ostavio poruku za Espi, ako eventualno dođe. Razmjenili 100 evra za 75.000 Rwf. Krenuli u obilazak grada. Nedaleko od našeg hotela je mali uređeni park sa fontanom u sredini – Place de l’Unite Nationale. Grad je nevjerovatno čist. Nema smeća na ulicama na koje smo navikli u ostalim afričkim gradovima. Zatim smo još malo šetali po gradu u potrazi za nekim barom gdje bi mogli popiti pivo. Baš i nema mnogo takvih mjesta u Kigaliju. Konačno smo našli jedan po imenu Bel air bar, teška rupa na krovu jedne oronule zgrade do kojeg se dolazi uskim stepenicama. Tu je zapravo i restoran. Sa krova se vidi dobar dio grada. Probali smo lokalna piva mutzig i primus, cijena oko 1$. Nisu loša. Željko predložio da ovde ručamo što se ispostavilo kao super ideja. Hrana je odlična, plati se 1.200 Rwf i zatim po principu švedskog stola natovariš sebi u tanjir svega koliko hoćeš. Konačno smo se najeli, ne sjećam se da smo u Africi ovako dobro jeli kao sad. Zatim idemo da posjetimo muzej genocida tj. memorijalni centar Kigali. Pročitaj više…

Burundi

BURUNDI. Burundi je zvanično nosi neslavnu titulu najsiromašnije zemlje na svijetu. Ovde kao i u Ruandi žive pripadnici plemena Hutu i Tutsi. Hutu čine 85% stanovništva i podjele između dva suprotstavljena plemena su još veće nego u susjednoj Ruandi. Zvanični jezici su kirundi i francuski. Decenije ratova su u potpunosti opustošile zemlju. Trenutno se smatra da je relativno bezbjedno putovati samo putem Kigali – Bujumbura, na manjem dijelu na sjeverozapadu zemlje, kao i glavni grad Budžumbura. Bujumbura sa svojih 300.000 stanovnika je čvrsto pod kontrolom vladinih snaga, dok je u ostalim dijelovima zemlje još uvijek aktivna pobunjenička grupa FNL – „Forces for national liberation“, koji se bore protiv vlade. Zašto je taj put relativno bezbjedan postalo nam je jasno tokom vožnje istim putem. Naime, svakih par desetaka metara se nalaze vojni položaji i može se vidjeti mnogo vojske. Na ulazu u grad se mogu uočiti i minobacački položaji i mitraljeska gnijezda. Djeluje prilično obećavajuće. U održavanju reda pomaže i vojna misija UN. Put od granice Ruande ka Budžumburi je vrlo krivudav, sa oštrim krivinama i sama vožnja po njemu je vrlo opasna. Pogotovo ako se uzme u obzir način kako ljudi ovde voze. Saobraćajne nesreće sa tragičnim posljedicama su vrlo, vrlo česte. I ovaj naš ludak nas zamalo nije dva puta ubio jer je malo nedostajalo da završimo u dubokoj provaliji sa strane. Pejzaž je vrlo sličan onom u Ruandi sa mnogim brdima i bujnom vegetacijom. Osjeća se nedostatak zakona. Zapravo, ne treba izlaziti ni hodati nigdje osim centra glavnog grada i malog dijela tj. plaže na jezeru Tanganjika. Sve ostalo je vrlo ozbiljno kockanje sa životom. Naravno i to kretanje se odnosi samo na kretanje po danu. Kada dođe noć, čak i u samom gradu se pojavljuju grupe bandita a bijelac u takvoj situaciji je jasan poziv na ubistvo i pljačku. Bujumbura se nalazi na obali jezera Tanganjika. Tanganjika, sa svojom dužinom od 673 km, je najduže jezero na svijetu a drugo po veličini u Africi. Pitam se kada ćemo konačno ući u grad jer mi se čini da smo cijelo vrijeme u nekom predgrađu. Zapravo cijeli grad je takav, niske zgrade sa prašnjavim ulicama sa dosta bijednih koliba pored puta. Ovo mjesto je užasno. Ovo i Somalija su prva liga. Izašli smo u centru grada. Na ulicama je mnogo ljudi jer je tu u blizini i pijaca. Mnogo je policije na ulicama i svi nose duge cijevi, najčešće „kalašnjikove“. Bože, kako ćemo otići odavde? Ovo je prvi put da sam negdje stigao a da već gledam kako otići. Jasno je da ovde nemamo šta raditi. Vjerovatno smo jedini turisti u gradu. Možda i u zemlji. Pročitaj više…

Kenya

KENIJA. Nairobi, glavni grad Kenije, ima više od 3 miliona stanovnika i glavni je ekonomski i politički centar zemlje. Nalazi se u samom vrhu cijele Afrike po pitanju opšte nesigurnosti i kriminala. Zato ga zovu još i Nairobbery. Još je noć i znajući za reputaciju grada, odlučujemo da sačekamo da svane dan da bi napustili aerodrom. Pametna odluka, jer vidim da niko ne napušta aerodrom. Čak i lokalni crnci sjede umorni i pospani na svojim torbama i čekaju. Stvarno dobar znak šta nas čeka u gradu. Bijelac u Nairobiju u 4 sata ujutro…nezamislivo! Idemo satima prašnjavim putem do nacionalnog parka Masai Mara. To je zapravo dio Serengetija koji se nalazi u Keniji. Ime nosi po nazivu plemena Masai koje živi u ovom području. Ovo je svjetski poznat nacionalni rezervat površine 1510 km2. Otvorena travnata savana ispresijecana sa nekoliko sezonskih rijeka. Ovdje se može vidjeti svih „Velikih pet“, što je naziv za grupu koju čine slon, lav, gepard, bizon i nosorog. Prvo nailazimo na nekoliko žirafa. Lavovi se mogu vidjeti svuda. Čite i leopardi se rjeđe viđaju ali i njih ima. Slonovi, zebre i nilski konji se mogu vidjeti u velikom broju. Od antilopa, najviše ima Thomsonovih gazela sa crnom prugom sa strane, kao i nešto krupnije Grantove gazele, topi i impale. Ostale uobičajene životinje su Masai žirafe, babuni, bradavičaste svinje, šakali, hijene… Najveća atrakcija je godišnja velika seoba životinja koja se dešava u julu i avgustu kada milioni životinja dolaze iz Serengetija prema sjeveru u potrazi za boljom travom. Priroda je fantastična. Sada je kišna sezona pa je vegetacija bujna i još uvijek zelena. U vrijeme sušne sezone ovo područje izgleda totalno drugačije. Zatim idemo da vidimo Masai selo. Selo se sastoji od koliba napravljenih od blata, drveta i životinjskog izmeta. Kolibe se zovu enkang ili manijate i obično su ograđene drvenom ogradom. Ušli smo i u jednu manijatu u kojoj se ne vidi apsolutno ništa. Potrebno je par minuta da se oči priviknu na totalni mrak. Unutra je neki starac sa malom bebom.  Pitam se samo kako izdržavaju sa silnim rojevima muha koje su na njima a posebno na djeci. Muhe im prekriju cijelu glavu, uvlače se u nozdrve i usta a oni na to i ne reaguju. Upoznajemo se sa sinom poglavice koji ima neki autoritet u selu. Pokazuje nam neki njihov muzički instrument koji se zove kudu i pravi se od roga antilope. Zapravo vrsta antilope se i zove kudu. Pokazuje nam i neku veliku kapu napravljenu od lavlje grive. Nastavljamo džipom dalje vožnju po nacionalnom parku. Pejzaž je prelijep. Svuda oko nas beskrajna savana sa ponekim čudnim drvetom tu i tamo. Drveće koje je vrlo često ovdje, ima ravnu krošnju i oni ga zovu „drvo kišobran“ – logično. U daljini krdo impala mirno pase travu. Vožnja po savani je vrlo prijatna. Dan je predivan, sunčan ali ipak nije prevruće. Stigli smo do rijeke Mara. Rijeke u Masai Mari su sezonske, što znači da postoje za vrijeme kišnog perioda a kasnije na ljeto, u toku sušne sezone presuše. Tu je neka grupa vojnika. Blizu smo i granice Tanzanije. Jedan vojnik naoružan sa M16 ide s nama do rijeke da vidimo krokodile i nilske konje. On nam je i vodič i zaštita u slučaju potrebe. Mara je mutna rijeka prljavo žute boje kao i sve afričke rijeke. Vojnik nas upozorava da ne prilazimo blizu vode zbog krokodila. Pročitaj više…

Tanzania

TANZANIJA. Nakon sat i po prijatne vožnje stigli na Zanzibar. Na ostrvu živi preko milion stanovnika. Na swahili jeziku se zove Unguja a dio je Zanzibar arhipelaga koje se sastoji od više ostrva od kojih su najveća Unguja i Pemba. Zadnjih nekoliko vijekova je pod dominacijom omanskih Arapa. Bio je veliki centar trgovine robovima, zlatom, slonovačom i drvetom. Kratko su ga držali Portugalci a kasnije su došli Englezi kojima je bio dobra stanica na putu za Indiju. Ostrvom su vladali arapski sultani pod kontrolom Engleza. Poznat je po egzotičnim začinima. Dolazak na ostrvo je u glavnom gradu na ostrvu koje se zove Kameni grad ili Stone town. Grad je mješavina različitih kultura kao što su indijska, arapska, afrička i evropska. Čim se izađe iz broda odmah nastupa navala dosadnih gnjavatora koji žele da nam budu vodiči, znaju gdje ima “jeftin” hotel ili šta god poželiš. Lokalno su poznati kao papasi a smrtno su dosadni. Nemoguće ih je riješiti se. Uglavno su svi prevaranti i s njima ne treba imati nikakvog posla. Odlučujemo da se ne smještamo u gradu nego da odemo na neku plažu na istočnoj strani ostrva i da se tamo smjestimo. To je bila glupa ideja. Najbolje plaže se nalaze na istoku i sjeveru ostrva i nisu previše udaljene od Kamenog grada jer ostrvo samo nije naročito veliko pa se svuda može lako doći. Na mapi gledamo gdje tačno da idemo i odlučujemo da okušamo sreću u selu i plaži Matemwe. Pročitaj više…

Malaysia

MALEZIJA. Ustali smo oko 7.30 i odmah krenuli prema gradskom biznis centru, tj. dijelu grada poznatom i kao Zlatni trougao. Tu se nalazi i najveća atrakcija grada, može se reći i zaštitni znak grada – kule Petronas. Idemo pješke ulicom Raja, s lijeve strane je KL kula i mali šumski rezervat po imenu Bukit Nanas. To je  jedini preostali dio kišne šume u gradu, namjerno ostavljen tako, a sad je popularno izletište sa brojnim stazama za hodanje. Bukit znači brdo, a na tom brdu je sagrađen telekomunikacioni toranj – KL Menara, sa visinom od 421 m, jedan je od najviših na svijetu. Trenutno je najviši onaj u Kini. Na vrhu tornja se nalazi rotirajući restoran i platforma za osmatranje. Ovaj dio grada je totalno drugačiji od onog dijela gdje smo mi smješteni. Ovde su visoki neboderi, poslovne zgrade i brojne banke. Orijentišući se prema mapi grada, nakon pola sata hodanja dolazimo do čuvenih tornjeva Petronas. Kule Petronas, sa svojih 88 spratova i 452 m visine, su sve do 2004. godine bile najviše zgrade na svijetu kad ih je prestigao Taipei 101, ali su i dalje ostale kao najviše zgrade – blizanci na svijetu. U svakom slučaju su najpoznatija znamenitost Kuala Lumpura. U njima je sjedište nacionalne naftne kompanije Petronas, kao i nekoliko drugih velikih kompanija uključujući i TV Al Džaziru za ovaj dio Azije. Jedna od stvari koja se mora uraditi kad se dođe u KL je posjeta ovim kulama i pogled na grad sa 41. sprata tj. mosta koji spaja dvije kule a zove se Skybridge. Nakon 20 minuta vožnje stigli smo do pećina Batu. To je brdo od krečnjaka u kojem se nalazi serija pećina i pećinskih hramova. Udaljeno je 13 km od grada. Ime nosi po rijeci Batu koja protiče pored brda. Pećine su jedno od najvećih hindu svetilišta van Indije i posvećene su lordu Muruganu. Murugan je hindusko božanstvo koje posebno obožavaju tamilski hindusi sa juga Indije, Sri Lanke i Malezije. Smatraju ga zaštitnikom tamilske zemlje. Ogromna statua gospodara Muruga, zlatne boje, stoji u podnožju pećina, a visoka je 43 m. Cijelo područje je puno makaki majmuna koji traže hranu od ljudi a ima ih i u pećinama. Svake godine, krajem januara ili početkom februara, ovde dođe skoro milion hodočasnika tokom Thaipusam proslave koja traje tri dana. Pročitaj više…

Singapore

SINGAPUR. Grad je fenomenalan. Ovo je mjesto gdje bi se moglo živjeti. Sve je čisto i uredno. Kante za smeće na svakih deset metara. Singapur je poznat kao grad kazni. Bacanje smeća na ulici ili pljuvanje se kažnjava po nekoliko stotina dolara. Za konzumiranje droge, ovde se dobiju višegodišnje kazne a za prodaju ide naravno smrtna kazna, brzo i efikasno. Ovde čak i detaljno peru gume od automobila da ne prljaju ceste. Gume za žvakanje se mogu kupiti samo u apotekama. A zašto? Pa, na ulicama ne postoje one fleke koje nastaju na asfaltu kad bacite žvaku a koje je nemoguće ukloniti. Singapur na sanskritskom znači Lavlji grad i lav mu je zaštitni znak. To je 4. finansijski centar u svijetu. Grad ima preko 5 miliona stanovnika od kojih su 3.2 miliona rođeni ovde i čine građane Singapura. Ostali su strani radnici i studenti. Većinu čine Kinezi, a značajnu manjinu čine Malajci i Indijci. Zvanični jezici su engleski, kineski, malajski i tamilski. Engleski govore svi i to savršeno. Normalno, jer se uči u školi kao glavni jezik. Kinezi čine oko 75 %, Malajci 13.5 %, a Indijci nešto ispod 10 % stanovništva grada. Dalje nastavljamo da hodamo ulicom Northbridge. Ljudi na ulicama su svi uredni, čisti, u ispeglanim košuljama i kravatama, a vidi se da je oblačenje ovde značajna stvar. U daljini se vide tri nebodera čiji su krovovi spojeni velikim brodom. Kakav arhitektonski podvig! To je Marina bay sands – najskuplja kockarnica na svijetu. Gradske vlasti to ne vole da zovu kockarnicom pa su smislili neutralan i glup naziv – integrisano odmaralište. Pošto je turizam veoma važna grana privrede sa preko 10 miliona posjetilaca svake godine, vlasti su odlučile da dozvole i ovaj vid zabave u svom gradu. Tu je hotel sa preko 2.500 soba, restorani, kazino sa 500 stolova i 1600 slot mašina, pozorište, trgovački centri i mnogo drugih stvari. Na ta tri glavna nebodera je postavljen tzv. Sky park u dužini od 340 metara a u njemu je i bazen dugačak 150 m. Pročitaj više…

Syria

SIRIJA. Apamea (Afamia na arapskom) je grad osnovan u 3. vijeku p.n.e. od strane bivšeg generala armije Aleksandra Velikog po imenu Seleucus I, i bila je jedan od ključnih trgovačkih centara. Latakija joj je služila kao luka. Seleucus je grad nazvao po svojoj perzijskoj ženi čije je ime bilo Afamia. Dosta liči na pustinjsku Palmiru ali je manja i izgrađena od sivog granita i nadgleda travnatu ravnicu Al-Ghab. Zbog travnatih pašnjaka Al-Ghaba, bila je poznata po uzgoju prvoklasnih konja. Glavna ulica, cardo maximus, je duga 2 km i duža je od one u Palmiri. Tu mi neki lokalni lik pokušava prodati lažne stare novčiće, kao on ih iskopao ovde. Pitam ga koliko mu treba vremena da napravi jedan novčić, na što on nastavlja sa svojom arheološkom pričom. Hodam po velikoj vrućini. Obišao sam sve. Kod čovjeka što prodaje ulaznice se malo odmorio i popričao. Na njegovo pitanje da li sam musliman ja odgovorio da jesam, čisto da vidim šta će biti, a on odmah raspalio po svojim komšijama hrišćanima iz susjednog sela. Kao oni tamo su loši ljudi, vole samo pare, a oni iz ovog sela ih ponekad i propuste kroz šake. Prihvatio me kao svog. Dao mi vodu i informacije kako da se vratim. Krenuo nazad pješke. Usput naišao neki dečko na motoru i povezao me do sela.Tu sam sjeo ispred seoske prodavnice sa tri neka lika i čekao prevoz za Suqeilibiyyu. Nastavio sa svojom muslimanskom pričom. Međutim, sad mi je već bilo prilično neprijatno. Njih trojica počeli da me nešto ispituju a ja ih ništa ne razumijem. Samo da mi ne traže da skidam gaće. Jedan od njih odlazi u prodavnicu i nosi neku knjigu u ruci, sa osmjehom na licu. Kontam, evo ga nosi Kuran, sad će me malo propitati da provjere jesam li ili nisam musliman. Srećom, bio je to arapsko-engleski riječnik. Zaustavili mi prevoz. Zahvalio sam se, srdačno se rukovao sa svakim i velikom brzinom se udaljio od njih. U Suqeilibiyyi, za čije mještane onaj kaže da vole samo pare (a vole, u pravu je) ostao 2 sata jer bus za Alepo imam tek u 14.00. Tu sam kupio pivo i sjeo ispred prodavnice sa nekim klincem hrišćaninom te smo ćaskali dobrih sat vremena. Pročitaj više…

Jordan

JORDAN. Danas idem prema Wadi Rumu. Iz Wadi Muse ide bus svakim danom oko 7.00 prema Wadi Rumu i to je jedini bus prema tamo. Potrebno je da hotel nazove i rezerviše mjesto u busu, koji onda skuplja putnike po hotelima. U selo Wadi Rum stigao oko 8.00. Ovde nas je četvoro. Ja, jedan Amerikanac Craig, Norvežanka Anna i Korejanka Kim. Amer je isti Chuck Norris i kaže da ga kući neki tako i zovu. Tako sam ga zvao i ja. Anna, lijepa plavuša, je medicinska sestra a prije toga je bila vozač kamiona! Kim je napustila svoj posao u Seulu i krenula na put. Slično kao i Amerikanac. U pustinju se ide kao grupa. Područje je prilično veliko i ne bi bilo pametno ići sam i izgubiti se. Wadi Rum je postao slavan po djelima poznatog Lorensa od Arabije, početkom 20. vijeka. Region je zapravo serija dolina širine oko 2 km protežući se od sjevera ka jugu u dužini oko 130 km. Između dolina je pustinjski pejzaž sa pijeskom i stijenama. Najveći vrh je Jebel Rum sa visinom od 1754 m. Ovde žive Beduini i ima ih ukupno oko 5000. Iako vrlo ponosni, ljubazni su i gostoljubivi. Dnevne temperature su sada oko 40 stepeni a noću može biti i hladno. Oko 3 km od polaska, stigli smo do tzv. Lorensovog izvora, o kojem je pisao u svojoj knjizi. Zatim smo otišli do vrha Jebel Khazali gdje se nalazi Khazali Siq, mali stjenoviti prolaz, sa beduinskim crtežima na stijenama. Prešli smo preko dina od crvenog pijeska i penjali se na stijene a posebno na Burdah, stjenoviti most na Jebel Burdah. Putem smo naišli na mnogo kamila u svom prirodnom okruženju. Kasnije nam se džip zaglavio u pijesku pa smo se namučili da ga izvučemo. Naveče nalazimo jednog Beduina po imenu Jusuf i sa njegovim džipom idemo do njegovog šatora, tj. šatora njegovih roditelja, koji trenutno nisu tu. Prije polaska sam sjeo u vanjski dio džipa, a to je bio pravi potez jer je to bila jedna od najljepših vožnji u životu. Noć je. Pustinja, džip juri i poskakuje po dinama i po putu, a vjetar mi udara u lice. Fantastično! Smjestili smo se u šator. Ovo troje će spavati pod šatorom. Beduin je uzeo dva ćebeta i stavio ih na sred pijeska, van šatora. Spavaće vani, pod zvijezdama. Hmm, njegov primjer mi se strašno sviđa, pa odlučujem da ga slijedim. Malo bliže šatoru, postavljam i ja svoje ćebe na pijesak a drugim se pokrivam. Pod glavu sam stavio svoj ruksak. Malo je i hladno noću ovde. Ali je zato spavanje u pustinji dok ležim i gledam u zvijezde na nebu iznad sebe nezaboravno. U daljini se čuje lavež pasa i njištanje kamila. Pomalo i razumijem ove Beduine sada. Kako je lijepa ova bezgranična sloboda! Pročitaj više…