01.08.2008 (dan 10)

Saigon, My Tho, Mekong

Ujutro, nakon popijene kafe u obližnjem kafeu, taxi-motorom za 1.5 $ otišao do Cholon autobuske stanice. Vijetnamski naziv za ove taksi-motore je xe om. To je prilično jeftin način transporta u Vijetnamu. Sjedam na mjesto na motoru, iza vozača, stavljam zaštitnu kacigu i ubrzo postajemo dio organizovanog haosa koji je zapravo vijetnamski saobraćaj. Cilj je – stići do delte rijeke Mekong i mjesta Ben Tre gdje se nalazi čuvena ploveća pijaca sa stotinama čamaca na rijeci u kojim ljudi prodaju svoju robu, najčešće voće i povrće, a pri povratku napraviti jednu malu vožnju brodićem po rijeci u gradu My Tho. Generalno, u Vijetnamu je prevoz vrlo jeftin. Autobuske karte za destinacije od nekoliko stotina km su 5 – 7 $. Cijena lokalnog bus prevoza se mjeri centima. Postoji i normalni taxi, ali taxisti nisu normalni. Lupe cijenu od 20 $ za par km, i ispod 15 neće ni da čuju. S njima se nisam vozio, napalm ih spalio! Zgodan i jeftin način prevoza su taksisti na motorima. Naravno, cjenkanje je obavezno. Oni će lupiti cijenu od npr. 5 $, ali će vrlo lako pristati i na 1.5 $. To možda ne izgleda kao velika razlika, ali je stvarno zanimljivo kako se ti sitni troškovi nagomilaju, pa ako se ostaje duži period, to kasnije može postati problem. Zato, cjenkanje svuda i na svakom mjestu. Zapravo, cijeli moj boravak u Indokini je velika borba za moj novčanik – svi i na svakom mjestu pokušavaju da uzmu što više, ja pokušavam da dam što manje.

Nakon dolaska na Cholon stanicu, saznajem da autobusi prema jugu zapravo polaze sa druge bus stanice po imenu Ben Xe Mien Tay. A gdje onda idu ovi odavde? Nemam pojma. No dobro. Ukrcavam se u neki lokalni bus koji redovnom linijom spaja dvije stanice i nakon 15-tak minuta stižem do te druge stanice. Mislim da karta nije bila ni 10 centi. Smiješno! Ovdje se raspitujem za bus za Ben Tre i kupujem kartu, ali bus polazi tek za sat vremena. Treba nekako ubiti vrijeme, pa bi rado sjeo u neki café da nešto popijem, ali nigdje nijednog na vidiku. Preko puta bus stanice je nešto što bi trebalo biti to, možda po njihovim standardima. Dvije stolice, pored ceste, mali stolić i frižider. Neka baba prodaje piće, tako da nemam izbora te sjedam. Piva nema da se ubiješ, pa uzimam Colu. Ovdje je ovo normalno, da se sjedi na ulici, čak se često i jede tako na malim stoličicama i stolićima. Konačno je vrijeme za polazak i napuštam svoj mali luksuzni “café”. Cura koja radi na stanici mi pomaže da nađem svoj bus, jer ih dosta nema nikakve natpise, a na stanici je stotinu buseva, kombija i čega sve ne. To je mali minibus, u kojem jedva nekako nalazim mjesto jer je u njemu bar 30 Vijetnamaca koji svi bulje u mene kao da sam Marsovac. Neka žena pored mene čita horoskop i pita me koji je moj znak. Ponosno odgovaram “tigar”, to mi nekako izgleda kao zajeban znak, a i drago mi da joj stavim do znanja da znam šta sam i u kineskom horoskopu.

Nakon određenog vremena bus staje u nekom mjestu koje bi moglo biti ili My Tho ili Ben Tre. Ubjeđen sam da je to Ben Tre jer sam vidio neki natpis pored puta. Izlazim van, da bi ubrzo ustanovio da to ipak nije Ben Tre nego My Tho. Ben Tre je još nekih pola sata vožnje. My Tho je mirni gradić koji je i prestolnica provincije Tien Giang i tradicionalno je ulaz u deltu, zbog svoje blizine Saigonu. Grad su osnovali Kinezi 1680. godine bježeći sa Tajvana iz političkih razloga. Danas Kineza nema jer su protjerani 1970. godine, kad im je vlada oduzela svu imovinu. Međutim, dobro je i ispalo, jer po objašnjenju nekog lika na stanici, dok bih ja stigao do mjesta Ben Tre, ploveća pijaca bi se zatvorila i ne bi zatekao nikog tamo. Pijaca radi ujutro, i do podne je već sve gotovo, a ja bi stigao tamo oko 2. Znači, sad treba naći neki čamac ili brodić za vožnju po rijeci. Na pamet mi pada ideja da nađem neke ribare, pa da im platim da me malo provozaju, ali ne vidim takve pored rijeke. Pitam nekog čovjeka da li ima takvih u blizini na šta me on upućuje na lokalnu turističku agenciju kao jedinu mogućnost. To je to kad se nema mnogo vremena, imam samo jedan dan ovdje, naveče moram biti nazad u Saigonu, pa odlučujem da vidim šta nude. Uzimam taxi-motor i kažem liku da vozi do te agencije nekih 3 km.

Tu uz malo pregovaranja i cjenkanja za nekih 15 $ dogovaram da mi obezbijede vožnju Mekongom, posjetu selu na riječnom ostrvu i vožnju čamcem na nekom kanalu u divljini. Odmah se ukrcavam na neki mali brodić, dobijam i neku simpatičnu curu po imenu Xuang (ime joj se izgovara nešto kao san ili suan) za vodiča i krećemo. Rijeka Mekong je najveća rijeka Indokine i izvire sa Tibeta, protiče kroz Burmu, Laos i u Vijetnamu se ulijeva u Južno kinesko more gdje na ušću čini veliku deltu sa 9 rukavaca koje Vijetnamci zovu Cuu Long ili „9 zmajeva“. Dužina joj je oko 4500 km. Mekong je, kao i sve rijeke ovog područja, žute boje i vrlo je široka. Tih devet dijelova Mekonga je ispresjecano brojnim uskim kanalima, a sama delta daje toliko riže da se prehrani cijela zemlja. Do 18. vijeka, cijelo ovo područje je bilo dio kmerskog carstva, pa ga Kambodžanci i danas zovu Donja Kambodža. Iz tih razloga su Crveni Kmeri iz Kambodže i upadali u ovaj dio Vijetnama što je na kraju i dovelo do vijetnamskog kontraudara 1979. godine i rušenja režima Pola Pota. Prva stanica je riječno ostrvo Con Tan Long (ostrvo Zmaja) gde sam imao priliku da u selu na ostrvu probam razno voće, banane, ananas, papaja i neko crveno bodljikavo, kao i neko koje zovu „zmajeva glava“, jer na to i liči, zatim vino od banana, vino od kokosa (37 %, zajebano vino!) i čaj od meda.

Tu su mi nekoliko Vijetnamki otpjevali par njihovih narodnih pjesama uz muziču pratnju na nekim čudnim instrumentima. To je redovan program za sve posjetioce ostrva. Dalje se ubacujemo u jedan manji drveni čamac na vesla i idemo na malo veslanje po jednom kanalu. Priroda je divna. Žuta, mutna voda, sa obe strane gusto rastinje. Scena kao iz američkih filmova o ratu u Vijetnamu! Fantastično! Što prljavije, to bolje! Xuang je konačno naučila da pozdravlja sa 3 prsta. Zatim idemo na dva riječna ostrva po imenu Con Qui (Kornjačino ostrvo) i Thoi Son (Unicorn ostrvo) gdje se nalazi mala fabrika slatkiša od kokosa. Zapravo je to jedan malo veći teren natkriven krovom od trske i bambusa, a proces proizvodnje se jasno vidi.



Na jednoj strani je svjež kokosov orah, kazan za kuvanje kokosa, a nekih 15 metara dalje, par žena pakuje bombone u kesice. Kupio sam 2 različite vrste tj. dvije kesice, koje sam kasnije podijelio majmunima. Zatim je uslijedila posjeta maloj farmi zmija na Feniks ostrvu. Tu je i mali restoran, pa ako se nekome svidi neka od izloženih zmija, dovoljno je pokazati prstom konobaru i za čas će se naći na tanjiru.

Tu su i kornjače, rakovi i neke čudne ribe koje isto spadaju u meni. Tada je iznenada počela da pada takva kiša kakvu u životu nisam vidio. Toliko je jak pljusak da se ništa ne vidi. Srećom sklonili smo se u neki cafe natkriven bambusom, gdje sam, naravno, popio pivo i razdijelio bombone od kokosa majmunima koji su se tu nalazili. Eh, sad ih hranim, a kad se sjetim onog što me izgrebao po ruci na Tajlandu! Tu je i hram nekog čudaka koji je, kako kažu, cijeli život jeo samo kokos. Zovu ga još i Monah kokosa i zapravo kokos je jeo samo 3 godine i cijelo to vrijeme je sjedio i meditirao dan i noć. Čak je osnovao i svoju religiju Tinh Do Cu Si, koja je mješavina budizma i hrišćanstva. Mislim, to i ne liči na hram, više na neke skulpture, ali interesantno, ima detalja gdje se pojavljuju Buda i Isus zajedno.

Kiša me spriječila da detaljnije istražim te njegove skulpture. Lik je umro 1990. godine i stalno ga je vlada nešto zatvarala iz političkih razloga. Zalagao se cijelog života za mirno ujedinjenje Vijetnama i čini mi se da je, iako je bio čudak, bio vrlo pozitivan čovjek. Kiša ne prestaje, pa mi daju neko najlonsko odijelo, nešto kao kišna kabanica, ali obučeš pravo i idemo nazad do brodića.

Moramo se vratiti u My Tho. Na bus stanici sam kupio kartu za Saigon. Sa bus stanice u Saigonu, uzimam motor taxi do mog gesthausa. Kiša i dalje pada dok se vozim na motoru ulicama Saigona. Totalno sam mokar. Već je noć, zapravo noć ovdje dolazi već oko 19.00 sati, možda i prije, i ulice su se od kiše napunile vodom. Motor se sa teškom mukom probija kroz vodu koja je sada već do koljena. Sve izgleda kao da idemo kroz rijeku. Nevjerovatno! Stotine motora ispred i iza nas imaju iste probleme. Naravno, nekih 200 m od gestahausa, motor staje i gasi se. Vozač pokušava da ga osposobi, ali to mu ne polazi za rukom. Mokar sam do kože, gladan, i stojim u vodi do koljena, a gesthaus je tako blizu. Ništa, kad je bal, nek je bal! Idem pješke, ionako sam pokisao totalno tako mi ništa gore ne može biti. U prodavnici sam kupio neke konzerve i večerao u sobi. Mislim nešto, ova kiša koliko je bila neprijatna, toliko mi je bila i super zajebancija! Za sutra sam planirao da idem na more. Izbor je pao na mjesto Mui Ne, za koju sam čuo da ima jednu od najljepših plaža u Vijetnamu.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>