27.01.2011 (dan 3)

Kuala Lumpur

Tačno u 06.30, nakon 11 sati leta, veliki Airbus 320 kompanije Malaysia Airlines je sletio na Međunarodni aerodrom Kuala Lumpur – KLIA. Malezija je federalna monarhija i sastoji se od 13 država i tri federalne teritorije. Od ovih 13, u 9 su na vlasti kraljevske familije tj. sultani. Kralj cijele Malezije se bira kao jedan od ovih devet i vlada 5 godina. Malezija ima 27.5 miliona stanovnika. Proces nastanka današnje Malezije u 20. vijeku je tekao otprilike ovako: prvo su se ujedinile države na Malajskom poluostrvu u Malaju 1948. godine, tada još uvijek pod britanskom kolonijalnom vlašću. Zatim je proglašena nezavisnost Malaje 1957. godine, a 1963. su se uniji pridružili Saravak, Sabah i Singapur i tako je nastala Malezija. Nakon samo dvije godine, Singapur je napustio federaciju i postao nezavisan grad – država. Od svoje nezavisnosti, Malezija svake godine bilježi veliki ekonomski rast i vrlo brzo se razvija u modernu i naprednu zemlju. Čovjek dođe ovdje i očekuje da vidi ljudoždere, a oni imaju bolje puteve nego mi (što i nije neki uspjeh), voze bolje automobile i imaju bolje trgovačke centre, i još mnogo toga. Država je vrlo multietnična i Malajci čine preko 50 % stanovništva, Kineza je oko 24 %, a domorodci i Indijci su zastupljeni sa po 7 %. Zvanični jezik je bahasa malezijski, koji je vrlo sličan indonezijskom. Aeorodrom KLIA je jedan od najvećih u Jugoistočnoj Aziji i nalazi se oko 50 km južno od grada, u državi Selangor, tačnije u distriktu Sepang. Aerodrom je nov i predstavlja pravo arhitektonsko čudo, a sastoji se od dva glavna terminala i nekoliko pomoćnih terminala. Tu su svi mogući sadržaji koji mogu trebati putniku, pa čak i hotel sa pet zvjezdica. Nama za sad treba samo da izađemo iz ovog lavirinta i da dođemo do grada. Aerodrom je ogroman i nije lako izaći odavde. Prvo je potrebno razmijeniti nešto malo para, dovoljno da se ima za bus ili taksi. Ne bih mijenjao više, jer kurs na aerodromu nije najbolji. U mjenjačnici doživljavam pravi šok. Ja sam mislio da se za 1 euro dobije 5 ringita, ali ovdje se prodaje za 3.8, što znači da sam na velikom gubitku odmah na početku. Vrlo loše sam se spremao za ovaj put, tj. skoro i da se nisam ni pripremao, pa ću sada platiti cijenu. Nisam bio siguran ni da li ću uopšte ići, a nekoliko dana pred polazak sam mislio da ću možda u Sri Lanku i Indiju. Rezultat je da čak ne znam ni koliko para imam za ovaj poduhvat.



Sad se već brinem kako ćemo izdržati ovdje mjesec dana. Što se tiče plana puta, to imam samo uopšteno, a za prvih sedam dana ni to. Sve u svemu, najgora priprema puta do sada, što će biti povod za mnoge frustracije, pogotovu prvih dana. Neću da idemo taksijem jer pretpostavljam da je to vrlo skupo. Postoji i brzi voz do grada – KLIA Express, ali karta uopšte nije jeftina – 35 RM po osobi. Kupujemo dvije karte i spuštamo se liftom nekoliko spratova niže, do platforme gdje staje voz. Vjerovatno bi bilo bolje da smo uzeli taksi, ali šta je tu je. Svako putovanje mi počinje ovako, sa nekim udarom po novčaniku. A još sam prilično nervozan jer sam slabo spavao u avionu. KLIA Express vozi do glavne stanice u gradu – KL Sentral. A odatle svakako moramo uzeti taksi do hotela My View Glory kojeg nam je preporučio Željko, prijatelj s kojim bi se trebali naći ovdje u gradu za nekoliko dana. KLIA Express je vrlo moderan i brz voz, tako da je vožnja vrlo udobna. Stigli smo na stanicu KL Sentral.

Ne znam gdje smo uopšte i na koju stranu je Kineska četvrt prema kojoj bi trebali ići. Vrtili smo se bar pola sata oko stanice, ne znajući na koju stranu da krenemo. A taksija nigdje. Sad se vidi da je bilo bolje uzeti taksi sa aerodroma i poštediti se ovih muka. Nemam čak ni mapu grada. Ovih dana ostavljam cigare, nakon skoro 20 godina, pa sam ionako nenormalno nervozan, a ovo me užasno nervira. U mjenjačnici sam razmijenio još 50 eura za 203 RM. Ovdje u gradu je kurs mnogo bolji nego na aerodromu i ide čak i do 1:4.2. Vrijeme je prilično dobro, pomalo oblačno, sa temperaturom od prijatnih 26 stepeni. Konačno smo zaustavili taksi i krenuli ka hotelu My View Glory. Uzeli smo sobu za tri noći, a cijena je 80 RM za noć. Hotel je malo skuplji nego okolni gesthausi, ali su sobe odlične, sa klimom, TV i kupatilom. Još ne znam ni gdje se nalazi ovaj hotel i u kom smo dijelu grada. Mnogo smo umorni, slabo se spavalo u avionu, pa idemo odmah na spavanje, oko 10 ujutro, a kad se probudimo onda ćemo vidjeti gdje se nalazimo. Spavali smo do 16.00. Na recepciji hotela sam uzeo neku mapu grada i utvrdio konačno gdje se tačno nalazimo. Naš hotel je smješten nedaleko od Puduraya bus stanice, u Kineskoj četvrti, a i Mala Indija je nekoliko minuta odavde, tako da imamo idealnu lokaciju.

Bus stanica Puduraya trenutno nije u funkciji, a trenutno se umjesto nje, za dalje destinacije, koristi stanica Bukit Jalil. Idemo u šetnju po gradu. Kuala Lumpur, glavni i najveći grad Malezije, ima oko 1.8 miliona stanovnika i predstavlja glavni ekonomski, finansijski i kulturni centar zemlje. Lokalno ga zovu jednostavno KL i trenutno je jedna od tri federalne teritorije i čini jednu izolovanu enklavu unutar države Selangor. Osnovali su ga kineski radnici u potrazi za rudnicima kalaja 1857. godine na ušću rijeka Klang i Gombak. Grad je vrlo komplikovan i frustrirajući za šetnju i hodanje. Problem su velike, široke ulice, nadvožnjaci, pretrpane ceste, a negdje i nema trotoara i staze za pješake. Prvo smo krenuli prema kolonijalnom dijelu grada i trgu Merdeka. Ispred trga, odmah na ušću rijeka Klang i Gombak, je jedna od najstarijih džamija u KL-u, Masjid Jamek. Sagrađena je 1907. godine i sve do izgradnje Nacionalne džamije služila je kao glavna džamija u gradu.

Odmah pored nje je zgrada Sultan Abdul Samad iz 1897. godine u kojoj su bile smještene važne institucije tokom britanske vladavine, a kasnije i vrhovni sud Malezije. Na vrhu se nalazi velika bakrena kupola i sat – kula visine 40 m. Danas je jedna od važnijih znamenitosti grada i tu je sad ministarstvo kulture i umjetnosti. I džamija i ova zgrada imaju sličan mogulski dizajn. Logično, jer ih je dizajnirao isti čovjek.

S druge strane ulice, odmah preko puta zgrade je Trg nezavisnosti, ili na malajskom, Dataran Merdeka, gdje je u ponoć, 31. avgusta 1957. godine, prvi put podignuta zastava nezavisne države koja se tada zvala Malaja. Tačno mjesto je označeno visokim jarbolom, visine 95 m, na kojem se vijori malezijska zastava. Ovaj jarbol se smatra za jedan od najviših na svijetu. Ovo mjesto je bilo simbol britanske kolonijalne vlasti, jer se tu nalazio teren za kriket za kolonijalne administratore, tačno ispred Kraljevskog kluba Selangora, mjesta namijenjenog ekskluzivno za bijelce. Trg je travnat, i tu je i mala fontana i cvijetni vrt gdje smo malo legli da se odmorimo. Dan je sunčan i toplo je, tako da se čovjek brzo umori od hodanja.

Upravo sada posmatramo kako radnici postavljaju neku veliku binu i uređuju cijeli trg. Sprema se neka proslava. Sumnja pada na doček Kineske nove godine koja treba da bude za koji dan.

Ipak ne, kada smo se vratili, pitao sam curu na recepciji hotela šta se proslavlja i ona mi je objasnila o čemu se zapravo radi. Naime, Kuala Lumpur, zajedno sa gradom Putrajaya i malim ostrvom Lebuan, čini tri federalne teritorije koje su pod direktnom upravom federalne vlade. Putrajaya je administrativno sjedište sa vladom, a Lebuan je offshore međunarodni finansijski centar. Taj dan, 1. februar, 1974. godine, dan kada je Kuala Lumpur postao prva federalna teritorija, proslavlja se kao dan grada ili Dan federalnih teritorija i centralna svečanost i glavna parada će se desiti upravo ovdje na trgu Merdeka.

Zato i ova bina na kojoj će vjerovatno sjediti gradske guzonje. S druge strane je Royal Selangor klub iz 1884. godine, koji je nekada u vrijeme britanske kolonijalne vlasti bio glavno sastajalište gradske elite, a tako je i danas.

Livadu koja se nalazi ispred, a koja je sada Trg nezavisnosti, koristili su članovi kluba za igranje glupog engleskog kriketa, ali su ih u novije vrijeme premjestili na drugo mjesto. U blizini je i anglikanska katedrala Svete Djevice Marije, sagrađena 1894. godine. Jarbol sa zastavom ostavljamo iza sebe i dolazimo do prelijepe kolonijalne zgrade koja je sada Muzej nacionalne istorije. Nakon kraćeg odmora nastavili smo sa hodanjem. Prošli smo pored Nacionalne džamije i stare željezničke stanice. Hodamo već tri sata. Grad mi se pretjerano i ne sviđa. Hodanje je katastrofalno, posebno u ovom dijelu grada. Uopšte nisam siguran gdje vodi koja ulica. Nekako smo izbili na centralnu pijacu. Žedni smo, ali kafane nema nigdje. Sjeli smo u neki mali restoran da nešto popijemo.

Piva nemaju, pa se opet moram zadovoljiti pepsijem. U meniju vidim da je hrana vrlo jeftina. Sve je po nekoliko ringita, a rijetko šta više od 15.

Zatim smo se vratili do našeg hotela. U restoranu Aji, a koji je smješten ispred našeg hotela, probao sam malajsko nacionalno jelo – nasi lemak. To je riža pomiješana u kokosovom kremu koja se tako kuva i ide uz male sušene ribice (ikan bilis) veličine 2 cm, 2 – 3 kriške krastavca, jedno tvrdo kuvano jaje, kikiriki i ljuti, začinjeni, crveni sos baziran na čiliju – sambal. Ovo je najčešća kombinacija serviranja nasi lemaka, ali su moguće i male varijacije. Sambal sos je odličan! Prava dijetalna, zdrava hrana, a nisi gladan. S ovim svaki dan, kod nas bi se živjelo po 100 godina. Još je i strašno jeftino 3 – 4 RM, znači manje od 1 evra. Mirjana je naručila nešto što se zove naan biasa, a to je zapravo lepinja sa raznim sosovima, malo graška i pasulja. Veče je divno i toplo. Platio sam sobu za tri dana i uzeo neke informacije o polascima buseva. Cura na recepciji ima sve informacije koje su mi potrebne. Oko 22 časa smo izašli u šetnju po Kineskoj četvrti. To je definitivno najživlji i najegzotičniji dio grada. Na svakom koraku su vidljive pripreme za Kinesku novu godinu.

Sve ulice su ukrašene sa crvenim lampama koje su karakteristične za kinesku kulturu. Tih papirnih lampi ima više vrsta, ali je najčešća ova crvena, koja liči na paradajz, pa se tako i zove tj. Red tomato ili Big red. Nekada davno, te lampe su stajale ispred bordela, pa je otuda i nastao termin „ulica crvenih fenjera“. Srce Kineske četvrti je ulica Petaling u kojoj su brojne prodavnice, mali restorani i ulični štandovi sa hranom. Tu se naravno može kupiti jeftina odjeća, obuća, torbe, satovi, DVD muzika, nakit i milion drugih sitnica. Naravno, roba je uglavnom iz Kine i vrlo lošeg kvaliteta. Na uličnim štandovima sa hranom može se pojesti i neki roštilj, pileće ili svinjsko meso i riba. Tu su i manji restorani sa malo većim izborom hrane. Sve je veoma haotično, a noću je tu velika gužva, tako da se moraš probijati kroz masu ljudi.

U Kineskoj četvrti ima piva. Odlična vijest! Pivo, i to sjajne marke Tiger, prodaje se u bocama od 1 litre, što mi nije problem. Pravi problem je što košta 13 RM, što je oko 3 eura, tako da od neke pijanke nema ništa. Stolovi su postavljeni na ulici koja je prepuna ljudi. Hiljade ljudi šeta ispred nas, dok lagano pijuckamo hladno pivce koje nam je konobar donio u kantici s ledom. Kao da pijemo šampanjac. Meni je ovo čak i bolje od šampanjca. Još se nisam potpuno navikao na ovu klimu. Strašno je sparno i teško za disanje. Jedna stvar je jasna, svako veče ćemo dolaziti ovdje na pivo. Nakon toga smo još malo šetali ulicama Kineske četvrti i polako krenuli ka našem hotelu.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>