31.01.2011 (dan 7)

Melaka

Ustali smo oko 10 sati. Konačno sam počeo normalno spavati. Imao sam mnogo problema sa spavanjem zadnjih dana zbog vremenske razlike koja je ovdje šest sati. Najčešće nisam mogao zaspati skoro cijelu noć. Sobu smo uzeli za još jedan dan. Kiša pada sad već treći dan bez prestanka. Treba mi adapter za utičnicu jer je to kod njih drugačije u odnosu na evropske utičnice.

Za sada sam posudio jednu od hotela. Ljubazni su i dobri, pa mi malo žao što im moram ukrasti ovaj adapter. Svakako je to jeftino. Izašli smo van i šetali po Kineskoj četvrti. U istoj ulici u kojoj je naš hotel je i nekoliko vrlo zanimljivih religijskih građevina. Jedna od njih je i džamija Kampung Kling iz 1748. godine i jedna je od najstarijih u Maleziji. Sagradili su je trgovci iz Indije pa je jasna sličnost sa hindu hramovima. Iako je tačno preko puta, nismo imali problema s njom u toku noći. Odmah pored nje je hram Sri Poyyatha Vinayagar Moorthi iz 1781. godine i posvećeven hindu božanstvu Vinajagar ili još bolje znanom kao Ganeša.

Ali ovdje još nije kraj najstarijim stvarima u Maleziji. Tu je i najstariji kineski hram Cheng Hoon Teng sagrađen 1646. godine. Sav materijal za njegovi gradnju je uvežen iz Kine kao i zanatlije i radnici koji su ga gradili.

Ovo je najčuveniji i najvažniji hram u Kineskoj četvrti i posvećen je Guanyin, Boginji milosti. Hram je stvarno veličanstven i unutrašnjost je lijepo ukrašena raznim rezbarijama. Tu je i nekoliko Kineza koje se mole i pale tanke štapiće. U kineskim hramovima je to uobičajena pojava. Oni te štapiće zovu božiji štapići i ono što je tu važno je baš taj dim koji oni proizvode jer se tako prenose molitve božanstvima. Prave se od posebne vrste sušene kore od cimeta bez mirisa a koji se može naći u Kambodži. Dakle, ispred hrama zapališ štapić, staneš ispred slike ili kipa božanstva, pomoliš se, preneseš poruke i želje i štapić zabodeš u neku od posuda s pijeskom.

Dalje smo nastavili čuvenom Jonker ulicom. Ova ulica je pravi muzej starih kuća sa obe strane i ona je srce i duša Kineske četvrti. Tokom vikenda se ovdje obustavlja sav motorni saobraćaj i postavljaju se stolovi i štandovi na kojima se prodaje sve i svašta, a posebno hrana. Atmosfera je obično karnevalska.

Naveče je tu i neki Kinez koji jednim prstom razbija kokos, a prodaje čudotvorna ljekovita ulja. Da li su ulja čudotvorna ne znam, ali ovo za kokos i prst svi kažu da je istina. Sve ima posebnu ljepotu a pogotovu što se za par dana dočekuje i kineska Nova godina pa je sve dodatno ukrašeno. Sjeli smo u Geographer cafe i popili po crnu kafu od pola litre. Tu smo i ručali neku piletinu i špagete. Ovdje ima i zapadne hrane i ovo je možda i najbolji cafe u Kineskoj četvrti. Srećom, ništa od mesa nije bilo slatko tako da smo uživali u ukusnom ručku. Kafa im je malo skupa, skoro 2 evra. Nakon ručka smo otišli da još jednom posjetimo Porta de Santiago.

Par desetaka metara dalje je i Palata sultanata u kojoj je kulturološki muzej. Ova palata je izgrađena kao replika originalne iz 15. Vijeka, a sve je urađeno bez ijednog eksera.

Ulaz je samo 2 RM, a cijela stvar uopšte nije loša. Na ulazu izuvamo obuću i ulazimo unutra prolazeći pored dva kipa – stražara na ulazu. Ovdje se uglavnom može vidjeti tradicionalna odjeća kao i oblik palate onakav kakav je nekad bio. Sve prostorije su lijepo uređene tako da oslikavaju to vrijeme, a unutra su postavljeni kipovi obučeni u odijeću tog vremena u odgovarajućim položajima koji pokazuju razne aktivnosti u palati kao što su npr. neke ceremonije, pregovori sa stranim trgovcima i mnoge druge.

Zatim smo otišli do pomorskog muzeja koji je smješten u stvarno originalnom mjestu. Nalazi se u replici portugalskog broda Flora de la Mar, što bi značilo „Cvijet mora“, a koji je potonuo nedaleko od obale Melake dok je prevozio malajska blaga u Evropu.

Ulazak u brod stvarno dobro dočarava atmosferu na brodu iz vremena kolonija jer je i unutrašnjost broda odlično rekonstruisana. Unutra je izloženo nešto starog portugalskog oružja, slike, a zanimljive su i odlično urađene makete starih brodova. Sve je dobro opisano pratećim tekstovima ispod svakog eksponata. Meni je posebno zanimljiv mali dio na zadnjem dijelu broda, u potpalublju, gdje je bio zatvor. Stvarno su vezivali lanac i veliku kuglu na nogu. Ulaznica je samo 3 RM i ne samo da se isplati, nego je super stvar.

Mislim da će za danas biti dosta muzeja. Ovaj muzej je odmah pored rijeke, koja se, lako je pogoditi, zove Melaka. U Maleziji se većina rijeka zove kao i gradovi ili sela na njima. Šta je starije, ime grada ili rijeke – to ne znam.

Po izlasku iz pomorskog muzeja, ukrcali smo se u mali brodić koji prevozi turiste po rijeci Melaka. Put traje oko 40 minuta, a ide se oko 9 km. Ne volim da radimo ovakve stvari ali za 10 RM i nije neki problem, a usput da vidimo i grad sa rijeke što i nije loše. Na drveću koje je jednim dijelom pod vodom, leže mali krokodili. Ne znam kako se uspiju popeti gore. Znači nema kupanja u ovoj rijeci, samo da znam. Zatim idemo kroz dio grada koji se zove Mala Indija i dolazimo do Crkve Svetog Petra. To je najstarija katolička crkva koja je još uvijek u upotrebi a izgrađena je 1710. godine. Zvono u zvoniku je još starije – izliveno je u Goi u Indiji još 1608. godine. Istim putem se vraćamo nazad i pri povratku smo posjetili i Crkvu Sv. Fransisa Havijera i ušli unutra.

Ispred crkve su i statue Fransisa Havijera i nekog Japanca po imenu Jađiro koji su se sreli ovdje 1547. godine. Japanac je bio oduševljen Fransisom i ubrzo je postao njegov učenik. Kasnije se i Jađiro bacio na posao širenja katoličanstva ali mu je slabo išlo. Japanac – katolik, još i to da vidim!



Malo smo se odmorili kod fontane na Holandskom trgu. Sad je 16.00 časova. Mislili smo da danas odemo i do sela Ayer Keroh u posjetu tamošnjem zoo vrtu, ali mi se čini da to sad nećemo stići. Ovdje na trgu, staje i bus koji ide za Melaka Sentral bus stanicu, te smo ušli u jedan. Do bus stanice bi trebalo da je svega par km, ali ovaj ide okolo i pravi veliki krug i staje na svakoj stanici. Ne mogu da vjerujem, stigli smo tamo za skoro sat vremena. Od mjesta gdje smo stajali do stanice je par kilometara a mi smo se vozili sat vremena. Na bus stanici sam kupio adapter za utičnicu i pošto smo u prevozu izgubili dragocijeno vrijeme odustali smo od zoo vrta. Istim busem broj 17 se vraćamo do Holandskog trga.

Iz ovog smjera vožnja sad traje samo 10 minuta. Ali ko je to mogao znati kad je ušao u bus. Ništa, sutra ćemo u Ayer Keroh. Uz naravno, rano ustajanje. Malo smo se zezali na tvrđavi pored rijeke i po cvijetnom vrtu. Za Melaku je karakterističan taksi – bicikl na tri točka a zove se trajšo. Obično ih bude gomila na Holandskog trgu gdje love turiste.

Nevjerovatno je to kako ih samo ukrase raznim šarenim plastičnim cvijećem, a skoro svaki ima i zvučnike i pušta neku svoju muziku. Cijena je 40 RM za sat vremena. Meni se to ne sviđa, previše je turistički, a i ne volim da iskorištavam sirovu ljudsku snagu za prevoz, ali eto da samo probamo i to – neka se računa da smo uradili. Za 10 ringita smo se dogovorili da nas doveze do našeg hotela, 10 minuta hodanja, nije daleko. Vratili se u hotel i malo se odmorili.

Naveče izlazimo u jedan lijep kineski restoran u kojem imaju i zapadne hrane pa smo tu i večerali. Za oko 20 ringita smo oboje jeli, a bilo je vrlo ukusno. Ja opet uzeo bolonjeze špagete sa goveđim kuglicama, a Mirjana pileći burger. Nije loše, uopšte nije loše. Još osjetim onaj slatki sos od juče. Fuj! Otišli na Internet da vidimo šta ima novo. Željko se javio, stigao je u Kuala Lumpur. Nadam se da ćemo se vidjeti.

Veče je fino, nema više ni oblaka, a duva neki lagani vjetar. Kad samo pomislim kako je jutros bilo! Daj Bože da više ne pada kiša! Sad je oko 22.00. Na svakom koraku se osjeti prednovogodišnja atmosfera. Ulice su ukrašene, najviše okruglim crvenim lampama. Na ulicama su štandovi sa raznim roštiljima koje upravo prže na otvorenoj vatri. Probali smo satay. To je zapravo ražnjić a može biti prasetina ili piletina. Komadići nabodeni na drveni štapić i preliveni onim sosom od kikirikija. Malo su slatki tako da nisu baš ukusni. Zašto, zašto, ljudi pobogu stavljate taj slatki sos na meso!? Tu je i natpis „baba nyonya“. Pitam prodavca da mi objasni šta je to i on mi daje komadić pržene slanine da probam. Znači o tome se radi. Znam da je to naziv za ljude, ali da ovaj pod tim podrazumijeva slaninu – e to nisam znao. Možda me nije ni razumio, ali svejedno. Sjeli smo u neki kafić i popili po tiger pivo. U susjednoj kafani neki Kinez vježba karaoke pjevanje. Vježba za Novu godinu. Jedva ga snimam od smijeha. Užasan je. Katastrofa. Izvedba „House of the rising sun“ na kineski način. Ako ovaj bude pjevao, od Nove godine nema ništa. Sad smo već prilično umorni i vraćamo se u sobu.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>