04.02.2011 (dan 11)

Kuching, Bako

Ovog puta nema zezanja! Danas idemo u nacionalni park Bako, 37 km od grada, i ustajemo rano. Ustali smo u 6.30, odjavili se iz hotela i ostavili stvari na čuvanje u hotelu. Odmah smo krenuli prema bus stajalištu kod pijace i ušli u bus „Rapid Kuching Bako“ koji je već tu. U busu je još nekoliko bijelaca, tako da nećemo biti sami. U 7.30 smo krenuli prema selu Bako a od tamo ćemo nastaviti dalje čamcem. Nakon pola sata vožnje stižemo i idemo u grupama po četvoro u male drvene motorne čamce. Sa nama su dva momka iz Australije, a put plaćamo svi zajedno 47 RM. Put do nacionalnog parka zavisi od plime i oseke, tj. od veličine talasa. Čamac je vrlo mali i slab i putovanje do nacionalnog parka Bako nije baš najbezbjednije. Treba izdržati oko pola sata ili 7 km do tamo a da se ne prevrnemo jer talasi postaju sve veći. Čovjek koji upravlja čamcem je očigledno vrlo iskusan, jer se to vidi po načinu kako izbjegava veće talase i upravlja čamac tako da ide uz talase a ne direktno u njih. Mirjana se prilično uplašila a ni meni nije baš do neplaniranog kupanja. Za svaki slučaj imamo i pojaseve za spasavanje na sebi.

Toliko se čvrsto držala za čamac da sam pomislio da će ostati otisak od prstiju u drvetu. Nailaze još veći talasi i situacija postaje ozbiljna. Konačno je i ovaj naš kapetan lađe ukapirao da bi bilo bolje da se malo približimo obali, bar ćemo imati manje za plivati u slučaju da nas neki talas baci u vodu. Ipak smo uspjeli da stignemo do obale bez prevrtanja i dogovorili smo se da se ovaj s čamcem vrati po nas u 16.00. Sad je 9.00 i imamo dovoljno vremena. Mjesto na kojem smo se iskrcali i gdje je sjedište parka se zove Teluk Assam. Ovdje se može i prenoćiti, postoje bungalovi, ali mislim da je jedan cijeli dan sasvim dovoljan da obavimo što smo planirali. Hodamo pjeskovitom obalom uz more a na obali se već primjećuju grupice makaki majmuna. Priobalni dio je prošaran niskim drvenastim rastinjem mangrova čije se korijenje jasno vidi iz zemlje jer je trenutno oseka. Mangrove su rijetka vrsta drveća koje može da živi u slanoj morskoj vodi. Oko 90 % soli iz vode se odstranjuje još u korijenu. Obala je uglavnom stjenovita sa gustom šumom, a pogled u daljinu se zaustavlja na višim brdima prekrivenim gustom džunglom. Nedaleko od obale se mogu vidjeti i čudne formacije stijena nastale obalskom erozijom. Betoniranom stazom idemo do kućice za registraciju gdje upisujemo svoja imena i naziv staze kojom ćemo ići.

Naravno, to se radi zato da nas mogu naći ako se izgubimo. Tu je još potrebno platiti i po 10 RM kao neka ulaznica ili dozvola u nacionalni park. Nacionalni park Bako zauzima površinu od samo 27 km2 i najstariji je u Saravaku. Smješten ja na vrhu poluostrva Muara Tebas, na ušću rijeka Bako i Kuching. Ovo je jedno od mjesta gdje se mogu vidjeti i proboskis majmuni. To je visoko ugrožena vrsta majmuna koja se može naći samo na Borneu a prepoznatljivi su po velikim i smiješnim nosevima. Ovdje ih ima oko 150 i moguće ih je vidjeti u vrijeme oseke kada izlaze iz šume i motaju se oko mangrova na obali. Mjesto je stvarno super, tako mnogo različitog biljnog i životinjskog svijeta na tako malom prostoru.

Pored ovih proboskisa, brojni su i makaki majmuni, koji se ne boje ljudi i često se muvaju oko kuća i veliki su lopovi. Tu su i veliki monitor gušteri koji mogu narasti i do 2 m, zatim leteći gušteri, a što se tiče biljnog svijeta, najzanimljivije su mnoge vrste biljki – mesoždera, od kojih svaka vrsta ima svoj mehanizam zatvaranja klopke i lova.

Postoji ukupno 17 staza u džungli i sve su označene različitim bojama, tako da je prilično teško izgubiti se. Naravno, to važi ako se ide po danu. U sjedištu parka smo uzeli i mapu svih staza kroz džunglu, pa smo izabrali stazu Lintang koja je dugačka 5.4 km a potrebno je nekih 4 – 5 sati da se pređe. Odlučio sam da malo iskombinujemo pa sam na tu stazu dodao i dio staze koji vodi do plaže Telok Pandan Kecil, mala plaža okružena stijenama. Najduža staza je Telok Liman od 12 km, i ne može se preći za jedan dan pa je nisam ni razmatrao.

Ovo je već prava džungla, ne kao ona od juče. Hodamo kroz gustu kišnu šumu, povremeno se moramo penjati uz strme dijelove staze. Prolazimo preko male šumske riječice i pored malih, prelijepih vodopada. Nakon nekog vremena se izbija na plato pokriven kerangom, niskim rastinjem vrijeska.

Ovdje su zastupljeni svi oblici prirodnog reljefa tako da prolazimo i kroz jedan kraći močvarni dio preko kojeg vodi dugačka drvena staza od dasaka. Stižemo do plaže Telok Pandan Kecil, tačnije došli smo na jednu visoku liticu, sa koje se dole vidi plaža. Pogled s litice na Južno kinesko more i na divljinu oko nas je prelijep. Mene opet tjera neki đavo da stojim na samoj ivici i da izazivam sudbinu. Silazimo dole prema plaži. Poslednjih nekoliko metara se prelazi spuštanjem niz konopac sa stijene i eto nas na plaži. Još je oseka, pa ovaj dio još nije pod vodom.

U daljini, nekih stotinjak metara, se lijepo vidi poznati „Sea stack“, čudne naslage stijena, nastale erozijom. Odmah pored ove plaže je i druga, veća, plaža Besar, ali se do nje ne može doći jer se može najdalje doći do visoke litice a dole se nije moguće spustiti. Malo je nedostajalo da krenemo i do vodopada Tajor, ali smo odustali od te ideje jer ne bi stigli da se vratimo. Treba biti pažljiv u vezi vremena potrebnog za povratak, koliko zbog dogovorenog transporta nazad toliko i zbog noći. Jer ako nekog zatekne noć ovdje onda nema povratka nazad. Mi danas nemamo taj problem, jer smo došli na vrijeme. Da smo ovdje stigli juče, kao što smo krenuli, to bi bila druga priča, tako da smo dobro postupili što smo juče odustali. Nakon nekoliko sati vrlo napornog hodanja, borbe sa usponima i strminama, penjanju po stijenama, prelascima potoka i šumskih riječica, blatom i šumom, oko 14.30 se vraćamo uspješno nazad do sjedišta parka. Bole nas noge, mnogo smo se umorili, ali su to sve bile slatke muke.

Iz divljine izlazimo pravo ispred kafiterije u koju odmah sjedamo da se osvežimo vodom, sokom i pivom. Da, imaju i piva! Ura! U kantini se može pored pića dobiti i ručak ali nam trenutno pod hitno treba tečnost jer smo na izdisaju. Cijene i nisu pretjerano visoke kao što sam očekivao, tako da je konzerva Tiger piva prihvatljivih 7 RM. Sjedimo, odmaramo se i zadovoljno uživamo u zasluženom hladnom pivu posmatrajući nestašne makaki majmune oko nas. U stanju su da skoče na čovjeka i da mu otmu bilo kakvu hranu koju drži u rukama. Samo neka ne diraju pivo a sendviče neka nose. Ionako ih ni nemamo. U 16.00 nas već čeka naš vozač čamca i polazimo nazad prema Bako selu.



More je sad dosta mirnije i povratak je mnogo lakši. Uh, kad pomislim kako je gadno bilo kad smo dolazili ovamo. Nakon dolaska na obalu, čekamo svega nekoliko minuta i ulazimo u isti bus za Kuching kojim smo došli. Oko 17 smo već stigli u Kuching. Malo smo šetali po gradu i od nekog ljubaznog Kineza sam konačno kupio prilično dobre sandale za 30 RM. Kinezi su kao trgovci vrlo profesionalni i krajnje ljubazni prema mušterijama. Odnos prema kupcu je kao prema božanstvu. Primjetio sam dvije sitne stvari koje se tiču običaja i kulture kod svih ljudi ovog regiona. Prvo, kad vraćaju kusur, uvijek pružaju novac uredno ispeglan, i to uvijek sa dvije ruke. Izgleda da kada se nekom nešto daje, to se radi sa obe ruke. Sa jednom rukom se to smatra nepoštovanjem i nekulturom. To i nije loše, i ima svoju simboliku – kad daješ, daješ sa obe ruke. Pohvalno.

Druga stvar se tiče pokazivanja smjera prstom kad nekog pitaš na ulici gdje se nešto nalazi. Kod nas se, naravno, koristi kažiprst. Kod njih nikada. Oni svi smjer pokazuju palcem uz stisnutu šaku – dakle nema mlataranja prstima. I to je opet za svaku pohvalu. To su male stvari koje mnogo govore. Oko 17.30 smo otišli opet do šetališta pored rijeke na ručak tj. večeru. Išli smo kod one fine žene od prošlog puta. I opet sam uzeo jednu vrstu nasi lemaka, tačnije nasi lemak ayam goreng. Međutim, to mi je ovog puta bilo malo. Malo dalje, na sledećem štandu vidim da imaju i Sarawak laksu. To je jelo karakteristično za ovaj region pa se mora probati. To je supa sa tjesteninom koja potiče iz Peranakan kuhinje, što znači mješavina kineske i malajske. Postoji mnogo vrsta lakse a svaka se razlikuje zavisno od područja u kojem se pravi. Mnoge vrste laksi u sebi sadrže kari, ali ova ne. Ova u svojoj osnovi ima sos sambal belakan koji se pravi od čilija pomiješanog sa pastom od škampa, zatim tu još ide češnjak, tamarinda, korijander, kokosovo mlijeko i komadići piletine, omleta od jaja i škampa.

Sve u svemu, vrlo ljuto ali i ukusno. Toliko je ljuto da su mi suze krenule na oči. Kako god, to treba probati, a nije ni skupo – samo 7 RM. Poslije toga smo kupili po sladoled i sjeli na klupu i posmatrali rijeku. Baš uživamo. Što nam se radi – to i uradimo. Što nam se kupuje – to i kupimo. Biće vremena za štednju. Sad je već oko 20.00 sati i čekamo da prođe vrijeme jer večeras napuštamo Kuching. Za sat vremena idemo na aerodrom i letimo za Kota Kinabalu u Sabahu. Kuching mi se dopao. Lijep grad sa dobrim i mirnim ljudima, a srce svega je baš ovaj waterfront, šetalište kraj rijeke Sarawak, sa svojim štandovima sa hranom. Naveče je tu prava romantika. Preko puta hotela Grand Margherita je malo taksi stajalište. Tu smo uzeli taksi do aerodroma. Cijena je fiksna i nema pogađanja. Na aerodromu pitam momka koji radi na pultu Air Asia za čekiranje da li postoji ikakav let za Tawau na šta on kaže da niko ne leti odavde do tamo jer im se ne isplati zbog malog broja putnika. Šteta, nama bi bilo idealno sletiti u Tawau pa onda kopnom napraviti polukrug do grada Kota Kinabalu i Bruneja. Čekirali smo karte i čekamo. Let AK 6038 je u 22.45 sa AirAsia. Izlazak iz Saravaka opet podrazumijeva pasošku kontrolu. Službenik se opet čudi mom pasošu. Nepoznata mu zemlja. A onda me standarno pita da li sam musliman? Ah, znači sjetio se zemlje!

<< prethodna                                                                                  sledeća >>