07.02.2011 (dan 14)
Kota Kinabalu
Opet smo ustali rano, oko 7. Sve me još boli, ali je malo bolje. Otišao sam na Internet u hotelu dok još nisu ustali Englezi. Od njih se ne može živjeti. Prebacio slike i provjerio još jednom informaciju o konzulatu Bruneja. Zatim doručak i kafa i idemo tražiti konzulat. Trebalo bi da je u zgradi Menara MAA tako da smo tamo i krenuli. Došli smo ispred zgrade u 8.30, a oni otvaraju tek za sat. Ništa, sačekaćemo. U blizini je super Internet cafe, baš profesionalno dotjeran, pa smo malo tu ubijali vrijeme. Zatim pijemo kafu u Alibaba cafeu, odmah pored zgrade Menara. Sad su već otvorili. Ušli smo unutra, ali konzulat više nije tu. Premješten je na drugo mjesto i opet niko ne zna gdje. Sad mi već ti Bruneji strašno idu na živce. Portir u zgradi zna gdje je konzulat, ali ne zna ni riječ engleskog. Nacrtao mi je na papir gdje je konzulat, ali mu je crtež očajan i ništa se ne vidi.
Skontao sam samo da se radi o dijelu grada koji se zove Sembulan, a to i nije baš blizu. Zahvalio sam mu se i izašao. Najbolje je uzeti taksi, platiti koliko treba, i pustiti da se taksista muči sa traženjem konzulata. Zaustavljamo taksi, malo se cijenkamo, i pristajemo za 10 RM, iako je i to mnogo ali nema veze. Ni taksista ne zna tačno gdje je prokleti konzulat i kaže da će pitati kolege u Sembulanu. Nakon pola sata vožnje, traženja, raspitivanja i uopšte – mučenja, nalazimo konzulat. Smješeten je u okolini trga Grace i prilično je zavučen i skriven među drugim zgradama.
Kota Kinabalu
Vrlo teško ga je naći. Ulazimo u malu prostoriju sa šalterom gdje nas dočekuje vrlo ljubazna žena koja tu radi. Naravno i njoj je naš pasoš potpuno nepoznat. Uzima neku knjigu, u kojoj je vjerovatno spisak zemalja sa viznim režimima, i provjerava šta je to BiH. Viza može biti gotova sutra. Ali opet imamo isti problem – traže povratnu avionsku kartu. Sad mi stvarno nije jasno. Pa nalazim se na 50 km od Bruneja. Na karti vidim da postoji neki kopneni put do tamo. Drugo, postoji i brod koji ide preko Labuana do tamo. Žena kaže da ne može tako. Samo avion ili nikako. Dobro, u tom slučaju će biti nikako. Ako je toliko teško ući u vašu cijenjenu, usranu zemlju, onda neću ni ići. Pokušao sam dva puta – nije išlo. Odustajem. Neki drugi put. Vjerovatno nešto sa Kalimantanom jednog dana. Vraćamo se taksijem i izlazimo ispred trgovačkog centra Centre point. Opet kupujem neke DVD-ove sa filmovima. Kupili smo i Aloe Vera losion da malo pokušamo da smirimo ovaj roštilj od moje kože. U podzemnom dijelu tržnog centra je tzv. Food court – cijeli nivo sa desetinama restorana koji funkcionišu po principu švedskog stola. Hrane ima u izobilju, a sve je jeftino. Izabrali smo jedan i uzeli tanjire i trpamo u njih od svega po malo. Malo riba, malo piletina, jaja, salate, krompir, riža…svašta nešto. Zanimljiv je sistem kako se to naplaćuje.
Kota Kinabalu
Dođe konobar i odmjeri okom otprilike šta ima u tanjiru i kaže – 7 ringita. Pomalo smiješno. Uvijek se pitaš, više iz zajebancije – a kako znaš da je baš toliko?! Nismo mogli sve ni pojesti pa smo pola ostavili. Idemo nazad prema hotelu. Sad je 13.00. Danas bi trebali opet ići na neko ostrvo, ali kako kad sam ranjen? Kako smo došli u sobu, odmah smo zaspali i nismo se budili do 17. Ne znam šta mi je. Da li sam toliko umoran ili su opekotine u pitanju, ali od ovog dana nema ništa. Sutra napuštamo Kota Kinabalu. To je sigurno. Mirjana je sama otišla da razmijeni nešto para do Wrisma centra. Nadam se da je neću morati tražiti po gradu. Na Internetu sam malo pregledao letove Air Asie u regionu. Kakva greška je bio ovaj let za Kuching! Nikad više ne idem bez jasnog plana. Iz Kuala Lumpura treba doletiti u Tawau i onda ići kopnom nazad prema KK-u. To je najlogičnija i najbolja varijanta. Ovako sam sve iskomplikovao i moraću iskoristi još nekoliko regionalnih letova.
Kota Kinabalu, riblja pijaca
Oko 19.00 smo izašli da nađemo Sabah tourism board, jer imaju red vožnje koji se tamo može dobiti kao i druge korisne informacije. Zatvoreno je, rade do 17. Idemo opet na riblju pijacu. Opet riba sa roštilja. Pitam momka kako se zovu ove ribe koje ćemo jesti, a on kaže da su to ikan bakar baulu i blais. To su malajski nazivi. Malo mu smiješno što to zapisujem. Ribe su fantastične, vrlo ukusne, još se osjete na dim. Ova moja je bila totalno bez kostiju, dok se Mirjana prilično namučila sa svojom. Ribe se serviraju na velikom zelenom listu, vjerovatno od drveta banane. Obe ribe, zajedno sa rižom i sokom su 24 ringita. Ova hrana i pijaca su nam danas popravile dan. Siti i vrlo zadovoljni smo se vratili u hotel. Opet moramo da slušamo žalosno loše pjevanje u cafeu ispred hotela.