09.02.2011 (dan 16)

Sandakan, Sepilok

Ustajanje u 7.30. Voda iz česme je žute boje. Popili smo kafu i doručkovali na krovu hotela. Super stvar! Vrlo lijepo mjesto za doručak. Doručak se kao i obično, sastoji od maslaca, marmelade i hljeba. A imamo i malo voća. U svakom slučaju je vrlo prijatno jesti gore, na krovu. Danas bi trebali da idemo u Sepilok da vidimo orangutane. Nemamo ringita pa moramo čekati do 9 časova da se otvore mjenjačnice. Mislim da je najbolje da to vrijeme iskoristimo da posjetimo Agnes kuću koja je vrlo blizu, na brdu odmah iznad hotela. Izlazimo iz hotela i idemo malo desno i dolazimo do tzv. „100 stepenica“ koje vode na brdo iznad grada. Asfaltna staza je dobrim dijelom uništena zbog nedavnog klizišta tla, a veliko drveće je palo preko staze tako da moramo da preskačemo i da se provlačimo između oborenih stabala. Kako vidim, sve će se ovo jednom sručiti na grad. Gore je nešto kao elitniji dio grada, sa prostranim i lijepim kućama i vilama. Tu se nalazi i kuća poznate američke spisateljice Agnes Keith. Ona i njen muž su se tu doselili 1934. godine i tu ih je zatekla i japanska okupacija 1942. godine. Provela je nekoliko teških mjeseci u japanskom zarobljeništvu i jedno od njenih najpoznatijih dijela je autobiografija koja se odnosi na te dane. U toku rata njihova kuća je uništena da bi bila obnovljena 1946. godine kada su se vratili i nastavili tu da žive. Poznata su njena djela koja opisuju kolonijalni život u sjevernom Borneu, a definitivno najpoznatije je „Troje se vratilo kući“, po kojoj je i snimljen istoimeni film 1950. godine.

Ulaznica za kuću je 15 ringita. Mislim da je to mnogo za tu stvar, tako da smo se samo malo muvali oko kuće. Kuća je potpuno od drveta i to je sad muzej koji svjedoči o životu Kitovih. Baš mi se i ne ulazi nešto unutra. Ovaj dio grada je stvarno divan i djeluje opuštajuće. Svuda je posađeno cvijeće i sve je uredno. Malo dalje je paviljon za osmatranje kluba Rotary sa kojeg bi trebalo da se pruža prelijep pogled na grad. Meni pogled i nije nešto zanimljiv jer visoko drveće dobrim dijelom zaklanja pogled. Sad je već 9.00 sati i moramo da siđemo dole, do grada, da razmijenimo nešto novca i da uhvatimo bus za Sepilok. Mjenjačnice se otvaraju u 9. Vraćamo se istim putem i opet dosadno preskakanje preko oborenog drveća. U mjenjačnici sam zamijenio 140 $ za 415 RM. Nije neki kurs, ali šta je tu je. Odmah krenuli prema bus stanici. U centru grada su dvije bus stanice, jedna pored druge. Jedna je lokalna bus stanica, a odmah pored je stajalište za kombije i minibuseve. Neki peder, vozač kombija, nam nudi prevoz do Sepiloka za 40 ringita, ali ne želim ni da razgovaram s njim nakon takve bezobrazne ponude jer znam da nije više od 15.

Ulazimo u minibus za Sepilok. Karta je 4 ringita, ali minibus polazi tek za sat. Pa dobro, ako je tako, sačekaćemo. Busevi imaju oznake „Batu xx“ koje se odnose na udaljenosti izražene u miljama. Tako npr. batu 14 znači da vozi na udaljenost od 14 milja. Pošto je Sepilok 25 km odavde, bus koji nama treba je upravo Batu 14. U busu je još nekoliko turista, pa kad nije problem njima, nije ni nama. Počinje da pada sitna kišica, ali mi ne smeta. Čak mi i dobro dođe, jer mi treba malo hlađenja ove moje spržene kože. Sa taksistima i vozačima kombija ne treba uopšte razgovarati o prevozu. Razgovor može, ali da se eventualno pokupi neka korisna informacija. Inače, ako se misliš cijenkati – donji si svakako. Jedan mi kaže da je karta za minibus 14 RM, iako sam je platio 4, a njegov kombi je kao 15, ali polazi odmah. Kakav lažov! U 11.30 smo stigli u Sepilok, 25 km od Sandakana. Tu, na površini od 40 km2, nalazi se prvi centar za rehabilitaciju orangutana, otvoren 1964. godine i jedan je od četiri u svijetu, koliko ih danas postoji. Svrha ovog centra je pomaganje malim orangutanima bez roditelja koji su žrtve sječe šume, ilegalnog lova, ili zbog nekog drugog razloga, da se osposobe za samostalan život u džungli. Ovdje se odgajaju, hrane i treniraju da prežive u divljini, i kad su spremni puštaju se na slobodu. Iako i ovdje imaju slobodu. Ja sam zamišljao da ću ovdje naći kaveze i takve stvari ali ne – ovo je prava velika kišna šuma u kojoj majmuni slobodno žive.

Odmah na ulazu smo sreli babu koja je bila s nama jutros na doručku. Izlazi i kaže da ništa nije vidjela – nijednog orangutana. To nas malo brine, pa nismo valjda džabe dolazili. Nadam se da ćemo imati više sreće od nje. Sada je centar zatvoren, a otvaraju ga u 14.00. Najbolje je doći kad je vrijeme hranjenja, a to je oko 15.00. Znači imamo više od sat slobodnog vremena. Vruće je i sunce prži nemilosrdno. Meni je to posebno teško, zbog opekotina koje već imam. Da iskoristimo slobodno vrijeme, idemo da nađemo obližnji Centar za istraživanje kišne šume (Rainforest discovery center). Nakon pola sata hodanja po užasnoj vrućini, našli smo ga. Usput nigdje nije bilo hlada, tako da sam zamalo poludio. Ulaz se plaća 10 ringita, iako se može provući i bez karte, što smo i uradili. Treba samo proći pored kućice za plaćanje i praviti se lud gledajući u nebo. Za nas dvoje je previše dati 20 ringita za ovo, jer mislim da ne vrijedi toliko. Tu je botanički vrt u kom je moguće vidjeti različite biljke i cvijeće, zatim malo jezero, a takođe i kišna šuma tj. dio Kabili – Sepilok šumskog rezervata. Postoji i uzdignuta metalna staza – kanopi, u dužini od 150 m, tako da se može hodati gore među krošnjama drveća na visini od 30 m. Izgrađeni su i metalni tornjevi koji povezuju te staze, tako da je moguće popeti se i još više.

Glavni cilj ovog centra je podizanje svijesti o ugroženosti i zaštiti kišnih šuma. Ovdje se organizuju predavanja za studente, ali i za profesore. Prvo smo sjeli na klupicu u hladu, pored jezera, da se malo odmorimo od hodanja i vrućine. Zatim smo krenuli asfaltiranom stazom u šumu. Dolazi se do kanopija. Malo smo prošetali kanopijem i posmatrali šumu. Ništa specijalno. Idemo brzo nazad jer se moramo vratiti da vidimo orangutane, a i nemamo karte za ovo pa želim da izbjegnem neprijatnost da me uhvate bez karte. Bio sam u pravu – ne vrijedi davati pare za ovo. Mislim, nije loše, opušta, ali nije nešto za pamćenje. Idemo nazad, 1.5 km do centra za orangutane, kupujemo karte i ulazimo. Cijena ulaznice je 30 RM, a plaća se još i 10 RM za kameru. Drvena staza vodi u gustu šumu. Odmah nailazimo na jednog malog orangutana. Na dva metra od nas, sjedi na krošnji malog drveta i jede lišće. Ona baba ili sere ili nije imala sreće jer malo dalje nailazimo na još dva. Orangutan je jedina vrsta velikog majmuna koja se može naći van Afrike. Spada u vrlo ugrožene vrste i njihov broj se stalno smanjuje. Procjena je da u svijetu trenutno živi do 60.000 orangutana i to većim dijelom na ostrvu Borneo, a od tog broja oko 6.000 na Sumatri. Vrlo su inteligentni, a za kretanje po drveću koriste i noge i ruke. Raspon ruku kod odraslog mužjaka može biti i 2.25 m.

Postoje slučajevi u svijetu i da su mladi mužjaci seksualno napadali i žene. Pa jesmo li rođaci ili nismo? Ukupno sam ih vidio četiri, što je prilično dobro, jer često se ne mogu ni vidjeti ovdje, naročito ako imaju hrane na nekom drugom mjestu. Uglavnom jedu voće, može proći i mlado lišće, ali voće učestvuje sa 90 % u ishrani. Naravno, banane su na prvom mjestu. Sad je 15.00 i vrijeme je hranjenja. Ispod jednog drveta je mala platforma na kojoj jedan od radnika centra donosi korpu sa voćem.



Orangutani su se muvali oko platforme i prije nego je ovaj donio voće, jer znaju da je sad vrijeme za hranu. Naravno, nisu sami. Tu je i gomila nestašnih makaki majmuna koji su se već spremili da krenu u krađu voća namijenjenog orangutanima. Zanimljiva borba se odvija pred nama, orangutani počinju da jedu banane, a makaki im se prikradaju i kradu voće. Odlična prilika za dobre fotografije. Naravno ako imate dobar aparat, što sa mnom nažalost nije slučaj. Nakon pola sata smo krenuli nazad. Zadovoljni smo. Čekamo bus za Sandakan. Nešto malo prije 17.00 smo stigli u Sandakan. Pitao sam vozača autobusa da li zna kad imamo bus za Sempornu i on kaže u 8 i 14.00. Htio sam da provjerim tu informaciju u turističkom birou, ali je zatvoren. Ovaj radi do 16.00. Ovo se već previše često ponavlja.

Kao i juče, opet idemo istim putem, uz 100 stepenica, na brdo iznad grada. Krenuli smo da nađemo groblje japanskih kurvi iz Drugog svjetskog rata. Ideja izgleda prilično morbidno, ali ko ima dobru maštu može sklopiti sebi dobru sliku kako je to tada izgledalo, jer i to groblje ima priču. U Sandakanu je krajem 19. vijeka bilo oko 20 bordela. Svi su imali nazive po brojevima. Najpopularniji i najbolji je bio Bordel br. 8 koji je vodila Kinošita Kuni koja je dugo vremena bila legenda ovog kraja. Početkom 20. vijeka, veliki broj siromašnih japanskih imigranata je došao u Sandakan. Mnoge od žena su bile prostitutke ili su jednostavno bile prodane i natjerane da rade u bordelima. Japanci su ih zvali karajuki san, što je značilo „cura koja je otišla preko mora“, termin koji se ovdje kasnije odnosio na prostitutke. U svim bordelima su imale užasan tretman. U svim, osim u bordelu br. 8, gdje su djevojke često tražile zaštitu. Kuni je bila prijatna žena, tečno je govorila engleski, a Englezi su je zvali Okuni of South Seas. Osnovala je to groblje 1890. godine, a u njemu su većinom sahranjene žene, dobrim dijelom radnice u bordelima. Kinošita je bila najznačajnija žena ovog područja, bogata, sa mnogo uticaja.

Svima je pomagala i duboko se utkala u istoriju Sandakana. Dajem sebi zadatak da pročitam knjigu od Tomoko Jamazaki „Brothel no. 8“. To je samo na prvi pogled autobiografska knjiga o prostitutkama, ali se radi o dobrom opisu istorije Sandakana i odnosa koji su tu vladali u to vrijeme. Usput pitamo ljude gdje je japansko groblje i svi nas začuđeno gledaju da li smo normalni, ali nam i pokazuju pravac. Groblje smo našli. Ali ovo je neko ogromno kinesko! Sa svih strana je šuma, a grobovi se prostiru na brdu u sredini i ima ih stotine, možda i hiljade. Baš čudno! Kineski grobovi su ogromni, šareni, u bojama, jedan zauzima veliki prostor i ovalnog su oblika. Toliko mnogo Kineza, a tako veliki grobovi! Gdje će svi stati na ovoj planeti? Ja sam mislio da se oni sahranjuju jedan na drugog, na spratove, a oni zauzimaju 10 mjesta običnog evropskog groba. Groblje japanskih kurvi bi trebalo biti iza ovog kineskog. Pomalo se plašim da Kinezi ne pomisle da želimo da oskrnavimo groblje, ili da smo iz neke luđačke sekte. Već polako pada i noć, a mi i dalje idemo kroz šumu pored groblja. Nikako da pređemo ovo kinesko, a japansko se ne nazire. Odustajemo da ga tražimo. Znam da smo vrlo blizu, ali sad će ubrzo i noć, a treba se vraćati po mraku, a to nije lako. Baš mi je žao. Dvoumim se da li da nastavimo potragu ili ne. Draga Kinošita ništa od nas večeras. Tu je i spomenik japanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Nakon svega toga smo se vratili dole u grad i otišli do onog niza restorana na obali.

Sjeli smo u susjedni restoran od onog gdje smo sinoć večerali. Veče je prelijepo i posmatramo Sulu more ispred sebe. Naručili smo špagete bolonjeze i pepsi. Konobarica dolazi nakon 5 minuta i kaže nam da nema špageta. Ok, naručio sam neku piletinu s gljivama. Opet mala dolazi i kaže da nema gljiva. E kad je rekla da nemaju ni krompira za pomfri odustao sam. Kakav je ovo restoran? Prebacili se u sledeći restoran u nizu. Večerao sam špagete, pomfri i supu od gljiva. Supa je sigurno ona iz kesice. Usluga je katastrofalna. Dugo se čeka i sve se servira bez reda. Prvo dobijam špagete, pa tek onda supu, a pomfri sam dobio kad smo već htjeli da krenemo jer smo mislili da su zaboravili. Zato nema ništa od napojnice! Idemo još da kupimo vodu i pravac hotel. Umorni smo. Hodamo od 8 ujutro, a sada je već 8 naveče. U supermarketu smo kupili vodu, banane i začine. Naveče ovdje nema ništa da se radi. Vratili smo se u hotel. Odustao sam od ideje da odemo do mjesta Labuk Bay da vidimo proboskis majmune – vrsta majmuna koja se može naći samo na Borneu. Previše je komplikovano stići tamo, a i skupo je. Proboskise ćemo vidjeti u zoo-u u Singapuru, neće biti velika razlika, jer ni ovdje nisu slobodni. Gledali smo TV, istuširali se i otišli na spavanje.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>