15.02.2011 (dan 22)

Singapore

Ustali smo prilično rano, oko 7.30. Imamo doručak u gesthausu, a sastoji se od marmelade i čaja. Još dok smo letili u avionu ka Singapuru, čitao sam neku brošuru koju sam našao pored sjedišta u avionu. U njoj sam našao zanimljivu informaciju. Naime, danas treba da se održi koncert grupe Iron Maiden u ovom gradu. Njihov prvi nastup ovdje. Mislim da se to ne smije propustiti. Baba na recepciji kaže da se sve karte za sve važnije kulturne i sportske događaje kupuju u prostorijama jedne agencije koja se bavi prodajom karata a zove se Sistic. I što je najbolje, imaju svoju prodavnicu u tržnom centru Bugis, odmah preko ulice.

Tržni centar se otvara tek u 11 sati, pa je bolje da u zoo vrt idemo sutra, a da danas obiđemo dijelove grada koje nismo obišli, a zatim da kupimo karte, ako ih još bude. Danas ćemo ići u sjeverni, indijski dio grada, tj. u Malu Indiju. Nakon što sam platio sobu 45 $, idemo van. Mnogo se gradi u cijelom gradu. Većinu radnika na gradilištima čine Indijci. Jeftina radna snaga iz Indije čini oko 80 % ukupne radne snage na fizičkim poslovima. Prvo smo obišli hindu hram Sri Krishnan. Odmah pored njega je hram Boginje milosti. Mnogo ljudi unutra se moli za dobro zdravlje jer ova boginja liječi bolesti. Tako bar kaže uniformisana Indijka koja tu radi kao obezbjeđenje. Čak je i meni predložila da se pomolim da riješim svoj problem s kožom. Zadnjih dana sam izgorio na suncu i koža mi se guli, a na nosu imam krvave kraste od opekotina. Ona je mislila da imam neku kožnu bolest pa da bi mi bilo pametno da se i ja pomolim za izliječenje.

Indijski dio grada mi nije naročito lijep. Tipično za Indijce, sve je nekako prljavije i neuredno. Hodamo ulicom Seangoan i stižemo do hrama Shree Lakshmi Narayan. Ovaj hram je relativno nov, iz 1969. godine, i zadovoljava potrebe lokalne indijske zajednice porijeklom iz sjeverne Indije. Osim vjerskih funkcija, služi i kao popularno mjesto okupljanja lokalnih ljudi za druženje. Samo mjesto je totalno bez veze, a i kao hram uopšte nije zanimljiv. Sljedeći hram na našem spisku je Sri Veeramakallamman. Na ulazu izuvamo obuću i ulazimo. U hramu je mnogo ljudi i upravo traje neka vjerska ceremonija. U jednom uglu je mala grupa ljudi koja svira na tradicionalnim indijskim instrumentima. Udaraju u bubnjeve i sviraju na nekim duvačkim instrumentima.

Dvojica sveštenika, goli do pojasa i umotani u neke peškire, zalijevaju vodom neki kip. Ne znam šta im to znači, ali očigledno je neki vrlo važan ritual. Hram je posvećen boginji Kaliamman. Vjeruje se da su ga izgradili tamilski radnici na vapnenim pećima 1855. godine, i to je prvi hram posvećen Kali u Singapuru. Ovdje je toliko zanimljivih likova u indijskim nošnjama da je to pravi raj za fotografe. Idemo dalje ulicom Serangoon, prolazimo pored džamije Angullia, totalno nezanimljivo mjesto, i stižemo do hrama Sri Srinivasa Perumal. Ovo je prilično veliki kompleks iz 1855. godine i posvećen je bogu Krišni iako je gopuram na pet spratova novije gradnje, a predstavlja različite inkarnacije Višne. Krišna je jedna od inkarnacija boga Višnu. Ovaj hinduizam mi je prilično komplikovan i nikako da ukapiram ko je ko u svemu tome i ko je inkarnacija koga. Unutar hrama je statua Višnu ili Perimala. Hindu trojstvo predstavljaju Brama – tvorac, Višnu – čuvar i Šiva – razarač. Malo smo se promuvali u unutrašnjosti hrama ali nam sve to i nije više toliko zanimljivo. Na mapi grada vidim da u blizini imamo još dva neka hrama pa idemo i njih da obiđemo. Pomalo su mi ovi hramovi već i dosadili ali eto idemo samo da ih skinemo sa spiska. Ova dva bi trebalo da su jedan pored drugog, ali nikako da ih nađemo.

Znam da su u susjednoj ulici, ali nikako da nađemo u kojoj. Poslije lutanja od pola sata smo ih nekako i našli. To su hramovi Leong San See i Gaya. Budistički hram Leong San See je ustanovljen 1913. godine, i u prevodu znači „hram zmajeve planine“.

Hram Gaya iz 1927. godine je jedan od najpopularnijih u gradu i često ga zovu i „hram 1000 svijetla“. Kad uđemo u hram, odmah nas dočekuje ogromna statua sjedećeg Bude, visoka 15 metara, a teška oko 300 tona. Sa strane su mnogobrojne male statue Bude, kao i slike i murali koji opisuju njegov život. Velika, centralna statua je okružena stilizovanom aurom koju čine brojne sijalice koje se pale u večernjim satima, pa odatle i ime ovog hrama. Mirjana se naljutila što sam tražio i ove hramove pa sam je častio sladoledom da je malo smirim. Još uvijek smo u Maloj Indiji. Sjedamo u jedan mali indijski restoran da ručamo. Ovog puta uzimamo tipični indijski specijalitet tandoori chicken biryani.

To je piletina marininirana u mješavini začina koja se zove tandoori masala. Tandoori masala najčešće sadrži češnjak, đumbir, kim, cimet, crvena ljuta paprika, a koristi se i crveni čili prah, najčešće kašmirski čili. Najčešće se peče u tradicionalnim glinenim pećima koje se i zovu tandoori, a može i kao standardni roštilj. Ono što se dobije na takav način je jednostavno fantastično. Piletina pripremljena na ovaj način dobija karakterističnu crvenu boju i miriše na dim. To je zapravo dimljena piletina, ne vjerujem da je peku na otvorenoj vatri ili samo pod toplotom. Obično se servira uz rižu i malo povrća. Uz to smo popili i po pepsi, a to sve nas je izašlo 15 $. Nakon ovog odličnog ručka, krenuli smo prema tržnom centru Bugis. Sad je 13.00 časova. Večeras je veliki događaj u ovom gradu – koncert grupe Iron Maiden. Ona baba na recepciji našeg hotela nam je objasnila da karte za većinu kulturnih i sportskih događaja kupujemo na šalterima tzv. Sistic-a, a jedan se nalazi baš u Bugisu, preko puta našeg hotela. Jutros nismo mogli da kupimo karte jer je centar bio zatvoren (radi tek od 11), pa smo zato i došli ovdje, da se muvamo po Maloj Indiji, dok se ne otvori, a da ne gubimo vrijeme. Sad idemo tamo i nadamo se da će biti karata. Zato i brzo hodamo, jer se pomalo plašim da ne ostanemo bez karti, a to bi bila velika šteta. Da je večeras koncert, to se vidi na svakom koraku. Svakih par minuta naletimo na nekog Kineza sa dugom kosom koji nosi na sebi i crnu majicu sa likom Edija i natpisom „Iron Maiden“. Smiješni su mi ovi Kinezi i Malajci kao metalci. Stvarno im ne stoji taj imidž. Kinez, pa još i metalac! Ma daj, bježi! Došli smo do Bugis centra i počeli se raspitivati gdje je Sistic. Pitam nekog čistača koji upravo briše pod, ali me lik ništa ne razumije. Mislio sam, zaposlen je ovdje, pa mora da zna. Neki zapadnjak mi prilazi sam i objašnjava mi da idem na prvi sprat i da je Sistic tamo. Super. Razmijenili smo još 120 eura u mjenjačnici i otišli gore i našli ga. Cura na pultu mi pokazuje sliku stadiona Kallang na monitoru sa jasno označenim slobodnim mjestima. Najbolja mjesta su, naravno, već zauzeta. Mjesta do same bine su i do 170 $. Uzimamo dvije karte za 202 $, mjesta za sjedenje, malo sa strane. Koncert se održava u zatvorenom stadionu, u dijelu grada Kallang. Uh, karte su u džepu, sad je lakše. Imamo još dosta vremena do početka koncerta u 20.00 časova. Mapa grada koju imam, a koju sam pokupio na aerodromu, je fantastična. Kao i sve u ovom gradu.

Krenuli smo prema parku Fort Canning. To je mjesto britanskog poraza i kapitulacije iz Drugog svjetskog rata. Dakle, to je moj svijet. Idemo ulicom Viktorija i prolazimo pored Katedrale dobrog pastira. To je najstarija katolička crkva u gradu, sagrađena 1847. godine, i sada je tu sjedište nadbiskupije. Odmah preko puta je Chijmes, istorijski kompleks zgrada koji je svoj život počeo kao katolički samostan. Kompleks ima kapelu u gotskom stilu i kao samostan se koristio preko 130 godina. Kapela, sagrađena 1904. godine, danas ima višestruku namjenu, i poznata je pod nazivom Chijmes dvorana. Ovdje su sada restorani i umjetničke galerije, a u dvorani se održavaju muzički, pjesnički i pozorišni performansi, a to je i vrlo popularno mjesto za vjenčanja na malo višem nivou. Nastavljamo dalje ulicom Viktorija i stižemo do stare Jermenske crkve. Ovo je najstarija hrišćanska crkva u Singapuru, a sagrađena je 1835. godine. U vrijeme kada je ova crkva sagrađena, u gradu je živjelo samo 12 Armena, ali uprkos tome što je njihov broj i danas vrlo mali, pravoslavni obredi se redovno održavaju u njoj.

U dvorištu crkve je i nadgrobni spomenik Agnes Joaquim, po kojoj je ime dobila vrsta orhideje 1893. godine, a koja je danas nacionalni cvijet Singapura – Vanda Miss Joaquim. Ulazili smo u crkvu. Zatim idemo malim stepenicama i dolazimo do parka Fort Canning. To je malo brdo unutar centralnog područja grada sa vrlo bogatom istorijom. Impresioniran istorijskim značajem brda, kao i odličnom strateškom pozicijom nad novouspostavljenom kolonijom, Raffles je tu sagradio svoju prvu rezidenciju u kojoj su bile smještene upravne zgrade. Brdo su tada zvali i Government hill. 1859. godine, brdo dobija svoju vojnu ulogu i tada se tu gradi tvđava, oružarnica i bolnica. Tvrđava je dobila ime po tadašnjem potkralju Indije, Džonu Kaningu, a to ime je ostalo i kao naziv brda. U toku Drugog svjetskog rata, britanski general Artur Persival je ovdje uspostavio svoje komandno mjesto u uzaludnom pokušaju da zaustavi japansku invaziju na Singapur. Nakon okupacije, i Japanci su koristili ovu tvrđavu za svoje potrebe. Park se nalazi u srcu Civilnog distrikta i danas je to mjesto gdje se održavaju razne kulturne, umjetničke i sportske aktivnosti. Njegovo zelenilo i priroda predstavljaju dobro mjesto za rekreaciju ljudima iz Civilnog distrikta i okoline.



Na brdu se nalaze brojne atrakcije, ali najzanimljivija od svih je Battle box, tajno komandno mjesto britanske armije u toku bitke za Singapur. To je podzemni bunker, izgrađen da izdrži svako bombardovanje, a u kojem su ujutro, 15. februara 1942. godine, Britanci odlučili da kapituliraju pred japanskim napadom. Zanimljivo, taj istorijski čin se desio baš na današnji dan. Kupujemo ulaznice po 8 $ i čekamo da za par minuta krene tura sa vodičem. Prvo se gleda kratki dokumentarni film iz tog perioda u trajanju od desetak minuta, a koji objašnjava tok bitke za Singapur. Zatim dobijamo slušalice i vodiča i idemo unutra. Odmah na ulazu se oglašavaju sirene koje označavaju vazdušni napad i čuju se eksplozije. Cilj je da se stvori prava ratna atmosfera i da se dobije osjećaj kao da smo u 1942. godini.

Prolazimo kroz različite prostorije bunkera, a u svakoj se nalaze voštane figure britanskih vojnika i oficira. Što je najbolje, te figure se pomjeraju! Tako možemo vidjeti i čuti oficira koji telefonira i izvještava o trenutnoj situaciji na ratištu. U jednoj prostoriji je velika karta na stolu, a grupa vojnika dugim štapovima pomjera jedinice, tenkove i avione po karti, kako britanske tako i japanske. Vrhunac svega je na kraju kada se prisustvuje posljednjoj konferenciji britanske glavne komande na kojoj raspravljaju šta dalje činiti. General Persival predlaže kontra- ofanzivu, ali svi ostali oficiri su protiv toga zbog nedostatka municije, hrane i najvažnije vode, jer su Japanci par dana prije zauzeli rezervoare s vodom. Ovo su stvarno odlično napravili! Oficiri sjede za stolom, pomjeraju se i otvaraju usta dok govore, a mi na našim slušalicama čujemo otprilike tačno ono što su tada govorili. Da ne govorimo o tome da su svi likovi u prirodnoj veličini, i napravljeni tačno kako su izgledali. Izgledaju kao da su živi.

Uglavnom, tada su izglasali kapitulaciju, i to je bio jedan od najsramnijih poraza britanske armije u njenoj dugoj istoriji. Unutra je zabranjeno fotografisanje, ali sam krišom uspio da napravim par fotografija. Vodič je stari profesor istorije, i rado bih razmijenio s njim par riječi na temu Drugog svjetskog rata, pošto je to moje omiljeno područje. Kad smo izašli iz bunkera, počela je da pada sitna kiša. Kiša mi ne smeta, jer sam vrlo zadovoljan današnjim danom. Sve ide savršeno. Idemo lagano iz parka s ciljem da zaustavimo neki taksi i da krenemo prema dijelu grada Kallang i gradskom stadionu, mjestu gdje će se za dva sata održati koncert. Za razliku od Malezije, ovdje svi taksisti obavezno moraju koristiti taksimetar, što oni i rade. To je i očekivano za ovako sređenu državu i mogu samo misliti šta bi im se desilo kad bi pokušali neku prevaru. Problem s njima je jedino u tome što imaju neki čudan i vrlo komplikovan način računanja cijene prevoza. Sve zavisi u kom dijelu grada se voziš, zatim u koje vrijeme se voziš, pa se tu onda dodaju neki posebni dodaci na cijenu. U svakom slučaju ono što vidiš na taksimetru nikad nije konačna cijena prevoza. Pratim taksimetar i on pokazuje 8 $, ali kad stignemo, taksista ga zaustavi i tad se cijena odjednom promijeni na 15 $! Ništa ne razumijem.

Prvo mislim da je neka prevara u pitanju, ali kasnije sam shvatio da nije, nego je to takav sistem računanja. Najbolje je ne razmišljati o tome, nego platiti onoliko koliko na kraju pokaže taksimetar. Ne vjerujem da bi se usudili raditi neke lopovluke ovdje, u ovom gradu u kojem skoro da i nema kriminala, a gdje su kazne za najbanalnije stvari velike. Još jedna stvar mi se sviđa kod ovih taksija. Na krovu se nalazi svjetleća tabla koja označava da li je taksi slobodan ili zauzet. Zelena boja znači slobodan, crvena zauzet. Odlična stvar, pogotovu noću. Dolazimo ispred Indoor stadiona Kallang. Veliki zatvoreni stadion. Ispred je već nekoliko hiljada ljudi koji stoje u redu i polako ulaze unutra. Još ne shvatam da Kinezi i Malajci slušaju Iron Maiden, ali hajde. Još su ovdje smrtne kazne za drogu, alkohol skup, i nema cuganja na ulici, pa se pitam kakav im je taj njihov rokerski život?! To po pravilu ide zajedno. Barem na koncertu niko neće praviti sranja, jer neće biti pijanih i drogiranih. A ko zna, možda se srede kod kuće pa onda dođu ovdje? A možda je moguće i ići na Maiden kao na balet ili operu. Vidjećemo. Ušli smo u stadion i zauzeli svoje mjesto. Tu su neke cure koje svima pokazuju gdje će sjesti i sjedi se tačno na mjestu koje je i na ulaznici. Kao u kinu. Meni se naša mjesta baš i ne sviđaju, i čim krene svirka odmah ćemo se prebaciti bliže. Ne interesuju me njihova pravila. Dvorana se polako puni i nakon pola sata počinje koncert. Prvo nastupa predgrupa Rise to Remain, koju vodi Ostin Dikinson, sin Brusa Dikinsona. Nisu loši, a mali Dikinson psuje kao kočijaš, svaka druga riječ mu je „fuckin’“. Već mi ide na živce sa tim svojim psovanjem. Zatim slijedi kratka pauza i počinju da se čuju bubnjevi.

Dolazi veliki trenutak, a srce hoće da mi iskoči iz grudi. Nakon toliko godina prvi put ću ih čuti i vidjeti uživo. Oko 21 čas, podiže se zavjesa i ludnica počinje. Ovaj koncert je dio velike svijetske turneje „The final frontier world tour“. Koncert počinje sa pjesmom „Satellite 15“ sa novog albuma, meni nepoznata stvar jer ih nisam pratio u zadnje vrijeme. Nakon toga Bruce Dickinson kaže da mu je neki Englez u hotelu rekao da je publika u Singapuru prilično mrtva i da ne očekuje mnogo od njih na šta mu je ovaj kao rekao „Bullshit!“. Mogu se složiti sa tim Englezom, ali ne baš u potpunosti. Oko 15.000 ljudi je prilično aktivno učestvovalo u koncertu iako to može i bolje. Kako neće biti mrtvi kad ne smiju ni piti ni drogirati se! Zatim ide još jedna pjesma sa novog albuma, pa iza nje čuvena „2 minutes to midnight“. Nižu se stari hitovi: „The evil that men do“, „The trooper“, „Fear of the dark“, „The number of the beast“ i drugi. U jednom trenutku na bini se pojavljuje i maskota Eddie, u svojoj visini od bar 3 metra.

Koncert se završava oko 23 sata. Ovo je bilo fantastično! Ovo nam je bio pravi potez. Čak sam imao i neke ideje da odemo i sinoć na koncert, jer je tada ovdje bio Eric Clapton, ali dobro je i ovako. Žao mi je samo što nismo uspjeli da kupimo karte za mjesta ispred same bine. Poslije koncerta smo krenuli pješke prema centru grada. Namjerno nećemo da uzmemo taksi jer nas je dolazak ovamo skupo koštao. Najgore je to što ne znamo u kom smjeru da krenemo. Hodamo u noći i sve je apsolutno nepoznato. Ne znamo gdje smo. Nakon pola sata smo se predali i mahnuli taksiju koji je upravo prolazio. Srećom ima ih dosta, znaju da je bio koncert pa im je ovo dobra prilika za posao. Ovog puta nas je taksi koštao samo 6 $. Sad mi tek ništa nije jasno u vezi ovih taksija. Danas je bio odličan dan. Obišli smo Malu Indiju kao i muslimansku četvrt Kampong Glam. Iron Maiden je kruna svega. Vratili smo se u gesthaus i zaspali blaženim snom zadovoljnih ljudi.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>