27.01.2015 (Dan 2)

Hong Kong

Nakon više od sedam sati leta, sletili smo na međunarodni aerodrom u Hong Kongu. Aerodrom je smješten na ostrvu Chek Lap Kok, koje je mostom povezano sa najvećim ostrvom koje čini područje Hong Konga, a koje se zove Lantau, koje je opet mostom povezano sa gradom. Aerodrom je dobrim dijelom izgrađen na zemlji koja je oteta od mora. Ovo je jedan od najmodernijih i najvećih aerodroma u Aziji. Za ulazak u Hong Kong nije potrebna viza. Čak ne udaraju ni pečat u pasoš nego se dobije neki papirić koji je potrebno čuvati sa sobom a na kojem piše da možemo ostati ovdje 14 dana. Na aerodromu sam razmijenio 50 eura, tek toliko da imam za prevoz do grada i za osnovne potrebe. Za 1 euro se dobije oko 8.1 HK$. Ispred aerodroma smo uzeli bus 21A za 33 HK$ do grada. Imamo rezervisane sobe u dijelu grada Kowloon, u glavnoj ulici Nathan. Taj dio grada je najidealniji za smještaj jer nam je sve blizu, a nismo ni u poslovnom distriktu sa gomilom nebodera bez duše. Moguće je uzeti i taxi na aerodromu, ali je ovo najjeftiniji način prevoza. Hong Kong ima tri vrste taksija, koji se razlikuju po boji, a svaka boja označava dio područja koje taksi pokriva. Crveni taxi operiše u urbanom području, zeleni pokriva Nove teritorije, a plavi je zadužen za ostrvo Lantau. Volan je, tipično britanski, na desnoj strani. Vozimo se preko ostrva Lantau, koje je najveće u Hong Kongu. Samo područje Hong Konga možemo podijeliti na nekoliko cjelina: ostrvo Hong Kong, Kowloon, Nove teritorije i okolna ostrva. Lantau zovu još i “pluća Hong Konga”, jer je brdovito ostrvo prekriveno gustom šumom, a ovdje je i drugi najveći vrh cijelog administrativnog područja Hong Konga, Lantau Peak. Naš hostel je na odličnoj lokaciji, u samom srcu Kowloona, u dijelu grada poznatom kao Tsim Sha Tsui. Lokacija jeste dobra, ali je zato sam smještaj užasan. Hostel je u neboderu, na 16. spratu stare zgrade. Nekoliko spratova zgrade je preuređeno u hostele, dok je ostatak zgrade namjenjen za obične stanare. Hostele u zgradi uglavnom drže Indijci. Dakle, ništa dobro se ne može ni očekivati. Uvijek se pitam zašto im dozvoljavaju da se useljavaju u zemlju i da rade. Mislim da je od Indijaca više štete nego koristi. 90 % njih rade neke glupe, prljave, fizičke poslove ili se bave nekim sitnim prevarama, dok se manji dio bavi ugostiteljstvom, obično hosteli i indijski restorani. Ako je indijski hostel u pitanju, tu se sigurno ne može očekivati čistoća, a slično važi i za restorane. Tako je i u ovom slučaju. Soba je užasna, kao zatvorska ćelija, a pošto nema čak ni prozora, onda još liči i na zatvorsku samicu. Pa ovdje se ne može ni disati. Razmišljam da izbušim rupu na vratima, da bi dobili malo vazduha. Idem na recepciju i protestvujem kod Indijaca. Večeras ćemo prespavati ovdje, a sutra će nas prebaciti u sobu koja ima i prozor. Kakav uspjeh! I ova rupa košta čak 20 eura po osobi! Željko je to našao preko Interneta, a tamo je, naravno, sve mnogo ljepše izgledalo. Nikada ne treba plaćati sobu preko Interneta, nego sve treba uraditi na licu mjesta. Tada se čovjek može i cjenkati, a ako mu se smještaj ne sviđa, može ići dalje. Mislim da ću gadno da se zavadim sa Indijcima. Ovo je kompleks od 5 blokova i nosi naziv Chungking Mansions.

Poznat je u Hong Kongu jer je tu najjeftiniji smještaj u cijelom gradu. Tu živi oko 4000 ljudi, a brojni hosteli nude oko 2000 soba. Veliki dio stanara čine Indijci, Pakistanci, Nepalci, crnci i drugi bijednici. Sada smo im se i mi pridružili. Čini mi se da sve u Hong Kongu što ima tamniju boju kože, živi ovdje. Mi smo u bloku A, a do gore idemo liftom. Svaki blok ima dva lifta, jedan za parne spratove, drugi za neparne. Stepenice nisam ni primjetio, a pitanje je i da li su prohodne jer je zgrada u vrlo lošem stanju. U slučaju požara, preostaje samo Bog. Ovo mjesto je takođe poznato i kao glavno okupljalište dilera drogom, kriminalaca i imigranata bez urednih papira. Nije ni čudo da je najjeftinije u gradu. U prizemlju je veliki broj prodavnica, restorana i raznih drugih servisa. Nakon smještaja i tuširanja, izašli smo van. Sada je već noć. Šetamo se po gradu, bez nekog cilja. U gradu je prilično veselo. Na ulicama je ogromna gužva, što je tipično za milionski grad. Kinezi su mi vrlo ružni. Žene mogu i proći, ali muškarci su svi defektni. Ili su patuljci ili su džinovi. Pokušavam da prebrojim koliko Kineza ne nosi naočare. Vrlo malo. Neka istraživanja kažu da oko 40 % kineske djece u osnovnim školama nosi naočare, a kod studenata je to oko 90%. Prije se mislilo da su geni u pitanju, ali se u novije vrijeme pokazalo da Kinezi jednostavno previše vremena provode u zatvorenom prostoru, i zbog nedovoljnog izlaganja sunčevoj svjetlosti, dolazi do kratkovidosti. Može li neko da zamisli Kineza bez naočara?

Došli smo do zgrade New Mandarin Plaza, u istočnom dijelu Tsim Sha Tsui-a. Sve zgrade su ukrašene svijetlećim neonskim figurama, a u sredini je mala fontana. Ti ukrasi su možda priprema za Kinesku novu godinu koja se dočekuje 18. februara. Tu smo malo sjeli da se odmorimo. U blizini je nekoliko vrlo primamljivih restorana i kafana. Rado bih popio pivo. Gledam meni na jednom od stolova: pizza 15 eura, malo pivo 7 eura… Do viđenja i zbogom! Popiću šipak! Idemo dalje sa lutanjem. Čitao sam da je vrlo dobra stvar biti u Aveniji zvijezda u 20 časova, kada počinje tzv. simfonija svjetla, pa idemo polako prema tamo. To nije daleko odavde, možda 10 minuta lagane šetnje. Dolazimo do mora i luke Victoria. Tu je Tsim Sha Tsui promenada, šetalište uz more, koje se malo dalje nadovezuje na čuvenu Avenue of Stars, promenadu ili šetalište posvećenu lokalnoj filmskoj industriji. Ovdje je naveče pomalo i hladno u ovo vrijeme godine. Mnogo ljudi se šeta ovdje, a većina njih se namješta da čeka čuvenu simfoniju svjetla koja počinje tačno u 20.00, a traje nekih 20 minuta.

Sa ovog mjesta se pruža divan pogled na centralni dio grada sa druge strane Victoria luke, na ostrvo Hong Kong i Central distrikt sa ogromnim neboderima. To je jedna od najljepših slika modernog grada na svijetu. Avenue of Stars je napravljena po uzoru na holivudski Walk of Fame, Šetalište slavnih.

Promenada je dugačka 440 metara, i cijelom dužinom opisuje istoriju kinematografije Hong Konga. Na pločniku se nalaze imena preko stotinu lokalnih glumaca, kao i njihovi otisci dlanova na cementu. Meni su poznati samo Jackie Chan i Bruce Lee. Ovaj drugi, iz razumljivih razloga, nema svoje otiske u pločniku, jer je promenada otvorena tek 2004. godine. Mi smo u promenadu ušli iz ulice Salisbury i tu na početku nas je dočekala 4.5 metra visoka statua koja se dodjeljuje pobjednicima filmskog festivala u Hong Kongu. To je nešto kao njihov filmski Oskar.

Posebno je zanimljiva statua Brus Lija, visoka 2.5 m i koju svi koriste da se slikaju sa čuvenim majstorom kung fua. Tu je postavljena i mala bina i upravo se dernjaju neki kineski karaoke pjevači. Zastao sam da ih malo poslušam. Kinezi stvarno nemaju sluha. Neke od pjevačica i nisu bile loše, ali odjeća i kostimi za nastup, kao i pokreti su takvi da padneš od smijeha. Posebno mi je bio zanimljiv jedan stariji čovjek koji je pred svoj nastup, dok je čekao svoj red, svaki minut potezao iz jedne flaše. I oni pate od treme kao i svi. Na kraju je i on uspio da izgura svoj nastup do kraja. Nagradio sam ga velikim aplauzom iako je njegovo pjevanje bilo traumatično za moje uši. Aplauz za trud. U 20 časova, se čuje muzika i neboderi počinju da svijetle u ritmu muzike. Svjetla u raznim bojama se pale i gase, a sa nekih se odašilju i laserski zraci u raznim bojama. Prilično dobro to sve izgleda. Po Ginisu, to je najveći zvučni i svjetlosni šou na svijetu. U cijeloj predstavi učestvuje 47 zgrada na obe strane luke Victoria. Nakon toga nastavljamo našu šetnju. Vrlo blizu našeg hostela je i čuveni hotel The Peninsula pored kojeg smo prošli.

Nismo ulazili unutra, jer sam mislio da to uradimo sutra, ali ćemo na njega potpuno zaboraviti. Hotel The Peninsula je sagrađen 1928. godine i to je jedan od najpoznatijih hotela na svijetu. U vrijeme kada je sagrađen prozvan je najboljim hotelom istočno od Sueza. U decembru 1941, nakon bitke za Hong Kong, na trećem spratu ovog hotela su Britanci predali grad Japancima. U toku rata su u njemu bili smješteni visoki japanski oficiri.



The Peninsula je jedan iz grupe čuvenih kolonijalnih hotela, a koju još čine Strand u Yangonu, Raffles u Singaporu, Baron u Alepu, Mandarin Oriental u Bangkoku itd. Ove nabrojane sam vidio sve. Kako je bilo lijepo piti pivo na terasi Barona, ali sada je pitanje da li je Baron uopšte preživio tekući rat u Siriji. Tražimo mjesto da večeramo a da nije preskupo. Hodamo Nathan ulicom i u jednoj poprečnoj ulici smo ušli u neki restoran gdje sam pojeo neke špagete. Restoran je vrlo lijepo uređen i klimatizovan. Sad bi ipak bilo vrijeme da se popije neko pivo. Nedaleko od restorana gdje smo večerali, našli smo malu ulicu sa nekoliko barova te smo ušli u jedan. U baru na drugoj strani ulice su sve bijeli turisti.

Mora da je tamo dobro. Mi smo ipak sjeli u jedan mnogo tiši, jer je u njemu bilo mnogo lijepih Kineskinja. Sjeli smo za šank i naručili točeno kinesko pivo Tsingtao. Pivo je dobro, ali je cijena od 8.5 eura za kriglu točenog još bolja. Dakle, u Hong Kongu, što smo pili, pili smo. Još je u baru i zabranjeno pušenje, tako da mi je bilo muka i od ovog piva i od prokletih Kineskinja. Sad vidim zašto su svi stranci u baru preko puta. Ali neću ja da se ponašam logično i to je. Krenuli smo nazad prema hostelu. Na ulici je Makedonac sreo neke Turke koji su vlasnici turskog restorana i odmah se između njih javila ljubav i bratstvo. Toni, zar ti nije dosta 500 godina!? Uvijek kad sretnem Turke negdje daleko, oni odmah počinju da trabunjaju nešto tipa Otoman, Otoman… Kod Turaka i danas postoji neko ubjeđenje da su to bila sretna vremena za narode Balkana i da smo neka braća. A da nas pozovu u restoran i počaste besplatnim kebabom, o tome nema govora! U povratku smo promašili naš ulaz tj.zgradu i ušli u blok B. Sve je isto, pa i nije teško promašiti.

<< prethodna                                                                             sledeća >>