11.02.2015 (Dan 17)

Mandalay

U Mandalay smo stigli u 2 sata ujutro, mnogo ranije nego što smo mislili. Put je, dakle, trajao samo 6 sati. Od bus stanice na kojoj smo trenutno pa do grada je oko 11 km. Na mapi grada sam našao da imamo nekoliko jeftinih gesthausa u 83. ulici pa ćemo ići tamo. Uzeli smo taksi koji nas je odvezao u tu ulicu. Taksi smo platili 6000 kyata. Smještaj smo našli u hotelu Garden.

Pošto smo došli prilično rano, i u glupo vrijeme za traženje sobe, tražimo da uzmemo samo jednu sobu za večeras, a za sutra dvije. Žao nam je da platimo 22 $ za par sati korištenja sobe. Momak na recepciji je ok, pa nam je odmah dao dvije sobe, s tim da nemamo doručak danas uključen u cijenu. To nam i nije problem. Tako smo uštedili 22 $. Soba je sasvim u redu. Imamo TV, toplu vodu i ventilator. Takođe imamo i strašno mnogo komaraca ovdje. Odmah sam legao da spavam jer je sada oko 3 ujutro. Ustali smo iza 9.00 ujutro. Imam odličnu mapu grada tako da je kretanje po gradu vrlo jednostavno. Hodamo 26. ulicom pored palate koja je ogromna. Dužina zidova koji je okružuju je 3.2 km. Ulaz za strance je sa istočne strane. Ulaznica je 10 $ i vrijedi za većinu znamenitosti u gradu, ne samo za palatu. Ipak, prije nego što krenemo u obilazak palate, koja je centralna znamenitost u gradu, moramo nešto pojesti. Tražimo neke restorane koji su bočnim ulicama od ove kojom sada hodamo. U 74. ulici smo našli jedan fin restoran i tu smo i sjeli. Tu sam konačno popio pravu kafu. To mi je prva prava kafa nakon 15 dana. Restoran se zove Bistro Mandalay. Naručio sam prasetinu u sosu od crnog bibera, rižu i sok od ananasa. Ovo je vrlo lijep i čist restoran. Mandalay je mnogo ljepši i čistiji grad od Yangona. Zapravo, ovaj grad je potpuna suprotnost Yangonu. Nakon dobrog ručka krenuli smo prema palati. Usput nam se prikačio neki taksista da nas vozi do tamo. On zapravo i nije taksista, nego jednostavno ima svoja kola pa bi želio da nešto i zaradi.

Nakon kraćeg cjenkanja, dogovorili smo se s njim da nas za 21.000 kyata vozi po gradu cijeli dan. To i nije loš posao. Zadovoljan je i on, a i mi. Vruće je, i bilo bi teško hodati kilometrima po gradu. Dovezao nas je do ulaza u Mandalay palatu gdje smo odmah kupili ulaznice. Mandalay palata je okružena utvrđenjem tj. zidovima koji su dugački 3.2 km i visoki 8 m. Čuva je i šanac sa vodom koji je okružuje sa svih strana, a čija je širina 70 m. Originalna palata je bilo mjesto gdje su živjeli poslednji kraljevi Burme. Ona je bila i mnogo više od palate i predstavljala je mali grad ograđen visokim zidom unutar grada Mandalaya.

Sagrađena je između 1857. i 1859. godine kao dio velikog projekta premještanja prestolnice za vrijeme vladavine kralja Mindona. Kralj Mindon Min je osnovao grad 1857. godine i započeo izgradnju svoje nove prijestolnice, koju je premjestio iz Amarapure 1861. godine. Slava grada kao prijestolnice je bila kratka. Mindona je naslijedio kralj Thibaw Min, a 1885. godine su grad zauzeli Britanci. Kralj je protjeran iz zemlje i od tada pa sve do nezavisnosti je bio dio Britanske imperije. Japanci su držali Mandalay tokom većine Drugog svjetskog rata. U martu 1945. godine, britanske i indijske trupe su ušle u grad i tokom borbi koje su uslijedile, palatu je zahvatila vatra i bila je uništena.



Od originalne građevine danas su ostali samo zidovi i grobnice. Sve ostalo je rekonstrukcija. Zato mi se sve ovo i ne sviđa previše. Sve izgleda novo i ne toliko impresivno. Ovdje je vidljivo prisustvo burmanskih vojnika, što i nije čudno ako se uzme u obzir da je u blizini i vojna kasarna. Spiralnim stepenicama smo se popeli na 33 metra visoku osmatračnicu sa koje se vidi cijeli kompleks kao na dlanu. Nakon sat vremena smo istim vozilom krenuli prema brdu Mandalay. Sa svojom visinom od 230 metara, ovo brdo je najviša tačka u gradu sa koje se pruža dobar pogled na grad i ravnice oko grada. Do vrha se ide pokretnim stepenicama. Smiješne su mi mlade Burmanke koje se ne usuđuju da stanu na njih. Gore je Sutaungpyei pagoda koju smo obišli. Zatim smo se spustili dole gdje nas je čekao naš vozač i krenuli smo prema obližnjem hramu Kyauktawgyi. Ovaj hram je izgrađen 1878. godine i smješten je odmah ispod brda Mandalay. Čuven je po tome što se u njemu nalazi kip Bude težak 900 tona i visok 8 metara.

Buda je isklesan u jednom bloku mermera i kažu da je bilo potrebno 10.000 ljudi da ga prenesu ovamo. Neki stari monah me je uzeo za ruku i proveo po hramu i objasnio mi šta je šta.

Dvije gigantske chinthe, u ovom slučaju dva stilizovana lava sa likom zmaja, čuvaju južni prilaz Mandalay brdu. Chinthe se vrlo često vide ispred hramova i pagoda i skoro uvijek idu u parovima. Uloga im je da štite hram. Nakon ovoga idemo do hrama Sandamani. Sandamani Paya je izgrađen u znak sjećanja na princa Kanaunga, brata kralja Mindona, koji je ubijen na ovom mjestu. Zatim smo obišli hram Kuthodaw koji sadrži najveću knjigu na svijetu. Sagrađen je za vrijeme kralja Mindona 1857. godine, u isto vrijeme kada je počela i gradnja palate.

Oko pagode se nalazi 729 malih stupa koje sadrže mramorne ploče na kojima je ispisan cijeli tekst zakonika Theravada budizma. Od zanimljivijih religijskih građevina tu su još manastiri Atumashi Kyaung i Shwenandaw Kyaung, koji su jedan pored drugog.

Shwenandaw je naročito zanimljiv. Izgrađen je od drveta i ono što je najznačanije, ovo je jedan rijetkih dijelova kompleksa palate koji je preživio. Ovdje je živio kralj Mindon, i tačno ovdje je i umro. Kasnije, kralj Thibaw Min je rastavio građevinu i prebacio je van zidina palate i tako je spasio od uništenja tokom bombardovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Građevina je pretvorena u manastir 1880. godine. Kažu da je ovdje kralj Thibaw Min dolazio da meditira, a tu je i kauč koji je koristio u tu svrhu. Cijela građevina, i iznutra i izvana, prekrivena je izrezbarenim drvenim panelima koji stvarno izgledaju super. Za danas nam je dosta hramova. Možda bih ja i obišao još neki, ali momci su počeli da se bune. U ovom području nam je preostalo još samo da posjetimo U Bein, najstariji i najduži most od tikovine na svijetu. Na putu prema mostu smo svratili u jedan supermarket, gdje sam razmijenio još 20 $ i pojeo jedan odličan kolač. Nakon te kraće pauze, stigli smo do čuvenog mosta.

Sagrađen je 1851. godine i spaja Mandalay i Amarapuru preko jezera Taungthaman. Dugačak je 1.2 km i ima 1086 drvenih stubova. Ovo je jedna od najvećih turističkih atrakcija i stotine turista su već ovdje. Vidim da dolaze čak i autobusima sa organizovanim turama. Najgore stanje je upravo sada, kada se svi spremaju da gledaju zalazak sunca. I lokalci koriste priliku pa vozaju turiste u čamcima po jezeru. Prošetali smo se mostom i sišli na obalu gdje smo sjeli za jedan stolić i uzeli veliko Myanmar pivo. Atmosfera je stvarno dobra i opuštajuća. Pijemo pivo i gledam zalazak sunca.

Slika je stvarno dobra. Bila bi još bolja da nema ovih dosadnih turista, ali šta se može. Stubovi mosta prave odraz u vodi jezera tako da izgledaju duplo duži. Oko 17.30 smo krenuli nazad prema našem hotelu Garden. Vozač kaže da će večeras u 20.30 na uglu 83. i 26. ulice Moustache Brothers imati svoju predstavu. Njih vrijedi vidjeti. Oni su žive legende ovog grada, ali i cijele Burme. U svojim predstavama kombinuju komediju, klasični burmanski ples i oštru satiričku kritiku vojnog režima. Zato su bili često na udaru vlasti, proganjani i zabranjivani. Vozač kaže da je ulaznica oko 10 $. Da li se isplati dati 10 $ za predstavu u kojoj je tekst najvažnija stvar, a gdje neću razumijeti ni jednu riječ? Ipak bi volio da ih vidim.