05.10.2013 (dan 21)

Yogyakarta

Ustali u 8 i popili kafu na balkonu. Kafu pravimo sami, imamo termos bocu u hodniku, kafu i čaj. Izašli van na glavnu ulicu Malioboro. Najvažnija ulica u gradu je ulica Malioboro koja je dobila ime po vojvodi od Marlborougha i pruža se od željezničke stanice Tugu pa sve do kratona, tj. sultanove palate. Grad nam se mnogo sviđa. Sa obe strane ove ulice se nižu prodavnice i veliki shopping centri. Na jednoj strani ulice je dugi niz kočija i becaka koji čekaju mušterije. Idemo do pošte koja se nalazi na kraju ove ulice. Prolazimo pored spomenika koji čuva uspomenu na veliku ofanzivu indonežanske vojske protiv Holanđana, 1. Marta 1949. godine kada je grad oslobođen nakon 6 časova borbe.

U pošti se nalazi mjenjačnica sa odličnim kursom, pa smo tu zamijenili nešto eura. Sada smo milioneri, imamo preko 4 miliona rupija. Zatim smo se uputili prema Kraton palati, sjedištu sultana. Ulaz se plaća 12.500 Rp. Kraton je kulturno i političko središte grada. To je velika sultanska palata.

Zapravo se može reći da je to jedan zaseban grad, okružen zidom, i on ima svoju pijacu, prodavnice, škole i džamije. Tu živi oko 25.000 ljudi od kojih je 1000 zaposleno kod sultana. Ovde nema da se vidi ništa spektakularno. U jednom dijelu kratona, u unutrašnjim zgradama koje su sagrađene 1756. godine i sada živi sultan. Centar kratona je Zlatni paviljon ili Bangsal Kencang, koji ima mermerni pod i vrlo lijepo ukrašen krov. Tu je i muzej sa prilično velikom zbirkom portreta sultana i drugih članova kraljevske familije, stare fotografije, pokloni koje su sultani dobijali od drugih vladara i njihove lične stvari. Sve u svemu, ne toliko zanimljivo. Tu je i veliki gamelan orkestar kojeg smo slušali par minuta.

Vjerovatno je to muzička pratnja za wayang predstavu koja bi trebalo da se održi sada. Muzičari sjede i sviraju, a tu je i platno na kojem se izvode predstave sa lutkarskim sjenkama. Te predstave se zovu wayang kulit i sada bi trebalo da se održi jedna.

Krenuli smo prema izlazu i tu smo sreli jednu stariju ženu iz Australije. Zove se Margaret i uspjela je da nas nagovori da se vratimo i pogledamo tu predstavu. Margaret je kupila neku skupu ulaznicu sa kojom se ne može obići veći dio kratona. Ulaznice se prodaju na dva mjesta, samo jedan ulaz je pravi i to onaj gdje se ulazi sa desne strane kada se dođe iz pravca ulice Malioboro i gdje je ulaznica jeftinija. Tako da je Margaret morala ponovo da kupi kartu. Sjeli smo i gledamo predstavu. Ispred nas je platno koje je obasjano reflektorom sa unutrašnje strane, a tamo pomjeraju drvene lutke koje prave sjenke na platnu. Sve to ide uz muzičku pratnju gamelana. Margaret je mnogo puta bila u Indoneziji a izgleda da čak zna i indonežanski jezik. Kaže da se u ovim predstavama često provlače i šale na račun političara u skrivenom obliku.

Predstave su skoro uvijek zasnovane na romantičnim pričama, najčešće iz hindu epova Ramajana i Mahabharata. Ponekad teme mogu biti i događaji iz svakodnevnog života. Glavni pokretač lutki i narator se zove dalang i on odlučuje kojim tokom će predstava ići. Dalang je mozak koji stoji iza cijele predstave. Mora da ima mogućnost da mijenja glas za razne likove, kao i da povisuje ili snižava glas da bi postigao napetost i dramu. Lutke se izrađuju od kože i pljosnatog su oblika, sa dijelovima koji se mogu pomjerati, s tim da su svi pokretni dijelovi lutke postavljeni na tanke bambusove štapiće. Pretpostavljam da je sve to vrlo zanimljivo, naravno pod uslovom da razumijete o čemu se govori. Mi smo već pomalo i gladni, a pošto ne razumijemo ni riječ iz predstave, odlazimo nakon 15 minuta. Izlazimo iz kratona i na velikom travnjaku, koji se dobrim dijelom koristi kao parkiralište, a koji se zove alun – alun, prilazi nam neki čovjek i počinje razgovor sa nama. Vidim da će pokušati da nas nagovori da odemo do neke prodavnice da kupimo batik slike i tkanine.



Kaže da se pravi batik prepoznaje tako što je tkanina obojena sa obe strane, dok su ove fabričke odštampane samo sa jedne strane. Po njemu, u ulici Malioboro je sva roba lošeg kvaliteta i porijeklom iz Kine. Tu pored njega je neki stari, izmučeni vozač bečaka i ovaj mu kaže da nas odveze do Batik Art Group radionice i prodavnice. Tamo će nam, navodno, objasniti cijeli proces izrade batika, a ne moramo ništa kupiti ako ne želimo. Ne vjerujem mu baš mnogo. Ovo je stara oprobana taktika u kojoj ti čovjek prilazi i započinje neki neobavezan razgovor a zatim te nagovori da odeš u neku prodavnicu da bi nešto kupio. Prvo sam rekao da ćemo otići sutra tamo, na šta je on odgovrio da je ta prodavnica otvorena samo danas, kao rade samo jednom sedmično. Znam da laže, jer to i nije baš logično. U svakom slučaju, idemo u tom smjeru pa nam i nije neki problem.

Takođe kaže kako nam je najbolje da kupujemo na pijaci Pasar Beringhario i to poslije 13.00, a kako ove prodavnice u Malioboro ulici uglavnom drži kineska mafija pa je sve skuplje jer im vlasnici plaćaju 20 % ili tako nešto. U redu, imamo vremena, pa pristajemo da nas ovaj mučenik odveze svojom rikšom do te radionice jer me stvarno zanima taj proces pravljenja batika. Ovaj mu kaže da nas vozi do tamo za samo 5000 Rp. U radionici i prodavnici Batik Art Group nas je dočekao jedan momak, sa tipičnom kineskom facom sa isturenim zubima, i počinje da nam objašnjava proces pravljenja batika. Tu su i dvije žene koje slikaju po tkanini. Koriste prirodnu boju koju dobijaju iz šafrana, duvana i drugih biljki i vještačku boju koju uvoze iz Njemačke jer je najbolja. Nanesu boju i onda je pokriju voskom i parafinom, a zatim nanose druge boje i tada vosak služi kao zaštita i maska. Ovde je to prava umjetnost. Slike su označene slovima od A do Z i svaka grupa ima svoju fiksnu cijenu.

Naravno da je moguće pregovaranje po pitanju cijene. Ovo je stari, uhodani sistem. I onaj čovjek ispred palate će dobiti svoj dio zato što nas je poslao ovde. I vozač bečaka će dobiti svoj dio. Jedino će turisti platiti cijenu. Čak se pitam da li i ove dvije žene stvarno slikaju po tkanini, ili su tu samo onako zbog predstave. Ali to i nije toliko važno, ima dobrih slika koje mi se sviđaju i kupićemo neke, zbog sebe, a ne zbog zubatog Kineza. Uostalom, vrijedi i vidjeti kako se pravi batik. Kupili smo 6 slika manje i srednje veličine za 365.000 Rp. Možda ne vrijede ni pola od toga, ali to i nisu neke pare. Nakon toga smo otišli u obližnji restoran i ručali piletinu i popili po voćni sok. Vratili se u našu ulicu i tu sjeli u café ispred naše losmena i poplili po pivo. Konačno pivo nakon nekoliko dana. Zadnje sam popio u Padangbaiu. U ovoj ulici imamo sve što nam treba: café, restoran, minimarket, pa čak i Internet café. Vratili se u sobu i malo se odmorili. Vlasnik losmena mi je dao par dobrih informacija koje se odnose na to kako najlakše stići do hramova Prambanana. Da bi sutra stigli u Prambanan, kao što smo i planirali, potrebno je samo da izađemo u ulicu Malioboro i na bus stajalištu TransJogje, ispred hotela Garuda, uzemo bus 1A. Busevi idu svakih 10 minuta, što je sjajno. TransJogja je novi autobuski sistem koji se sastoji od mreže bus linija po kojima se kreću busevi koji staju na tačno određenim natkrivenim stajalištima.

Ovo je najlakši i najjeftiniji način prevoza. Cijena jedne karte je 3.500 Rp i sa tom kartom se možeš voziti gdje hoćeš, pa čak i presjedati u druge buseve koji idu drugim linijama. Tu postoje posebne trake koje su namjenjene samo tim busevima, tako da nema ni saobraćajnih gužvi ni zadržavanja. Ušli smo u ogroman tržni centar Malioboro Mall i malo razgledali da vidimo šta se prodaje. U prizemlju je mali restoran po imenu Solaria, kao i supermarket. Tu smo večerali, s tim što sam ja ovaj put odlučio da se malo odmorim od lokalne hrane te sam uzeo špagete bolonjeze. Naravno, to je greška. Zapadnu hranu ne treba jesti uopšte, jer je pripremaju vrlo loše, a i često stoji dugo vremena pa ništa nije svježe. Treba li uopšte reći da je Mirjana opet jela nasi goring. Ovaj je imao u svom nazivu imao i riječ “modern”. Neka moderna riža, ako je to uopšte moguće. Sutra ćemo ovde jesti kolače. Na ulici je velika gužva. Sa ove strane ulice Malioboro su stotine parkiranih motora tako da je prilično teško hodati. Sa druge strane, sa koje se ide u ulicu Sosrowijayan je dugi niz kočija sa konjima i bečacima. Grad je noću stvarno prelijep. Yogyakarta je definitivno najljepši grad u Indoneziji. Malo smo se izgubili pri povratku ka hotelu, ali smo brzo našli put i sjeli u cafe ispred našeg losmena i popili nekoliko hladnih Bintanga. Ovde imamo i muziku uživo poslije 21.00. Vratili smo se u sobu oko ponoći.

 << prethodna                                                                               sledeća >>