09.10.2013 (dan 25)

Jakarta

U Jakartu smo stigli u 06.15. Sa preko 10 miliona stanovnika, ovo je najveći grad u Jugoistočnoj Aziji i glavni politički i ekonomski centar zemlje. Izašli smo na željezničkoj stanici Gambir, u centru grada. Odmah idemo da nađemo smještaj i krećemo se prema ulici Jl Jaksa, poznatom backpackerskom području. Trebamo hodati oko 1 km do tamo. U ovom gradu ima i tuk – tukova koje nismo vidjeli nigdje do sada. Jedan od vozača tuk – tuka nam bezobrazno traži 60.000 Rp do Jakse, a ja, vidno iznerviran zbog prokletog voza, kažem: „Ne može 60.000 Rp, može li 200.000 Rp?“

Gleda me zapanjeno i ništa mu nije jasno. Pa prvi si počeo brate, šta se čudiš?! Cijena za ovo što on traži bi trebalo da je oko 5000 Rp. Možemo mi to platiti, ali neću da mi se kreten smije iza leđa i da misli kako je nekoga nadmudrio. Tako se ponašamo tokom cijelog boravka ovde, i tako se treba ponašati. Nakon 10 minuta hodanja, i uz malo raspitivanja na ulici, stigli smo u ulicu Jaksa. Ovde je mnogo hostela i tu ćemo se i mi smjestiti. Prvo smo sjeli u restoran nekog hotela i popili kafu, a zatim krenuli u potragu za smještajem. Neki hoteli i hosteli su preskupi za nas, drugi su prljave rupe sa kanalizacionim ispustom pored ulaza i brdom pacova, dok su treći već popunjeni. Nakon desetak obiđenih mjesta, smjestili smo se u hostel Bintang Kejora za 150.000 Rp. Soba nije loša, prilično čista, imamo ventilator, TV i hladnu vodu. Odmaramo se u sobi. Kroz prozor imamo pogled na nebodere. Proučavam mapu grada i zaključujem da ovde i nema baš mnogo da se vidi, osim da se obavi neki shopping. Naš hostel je u jednoj poprečnoj ulici u odnosu na Jaksu. Cijelo ovo područje je nekada bilo backpackerski geto i danas je samo blijeda sjenka onoga što je nekada bilo. Međutim, i danas većina backpackera dolazi baš ovde. Oko 10 ujutro smo izašli u grad i krenuli prema spomeniku Monas.

Monas je najpoznatija atrakcija u gradu. To je toranj visine 132 m i predstavlja spomenik borbi za nezavisnost Indonezije. Nalazi se u centru grada, na trgu Merdeka. Izgradnja je započela 1961. godine po direktivi  predsjednika Sukarna, a otvorio ga je predsjednik Suharto 1975. godine. Izgrađen je od mermera, a na vrhu je pozlaćeni plamen. U donjem dijelu je Muzej nacionalne istorije. Ulaznica košta 15.000 Rp. Prvo smo se spustili stepenicama do muzeja. Dole je prilično mračno. Muzej se sastoji od 48 diorama, malih zatvorenih modela područja, objekata i ljudi, koji opisuju različite događaje iz istorije Indonezije. Sve diorame su dobro opisane na engleskom jeziku, ali ne nude mnogo više od toga. Nakon obilaska muzeja, penjemo se na gore i stajemo u red za lift. Liftom se ide do vrha, do platforme za posmatranje.

Lift je spor i prima oko desetak ljudi, a platforma je mala i vrlo loše zamišljena a  izgleda nekako zapušteno. Zapravo, cijeli ovaj spomenik, kao i njegova konstrukcija nisu pretjerano zanimljivi. Recimo, toranj KL Menara u Kuala Lumpuru je hiljadu puta bolji. Mi smo se na platformu popeli najviše iz razloga da bacimo pogled na grad da bi se orijentisali na koju stranu da idemo kad izađemo odavde. Sa platforme se vidi cijeli grad, ili bar onaj dio koji nije prekriven smogom. Mi ćemo odavde da se uputimo prema dijelu grada koji se zove Lapangan Banteng, a tamo se nalazi katedrala, ogromna džamija i još neke kolonijalne zgrade. Sa tornja se katedrala i džamija jasno vide, tako da sad znamo kuda trebamo ići. Saobraćaj u gradu je vrlo haotičan i prelazak ulice je skoro nemoguća misija. Očigledno da su pješaci ovde u drugom planu. Lapangan Banteng su sagradili Holanđani u 19. vijeku i područje danas ima dosta kolonijalnih građevina. Došli smo do katoličke katedrale sa dva tornja, koja izgleda prelijepo, a izgrađena je 1901. godine. Upravo su renovirali tornjeve, pa sam se zapitao da li je to zapravo ta, stara katedrala, ili neka nova koju još nisu završili. Odmah preko puta katedrale je ogromna džamija, Mesjid Istiqlal, sagrađena 1978. godine. Džamija ima pet nivoa koji predstavljaju pet stubova Islama. U toku Ramadana može primiti i 200.000 vjernika. U ovom području je i Gedung Pancasila, prekrasna neoklasična zgrada iz 1830. godine koja se nekada koristila kao rezidencija holandskog komandanta, a najpoznatija je kao mjesto sa kojeg je Sukarno održao svoj čuveni govor 1945. godine i tada postavio temelje Indonezije kao države.

Prošli smo pored bijele, u klasičnom stilu sagrađene, crkve Emanuel iz 1883. godine. I ovde se radi neka rekonstrukcija pa su postavili skele tako da prizor i nije za slikanje iako je crkva stvarno lijepa sa onim svojim bijelim, visokim stubovima u starogrčkom stilu. Sve u svemu, dolazak u ovo područje grada je ipak razočaravajuće. Katedrale i crkve su u rekonstrukciji, zgrade iz kolonijalnog doba treba tražiti i kad ih nađeš ne obaraju baš s nogu od ljepote. A za sve to se treba mučiti i hodati po ovoj vrućini i paziti da se ne izgubi glava pri prelasku ulice. Zapravo, jedino što vrijedi obići u ovom gradu je dio grada Kota, na sjeveru, gdje je luka. I tu se neće vidjeti ništa lijepo, nego eto, da se bude tamo, i da se malo osjeti duh kolonijalnih vremena. Cijela Jakarta je dosadan grad. Yogya, koja je bar deset puta manja, je neuporedivo ljepša i zanimljivija.



Sjeli smo na stepenice ispred pošte da se malo odmorimo i da vidimo šta ćemo dalje. Dosadilo nam je ovo besmisleno hodanje po gradu. Prateći mapu, sa dosta teškoća, vratili se u Jl Jaksa. Sjeli u restoran povezan sa hotelom Margot i ručali i popili po pivo. Ja sam naručio neki mješani roštilj ali je ručak ispao loš. Meso je staro i pečeno ko zna kad. Opet sam zaboravio da ovde ne treba jesti ništa što liči na zapadnu hranu jer to uvijek ispadne loše. Oni to ne znaju ili neće da spremaju, a sastojci često dugo stoje jer se zapadna hrana slabo jede i prodaje. Jutros kada smo došli u ovu ulicu ovde nije bilo nikoga. Pitao sam se kakav je ovo backpackerski geto kada je sve mrtvo.

Ulica pomalo oživljava, a naveče će biti dobro iako to nije ni stoti dio npr. jedne Kute. Restorani počinju da se pune gostima, čuje se muzika iz barova, a na ulici se postavljaju stolovi na kojima se prodaje hrana. Prošli smo cijelom dužinom ulice Jaksa i skrenuli prema tržnom centru Robinson, koji se nalazi u drugoj, paralelnoj ulici. Mirjana je tražila neku jeftinu odjeću unutra. Kupili smo brdo začina, čajeva i voća. Uzeli smo i tzv. „zmajevu glavu“, vrlo neobično voće, sa bijelim, sočnim sadržajem. Dok sam čekao Mirjanu ispred tržnog centra i borio se sa dosadnim prodavcem knjiga koji je uporno želio da mi proda riječnik, prišla mi je prelijepa mlada djevojka. Traži da joj dam veliku donaciju u dobrotvorne svrhe i nudi mi neku svesku da se upišem. Uprkos iskušenju njene velike ljepote, odolio sam ovome napadu na moju inteligenciju. Možda kad bi ponudila nešto u zamjenu….Vratili smo se u sobu i istuširali. Odmaramo se u sobi i gledamo lokalnu TV, neki kviz. Već pomalo počinjem i da razumijem poneku riječ. Izašli smo van, nećemo daleko ići večeras jer je najveća zabava upravo ovde, u Jaksi.

Sjeli smo u prvi restoran i bar koji je izgledao malo ljepše. Naručili smo po veliko pivo Bali Hai, jer Bintang nisu imali. To je prvi znak upozorenja da smo na pogrešnom mjestu. Odlučili smo da i večeramo kad smo već ovde. Večeras su komarci posebno agresivni i žedni.  Ja sam u meniju izabrao nasi goreng ijo, nešto sa zelenom rižom što je izgledalo lijepo na slici. Mirjana je uzela nešto što se zove nasi kebuli ayam, dakle, opet riža i piletina sa ko zna čim. Loše smo počeli veče. Ručak je promašaj, količina je duplo manja nego na slici, a ni riža nema zelenu boju kao na slici, nema ni povrća koje je navedeno u meniju, pivo je loše i skupo i ovo mjesto je velika greška. A staro pravilo kaže da treba jesti tamo gdje vidiš da svi jedu. U restoran u kom nema nikoga, ne ulazi! Ovo mjesto se zove Joker i nas više neće vidjeti, to je sigurno. Dok smo večerali počela je da pada i kiša u trajanju od 5 minuta. Prva kiša koju smo vidjeli u Indoneziji, srećom, kratko je trajala. Odmah preko puta je hostel i bar koji se zove Memories, izgleda kao pravo mjesto i svi iz ulice su tu. A mi budale sjeli u ovaj Joker u kom nema nikoga. U Memories je muzika uživo, neka cura pjeva, tj. njih dvije, a mjesto je puno kurvi. Smjestili smo se za šank koji gleda na ulicu, pored mene je neka stara kurva veteranka od 50 godina. Glavna zvijezda večeri u baru je jedna mlada super kurva u crvenom koja se čak i Mirjani sviđa. Gore, na spratu se nalazi nekoliko soba. Ovo nije samo bar i restoran, nego i hostel.

Pretpostavljam da je jedna od gornjih soba namjenjena za posao. Atmosfera je odlična i popili smo po nekoliko velikih Bintanga i napili se. Ova stara kurva se obratila Mirjani i rekla joj da uživa u svakom trenutku u životu. Kakva mudra izreka! I to još od kakvog velikog mudraca i filozofa sa nesumnjivo bogatim životnim iskustvom. Popili smo oko 250.000 Rp i neka smo.

 << prethodna                                                                               sledeća >>