Putopisac

Raigad

31.03.2018 (dan 7)

Mahabaleshwar, Raigad

Danas ću pokušati da obiđem ove dvije tvrđave. Da ne bih gubio vrijeme, ustao sam vrlo rano, oko 7 časova, i odmah otišao do bus stanice da vidim kakva je situacija sa prevozom do tvrđava. Na bus stanici nema nikoga pa ne mogu nikoga ni pitati. Tu je nekoliko taksista sa kojim sam počeo pregovore koji nisu urodili plodom. Lopovi traže čak 3000 rupija da me voze do obe tvrđave. Ja sam spreman da dam 1500 Rs, ali više sigurno ne. Pokazali su mi i cjenovnik iz obližnje turističke agencije na kojem stoji da je cijena 3000 Rs. Kod jednog od taksista je proradilo poštenje. Prišao mi je i tiho mi rekao, a da ga ostali ne čuju, da imam autobus u 9.30 do tvrđave Raigad. Zahvalio sam mu se na toj informaciji, ali ipak ne mogu toliko čekati. Želim da krenem odmah, inače obe tvrđave ne mogu posjetiti danas. Takođe, želim da što prije napustim ovo glupo mjesto u kojem se osjećam potpuno izgubljen i izolovan. U 8.00 časova je došao bus koji ide do grada Mahad, koji je baza za posjetu Raigadu, pa sam odmah ušao u njega. Put traje oko dva sata. Važno je da se nešto dešava i da sam se pomjerio s mrtve tačke. Vozimo se planinskim putem, a oko mene je divan planinski, šumoviti pejzaž. Nakon sat i po voženje u busu počinjem da shvatam da sam možda napravio grešku. Možda sam iz Mahabaleshwara trebao prvo ići u Pratapgad, a tek onda u Mahad? Ovo nisam dobro isplanirao iako sam znao da mi je ovo najteža dionica mog puta po Indiji. Dok smo stajali u nekom selu da pokupimo još putnika, kupio sam odlične kupine za 10 rupija od neke babe koja ih je prodavala pored puta. U 10 časova sam stigao u Mahad. Odmah je jasno da je i ovo rupa slično kao i onaj Mahabaleshwar. Bus za Raigad imam tek u 12. Malo me plaši mogućnost da neću imati dovoljno vremena. Ipak, ne napuštam ovo područje dok ne vidim obe tvrđave. Sjeo sam u neki prljavi, mali restoran pored ceste, nedaleko od bus stanice, da popijem kafu i da vidim šta ću dalje. Počeo sam da pravim gluposti. Nisam dobro isplanirao ovaj dio puta. Trebam se smiriti i napraviti plan. Nisam vidio bijelca već tri dana. Tražio sam crnu kafu, ali mi je neki matori bogalj donio šoljicu vrelog mlijeka, a usput je pola prosuo po stolu dok ju je stavljao na sto svojim drhtavim rukama. Izašao sam iz restorana i stao pored ceste kojom prolaze auto rikše. Ne znam šta da radim i počinjem da padam u očaj. U tom trenutku se jedna auto rikša zaustavila pored mene. Vozač mi kaže da sjednem s njim i ne pitajući me gdje želim ići i da li uopšte negdje želim ići. Sam Bog ga je poslao! Dobro je pretpostavio da, ako sam u Mahadu, vjerovatno želim ići do Raigada.
– Hoćeš da ideš do Raigada? – reče mi.
– Da. Ali bus je tek u 12, ako uopšte i dođe.
– Kilometar odavde je minibus koji ide do tamo. Samo 50 rupija. Odvešću te do njega – reče vozač.
Odvezao me je do jedne uličice u kojoj je parkiran mali kombi u kojem je sjedilo 4-5 ljudi. Kada sam htio da platim vozaču auto rikše, on je to odbio i poželio mi je sreću. Ostao sam zadivljen njegovim postupkom. Toplo sam mu se zahvalio. Ima mnogo dobrih ljudi na ovom svijetu. U Indiji su ljudi generalno dobri i žele pomoći. Kombi polazi za desetak minuta, kada se skupi dovoljan broj putnika. Nakon desetak minuta čekanja smo krenuli. Sjedim naprijed do vozača, sa lijeve strane, jer je u Indiji volan na desnoj strani. Vožnja je prijatna, jer se vozimo putem kroz brda i šume. Ovo područje je stvarno prelijepo i nije ni čudo da mnogi lokalni turisti dolaze ovdje da uživaju u prirodnim ljepotama. Nakon sat vremena smo stigli u podnožje brda na kojem je čuvena Raigad tvrđava. Danas je vikend i ovdje je mnogo indijskih turista. Dolaze čak i cijele porodice. Izašao sam ispred kapije kroz koju se ulazi do mjesta gdje je žičara kojom se ljudi prebacuju na vrh brda. Velika je gužva i moraću čekati oko tri sata dok žičara opet ne počne da prevozi ljude prema gore. Trenutno je na brdu određeni broj ljudi i žičara radi samo u jednom smjeru, prema dole. Dok se ne smanji broj ljudi koji su sada u tvrđavi, nema novih prema gore. Baš nemam sreće, ali neću odustati kada sam već ovdje. Kako kaže jedan policajac, puštaće nas tek od 14.30 časova. Slobodno vrijeme do tada bih mogao da iskoristim za ručak. Pored kapije je neki restoran pa sam sjeo unutra i naručio spicy chicken biryani. Par minuta nakon što mi je konobar donio moje jelo, i kada sam počeo da jedem, konobar mi je prišao i rekao da su počeli da puštaju ljude do žičare. Brzo sam pojeo što sam više mogao i odmah sam izašao van do kapije. Moraću ići žičarom do gore, jer po ovoj vrućini penjanje pješke bi bilo skoro nemoguće. Trebalo bi mi oko tri sata da se popnem na vrh, ali s obzirom da je temperatura bliže 40 stepeni, kao i da bi nosio teški ruksak na leđima, onda se može zamisliti na šta bi to ličilo. Iako mi je i ta ideja dugo vremena predstavljala izazov. Zato sam odlučio napraviti kompromis. Kupiću kartu samo u jednom smjeru, do vrha, a spustiću se pješke prema dole. Kabine žičare primaju po četiri putnika. U mojoj smo ja i jedan bračni par. Žena ima dvjesto kila, pa je to razlog što nema četvrtog putnika. Ni muž nije mnogo mršaviji. Nadam se da neće baš sada pući sajla. Kabina se lagano penje ka vrhu brda. Pogled sa visine na kućice na zemlji i na okolna brda je svakim trenutkom sve bolji. Stijene postaju sve bliže. Vožnja do vrha traje oko deset minuta. Gore se plaća ulaznica od 200 rupija na ulazu. Ispred mene su veliki, crni zidovi stare tvrđave. Ogromna je. Tvrđava se izdiže 1350 m iznad nivoa mora i smještena je na planinskomm lancu Sahayadri. Izgrađena je još u 12. vijeku i tada je bila sjedište familije Paleyagar, a 1479. godine je prešla u ruke vladara Nizam Shah dinastije. Najveći heroj ovog dijela Indije, osnivač Maratha carstva, Chatrapati Shivaji Maharaj je ovu tvrđavu pretvorio u svoju prijestolnicu 1674. godine. Do vrha tvrđave vodi 1737 stepenica. On je ovu tvrđavu osvojio 1656. godine, kada je tvrđava bila poznata pod imenom Rairi. Shivaji je proširio tvrđavu i preimenovao je u Raigad, Kraljeva tvrđava. 1818. godine je tvrđava prešla u ruke britanske Istočnoindijske kompanije. U podnožju brda i tvrđave smještena su dva mala sela, Pachad i Raigadwadi. Penjanje na vrh zapravo počinje iz sela Pachad. Za vrijeme Maratha kraljevstva je ovo selo imalo veliki značaj, toliki da je u njemu bilo uvijek stacionirano 10.000 konjanika. Danas je ovo malo, neupadljivo selo.

Raigad

Raigad

Ja sam jedini stranac ovdje, među stotinama Indijaca. Gore je trenutno mnogo lokalnih indijskih turista. U tvrđavi sam postao prava zvijezda. Prvo su me dva momka zamolila da se slikaju sa mnom i da se rukuju sa mnom. A onda je počelo! Svakih deset metara koje pređem, neko mi priđe sa molbom da se slikamo. U početku sam rado pristajao na to, ali nakon pola sata je počelo da me nervira, jer me na taj način sprečavajau da obiđem tvrđavu i da se bavim svojim fotografisanjem. Neću pretjerati ako kažem da sam se slikao sa bar stotinjak ljudi. U koliko porodičnih albuma u indijskim domovima ću ući? Pomalo mi se i sviđa ta činjenica. Indijci strašno vole i cijene Evropljane i ovdje je velika stvar slikati se i rukovati sa Evropljaninom. Mora da je to posljedica dugogodišnje britanske kolonijalne vladavine. Svi žele da se rukuju, da razmijene poneku riječ na engleskom. Tvrđava je građena od crnog kamena, a sa nje se pruža odličan pogled na okolne planinske vrhove i doline. Obišao sam skoro sve dijelove tvrđave. Zanimljiv je tron Shivajia. Definitivno najbolji dio tvrđave je čuveni Hirkani bastion i po njemu je tvrđava i najpoznatija. Ovaj poznati zid je izgrađen iznad ogromne strme provalije, a po legendi je ime dobio po ženi koja se spustila liticom dole do sela tokom noći kada je čula plač svoje bebe nakon što je ostala u tvrđavi slučajno kad su zatvorili kapije. Kažu da je taj svog podvig ponovila pred Shivajiem, koji ju je potom bogato nagradio. Tvrđava ima takvu poziciju na ovom brdu, sa oštrim, skoro okomitim liticama, tako da mi nije jasno ni čemu uopšte služe odbrambeni zidovi. Skoro je nemoguće popeti se gore. Tvrđava nadgleda malo vještačko jezero, Ganga Sagar. Možda i najbolje od svega ovdje je Takmak Tok, litica koja je služila kao mjesto za pogubljenja. Do nje vodi dugačka ograđena staza na stijenama, s tim što zadnjih desetak metara nema ogradu pa je prilično opasno hodanje po stijenama i kamenju dok se ispod vidi provalija od više stotina metara. Sa ovog mjesta su dole bacani osuđeni zatvorenici. Jedan Indijac mi je rekao da je Shivaji bio posebno nemilosrdan prema kriminalcima koji su zlostavljali žene.

Raigad, Takmak Tok

Raigad, Takmak Tok

Za njih je bilo garantovano bacanje sa ove stijene. Visina je zastrašujuća. Dok padneš dole, imaš dovoljno vremena da razmisliš o svojim djelima. Kakav divan osjećaj! Jak vjetar duva i udara me u lice, a ispred mene prelijep pejzaž sa divnim planinama svuda oko mene. Ispod je dolina i jedva se nazire po neka kuća koja se sa ove visine teško vidi golim okom. Iznad mene se na vjetru vijori neka narandžasta zastava sa likom Shivajia. Indijci ga slave kao najvećeg heroja. Upoznao sam se sa nekoliko momaka iz neke nevladine organizacije koji su došli ovdje u čast Shivajia. Došli su organizovano iz cijele zemlje i ovdje su se sakupili. Ne znam ko su, ali mi izgledaju kao neki indijski desničari i ultranacionalisti. Vođa im je neki luđak u bijeloj haljini i sa dugom bradom. Sa desetak njih sam išao od litice Takmak Tok pored same ivice provalije pa sve do groba Shivajia. Pričali su mi o Shivajiu. Ne osjećam se bezbjedno i napet sam. Hodam sa desetak nacionalista, možda pripadnika neke sekte, izolovan od svijeta i daleko od pogleda drugih posjetilaca tvrđave, uz rub duboke provalije. Mogu me gurnuti dole i niko ne bi ništa primjetio. Bilo bi kao da je neki evropski turista pao sam u provaliju i poginuo. Ne znam ništa o njima a ni kakve ideje zastupaju. Neki od njih nose narandžaste zastave sa likom Shivajia. Mislim da su se i njima motale slične misli po glavi kao i meni. Jedan od njih mi je to ubrzo i potvrdio.
– Prilično si samouvjeren kada hodaš sam sa nama! – reče mi jedan od njih koji mi je bio najbliži u tom trenutku.
Ipak sam iz opreznosti pustio njih da hodaju ispred mene. Ne želim nijednog od njih da imam iza leđa. Na zemlji ima dosta kamenja, ako zatreba. U svakom slučaju, ovo mi nije baš pametno. Prašnjavi put vodi do groba Shivajia. Na ulazu je potrebno ostaviti obuću. U središnjem dijelu je stari hram kojeg sam posjetio. Mali mauzolej koji sadrži grob čuvenog Shivajia je ukrašen vijencima žutih i narandžastih cvijetova. Iza groba je na jednom kamenom postolju i kamena statua Shivajievog psa koji se zvao Waghya. Ovakav grob ili mauzolej se u Indiji zove samadi. Ovi momci sa kojim sam došao su počeli da uzvikuju neke slogane i da podižu pesnice. Njihov vođa, onaj bradonja, mi izgleda kao da je stvarno lud.
– Danas je veliki dan. Znaš li da je po hindu kalendaru Shivaji umro baš na današnji dan? – reče mi jedan od njih.
– Njegov pas je umro isti dan kad i njegov gospodar!
Uvijek imam sreće sa ovakvim događajima. Tačno pogodim pravi trenutak kada trebam doći na neko mjesto. Svi ovi momci su mi prilično sumnjivi. Vidim da fanatično obožavaju Shivajia i da su neki ultranacionalisti. Sa takvim nikad nisi siguran. Jedini sam bijelac u ovom području i osjećam se nelagodno. Ne vjerujem im. Krenuo sam da se vraćam sam prema izlazu. Na izlazu je sjedila mala djevojčica od ne više od 7 godina koja je prodavala nešto slično jogurtu. To piće se zove lassi. Lassi je tradicionalno piće Indijskog potkontinenta i sastoji se od jogurta, vode i začina, a ponekad se u njega mogu ubaciti i komadići voća ili voćni sok. Ispred nje je malo veća šerpa i kutljačom puni čašu sa tim mlijekom. Dok sam prolazio ponudila me sa jednom kutljačom. Rekao sam “ne, hvala” i nastavio da obuvam patike. Njen odgovor na engleskom, “nema na čemu”, me je nekako dirnuo. Vratio sam se i kupio sam jednu čašu i popio tu bijelu tečnost prilično neprijatnog mirisa. Platio sam joj višestruko od onoga što je tražila.

Raigad

Raigad

Mala curica mi se mnogo dopala. Tako mala, a trudi se da zaradi nešto. Ko zna šta sam uopšte popio! Ne znam šta je bilo u ovom piću, ali mi je baš smrdilo. Sada je oko 15.30 i sunce i dalje prži. Sa lica mi se slijeva znoj koji mi pada u oči. Razmišljam da ipak kupim kartu za žičaru, jer mi po ovakvoj vrućini izgleda naporno pokušati sići dole pješke. Neko kaže da mi za silazak treba sat vremena, a drugi kažu čak i dva sata. Najgore od svega je što cijelo vrijeme nosim svoj teški ruksak na leđima. Uniformisani momak iz obezbjeđenja mi kaže da će pauza za žičaru trajati naredna dva sata, tako da nemam izbora nego da krenem da silazim stepenicama prema dole. Silazak i nije toliko naporan. Nakon nekog vremena sam došao do glavne kapije Maha Darwaja, koja ima dva velika bastiona sa obe strane. Kapiju zatvaraju ogromna drvena vrata sa šiljcima. Šiljci su standardna zaštita protiv slonova. Ta velika dvodijelna vrata, opet, imaju mala vrata koja su sada otvorena. Dok sam prolazio kroz ta vrata dobro sam udario glavom o gornji dio. Tu sam upoznao još dva momka koji takođe su pripadali onoj organizaciji. Zajedno smo silazili do podnožja brda i malog parkinga za minibuseve i kombije. Iza sebe ostavljam strme padine ovog brda i tvrđave. Čemu uopšte zidine, kada se ne možeš ni popeti do zidina? Nevjerovatno je da je nekome nekad i palo na pamet da pokuša da je zauzme. Momak kaže da su tada i vojnici bili drugačiji, izdržljiviji i da su imali dobre penjače.
– Da li si probao kupine u Mahabaleshwaru? Najbolje su u cijeloj Indiji! – reče mi jedan od njih.
– Jesam. Sjetio sam odmah babe pored ceste od koje sam ih uzeo. Bile su upakovane u maloj pletenoj korpici od listova neke biljke.
I ovi momci takođe traže prevoz odavde. Njima je ipak lakše, jer su svi natpisi na hindiu, a slabo ko govori engleski. Momci su pregovarali sa nekim vozačima i našli mi prevoz. Pokazali su mi jedan kombi u koji sam ušao nakon što sam se pozdravio s njima. Vozač se vozao jedno vrijeme gore-dole i zbunjivao me, ali nisam pravio problem jer sam sjedio u kombiju. Neka vozi kuda hoće. Možda je skupljao putnike. Sa mnom u kombiju je još jedan čovjek. Stojimo u selu Pachad i čekamo. Izašao sam ispred kombija i zapalio cigaretu.
– Da li želiš da vidiš grob Shivajieve majke? Oko kilometar odavde – reče mi vozač.
– Naravno, zašto da ne ? – iznenađen sam njegovim pitanjem.
Vratili smo se u kombi i oni su me odvezli do jednog samadija, tj. groba. Dali su mi dva minuta da vidim grob i napravim nekoliko fotografija. Više mi i ne treba. Ne razumijem razloge zašto su mi ovo uradili. Valjda neće pobjeći sa mojim ruksakom kojeg sam ostavio u kombiju. Nisam htio da ga ponesem sa sobom za to kratko vrijeme da im ne bih pokazao nepovjerenje i uvrijedio ih. A sigurno bi se uvrijedili. Možda sam previše sumnjičav, ali moram tako. Mjesto je ograđeno i ima mali spomenik. Tu je sahranjena Rajmata Jijabai, Shivajieva majka. Ne znam ni sam zašto je ovo važno. Možda Indijcima jeste, ali meni nije. Šta me briga za njegovom majkom! Vratio sam se do kombija nakon par minuta i konačno smo krenuli iz ovog sela. Nadam se da idemo prema Mahadu. Oni momci su mi rekli da će me ovaj izbaciti u nekom selu i da onda iz tog sela mogu lako uhvatiti državni bus do Mahada. Stvar je ispala još bolja, jer smo došli direktno u Mahad.
– Znate li za neki hotel ovdje? Nešto jeftino – pitam vozača.
– Hotel Visava je dobar. Nije skup.
Tamo su me i odvezli, oko kilometar van grada, vrlo blizu bus stanice. Hotel je odmah pored glavnog puta i mjesto izgleda novo i uredno. Ispred je mali park sa klupicama i cvijećem. Soba košta oko 25 eura, ali je hotel sjajan. Danas sam dobro uštedio pa bi mogao i da se počastim malo skupljim smještajem. Moram paziti na svoj budžet, jer imam još mnogo vremena ispred sebe u Indiji. Cijelo tijelo mi je prekriveno slojem prašine i užasno sam se usmrdio. To nije ništa čudno s obzirom da sam hodao cijeli dan po velikoj vrućini i po brdima. Sedam dana sam spavao sa miševima, bubašvabama i gušterima. Mislim da je krajnje vrijeme da jedan dan uživam u komforu. Odmah pored hotela je simpatičan restoran. Dakle, imam sve ovdje. Mali park ispred ulaza u hotel mi se mnogo sviđa. Idealan je za sjedenje na klupici predveče i da se zapali cigareta i meditira. Na ulazu hotela stoji vratar u uniformi. Šokiran sam čistoćom i urednošću sobe kada su mi je pokazali. Kao u hotelu sa minimalno četiri zvjezdice! Sam boravak u ovoj sobi me odmara. Konačno imam i vruć tuš u kupatilu nakon nekoliko dana. Izaći ću malo u svoj vrt ispred hotela, a zatim i do restorana da vidim šta imaju za jelo. Sutra ću pokušati obići Pratapgad odavde, a bilo bi fantastično ako bi uspio i Janjiru. Još kad bi uhvatio i neki noćni bus za Gou, gdje bi mi bio kraj! Znam da je to skoro nemoguće izvesti u jednom danu. Pokušaću. Moram razmijeniti još para. Imam samo oko 1000 rupija.

<< prethodna sledeća >>