02.04.2018 (dan 9)

Ratnagiri, Panaji

Hostel ima i prostrani balkon sa pogledom na ulicu i bus stanicu. Dole na ulici je već vrlo živo. Izašao sam dole na ulicu i popio kafu u nekom restoranu. Šetao sam ovom ulicom u oba smjera čekajući da se otvore banke i mjenjačnice. Ovo sebi više nikad neću dozvoliti, da ostanem bez rupija. Sve se otvara u 9.00, tako da šetnjom pokušavam da ubijem vrijeme. Ratnagiri je potpuno nezanimljiv grad i ovdje nema mnogo toga da se radi. Ovo je grad od nekih 80.000 stanovnika i nalazi se na obali Arabijskog mora. Blizina mora se ne osjeća i nemam taj osjećaj da sam u nekom primorskom gradu. Do Goe je oko 200 km. Krave se slobodno šetaju ulicama i niko ne obraća pažnju na njih. U Indiji, krava je sveta životinja. U većini indijskih država je čak zakonom zabranjeno ubijanje krava. Hindusi zapravo smatraju sve životinje svetim. Ali krava ima posebno mjesto u njihovim vjerovanjima i shvatanju života. Ona je hranilac, simbol održavanja života, krava je majka koja daje mlijeko. Ubiti kravu je veliki grijeh. Lord Krishna, koji je jedno od najpoštovanijih hindu božanstava, bio je čuvar krava.

Često je prikazan kako svira svoju frulu, okružen kravama. Takođe, sveti hindu zapisi Vede sadrže stihove koji jasno naglašavaju da je grijeh ubiti kravu i jesti njeno meso. Po hindu vjerovanju, grijeh je, a nije ni pametno ubiti nijednu životinju, jer se smatra da će počinilac u sljedećem životu biti ubijen baš od te životinje. Uprkos svemu tome, restorani su puni piletine, ovčetine, ribe i drugog mesa. Nešto se ipak mora jesti. Slično je i sa psima kojih takođe ima mnogo, iako oni nisu toliko poštovane životinje. Pacovi su prilično mali i očekivao sam mnogo veće. Mjenjačnica se konačno otvorila pa sam zamijenio 200 eura. Sada je lakše. Odjavio sam se iz hotela i platio sobu, a zatim otišao do bus stanice. Raspitujem se za bus prema Goi. Svi kažu da postoji samo jedan bus za Gou, ali taj polazi u 5 ujutro što znači da od toga nema ništa. Šta sad? Kad se samo sjetim onih glupana iz Mahada koji su me ubjeđivali da odavde imam mnogo buseva za Gou i da je to vrlo lako. Možda sam glupan baš ja što ih slušam? Ali šta drugo mogu? Od lokalnih ljudi sam često dobijao dobre informacije. Opet sam se obratio čovjeku iz kioska na ulazu u bus stanicu sa kojim sam pričao sinoć.
– Zašto ne ideš vozom za Gou? – kaže mi.
– Postoji i voz odavde za Gou? – iznenađen sam i srećan jer se rješenje mog problema nazire. Naravno da nemam te informacije jer o ovom gradu ne znam ništa, niti sam uopšte planirao da budem ovdje. Odmah sam uzeo auto rikšu do željezničke stanice koja se nalazi oko 6 km odavde. Željeznička stanica je relativno mala i nije velika gužva. Došao sam do šaltera na kojem se prodaju karte. Sa druge strane je starija žena koja mi kaže da nema karata.
– Kako to mislite, nema karata? – ne mogu da vjerujem u to što čujem od nje. Gdje ću sad i kako ću otići odavde?
– Sve je već rezervisano, možete dobiti kartu za 100 rupija! Ali tada ćete morati da se vozite sa lokalnim ljudima. Žena me gleda sa nekim čudnim sažaljenjem. Neki lik koji stoji sa strane mi isto savjetuje da ne idem. Sada mi ništa nije jasno. Izašao sam van da razmislim. Ne znam, vidio sam u Bombaju na šta liči vožnja vozom u toj nekoj trećoj klasi. I kakva je to karta koja košta samo 1 euro? Sigurno ću se voziti u stočnom vagonu. Već se zamišljam da sjedim na nekoj slami na podu u smrdljivom vagonu sa 50 bogalja i prosjaka. Pa poješće me živog tokom puta! Voz je Mandovi Express i polazi u 13.15 i put traje samo 3 sata. Ma toliko mogu izdržati čak da se vozim i sa ubicama i siledžijama! Vratio sam se do šaltera i rekao da uzimam kartu dajući joj novčanicu od 100 rupija.
– Jeste li sigurni da želite kartu? Bićete sa lokalnim ljudima! – reče mi žena sa šaltera.
Stvarno ne znam u čemu je problem. Pa sa lokalnim ljudima se vozim stalno. Bijelca nisam vidio već 10 dana svakako i nije me niko još ubio i opljačkao.
– Ovaj voz ne ide u Panaji, nego u Karmali – kaže mi ona.
– A gdje je taj Karmali?
Nisam dobio jasan odgovor. Nije ni važno, vjerovatno je blizu Panajia. O tome ću razmišljati kad stignem tamo. Karta je u džepu pa kako god da bude. Imam još oko tri sata do polaska voza tako da imam dovoljno vremena za ručak. Stotinjak metara dalje sam vidio neki restoran. Znam da nikada ne treba jesti pored željezničkih stanica, ali pokušaću ovaj put. Restoran je prilično prljav i nema nikoga. To što nema gostiju je isto tako dobar znak. A vrijeme mi je da se konačno otrujem. Danas je deseti dan, a ja se još držim. Stvarno nema smisla! Barem se mogu skloniti od sunca koje neumoljivo prži. Otprilike svaka dva sata moram popiti po litru vode. Restoran je veliki i sa svog mjesta mogu čak da vidim i ogromnu kuhinju. Iznad glave mi se vrti veliki ventilator. Dolazi mi neki prljavi starac sa garavim licem koji se raspada od kašljanja, u odrpanom i pocijepanom mantilu. Pomislio sam da je neki prosjak koji će mi sad tražiti 10 rupija ili cigaru.
– Šta želite? – reče mi dok mi pruža meni svojom umazanom rukom. Bože, pa on je konobar! Sad mi je jasno zašto sam jedini gost ovdje. Naručio sam sok i veg thali. Bože, pomozi mi da se ne otrujem danas! Navalio sam na svoj ručak pitajući se koliko su pacovi pojeli od ovoga prije mene. Thali ide sa rižom i nekoliko malih posudicama sa različitim jelima u različitim bojama. Žuto mi se nije svidjelo. Smeđe sam preskočio. Ostatak sam nekako progutao. Sadržaj svake posudice se pojedinačno miješa sa rižom, ali to sam saznao tek kasnije. Ja sam kašikom jeo direktno iz posudica, a rižu sam koristio umjesto hljeba. To je potpuno pogrešan način da se jede thali. Posebno što ga Indijci uopšte ne jedu kašikom nego prstima. Sad je oko podne i čekam u restoranu na polazak voza.
– Može li se zapaliti cigareta ispred restorana? – pitam starca koji je sjeo za susjedni sto. Samo je klimnuo glavom. Izašao sam ispred i zapalio. Vidim da je starac zapalio cigaretu u restoranu. Mora da sam ga podsjetio na to svojim pitanjem. Sad je jasno i zašto toliko kašlje. Sjedim pored puta i pušim, ispred mene su neke njive. Željeznička stanica i ovaj restoran su van grada i okruženi su njivama i livadama. Na maloj mapi Goe sam vidio da taj Karmali zapravo nije ime grada ili sela, nego ime željezniče stanice u Staroj Goi. Pa to je odlično!

Kupio sam litru vode koju sam odmah popio na licu mjesta. Sišao sam do perona željezničke stanice i čekam voz. Tu je nekoliko mladih djevojaka iz Skandinavije koje se fotografišu pored krave koja leži pored jedne klupe. Podižu haljine i slikaju seksi fotografije pokazujući svoje gole noge. Prilično glupa i opasna stvar u Indiji. Na željezničkoj stanici se to može bezbjedno raditi, ali problem je ako pređe u naviku pa se to radi na nekoj plaži noću. Pretpostavljam da je većina bijelaca u Indiji baš u Goi. Goa zapravo i nije prava Indija. Dok sjedim na klupi na stanici sa zvučnika čujem ženski glas koji objavljuje da će voz kasniti dva sata, tj. da dolazi u 15.15. Da li sam dobro čuo? Glas ponavlja objavu nekoliko puta. Ne mogu da vjerujem! To znači da ću stići u Gou naveče. Dakle, moraću čekati ovdje bar tri sata. Pa to je pravo mučenje. Da ne govorim o izgubljenom vremenu. Čekanje je dosadno. Ležim na klupici željezničke stanice, glavom naslonjenom na svoj ruksak. Posmatram dvojicu mladića koji pune mobilne telefone na stubu koji ima utičnice za punjenje telefona. Obojica su vrlo prljavi, bosi i u pocjepanoj odjeći. Jedan od njih ima na sebi košulju koja je poderana cijelom dužinom leđa, tako da mu se potpuno vide crna leđa. Mislim u sebi kako je to jedan vrlo zgodan model košulje, prilagođen vrelim uslovima Indije. Važno je da ima mobilni telefon, košulja nije važna. Slijedi drugo saopštenje koje me sada već zabrinulo. Sada sam već bijesan i nervozan. Počeo sam da psujem na stanici, čak i da pljujem. Pljuvanje na javnim mjestima je kažnjivo i plaća se novčana kazna. Bolje mi je da se smirim. Voz će još više kasniti i stiže u 16.00. Možda ću morati prespavati još jednu noć u dosadnom Ratnagiriju. To ne bih preživio. Voz je konačno stigao! Svaka vam čast! Samo četiri sata čekanja na stanici! U vozu sam prijatno iznenađen. Skoro da sam sam u kupeu. Pored mene je samo jedan momak. Sjedim pored prozora bez stakla. To je dobro za rashlađivanje. Mogu čak i ispružiti noge iako neće biti potrebe za spavanjem. Na svakoj stanici u vozu prolaze prodavači vode, hrane i voća. Kupio sam vodu i kikiriki. Vožnja je vrlo prijatna i još uvijek ne mogu da shvatim onu babu što je prodavala karte. Mislim da je ona mislila da se mi bijelci odbijamo voziti sa lokalcima i da je nama potrebna prva klasa. Mislio sam da će me silovati u vozu, a vožnja je ispala super! Za sve je kriva ta baba i njena glupa pitanja u vezi moje vožnje sa lokalnim ljudima. Oko 20 časova sam već počeo da se pitam da nisam prošao svoju stanicu. Noć je, a ja nemam pojma gdje sam. Trebali smo već stići. Pitao sam momka u kupeu gdje se nalazimo jer su natpisi koje vidim na stanici na kojoj smo stali na hindiju. Zadnja stanica je Margao, tako da ne mogu otići previše daleko čak i ako promašim stanicu. Oko 21 smo stigli na stanicu Karmali, 3 km od Old Goe. Odmah sam uzeo tuk-tuk do Old Goe, a čak sam zajedno sa vozačem pokušao i naći smještaj negdje u blizini. To i nije baš pametna ideja, jer ga ovdje ima vrlo malo, a i to je skupo. Do grada Panaji, koji je glavni grad države Goa, ima nešto preko 10 km, pa idem tamo. Samo sam rekao vozaču da produži do Panajia. Nakon pola sata prijatne noćne vožnje stigao sam u Panaji. Čim sam izašao iz tuk-tuka i napravio par koraka na ulici, prišao mi je neki stariji lik koji kaže da će mi pokazati gdje ima dobrih hotela. Noć je, ne znam gdje se nalazim u ovom gradu, pa ne znam ni kuda da krenem. Znam ove tipove veoma dobro, koriste svaku priliku da uzmu neku paru bez mnogo rada. Ma u redu, daću mu 100 rupija da me poštedi lutanja po nepoznatom gradu. Čovjek ima motor i odvezli smo se u jednu vrlo zanimljivu usku ulicu sa portugalskim kolonijalnim kućama sa obe strane.
– Ovo je ulica 31. januar. Ovdje imaš mnogo hostela koji nisu skupi! – kaže mi dok silazimo sa motora. Pokušao sam da nađem slobodnu sobu u dva ili tri hostela, ali na moje iznenađenje sve je popunjeno. Vratili smo se otprilike negdje odakle smo i krenuli. U blizini je neki hotel i tu sam uzeo sobu koju sam platio oko 20 eura. Prilično mnogo novca za ono što sam dobio. Soba je uredna i čista, ali ne vrijedi toliko. Umoran sam i odmah sam se smjestio u krevet.

<< prethodna sledeća >>