05.04.2018 (dan 12)

Candolim, Panaji, Old Goa, Ponda

Popio sam jutarnju kafu u restoranu gesthausa i platio sobu za još jedan dan. Danas obilazim Old Gou i njene crkve, a zatim ću obići tri najvažnija hrama koji se nalaze blizu sela Ponda. Možda je zanimljivo posjetiti i neku od plantaža začina u okolini Ponde, ali mislim da ipak nije vrijedno gubiti vrijeme za to. Izašao sam na glavnu cesti i zaustavio prvi autobus koji je išao prema Panjimu. Svi busevi koji idu u ovom smjeru idu tamo, jer nemaju gdje drugo. Nakon pola sata sam stigao u Panjim, ili kako se sad zove, Panaji. Sada je 08.30, što znači da imam dosta vremena da ostvarim današnje ciljeve. U Indiji se bus ne čeka dugo, tako da sam nakon minut boravka na Kadamba bus stanici već bio u busu za Old Gou. Nakon 20 minuta je bus stao ispred katedrale Bom Jesus. Kondukter mi je dao znak da tu trebam izaći jer zna zašto sam ovdje došao. Ispred mene je veličanstvena katedrala crvenkaste boje koja je najvažnija crkva u Staroj Goi, sagrađena još davne 1605. godine. Izgrađena je od laterita, posebne gline bogate željezom koje joj daje crvenu boju. Bazilika je upisana u UNESCO listu svjetske baštine, a značajna je i po tome što sadrži posmrtne ostatke Svetog Francisa Xaviera, bliskog prijatelja Sv. Ignatiusa Loyole sa kojim je zajedno osnovao Društvo Isusovo ili Jezuitski red. Ova jezuitska crkva je prva manja bazilika u Indiji i odličan primjer barokne arhitekture u Indiji. Iznad ulaza, na fasadi su lijepo isklesana slova ‘IHS’, koja su prva tri slova Isusa na grčkom jeziku. Unutar crkve su dvije kapele, glavni oltar i sakristija. Čim se uđe u crkvu, sa desne strane je oltar Svetog Antonija, a sa lijeve strane je prelijepo izrezbarena drvena statua St. Francisa Xaviera koji u lijevoj ruci drži krst. Izuzev glavnog oltara koji je je pozlaćen i veoma detaljno ukrašen, ostali dio unutrašnjosti crkve je prilično jednostavan. Iznad glavnog oltara stoji velika pozlaćena statua Ignatiusa Loyole čiji pogled je usmjeren prema gore, iznad njega, na jezuitski amblem u obliku sunca sa zracima koji isijavaju na sve strane i na kojem je natpis ‘IHS’.

U jednoj od kapela se nalazi mauzolej na čijem vrhu je nevjerovatno detaljno i lijepo ukrašen sanduk od srebra koji sadži tijelo Francisa Xaviera. Mauzolej je poklon Cosima III iz 1696. godine, posljednjeg iz čuvene familije Medići, Velikog vojvode od Toskane. Francis Xavier je umro na putu prema Kini 1552. godine i njegovo tijelo je prvo prebačeno u Melaku u današnju Maleziju, a nakon dvije godine je prebačeno u Gou. Tijelo Svetog Francisa Xaviera je preživjelo nekoliko skrnavljenja počevši od 1553. godine. Prvo se desilo odmah poslije njegove smrti, kada je čovjek koji je otvorio grob da bi se tijelo transportovalo u Malaccu, odsjekao mali dio mesa iznad koljena da bi pokazao svom kapetanu kako je tijelo i dalje nevjerovatno svježe. U Malacci je tijelo držano u kratkom sanduku tako da je došlo do lomljenja vrata. Jedan palac s noge je odgrizla jedna portugalska dama 1554. godine i odnijela ga kao relikviju. Jadan Francis šta mu se sve desilo i nakon smrti! Francis Xavier je moj stari poznanik, jer sam posjetio i tu crkvu kada sam bio u Maleziji, a nailazio sam na mnoge druge njegove tragove po Aziji, tako da sam ga konačno našao i na kraju njegovog puta. Nadam se da me neće više gnjaviti nakon ovoga. Unutrašnjost ove kapele je bogato ukrašena sa drvenim rezbarijama i slikama koje opisuju život Francisa Xaviera. Svakih deset godina njegovi posmrtni ostaci se prikazuju javnosti na godišnjicu njegove smrti. Vjeruje se da svetac ima iscjeliteljske sposobnosti. Na jednom mjestu je i stari kovčeg izrađen od borovine, a koji se koristio za javno prikazivanje njegovog tijela 1744. godine. Izrađen je od ove vrste drveta jer je lak za nošenje, a pokriven je srebrnim platnom i zlatnim vezom. Za Portugalce 15. i 16. vijeka politika i religija su išle zajedno.

Svako osvajanje i kolonizacija su rađeni sa velikim vjerskim žarom. Sebe su smatrali kao oruđe u rukama Boga u misiji širenja katoličke vjere širom svijeta. Nakon svakog osvajanja teritorije slijedilo je uspostavljanje katoličkih misija i crkava koje su služile za konverziju domorodaca u hrišćansku vjeru. Naravno, te crkve su služile i samim kolonizatorima kao i vojnim posadama i mornarima. Kao posljedica svega toga, danas Goa obiluje starim katoličkim crkvama i kapelama. I zato sam danas i ja ovdje. Preko puta ove katedrale je cijela grupa drugih crkava i katedrala, a u toj grupi je najvažnija Se katedrala. Ova je bijele boje i odmah sam zapazio da izgleda pomalo čudno sa prednje strane. Na središnjem dijelu prednjeg dijela katedrale je krst na vrhu, a baš u ovom trenutku, na vrhu krsta ponosno sjedi pravi, živi orao. Crkva je fantastična i očaran sam njenim izgledom. Boravak na ovom mjestu vrlo lako čovjeka vrati u 16. vijek i počneš da zamišljaš kako je to sve izgledalo. Se katedrala je sagrađena u znak sjećanja na pobjedu koju su izvojevali Portugalci koje je predvodio Afonso de Albuquerque protiv muslimanske armije, što je dovelo do portugalskog osvajanja Goe 1510. godine.

Pošto se to desilo na dan Svete Katarine, onda je i crkva posvećena njoj. Izgradnja je počela 1562. godine za vrijeme dok je kralj Portugala bio Dom Sebastião, a završena je tek 1619. godine, da bi bila osveštana 1640. godine. Tada je imala dva tornja, ali se jedan srušio 1776. godine i nikad nije ponovo sagrađen. To objašnjava i njen malo čudan, nesimetričan izgled s prednje strane. Meni liči na invalida sa jednom rukom. Tu je i posuda za krštenje iz 1532. godine koju je koristio lično svetac Francis Xavier kada je krstio neke lokalne stanovnike. Crkva je velika i ima više kapela i oltara sa obe strane. Glavni oltar je naravno na prednjoj strani kada se uđe i posvećen je Svetoj Katarini od Aleksandrije. Bogato ukrašen i pozlaćen panel oltara prikazuje njeno mučeništvo. Odmah pored Se katedrale je samostan i crkva Sv. Fransisa Asiškog koja sadrži po tri kapele na svakoj strani, dva oltara i glavni oltar. Na glavnom oltaru je statua Svetog Fransisa Asiškog i jednako velika statua Isusa na Krstu. Ispod ove dvije figure su urezane riječi koje označavaju tri zavjeta ovog sveca, a to su siromaštvo, poniznost i poslušnost. Porijeklo ove crkve i prigrađenog samostana može se pratiti još od skromnih početaka osam franjevačkih fratara koji su, po dolasku 1517. godine, izgradili malu kapelu sa tri oltara. Crkva posvećena Svetom Duhu izgrađena je 1521. godine, koja je kasnije srušena. Sadašnja crkva izgrađena je na istom mjestu 1661. godine, zadržavajući samo ulaz od prethodne crkve. Odmah pored ove crkve je mala staza koja vodi do Kapele Svete Katarine.

Na putu do kapele me gnjavila prosjakinja i nije odustala dok joj nisam dao 5 rupija. Ova kapela je veoma jednostavna po svom izgledu, posebno njena unutrašnjost. Unutra se osjeti vrlo gadan smrad. Kada sam pogledao na plafon shvatio sam odakle smrad i dolazi. Na plafonu visi više desetina slijepih miševa. Ima samo jedan oltar, a unutrašnjost je toliko prosta da uopšte ne bih ni pomislio da sam u crkvi. Na ovom mjestu je prvu kapelu sagradio Afonso de Albuquerque još 1510. godine da bi obilježio svoj ulazak u grad na dan Svete Katarine. Tu kapelu je kasnije, 1550. godine proširio tadašnji guverner George Cabral koji je postavio ploču sa natpisom koji otkriva da je na ovom mjestu bila kapija kroz koju se ulazilo u grad.

Na ploči je sljedeći natpis: „Na ovom mjestu se nalazio ulaz kroz koji je prošao guverner Afonso de Albuquerque i zauzeo grad od Muhamedanaca na dan Svete Katarine 1510. godine, i u čiju čast i sjećanje, guverner George Cabral, naređuje 1550. godine izgradnju ove kapele na račun Njegovog Visočanstva.“ Dakle, na ovom mjestu je bila tadašnja kapija kroz koju se ulazilo u Gou prije dolaska Portugalaca. Sa prednje strane kapela i ne izgleda tako loše. Zgodno je i posađeno cvijeće oko staze koja vodi do ulaza u kapelu, a i sama kapela je u jednom finom vrtu, okružena drvećem. Nakon posjete ovoj kapeli krenuo sam prema jednom uzvišenju, ili kako su ga još davno Portugalci nazvali, Sveto brdo. Taj naziv mu savršeno odgovara, jer se na tom brdu nalazi nekoliko crkava i manastira. Sa lijeve strane od ceste koja vodi ka vrhu brdu, a nešto prije fantastične ruševine crkve Svetog Augustina i njenog polusrušenog tornja, nalazi se manastir i crkva St. John. Taman kada sam prolazio pored njega, zaustavio se bus iz kojeg je izašlo desetak časnih sestara. Vidim da su većinom Indijke, ako čak ne i sve. U ovom manastiru je bila stacionirana portugalska vojska sve do 1961. godine, kada je Goa oslobođena od strane indijske armije. Od početka svog postojanja, još davne 1685. godine, ovaj manastir je imao ulogu bolnice za siromašne. Monahinje reda Svete Monike su preuzele manastir 1834. godine i od tada je bio njihovo sjedište. U maju 1964. godine, sestre Kongregacije portugalskih franjevačkih hospitalera su preuzele brigu o manastiru i sada je to starački dom za žene. Ušao sam unutra i tu me je dočekala jedna stara monahinja.
– Želite da vidite crkvu? – pita me monahinja.
– Da, naravno.
Provela me kroz jedan kraći hodnik i otvorila mi vrata crkve. Crkva je mala i jednostavna. Dva reda dugačkih drvenik klupica i jednostavan oltar, a na zidu je drveni krst sa razapetim Isusom. Napravio sam par fotografija i zahvalio joj se. Osjeća se beskonačna dobrota koja zrači iz ovog mjesta, a posebno od strane monahinja.
– Bog te blagoslovio! – reče mi dok me ispraćala ka izlazu.
Odmah preko puta je manastir i crkva St. Monica. Izgradnja ove crkve je počela još 1606. godine, a završena je 1627. godine. Ovo je prvi i najveći manastir u Aziji i posvećen je Svetoj Moniki, majci Svetog Augustina. Manastir je bio toliko veliki da je mogao da primi oko 100 monahinja. Ovo je jedini manastir u Goi koji je bio otvoren za monahinje, i to ne samo evropske, nego i lokalne, indijske. Danas ovaj manastir služi kao Mater Dei institut u kojem se teološki obučavaju mlade monahinje iz cijele zemlje. Crkva Santa Monika je prigrađena manastiru. Unutrašnjost crkve je podijeljena na dva dijela. Prvi dio čini glavni dio crkve, i ima dva oltara sa obe strane, lijevi posvećen Božanskom Isusu, desni Djevici Mariji.

Glavni oltar je posvećen Svetoj Moniki. Drugi dio crkve je Muzej hrišćanske umjetnosti koji je, nažalost, zatvoren za posjetioce zbog restauracije. Crkva Svetog Augustina se takođe nalazi na Svetom Brdu. Još dok se krećem cestom prema brdu u daljini mogu da vidim ostatke te crkve. Dio visokog tornja prkosi sili gravitacije i izgleda nevjerovatno. Taj toranj, tačnije njegov dio je uglavnom sve što je ostalo od crkve. Ogromne visine, 46 metara, služio je kao zvonik i činio dio prednje fasade crkve. Ostatak crkve je u ruševinama. Nekada je imala čak osam lijepo ukrašenih kapela i četiti oltara, kao i konvent sa brojnim prostorijama i ukrašenim stubovima. Crkvu su sagradili augustinski fratri 1602. godine. Augustinci su prvi put stigli u Gou 1587. godine. Na drugom kraju svijeta, u Portugalu, Augustinci su bili pod velikim religijskim pritiskom kada je taj red čak i bio zabranjen 1835. godine. To se odrazilo i na njihov rad u Indiji te je crkva ubrzo napuštena, što je rezultiralo njenim urušavanjem 1842. godine. Ova crkva je dugo vremena skrivala misteriju koja je izgleda konačno 2013. godine riješena. Naime, pretpostavljalo se da su dijelovi posmrtnih ostataka gruzijske kraljice Ketevan zakopani u crkvi St. Augustine. Potraga koja je trajala godinama od strane raznih stručnih timova, konačno je krajem 2013. godine rezultirala pronalaskom njenih ostataka. Kako su ti posmrtni ostaci uopšte dospijeli na ovo mjesto, toliko daleko od Gruzije? 1614. godine njen sin Teimuraz je poslao svoju majku Ketevan koja je tada obavljala funkciju regenta na pregovore sa iranskim vladarem Shahom Abbasom I, koji je bio u to vrijeme i gospodar vazalske Gruzije. S ciljem da se spriječi upad iranske armije u Gruziju, Ketevan se predala iranskom šahu kao počasni talac. Držali su nekoliko godina u gradu Shiraz u Iranu, sve dok iz osvete zbog neposlušnosti njenog sina, Abbas I nije naredio da se Ketevan odrekne hrišćanske vjere. Nakon što je ova to odbila, stavio ju je na velike muke, čupajući dijelove tijela užarenim klještima sve dok nije izdahnula. Jedan dio njenog tijela su tajno odnijelili augustinski katolički misionari i ostavljeni su manastir Alaverdi u Gruziji. Drugi dio je zakopan u ovoj crkvi. Kraljicu Ketevan je kanonizovao gruzijski patrijarh Zaharije nedugo poslije njene mučeničke i teške smrti. Nastavljam dalje cestom i dolazim do kraja ovog brda na kojem se nalazi Crkva Gospe od Ružarija. Crkva Our Lady of Rosary ima dvije kapele i tri oltara, a glavni oltar je posvećen Gospi od Ružarija.

Bijela crkva ima prozore postavljene vrlo visoko, skoro do krova, kao i zaobljene kule, tako da izgledom podsjeća na tvrđavu. Ova zavjetna kapela je sagrađena kao ispunjenje zavjeta kojeg je dao Afonso de Albuquerque dok je posmatrao tok bitke između njegovih snaga i onih sultana iz Bijapura tačno sa mjesta gdje se sada nalazi ova crkva. Ipak, njegov zavjet je mogao biti ispunjen tek nakon njegove smrti, pošto je crkva sagrađena 1547. godine. Unutrašnjost crkve je vrlo jednostavna i jedino je glavni oltar malo ukrašen. Na spoljašnjem zidu jedne od kula je ploča sa natpisom na portugalskom na kojoj stoji ime Afonso de Albuquerque i datum „25-XI-1510“, reconquista de Goa. Obožavam ove stare stvari! Pogotovo ako imaju veze sa nekim bitkama i ratovanjem. I u ovoj crkvi je utočište našla cijela kolonija slijepih miševa tako da je smrad njihovog izmeta i mokraće teško podnošljiv. Vraćam se istim putem prema glavnom putu i centru Goe. Tu je gomila uličnih prodavača i kod jednog sam kupio vodu jer umirem od žeđi.
– 50 rupija za flašu vode! – sa čuđenjem se obraćam mladom dečku koji prodaje vodu na ulici.
– Toliko je. Pitaj koga god hoćeš! – odgovara mi mirno.
– Pa naravno da je toliko, kada ste se svi dogovorili da bude toliko!
Inače, litra vode u Indiji košta najviše 20 rupija. Sve sam popio odjednom, još ispred njega. Prosto je nevjerovatno koliko je vode potrebno čovjeku svaki dan u Indiji. Posebno nama Evropljanima, jer se mi znojimo mnogo više od lokalaca. Još zanimljivije je to, da uopšte ne idem u toalet, mala nužda za mene ne postoji. Sve izađe kroz znoj. Sada sam popio litru vode i znam da će mi za najviše dva sata biti potrebna nova litra.
Glavna cesta ispred crkve St. Cajetan vodi do rijeke Mandovi kroz slavoluk poznat kao Viceroy’s Arch. Slavoluk je sagrađen 1599. godine u znak sjećanja na portugalsko osvajanje grada. Na zidovima su dvije ploče sa zanimljivim istorijskim natpisima. Na jednoj je zapisano da je prvu restauraciju slavoluka radio guverner Francisko da Gama, unuk Vasca da Game, a na drugoj je natpis posvećen oslobođenju Portugala od Španije. Pored ceste koja vodi do crkve St. Cajetan nalazi se kapija Adil Shah palate. Palata Adil Shah je prije dolaska Portugalaca bila veličanstvena višespratna građevina sa širokim stepenicama koja je šokirala svojom ljepotom sve prolaznike. Sve do 1695. godine je služila kao rezidencija portugalskim guvernerima, a kasnije se koristila za razne proslave. Kada je sjedište guvernera premješteno u Panelim zbog epidemije, pala je u zaborav, da bi naredbom vlade 1820. godine bila potpuno uništena. Od nje je danas ostala samo kapija od bazalta koja se sastoji od poprečne grede i dva lijepo ukrašena stuba. Nakon što sam prošao pored Adil Shah kapije, dočekuje me prelijepa bijela crkva St. Cajetan. Crkva je izgrađena po modelu crkve Svetog Petra u Rimu,a sagradili su je italijanski fratri 1661. godine. Ima dva simetrična tornja sa obe strane koji služe kao zvonici, a u sredini su visoki bijeli stubovi u korintskom stilu. U crkvi postoji čak 6 oltara, ne računajući glavni koji je posvećen Našoj Gospi božanskog Proviđenja. Po tri divno izrezbarena i pozlaćena oltara se nalaze na obe strane crkve, a ispred je glavni oltar koji je i najveći i najukrašeniji.

Ovo je zaista jedna od ljepših crkava koje sam posjetio. Koliko je samo izrezbarenih sitnih detalja na glavnom oltaru! Opet sam prošao pored Se katedrale sa namjerom da pronađem posljednju crkvu koju sam planirao da obiđem danas – crkvu Lady Mount. Baterija fotoaparata se ispraznila i dalje ne mogu nastaviti. Sjeo sam u neki restoran da jedem nešto, a i da napunim bateriju. Želim da jedem neko tipično goansko jelo. Tri najpoznatija jela u Goi su vindaloo, xacuti i cafreal. Iz menija sam izabrao pileći xacuti i dao sam momku bateriju da je stavi na punjenje. Dok završim sa ručkom, baterija će se dovoljno napuniti da izdrži još tri hrama koja planiram obići danas. Uz ovaj xacuti sam dodao i brdo riže. Xacuti nije loš, ali nije moje omiljeno jelo. Sastoji se od mnogo različitih začina koji mu daju sjajan ukus, ali ipak, ja lično ne volim mnogo prženog luka, a luka je ovdje bilo i previše. Ipak sam se dobro najeo i mogu mirno nastaviti sa putovanjem. Želio sam da probam xacuti i to sam i učinio. Više ga neću jesti, to je sigurno. Nastavljam dalje sa hodanjem tražeći tu crkvu. Nakon desetak minuta ponovo dolazim do račvanja puteva i tu mi je već bilo dosta svega. Odustajem od ove crkve, jer i nemam toliko vremena da je tražim. Pa i ne moram obići baš svaku crkvu u Goi. Kod kružnog toka uskačem u mali bus za selo Ponda. To je područje gde želim videti tri najvažnija hrama u Goi. Plantaže začina su u blizini, ali to ipak neću posjećivati danas. Nakon 45 minuta vožnje u busu koji je pun lokalnih seljana stižem na bus stanicu u selu Ponda. Na stanici sam prišao jednom vozaču tuk-tuka koji se tu dosađivao i odmah smo se dogovorili da me za 500 rupija vozi do sva tri hrama i da me na kraju vrati ovdje. Možda sam malo više platio, ali ima tu sigurno 20 km vožnje, što za auto rikšu nije malo. Kada sam sjedio u svojoj sobi u Candolimu, gledajući mapu Goe, ovi hramovi su mi izgledali tako blizu jedan drugom i smješteni odmah pored glavnog puta za Pondu, ali sada shvatam da to nije tako. Mislio sam da ih čak obiđem pješke i potpuno sam. Ali to nije moguće. Prvo, uopšte nisu blizu i svaki od njih se nalazi u drugom selu, i drugo, nemam pojma kako da nađem ta sela. Vožnja auto rikšom je vrlo prijatna i uživam u posmatranju divnog krajolika oko mene. Pored puta se redaju male seoske kućice i nizovi palmi. Prvo smo stigli u selo Priol gdje se nalazi možda i najvažniji hram u cijeloj Goi – Mangueshi. Prvi hram na ovom mjestu je sagrađen davne 1560. godine, iako je sadašnji izgled hram dobio za vrijeme vladavine dinastije Maratha, nekih 150 godina kasnije. Glavni hram je posvećen božanstvu Bhagavan Manguesh, koji je inkarnacija boga Shive. Ispred ulaza u hram je nekoliko seoskih žena koje sjede ispod suncobrana i prodaju cvijetove koji se koriste u vjerskim obredima. Ispred hrama je veliki pravougaoni bazen sa svetom vodoma koji se smatra i najstarijim dijelom cijelog kompleksa. Penjem se stepenicama i ulazim u ograđeni kompleks hramova i drugih pomoćnih obekata u kojim žive sveštenici sa svojim porodicama. Ovo pomalo liči na hrišćanske manastire. Na ulazu se skida obuća pa sam primoran da hodam bos po vrelom betonu što je veoma mučno i bolno. Odmah na ulazu me dočekao neki stariji sveštenik koji se ponudio da mi pokaže hram. Sveštenik na sebi od odjeće ima samo neki bijeli čaršaf omotan oko pojasa koji se spušta skroz do njegovih nožnih članaka.

Na grudima ima veliki ožiljak, pa me to odmah podsjetilo na onog momka Wilsona iz Afrike kome su to uradili metalnom kandžom još kad je bio dijete da ga zaštite od zla i bolesti. Starac neće da kaže otkud mu taj ožiljak. Objašnjava mi značaj i istoriju ovog hrama. Kaže da je ovo najvažniji hram u Goi. Odveo me do ogromne drvene kočije koja se nalazila u nekoj betonskoj garaži. Ova kočija, ili kako je oni zovu, rath, se koristi tokom festivala i tada je vuče oko 200 ljudi.
– Ako se oženiš od maja bićeš srećan, ne prije! Nipošto! – reče mi sveštenik prekidajući priču o kočiji.
– To znači da se ne smijem oženiti narednih 25 dana? – pitam ga sa smiješkom na licu kojeg sa teškoćom suzbijam da ne preraste u smijeh. Kakav genijalac! Veće su šanse da nađu život na Marsu u narednih 20 dana nego da se ja oženim za to vrijeme u Indiji.
– Aaa, da li to važi i za sljedeću godinu? – pitam ga.
– Da, da – odogovara sveštenik.
Malo mi nije izgledao siguran sa ovim zadnjim odgovorom. Pa mi ovdje imamo proroka! Naravno, stari računa da mi u trenutku kada bude tražio malu donaciju za svoje usluge vodiča po hramu, uračuna i mali bonus za ovo proročanstvo. Mislim da je i sam shvatio da je ovo bio prilično traljav pokušaj zbližavanja s ciljem mog otvaranja i velikodušnosti kada budem davao donaciju. Od užarenog betona sam već dobio opekotine na tabanima. Treba imati debelu kožu da bi se moglo hodati bos na ovakvom mjestu. U sam hram nisam ulazio, jer mislim da je svakako samo hindusima dozvoljen ulaz. Na kraju je starac, kao što sam i očekivao, tražio malu donaciju. Dao sam mu 20 rupija. Znam da je to malo, ali nije se ni on previše potrudio. A i proročanstvo je bilo vrlo glupo. Da je barem rekao da ću imati neki neočekivani seks danas pa da mu dam stotku. Eto mu besplatan savjet za drugi put.
– Imaš li nešto da mi daš iz svoje zemlje? Bilo šta? – pita me dok sam krenuo prema izlazu.
Znam na šta misli. Nešto iz moje zemlje? Hm, najljepši suvenir iz moje zemlje koji on želi bi bila neka novčanica u eurima. Sljedećeg trenutka je to i sam potvrdio.
– Novac, kovanice? – reče starac.
Baš mi je žao što nemam kod sebe bezvrijedne dinare da mu dam. Već sam zamislio radost kada bi vidio novčanicu od 200 dinara, i razočarenje kada bi provjerio tekući kurs u banci. Ali njegova pretpostavka je da dolazim iz Evrope, pa su euri nešto što ide sa mnom. Za to vrijeme vozač tuk-tuka je čekao ispred hrama. Ulazim u tuk-tuk i nastavljamo vožnju prema drugom hramu. Sljedeći hram je Mahalasa Narayani i nalazi se u selu Mardol. Ovaj hram je sagrađen u 17. vijeku i posvećen hindu boginji Mahalasa. Hram sadrži svetu ikonu te boginje. Mahalasa se kao boginja obožava kroz dvije različite tradicije. Kao nezavisna boginja, smatra se se jednim oblikom Mohini, jedinog ženskog avatara boga Vishnu i tada se zove Mhalsa Narayani. Po drugom vjerovanju, Mahalasa se povezuje sa Parvati, ženom boga Shive.

Mahalasa ima četiri ruke, a u rukama nosi mač, odsječenu glavu i posudu za piće. Stari hram boginje Mahalsa se nalazio u selu Velham i taj su uništili Portugalci 1567. godine, iako je ikona Mahalse spašena. Iz Velhama je ikona prebačena ovdje u Mardol, koji je tada bio van domašaja Portugalaca, da bi se sačuvala tokom nasilnog pokrštavanja. Kada je na ovom mjestu u 17. vijeku sagrađen hram, ikona je ponovo postavljena u njega. Na ulazu hrama me dočekuje neki starac sa užasno pokvarenim zubima koji stalno kašlje. Odmah počinje da mi priča o hramu i njegovoj istoriji. To je dobra taktika, ne pitaš da li je nekome uopšte potreban vodič, nego odmah počneš pričati i ne dozvoljavaš žrtvi da progovori ni jednu riječ. I ovdje se radi o kompleksu hramova koji se sastoji od glavnog hrama posvećenog Mahalasi i dva manja za boginje Shantadurga i Lakshmi Narayan, koje se obožavaju dnevno zajedno sa boginjom Mahalasa. Ovaj hram čuven u Goi zbog svog ogromnog mesinganog zvona. Zvono nema udarača pa ne može da zvoni. Taj udarač se postavlja samo kada neko želi da svjedoči. Vjeruje se da će boginja Mahalasa ubiti svakoga kroz tri dana ko laže u trenutku dok svjedoči i udara u zvono. Za vrijeme portugalske vladavine to vjerovanje je bilo toliko jako da su se takva svjedočenja čak smatrala prihvatljivim na sudu. Starac mi pokazuje rukom na mali kip boginje Lakshmi na gornjem dijelu hrama.
– Zapamti! Ovo je boginja Lakshmi, ona je čuvarica bogatstva i sreće. Ona je vrlo važna! – kaže mi kao da se plaši da ga neko ne čuje. Ispred hrama je visoka lampa za ulje napravljena od mesinga koja se sastoji od niza tanjira koji stoje jedan iznad drugog i svaki sljedeći je manji od prethodnog kakko se ide prema vrhu.
– A šta je ovo i čemu služi? – pitam ga misleći na tu lampu.
– To je samai, uljna lampa i koristi se tokom festivala. To je najveća svjetiljka na svijetu i kada se zapali treba joj 120 litara ulja – odgovara starac.
Zajedno obilazimo i druge dijelove kompleksa. Sa svih strana su niske kuće u kojima žive sveštenici sa svojim porodicama.
– Bramini su sveštenici. Najviša kasta. Oni se mogu ženiti i imati djecu. Oni sa svojim porodicama žive ovdje – pokazuje starac na kuće oko hrama. Starac počinje da mi objašnjava sistem kasti u Indiji.
– Bramini su najviši – govori mi i pokazuje svojom rukom tjeme glave. Zatim spušta ruku na srce.
– Druga kasta su kraljevi.
Nastavlja da spušta ruku i zaustavlja je na pupku.
– Sljedeća kasta su vojnici kralja.
– Najniža kasta su radnici i seljaci – zavrašava svoje izlaganje o kastama dok pokazuje rukom na svoje noge.
– Može li Bramin oženiti nekoga iz niže kaste? – pitam ga.
– Bramin može uzeti ženu iz niže kaste, ali ne može tada više raditi u hramu – odgovara starac.
– A šta biva sa njim tada? Gdje može raditi? – nastavljam sa pitanjima. Ovo me sada baš zanima.
– Pa može se baviti nekim drugim poslom – reče starac. Ovo zadnje mi nije baš najjasnije. Da li može ostati sveštenik ili ne? Tu sam ostao bez jasnog odgovora.
– Brakovi Bramina su svi dogovoreni i predodređeni. Oni se ne miješaju sa drugim kastama – završava starac.
Iako ustav Indije ne prepoznaje sistem kasti, značaj kaste u kojoj je neko rođen je veoma veliki, posebno u ruralnim dijelovima zemlje. Kasta predodređuje nečiji položaj u društvu, a posebno zanimanje kojim će se neko baviti ili kakav će brak imati. Kaste se dalje dijele na hiljade manjih grupa ili familija koje se zovu jati. Konzervativni hindus se nikad neće oženiti sa nekim ko ne pripada njegovoj jati. U hinduizmu se daje veliki značaj pravilnom životu i ponašanju tokom života kao i ispunjavanju moralnih dužnosti koje se zovu dharma, jer to sve povećava šanse da će se osoba u sljedećem životu roditi u višoj kasti, što znači u boljim životnim uslovima. U Indiji, ako si rođen u niskoj kasti, nadrljao si u samom startu. “Some are born to sweet delight, some are born to endless night…”, kao što kaže William Blake. Hindusi se rađaju u četiri kaste. Bramini su sveštenici i najviša kasta, Kšatrija su vojnici, Vaišja su trgovci i na dnu su radnici ili kasta Šudra. Bramini su izašli iz usta Gospodara Brame, kšatrije iz njegovih ruku, vaišje iz njegovih bedara ašudre iz njegovih stopala. Međutim, tu nije kraj. Postoje i gori jadnici koji spadaju ispod ove četiri glavne kaste. To su daliti, ili kako su ih nekada davno zvali “nedodirljivi”, i njima su namijenjeni poslovi čistača ulica ili klozeta. To je krajnje ružna stvar, čim se rodiš, znaš da ćeš biti čistač klozeta u životu i da ćeš umijeti kao čistač klozeta. Naravno, kao što to najčešće biva, oni donji, kojima se ne sviđaju pravila igre, obično potraže spas na nekom drugom mjestu, pa su se tako daliti uglavnom okrenuli budizmu. I ovdje se nalazi velika kočija, samo malo ljepša i ukrašenija od one iz prvog hrama. Starac kaže da za vrijeme festivala mažu konopce kojim vuku kočiju nekim crnim uljem kojeg ima samo u Goi. Starac kaže da je ovo najvažniji hram u Goi. To isto je rekao i onaj iz prvog hrama. Ovaj jeste veći. Strancima je ulaz zabranjen do 17 časova jer traje neka ceremonija. Starac dobro priča engleski i priča mu je zanimljiva. Ovom ću dati 100 rupija jer sam zadovoljan.
– Imaš li pitanja? – pita me dok smo išli prema izlazu.
– Nemam.
– U redu. Daj mi 500 ili 600 rupija! – reče starac.
– 100 rupija je dovoljno. Dao sam mu novac i on ga je zadovoljno uzeo. Ha, 500 rupija! Da sam svakom ko mi ispričao nešto davao toliko, ne bih izdržao u Indiji ni deset dana.
Starac kaže da svaki hram ima bazen. Bazen nije za kupanje, to je sveta voda. Izlazim van i vraćam se do svog vozača koji se dosađuje u tuk-tuku. Idemo da vidimo i taj treći, posljednji hram za danas. Ova sela su mi stvarno zanimljiva. Obožavam ovakav način putovanja. Osjećam se beskrajno slobodno. Zadnji hram je najbliži selu Ponda i nalazi se u podnožju sela Kavalem. Oko hrama su šumovita brda. Ovo je hram Shantadurga. Vozač je zaustavio tuk-tuk u seoskoj ulici, ispred hrama. Nemam sitnog novca, pa sam odmah došao do prve prodavnice i rasitnio nešto novca. Želim da imam spremno 100 rupija za sljedećeg starca koji će me dočekati na ulazu. Do ulaza u hram se stiže preko malog mostića roze boje, a i cijeli kompleks hramova je te boje. Na mostiću je nekoliko prodavača cvijeća za hram, kao i drugih stvari koje se koriste u hramu. Kompleks hramova se nalazi na jednoj padini u podnožju brda prekrivenih gustom šumom. Ovaj hram je sagrađen 1738. godine i posvećen je boginji Shantadurga koja je najpopularniji oblik hindu boginje koja se zove Durga. Ona je obožavana u svim selima u Goi. Ona je jedan oblik drevne boginje Majke poznate kao Santeri.

U ovom slučaju, boginja Majka predstavlja personifikaciju prirode, majčinstva, plodnosti i stvaranja ili jednostavno, bogatstvo Zemlje. Takve boginju često nazivaju Majka Zemlja. Shantadurga drži u svakoj ruci po jednu zmiju, gdje svaka od tih zmija predstavlja Vishnu i Shivu. Ovdje postoji glavni hram i tri mala hrama drugih božanstava koji su raspoređeni na tri strane od glavnog hrama. Hram se sastoji od piramidalnih krovova i kupole. Stubovi i pod su urađeni od kašmirskog kamena. Hram ima veliki rezervoar s vodom i gostinske kuće sa strane. Posebno je zanimljiv bijeli toranj ili stub koji se često nalazi ispred hindu hramova i zove se deepastambha. Taj toranj se koristi za osvjetljavanje tokom specijalnih prilika, najčešće tokom nekih festivala. Oni obično sadrže stotine malih glinenih posuda u koje se sipa ulje i zatim se u njih postavljaju mali pamučni fitilji koji se zatim zapale. Diya ili deepa označava tu glinenu posudicu, a stambha stub, pa odatle potiče i naziv diyastambha ili deepastambha. Ovaj je ogroman i vrlo širok, pa pomalo podsjeća na onaj krivi toranj u Pizi. U prethodnom hramu su mi rekli da za njihov diyastambha treba 120 litara ulja. Ušao sam u ograđeni kompleks hramova i vidim da nema nigdje nikoga. Nigdje nema prokletog starca da me gnjavi sa svojom pričom. Džabe sam spremio 100 rupija. Da nisam imao 100 rupija, sigurno bi se pojavio od nekuda. Obišao sam skoro sve i napravio dosta zanimljivih fotografija. U glavni hram nisam ulazio jer mi je već dosta svega. Zadovoljan sam sa svim što sam postigao danas i sada želim da se što prije vratim u Candolim, da se bućnem u more i da još malo ležim na plaži uz hladno pivo. Naravno, ako uspijem da se vratim na vrijeme i da uhvatim još malo sunca jer očekujem da bih se mogao vratiti taman pred zalazak sunca. Vratio sam se do vozača tuk-tuka i krenuli smo nazad do bus stanice u selu Ponda. Već sam počeo da razmišljam kako ću stići do Badamija, kada jednom napustim Gou. Moj prvi plan je podrazumijevao da, nakon što završim sve u Goi, odmah idem za čuveni Hampi, kao što 90 % ljudi i radi, ali sam u međuvremenu došao do saznanja da je gradić Badami pravi arheološki i istorijski biser, iako je u sjenci mnogo poznatijeg Hampija. To što ga većina Evropljana zaboravlja je meni samo još jedan dodatni razlog da ga baš ja posjetim. Samo kako najlakše da stignem tamo? Ne znam ništa o tome. Za dan ili dva ću biti u gradu Margao i najbolje bi bilo kad bi mogao odatle za Badami. Čini mi se da je to teško izvesti i da ću morati promijeniti bar pet autobusa da bi stigao. Možda vozač tuk-tuka nešto zna.
– Imam pitanje. Da li se može ići direktno iz grada Margao do Badamija? Ako ne, kako najlakše do tamo? – pitam vozača tuk-tuka.
– Ne, ali imaš direktan bus iz Panajia. Nekoliko buseva, zadnji naveče – odgovara vozač.
Direktni bus za Badami! Poludio sam od sreće. Pa to je nevjerovatno! Ja sam mislio da će to biti prava odiseja, sa presjedanjem u Gadagu, pa lutanjem po nekim selima dok ne stignem do cilja. Došlo mi da izljubim svog vozača. Pa da, treba uvijek pitati i samo pitati. Sutra ću provjeriti to za bus. Na bus stanici u Pondi sam isplatio novac čovjeku i odmah ušao u bus za Panaji. Sve ide savršeno po planu. U Panaji sam stigao oko 16.30 i nakon par minuta sam već bio u busu za Candolim. Vratio sam se u hostel, navukao gaće i odmah otišao na plažu. Uspio sam okupati jednom prije nego što je zašlo sunce. Pri povratku ka mom hostelu, od starca kojeg srećem svaki dan kupio sam ananas za 100 rupija. Svaki put me lijepo pozdravi, tako da je i red da nešto kupim od njega. Sjeo sam u restoran hostela i odmaram se uz dobru, crnu kafu. Prilazi mi vlasnik hostela.
– Da li je sve u redu? Reći ću momcima u kuhinji da ti isjeku ananas. Sve fino i kako treba! – reče vlasnik.
Momak je sjajan i mnogo mi se sviđa. Mogu reći samo najbolje stvari o ovom gesthausu. Mijenjaju posteljinu svaki dan, ljubazni su prema gostima i spremni da pomognu za sve što mi treba. Lijepo je zapaliti cigaretu na balkonu sa pogledom na palme. Veče je prelijepo i mirno. Oko 21.30 izašao van da popijem jedno ili dva piva ako nađem neko interesantno mjesto. Ako svuda budu porodice Engleza, odmah se vraćam nazad. Naravno, prvo sam otišao u Fisherman’s Cove. Za šankom smo samo ja i neki debeli Englez koji tamani viski. Sviđa mi se ovo mjesto. Dok sam dolazio ovamo, učinilo mi se da sam u baru preko puta vidio onu plavušu od juče. Nakon što sam smazao dva velika piva krenuo sam u taj bar preko puta. Ona je sjedila sam za šankom. Stao sam za šank pored nje i naručio pivo. Odmah smo se upoznali. Zove se Annamari Gustafsson i iz Finske je. Ima 52 godine, ali izgleda kao da ima 35. Ovi sa sjevera Evrope svi izgledaju mlađe. Juče smo se pogledali i nasmiješili jedno drugome, pa je i njoj jasno da sam namjerno došao kod nje. Imali smo vrlo zanimljiv razgovor o mnogim temama. Anna dolazi ovdje svake godine, već više od deset godina, i svi je znaju. Za par dana planira da ide na sjever, u Kashmir. Putuje sama, ali tamo bi se trebala naći s nekim prijateljima.
– Zašto ne bi krenuo sa mnom u Kashmir? Da, pridruži mi se! – reče Anna.
– Volio bih to stvarno, ali ja idem na jug. Takav je plan – odgovaram joj.
Moram priznati da sam na trenutak i pomislio da to i ne bi bilo loše. I ona je stari putnik, sa širokim pogledom na svijet, a sa takvim bićima odmah nađem zajednički jezik. Znam da bi se odlično slagali i da bi to bila prava avantura.
– Ja odavde idem prema Hampiju, a zatim na jug, u Tamil Nadu. Pridruži se ti meni! – rekoh joj. Jasno je da niko neće odustati od svojih planova. Već je ponoć i u ovom baru je sve gotovo, a slična situacija je u cijelom Candolimu. Odlučili smo da pijemo dalje. Anna zna gdje je prava akcija pa smo uzeli taksi i otišli u selo Baga. Ovo mjesto je prava ludnica. U jednoj ulici su barovi i klubovi sa obe strane, jedan do drugog. Kako nisam znao za ovo? Bili smo u dva mjesta i popili po nekoliko piva i dobro se napili. Anna mi je ispričala sve o svom životu. Pričali smo o svemu, o njenom bivšem mužu, ljubavi, filozofiji i putovanjima. Kako divna osoba! Mi smo srodne duše, zato i jesmo oboje na ovom mjestu. Oko 4 časa ujutro smo krenuli taksijem nazad prema Candolimu. Sjedimo na zadnjem sjedištu, dobro pijani. Vidjećemo se sutra. Mislim da ću ostati ovdje još jedan dan.

<< prethodna sledeća >>