10.04.2018 (dan 17)

Margao, Badami

Ustao sam rano ujutro i ostavio ključ od sobe ispred vrata. Nigdje nema nikoga pa ne želim da gubim vrijeme te sam odmah izašao na glavnu ulicu da uhvatim bus za Margao. Nemam pojma kada dolazi. Mislim da je dovoljno stajati i čekati na glavnoj cesti. Svaki autobus koji prođe vjerovatno ide za Margao. Još je rano i ulica je pusta. Društvo mi prave samo dva seoska psa. Nailazi tuk-tuk i zaustavlja se pored mene. Vozač mi kaže da mi je najpametnije da idem do sela Chaudi gdje se nalazi i prava bus stanica, a i samo mjesto je na glavnom putu koji ide do grada Margao te ima i više buseva. Palolem je malo odvojen od glavnog puta. Ne želim da gubim vrijeme jer želim da stignem na vrijeme na bus koji iz Panajia ide prema Badamiju, pa sam prihvatio poziv vozača auto rikše da me odbaci do sela Chaudi. Čim sam došao na stanicu, odmah ulazim u bus za Margao koji je već tu. Nakon sat vremena vožnje, stižem u Margao i nakon samo dva minuta boravka na stanici, ulazim u bus za Panaji. Ovo je neki express bus i nema stajanja usput. Znam da bus za Badami imam u 11.30 i postoje dobre šanse da stignem na taj. U Panaji sam stigao u 10.00. Sada je potrebno naći bus za Badami. Na bus stanici je prilična gužva i koliko sam razumio, trebam naći šaltere za međudržavne buseve, jer je Badami u državi Karnataka. Nakon dosta raspitivanja sam i našao prokleti šalter na kojem nema trenutno nikoga. Ovdje sam ipak saznao da postoji i noćni bus u 19.15, ali to nisam znao. Mogao sam još biti na plaži u Palolemu ili čak otići do Candolima da vidim Annu. Ali ko zna gdje je ona sada. Ipak želim da što prije odem iz Goe. Malo kasnim sa ostvarivanjem svog plana i već počinjem da sumnjam da ću imati dovoljno vremena da se kopnenim putem vratim do Bombaja. Pošto na šalteru nema nikoga i niko ne dolazi da me usluži, izlazim van i odlazim do malog restorančića brze hrane odmah preko ulice i uzimam kafu u jednoj papirnoj čašici. Sjeo sam pored restorana, malo sakriven iza jednog kioska, i uz cigaretu popio svoju kafu. Pušenje je zabranjeno na javnim mjestima pa se moram malo sakriti. Ne želim da se neko iživljava na meni i da traži mito zbog glupe cigarete. U 11.30 sam u busu koji ide prema Badamiju. Karta se kupuje u busu. Ako sam dobro razumio konduktera, prvo ćemo ići u grad Belgaum, a onda bi trebao kupiti novu kartu do Badamija. Nemam pojma ni gdje je taj Belgaum. Put prema Belgaumu je vrlo krivudav i ide kroz gustu šumu i visoke planine. Pored puta je tabla sa natpisom „Vozite oprezno i pazite na životinje“. Ovo je područje koje se zove Western Ghats. Saobraćaj na ovom dijelu nije gust i tek povremeno naiđemo na neki kamion koji se penje uz brdo brzinom od 20 km/h, pa naš vozač mora da siječe opasne krivine prilikom preticanja. Drugačije i nije moguće. Nakon dva sata vožnje smo napravili pauzu za ručak kod nekog prašnjavog i vrlo prljavog restorana. Tu su i neke dvije primitivne prodavnice od drveta, koje više liče na kioske od dasaka. Kupio sam pet malih banana, kikiriki i sok. Nisam lud da jedem u ovom restoranu i da se otrujem. U 16.30 smo stigli u Belgaum. Sada sam u državi Karnataka. U ovom Belgaumu nema ništa zanimljivo. Na bus stanici smo svi napustili bus koji ostaje parkiran na stanici i polazi za Badami u 17.00. Uslikao sam registarske tablice tako da ne zaboravim koji je moj bus jer ih ovdje ima mnogo. Prešao sam preko glavne ulice i došao do niza nekih prodavnica i restorana brze indijske hrane. Želim da popijem kafu, ako uspijem da nađem normalnu kafu. U nekoj prostoriji koja je puna Indijaca prodaju bijelu kafu i čaj. Čovjek za pultom kutlačom sipa kafu ili mlijeko ili čaj u metalne čaše. Jedini sam bijelac ovdje i ne osjećam se prijatno. Uzeo sam svoju kafu, iako je to bila samo obojena voda i stao sam ispred i zapalio cigaretu. Svi Indijci koji ovdje nešto popiju nakon toga ispiraju usta vodom. Popiju vodu i ispljuju je tu pored mene. Ne razumijem o čemu se tu radi. Prišao mi je neki dečko i počeo da priča sa mnom. Kaže da radi tu u hotelu dok pokazuje rukom prema nekoj rupi od građevine. Momak me ispratio sve do autobusa i rukovao se sa mnom bar pet puta. Čini mi se da je njemu to velika čast. U 17 časova smo nastavili za Badami. Kondukter kaže da bi trebali stići u 21.30. To znači da ću opet morati noću da tražim smještaj. Momak iz busa mi je rekao da su hramovi 1 km od grada, što je odlično. Svi putnici u busu su već izašli na prethodnim stanicama tako da sam ostao posljednji putnik u busu kada smo stigli u Badami. Odmah kod bus stanice su dva hotela, jedan preko puta drugog. Jedan je Mookambika Deluxe, a drugi Udupi Andan. Prvo sam probao u ovom koji je na mojoj strani ulice, na strani gdje je i bus stanica. Soba je u redu i košta samo 500 Rs, a i vrijeme odjavljivanja iz hotela je u 17.00. Onaj drugi izgleda bolje, ali je i dosta skuplji. Ovdje ću spavati, a ješću u onom preko puta. Nakon što sam ostavio ruksak u svojoj sobi, otišao sam do restorana hotela Mookambika Deluxe preko puta. Naručio sam pileći biryani. Sjedim na terasi restorana sa pogledom na ulicu i dok jedem svoj biryani borim se sa stotinama mušica i komaraca. Iznad mog stola je sijalica koja privlači mušice, pa sam se pomjerio za drugi sto, u mraku. Ne volim ovo kada ne vidim šta jedem, posebno u Indiji. Ovaj biryani mi se nije svidio i bio je jedan od gorih koje sam jeo. A možda mi je taj biryani već i dosadio. Komarci su me masakrirali dok sam završio s večerom. Konobaru sam dao napojnicu od 25 rupija, što ga je učinilo presrećnim. Oko 22.30 sam u svojoj sobi. Ležim u krevetu i planiram šta dalje. Da li da idem u taj Bijapur? Dan je bio vrlo naporan. Danas sam se prvi put susreo sa sitnom kišicom oko Belgauma.

11.04.2018 (dan 18)

Badami

Hramovi i pećine su oko 500 metara od mog hotela, dakle skoro u samom selu. To će biti lako. Badami je malo mjesto, sa oko 25.000 stanovnika, i glavna ulica je Station Rd. Nakon vrlo loše jutarnje kafe sam krenuo pješke tom prašnjavom ulicom prema hramovima. Na ulici je velika gužva i pored mene prolaze desetine auto rikši i manjih kamiončića koji najčešće prevoze voće i povrće do lokalne pijace. Iako je još uvijek jutro, mnogo je vruće i na meni je već sloj prašine. Vidim da sam prava atrakcija u ovom mjestu, jer svi bulje u mene. Izgleda da sam bio u pravu da većina bijelaca zaobilazi ovo mjesto. Sa glavne ceste sam skrenuo kroz pijacu i malim uskim uličicama kroz selo stigao sam do prvih hramova. Sa lijeve strane su visoke stijene na kojima se nalazi Sjeverna tvrđava, neki hramovi i arheološki muzej.

Ispred mene je veliko jezero koje je trenutno većim dijelom isušeno, a na jednom kraju njega je veličansteveni hram, tačnije, grupa hramova. U daljini, sa druge strane sela, mogu da vidim hramove u pećinama visoko u stijenama. Pejzaž je prilično nestvaran. Svuda oko mene su velike crvene stijene. Mogu misliti kako ovo sve dobro izgleda za vrijeme monsuna kada sve ozeleni i kada se jezero potpuno napuni vodom. Ovo nije prirodno jezero, nego iskopan bazen veličine i oblika fudbalskog stadiona koji je povezan sa grupom hramova Bhutanatha iz 8. vijeka. Šteta je što mi je sunce još na istoku, iza hramova, pa mi fotografije neće biti dobre. Arheološki muzej ću ostaviti za kasnije, a sada se odmah spuštam u bazen ispred hrama. Ovaj bazen se zove Agastyatirtha i iskopan je još u 5. vijeku. Trenutno je dijelom isušen, osim na jednom malom dijelu pa se može prehodati do hrama. Ispred hrama me napao čopor seoskih pasa koje su dva neka Indijca koja su sjedila ispred hrama rastjerali svojim povicima. Bhutanatha hram se sastoji od malog kvadratnog trijema, dvorane sa stubovima i svetilišta u kojem se nalazi linga koja predstavlja božanstvo Bhuthesvara, koje je opet jedna forma boga Šive. Hram je sagrađen za vrijeme vladavine dinastije Chalukya iz Badamija u 8. vijeku. Trijem je proširen u 11. vijeku, za vrijeme Chalukya iz Kalyane. Hram je prelijep i mogu tek da zamislim kako izgleda kada se jezero potpuno napuni i kada nivo vode pokrije dio stepenica koje vode ka podnožju. Tada izgleda nestvarno, kao hram na jezeru. Na stijenama su izrebareni mali kipovi različitih hindu božanstava. Neko vrijeme sam sjedio na stepenicama hrama i posmatrao veličanstveni pejzaž oko mene. Vratio sam se istim putem nazad do arheološkog muzeja. Muzej nije loš i sadrži skulpture lokalnog područja iz raličitih perioda. Posebno mi je privukao pažnju niz slika koji prikazuje razvoj čovjeka od majmuna. Iza muzeja se nalaze stepenice koje vode između visokih stijena do vrha na kojem je sjeverna tvrđava. Penjem se tim kamenim stepenicama između visokih stijena i dolazim na vrh stijenovitog brda koje nadgleda selo u podnožju.

Ovdje su ostaci starog hrama Shivalaya koji je iz 6. vijeka. Od cijelog hrama, do danas je preživjelo samo unutrašnje svetilište ili sanktum, koji izgledom liči na četvrtastu kulu. Hram je izgrađen u dravidskom stilu, za vrijeme rane faze vladara Chalukya. Oko hrama je nekoliko majmuma. Pogled sa vrha na selo u podnožju i na pećine u stijenama u daljini je očaravajući. Nakon obilaska ovog dijela krenuo sam prema pećinama. Da bi stigao do njih moram opet proći kroz selo sa malim, bijelim kućama i na nekim dijelovima popločanim uličicama na kojim se igra gomila djece. U selu sam se slikao sa djecom. Posebno mi je za oko zapala mala, crna djevojčica od nekih 7 godina. Kakva ljepotica raste u ovoj pustinji! Kada poraste može biti Miss Svijeta ili glumica. Potpuno sam šokiran njenom ljepotom!

Ne znam da li sam ikada prije u životu vidio tako slatku djevojčicu. Nažalost, vjerovatno će je udati za nekog lokalnog čobana koji će za nju da ponudi dvije koze. Ko zna koliko u Indiji ima ovakvih sela koji u sebi kriju ovakve dijamante. Tu je i mala prodavnica, pa sam od čovjeka koji se tu dosađivao kupio gomilu malih bombona za djecu. Pružio sam im bombone, ali djeca neće da uzmu. Čak izgledaju i prestrašeno. Ne znam kakvi su običaji ovdje što se toga tiče pa je to možda razlog njihovog odbijanja, ili su im roditelji zaprijetili da ne uzimaju ništa od stranaca. Ostavio sam bombone na jednu gomilicu ispred jedne kuće i udaljio sam se. Nisam prešao ni par metara i nastupilo je pravo otimanje za tim bombonama. Iznad gradića, visoko gore u stijenama, nazire se niz pećina koji su zapravo hramovi.

Hodajući uskim ulicama ovog mjesta, krenuo sam prema tim pećinama. Prošao sam pored stare Killa džamije koja se nalazi odmah ispod stepenica koje vode do pećina. Ima vrlo lijepu i zanimljivu kupolu. Da bi skratio put do ulaza, preskočio sam neki kameni zid, i došao sam do ulaza na kojem su dva uniformisana policajca. Tu sam kupio ulaznicu i krenuo da se penjem stepenicama do pećina. Prva pećina, odmah iznad ulaza u cijeli kompleks je posvećena Šivi.

Ova je najstarija od sve četiri, vjerovatno izdubljena oko 550. godine. Sastoji se od otvorenog trijema, dvorane sa stubovima i u zadnjem dijelu, od svetilišta. Veranda ima pet stubova koji se lijepo ukrašeni izrezbarenim motivima lišća, dragulja i vijenaca cvijeća. Sa desne strane od ulaza u pećinu je zanimljiv isklesani lik hindu božanstva koje ima čak 18 ruku koje među ostalim stvarima, drže zmiju, muzički instrument, baklju,sjekiru i trozubac.

To je Nataraja ili jedan oblik boga Šive koji u ovom slučaju predstavlja kosmičkog plesača. Šivin božanski ples se zove Tandava i opisan je kao snažan ples koji predstavlja izvor ciklusa stvaranja, očuvanja i raspada. Za hinduse, Šiva je Gospodar plesa, tačnije kada se javlja kao Nataraja. Pored Šive su njegov sin Ganeša i bik Nandi. Ganeša se lako prepoznaje po slonovoj surli umjesto nosa. Nandi je ime božanstva koje je čuvar vječnog prebivališta boga Šive na planini Kailasa i najčešće ima oblik bika koji služi i kao Šivino prevozno sredstvo. Svaki od glavnih hindu bogova ima svoje prevozno sredstvo tj. životinjski oblik božanstva. Tako je bik vozilo boga Šive. Na plafonu je duboko isklesana figura zmijskog kralja čije je ime Nagaraja. Na verandi me dočekuje isklesana figura na kojoj je Harihara, spojena slika dva važna božanstva. Ova skulptura je vrlo važna i na ovom mjestu je jedna od najstarijih takvih u cijeloj Indiji.

Lijeva polovina je Višnu ili Hari, a desna je Šiva ili Hara. Linija koja ih spaja ide sredinom lica i tijela Harihare. Na taj način, sljedbenici višnuizma i šivaizma kao dvije najvažnije hindu tradicije, smatrajau Hariharu kao vrhovnog boga. Sa obe njegove strane su boginje Parvati i Lakshmi. Na sredini mandape je Nandi koji sjedi sa pogledom usmjerenim na uski procjep na zadnjem zidu pećine kroz koji se vidi mala prostorija koja ima ulogu svetilišta i sadrži Šivinu lingu. Mandapa je indijski naziv za vanjski paviljon ili prostoriju sa stubovima. Ova linga mi uopšte nije jasna i podsjeća me na kovački nakovanj. Do druge pećine moram preći 64 stepenika među stijenama. Sa mnom se uz stepenice penje i više desetaka Indijaca, najviše žena obučenih u sarije različitih boja. Ulaz u pećinu čini veranda sa četiri četvrtasta stuba koja su fino izrezbarena i ukrašena. Zanimljivo je to, da su svi ovi stubovi isklesani od jedne monolitne stijene. Sa obe strane ulaza su dvarapale, koje u ovom slučaju u rukama drže cvijeće, a ne oružje, što je uglavnom slučaj. Dvarapala je stražar i obično ide u paru, sa obe strane ulaza u neki hram. Ova pećina je posvećena bogu Vishnu i nešto je jednostavnija od prve. Na lijevoj strani zida je figura sa glavom bika koja predstavlja božanstvo koji se zove Varaha, koji je inkarnacija Vishnua, a nekada je predstavljao i amblem carstva Chalukya. Pored njega je Naga, zmija sa ljudskim licem. Na desnom zidu je velika skulptura božanstva Trivikrama, još jedna inkarnacija Vishnua i drži neko oružje u svakoj od svojih osam ruku. Na plafonu pećine se nalaze paneli sa slikama boga Vishnu koji jaše Garudu, njegovo prevozno sredstvo. Garuda je kralj svih ptica. Najčešće se pojavljuje ili u obliku čovjeka sa krilima ili kao ogromna ptica sa djelimično raširenim krilima. On je zaštitinik koji ima moć da brzo stigne svuda. Nastavljam penjanje stepenicama dalje prema sljedećoj pećini koja je i najveća i najukrašenija od svih. Treća pećina je isklesana 578. godine po naređenju kralja Mangalesha. Sa lijeve strane od ulaza, na zidu je isklesana statua boga Vishnu koji sjedi na zmiji i njemu je pećina posvećena.

U blizini je slika božanstva Varaha koje ima četiri ruke. Plafon je ukrašen freskama na kojima su Indra na slonu, Šiva na biku i Brama na labudu. Na jednoj freski je prikazano vjenčanje Šive i Parvati. Ove freske su neke od najstarijih koje su preživjele u cijeloj indijskoj umjetnosti. To nije mala stvar. Na podu, tačno ispod slike Brame na plafonu, nalazi se lotosov cvijet. Lotos je vrlo čest detalj u hinduizmu. Skulpture su prelijepe i nevjerovatno detaljne. Bog Vishnu je prikazan u više oblika i avatara: Vishnu kao Varaha u obliku čovjeka-vepra; Vishnu kao stojeći Narasimha, sa avatarom čovjek-lav; Vishnu koji stoji sa osam ruku; Harihara, pola Shiva, pola Vishnu. Krenuo sam prema posljednjoj, četvrtoj pećini. Sa ove visine je dobar pogled na Agastyatirtha jezero i Bhutanatha hramove na njemu. Ova pećina, igrađena između 7. i 8. vijeka, je posvećena Jainismu i najmanja je od svih. Istorija jainizma je povezana sa 24 učitelja i spasioca koji su se zvali tirthankar. Kao i sve ove pećine, u zadnjem dijelu je svetilište, i u ovom slučaju ono sadrži sliku Adinatha, prvog tirthankara. Osim ovih pećina, dosta pažnje sam obratio na žene u sarijima i na njihov način oblačenja. Uglavnom se tu radi o ženama sa sela, a njihovi sariji su svim mogućim bojama. Naravno, svi hodaju bosi i rijetko koji Indijac ima sandale. Sve sam uspio da završim do 10.30. Istim putem, kroz seosku pijacu, vratio sam se nazad do mog hotela Anand. Odmaram se u sobi oko pola sata. Šta sad da radim? Nedaleko od Badamija je neko selo Pattadakal, a u njemu je kompleks starih hramova koji je na UNESCO listi. To je siguran znak da je to dobra stvar. Ili da idem tu ili da idem u grad Bijapur u kojem je Gol Gumbaz, ogromni mauzolej kralja Adil Shaha iz 1656. godine. To je spektakularna građevina sa velikom kupolom i bilo bi super to vidjeti. Jasno je da oba mjesta ne mogu posjetiti u jednom danu, a i ovako već zaostajem sa svojim planom. Bijapur je daleko i mauzolej bi mogao posjetiti tek predveče ili možda čak i sljedeći dan. Ipak ću ići u Pattadakal koji je samo 20 km odavde. Bijapur ću pokušati obići kada se budem vraćao preko Hyderabada. Planiram večeras da stignem i u čuveni Hampi, ali to će biti teško izvodivo. Izašao sam iz hotela i odmah se uputio na bus stanicu. Gladan sam, ali nemam vremena da jedem. Prvo ciljevi, pa onda sve ostalo. U lokalnom busu posmatram mladu kondukterku u khaki uniformi i razmišljam o njenom životu. Koliko zarađuje radeći ovaj posao i da li je to dovoljno? Kako provodi slobodno vrijeme? Simpatična mi je iako nije toliko lijepa. Prolazimo kroz neka sela i gledam ljude kako obrađuju zemlju i čuvaju stoku. Pored puta su trošne seoske kolibe od drveta. Sve izgleda prilično primitivno.

Shvatam da je život na indijskom selu vrlo težak. Nije lak ni u Evropi, ali ovo mi izgleda baš kao mučenje. Nisam ni primjetio da sjedim na mokroj stolici dok mi voda nije prošla kroz gaće. Gadovi su prali sjedišta u busu i nisu ih osušili. Po ovoj vrućini i prašini koja će se sad uhvatiti na moje bermude to neće biti prijatno. Bus je stao pored ulaza u ograđeni kompleks hramova. Ulaz se papreno plaća – 500 rupija. Preko puta ulaza je nekoliko malih prodavnica pored puta. Ovo selo je bilo druga prijestolnica imperije Chalukya. Većina hramova je sagrađena tokom 7. i 8. vijeka, ali najstarije ruševine su čak iz 3. vijeka. Najnoviji je Jain hram, koji je „tek“ iz 9. vijeka. Ova grupa hramova spada u dio Svjetske baštine i nalazi se pod zaštitom UNESCO-a. Hramovi su generalno posvećeni bogu Šivi, ali su prisutni i elementi vaišnavizma i šaktizma. U ovom slučaju, šaktizam je za mene nešto sasvim novo. Radi se o jednoj od glavnih tradicija hinduizma, po kojoj je vrhovno božanstvo žena, Devi. Šaktizam ima mnogo različitih boginja, ali su one sve različiti aspekti jedne, vrhovne boginje.

On ima i druge podtradicije, od kojih se neke fokusiraju na boginju Lakshmi, a druge oko strašne boginje Kali. U Pattadkalu postoji deset glavnih hramova, devet hindu hramova i jedan Jain hram, kao i mnogo manjih svetilišta. Na ovom mjestu je grupisano osam od njih i svi su povezani popločanom stazom. Jain hram je oko jedan kilometar odavde i njega nisam posjetio. Svi hramovi se nalaze na obali rijeke Malaprabha, a najstariji od njih je Sangameshwara, koji je sagrađen tokom vladavine kralja Vijayaditya, negdje između 697. i 733. godine. Ovo mjesto izgleda nestvarno i sad znam da sam uradio pravu stvar što sam došao ovdje. Obišao sam apsolutno sve hramove i ušao u svaki od njih. Jedan od prvih hramova koje sam obišao je nešto manji, Kadasiddheswara hram. Sagrađen je oko četvrtastog svetišta u kojem je linga, a ispred je bik Nandi. Ovi hramovi imaju karakteristične tornjeve koji se zovu šikara, koje pomalo podsjećaju na šišarke. Sljedeći hram Mallikarjuna je takođe iz sredine 8. vijeka. Najveći hram u ovoj grupi je Virupaksha, sagrađen između 740. i 745. godine. Njegovi masivni stubovi su prekriveni divnim rezbarijama koje opisuju epizode iz Ramayane i Mahabharate. Nakon obilaska hramova izašao sam na ulicu na isto mjesto na kojem je i bus stao kojim sam došao. Pretpostavljam da ga ovdje trebam čekati, samo iz suprotnog smjera. Tu je nekoliko prodavnica raznih sitnih prehrambenih proizvoda, sokova i vode, a ispred svake je cijelo brdo kokosa. Ispred ulaza u hramove sjede dvije babe i prodaju svjež kikiriki. Od jedne od njih sam kupio jedan paketić za 10 rupija koji je vrlo traljavo zamotala u novinski papir.

Druga baba je počela da protestvuje pa sam morao da kupim i od nje. Nakon desetak minuta je naišao neki kombi i stao ispred mene. Ja i neke žene smo ušli u kombi i čekamo da krene prema Badamiju. Vozač čeka da se kombi napuni pa da krene. Dok sam sjedio unutra, naišao je bus i zaustavio se pored kombija. Žene su se odmah prebacile u bus, pa sam to uradio i ja. Malo mi je bilo žao vozača, ali šta se može. Ovo je isti bus kojim sam i došao i opet ista kondukterka. U Badami sam stigao u 14.00 časova i čini mi se da od ideje da idem u Bijapur da vidim Gol Gumbaz nema ništa. Do tamo mi treba bar 4 sata, što znači da bi u najboljem slučaju stigao oko 18.00, a tada se mauzolej već zatvara. Ipak je najpametnije da pokušam nekako da večeras stignem u Hampi. Badami nije na glavnoj cesti za Hampi, pa pretpostavljam da će to biti veliki problem. Pošto još uvijek nisam ništa jeo cijeli dan, ako ne računam ono malo kikirikija, odmah po povratku u grad sam otišao da nešto jedem u restoranu u prizemlju mog hotela. To je zapravo restoran i bar, i čim sam ušao vidio sam da od mog ručka neće biti ništa. Unutra je neka sumorna atmosfera sa gomilom pijanih Indijaca. Očigledno je da se ovdje više pije nego što se jede, a i izgleda prljavo. Barovi u Indiji su neka od najgorih mjesta na planeti tako da sam odmah odustao. U restoranu hotela Mookambika, odmah s druge strane ulice, je situacija malo bolja, ali ne mnogo. Ovdje je restoran na spratu, na terasi s pogledom dole na ulicu. Ovdje sam bio sinoć i preživio sam. Za susjednim stolom sjedi pet pijanih Indijaca koji i u ovom trenutku miješaju pivo i neku njihovu rakiju i galame. Jedan od njih je u žaru žestoke pijanske rasprave ustao i počeo lupati čaše i flaše i vikati, pa su došli konobari i izbacili ga napolje. Jedini sam bijelac ovdje i ne osjećam se prijatno iako sam zadržao mirnoću. Vidim da sam svima zanimljiv, jer svi bulje u mene i smješkaju se. Osjećam da im je drago što sam ovdje. Nadam se da mi neće prići neki pijanac i početi da me grli i ljubi. Za drugim stolom je neki debeljko od 200 kila i halapljivo jede biryani rižu prstima. Sav se umazao. Plašim se da ne pojede i sto. Ovo je prvi debeli Indijac kojeg sam vidio. Vrlo ružna slika koja mi neće popraviti apetit. Konobar mi je dao meni u kojem ne vidim ništa zanimljivo, osim da uzmem opet prokleti chicken noodles i pepsi. Nakon ručka koji je prošao bez incidenata, vratio sam se u hotel i spakovao svoje stvari. Ruksak je počeo opasno da popušta. Napustio sam hotel i gnjavio se sa dosadnom prosjakinjom koja je išla za mnom nekih 20 metara vukući me za ruku cijelo vrijeme. Deset rupija je riješilo problem. Na bus stanici se raspitujem za bus za Hampi. Stvari, očekivano, ne izgledaju dobro. Odavde sada nema buseva za Hampi. Ima samo jedan, ali u 5 ujutro.
– Uzmi bus za Gadag, a onda kada stigneš tamo, pokušaj naći prevoz do Hospeta! Iz Hospeta ti je lako do Hampija – reče mi jedan od službenika na bus stanici.
Znači opet patnja. Tačno sam znao da ću završiti u toj rupi koja se zove Gadag i koja se nalazi na glavnom putu prema Hampiju. Mislim da mi ne gine večeras spavanje u tom Gadagu. Nemam ni putnu mapu Indije tako da i ne znam koja su mjesta i koje ceste do tamo. Nakon nešto više od sat i po dosadne vožnje stigao sam na bus stanicu u gradu Gadag. Ni ovdje nema nikakvog prevoza prema Hospetu. Nakon sat vremena čekanja na stanici počinje da me hvata panika. Ne, nije moguće da ću morati prespavati ovdje! Počinje da pada noć i to me još više zabrinjava. Zašto nisam išao kao sav normalan svijet direktno iz Goe do Hampija? Moram ja da pravim gluposti sa Badamijem i eto mi sad. Ali ipak, vidio sam Badami i vrijedilo je. Kako koji autobus dođe na stanicu, ja odmah pitam ljude oko sebe da li je to bus za Hospet. Nije nijedan. Natpisi uglavnom nisu na engleskom pa moram da pitam. Kada stigne neki bus odmah nastupa stampedo i borba za mjesto u busu. Ovdje izgleda mjesto za sjedenje imaju samo najjači.
– Ovaj ide za Koppal. Možeš iz Koppala pokušati da uhvatiš bus za Hospet! – reče mi vozač autobusa koji je upravo stigao. Nemam šta da izgubim. Ovdje sam već sat vremena i ništa se nije desilo. Ušao sam u bus i čekam polazak. Na nogama sam od jutros, obišao sam hramove, pećine, Pattadakal i sad se još ovako umoran i još uvijek gladan patim sa prevozom. Kakvo mučenje! Pomalo i uživam u tome, priznajem. Ipak, napredujem korak po korak. Bitno je da idem u pravom smjeru i sa svakim sljedećim busem sam bliže cilju. U busu pored mene sjedi neki bračni par, stariji ljudi, prilično kulturni i pomalo urbani. On počinje da priča sa mnom iako nisam previše raspoložen za razgovor. Iz Koppala su. Pitaću ih za neki hotel tamo, kad stignemo, za svaki slučaj, ako zaglavim u tom Koppalu. Čovjek je svojim prstima podijelio neki kolač po pola i daje meni jednu polovinu. Nemama izbora nego da uzmem. Jedem iz njegove ruke, a možda je držao prst u guzici prije ovoga. Oboje izgledaju uredno. Zatim mi daje neko spiralno tijesto. Kaže da se to zove čakri i pravi se od brašna riže. Nisam ni sumnjao, ne može bez riže ništa. Možda je shvatio da umirem od gladi? Nije valjda da tako izgledam?! Ljudi u Indiji su vrlo dobri i uvijek žele pomoći. Zbog ovog čakrija ovaj pored mene će u sljedećem životu napredovati u višu kastu. Oko 20 časova smo konačno stigli u taj Koppal. Nakon kratkog boravka na stanici stigao je super luksuzni bus sa krevetima za spavanje umjesto sjedišta i ide za Hospet. Iako nisam rezervisao kartu, jer za ovakve je to često potrebno, puštaju me unutra. Kondukter mi kaže da ovaj sleeper bus ide iz Hospeta svako veče u 22 i stiže u Bangalore u 6 ujutro. To je baš ono što će mi trebati kad završim sa Hampijem. Kaže i da iz samog Hampija ima jedan u 20.00 časova, ali to ću provjeriti na licu mjesta. Bus je skoro prazan, osim par Indijaca, i mogu da biram krevet. E ovo je pravo uživanje! Ležim na krevetu pored otvorenog prozora i uživam u preudobnoj vožnji. Ovi sleeping busevi su super! Sa jednim ovakvim će put do Bangalorea biti dječija igra. Šteta je samo što je ovo noćno putovanje trajalo samo sat vremena. Kad je lijepo, onda kratko traje. Na bus stanici u Hospetu sam odmah uskočio u lokalni bus do sela Hampi. To sada i nije problem, jer idu svakih par minuta. U busu posmatram stariju ženu koja preslaguje vijence od ispletenih bijelih cvijetova. Pitam se koliko je samo truda tu uloženo da se ti vijenci ispletu. I šta će zaraditi od toga? Sutra ću saznati čemu ti vijenci služe, sasvim slučajno. Noć je i ovaj Hampi mi izgleda kao neko zabačeno selo. Ni lijevo ni desno ne vidim nikakvo svijetlo iako smo već prošli tablu sa nazivom mjesta. Čim sam izašao iz busa odmah me je dočekao neki Indijac da mi ponudi smještaj. Nemam pojma ni približno gdje se nalazim, a svuda oko mene je mrak, pa ipak idem sa njim da vidim tu njegovu sobu. Vjerovatno se radi o nekoj rupi, jer ne bi inače čekao goste iz busa, ali će mi bar pokazati put i izvesti me iz mraka. Doveo me do svoje privatne kuće, niska kućica sa vrlo jednostavnom sobom sa krevetom i kupatilom u kojem se moram polijevati vodom iz kante. Za to sranje traži 600 rupija. Rekao sam da ću pogledati na još nekom mjestu, ili u prevodu zbogom! Ipak me je poveo do nekog gesthausa koji je par minuta od njegove kuće. To je Gopi gesthaus i soba je velika i čista, sa pristojnim kupatilom i zgodnim restoranom na spratu. Imam i wifi, stvar koja mi nekada nije ništa značila, ali je sada postala važna. Cijena sobe je 700 rupija i to mi je sasvim prihvatljivo. Ovaj lik kaže da je on vozač tuk-tuka i da bi mi ponudio prevoz sutra za obilazak hramova cijeli dan. Rekao sam mu da dođe sutra ujutro pa ćemo pregovarati. Sad je već ponoć i želim da se smjestim i da spavam. Danas je bio baš naporan dan. Postigao sam sve ciljeve i noć sam ipak uspio dočekati u finom gesthausu u Hampiju, kako sam i planirao. To je jutros izgledalo nemoguće. Oprao sam majice i stavio ih da se suše iznad kreveta. U sobi je veliki ventilator koji će ih brzo osušiti pa će biti spremne ujutro.

<< prethodna sledeća >>