Putopisac

Hampi

12.04.2018 (dan 19)

Hampi

Danas sam ustao vrlo rano jer želim da imam što više vremena za obilazak hramova. Popio sam kafu i pojeo sam omlet od 3 jaja, pomfri i salatu na spratu gesthausa. Sve je vrlo lijepo servirano na listu banane. Platio sam sobu. Konačno pijem pravu, dobru kafu. Gopi gesthaus je vrlo fino mjesto i mnogo mi se sviđa. Lijepo je i sjediti ovdje u restoranu na terasi i posmatrati dešavanja dole na ulici. Čini mi se da dečko koji mi je servirao doručak i starija žena koja radi u kuhinji sin i majka. Dobri su ljudi i vrlo su ljubazni. Vozač auto rikše se pojavio taman kada sam završavao sa doručkom. Zove se Giri i sve smo dogovorili za pet minuta. Ponudio mi je realnu cijenu koju sam i očekivao, oko 700 rupija, za standardnu rutu obilaska hramova. Na to smo dodali još neke lokacije koje sam ja tražio, tako da bi sve to trebalo biti oko 1000 ili 1200 Rs. To mi je prihvatljivo jer će me voziti cijeli dan. Oko 9 časova smo krenuli. Prvo sam u jednoj turističkoj agenciji kupio autobusku kartu za Bangalore. Tražio sam klimatizovani bus sa krevetima za spavanje. Momak iz agencije me pitao za moje planove tokom puta. Objasnio sam mu cijelu rutu koju sam planirao.
– Nema šanse da to sve postigneš! – reče.
– Vidjećemo.
Možda je i u pravu jer sam i ja počeo pomalo da sumnjam. Postavio sam sebi nemoguće ciljeve. Ali ne zna on mene. Uostalom, siguran sam da ću stići do Chennaia, a za povratak do Mumbaia ću razmišljati tada. Uvijek mogu letiti avionom do Mumbaia pri povratku. Pejzaž je vrlo zanimljiv i hramovi se nalaze u veoma čudnom stijenovitom okruženju. Prvo smo posjetili grupu hramova na brdu Hemakuta. Prvi među njima je hram Kadalekalu Ganesha. U ovom hramu se nalazi najveća statua gospodara Ganeshe koja postoji u južnom dijelu Indije. To je veličanstvena monolitna statua, isklesana od samo jedne stijene i visoka je 4.6 metara. Dvorana hrama je ukrašena visokim stubovima koji su ukrašeni motivima raznih mitoloških likova. Četvrtasti stubovi su sagrađeni u tipičnom Vijayanagara stilu. Otvorenom dvoranom hrama se dolazi do unutrašnjeg sanktuma ili svetilišta u kojem se nalazi ova velika statua. Pored puta sam kupio jednu kamenu statuu Ganeše i kokos. Sljedeći hram na Hemakuti je Sasivekalu Ganesha. Mantapa ili otvoreni paviljon sa stubovima sadrži monolitni kip Ganeshe. Statua koja je visoka oko 2.5 metra je u sjedećem lotus položaju i u svakoj od četiri ruke se nalazi kljova, štap, omča i zdjela sa slatkišima. Natpis na statui nam govori da je ovaj vinayaka mantapa ili paviljon sagradio trgovac iz mjesta Chandragiri 1506. godine u znak sjećanja na vladara iz dinastije Saluva, Narasimha II. Primjetio sam da Ganesha u ovom slučaju ima oko stomaka zavezanu zmiju. Po hindu mitologiji, Gospodar Ganesha je poznat po svojoj ljubavi za hranom. Jednom se toliko najeo da je prijetila opasnost da mu pukne stomak. Da se to ne bi desilo, Ganesha je uhvatio zmiju i zavezao je oko stomaka. Objašenjenje za zmiju oko stomaka je, dakle, sasvim logično. Na brdu Hemakuta se nalazi više hramova i starih ruševina.

Hram Sasivekalu Ganesha

Hram Sasivekalu Ganesha

Ne mogu da prestanem da se divim nejverovatnom pejzažu oko mene. Cijelo područje se sastoji od manjih brda sa dramatičnim stijenama. U daljini se vidi Hampi bazar i mnoge ruševine nekada moćnog grada. Previše je vruće i sunca nemilosrdno prži. Dobro pazim da se ne sretnem sa nekom zmijom na ovom kamenitom području.
Nakon pola sata uživanja na brdu Hemakuta vraćam se do Girija i nastavljamo dalje seoskom cestom.
U daljini čujem neku muziku koja dolazi iz pravca hrama Virupaksha.
– O čemu se radi? – pitam Girija.
– Ah, to je svadba u hramu – odgovara.
Odmah sam zamislio kako bi bilo dobro prisustvovati pravoj indijskoj svadbi.
– Možemo li i mi da dođemo? Neće se ljutiti ako dođem nepopzvan?
– Naravno da možeš. Još je rano. Prvo ćemo obići neke hramove pa ćemo ići – reče Giri.
Možda se može nešto i pojesti i popiti na toj svadbi. Mislim da bi prisustvo na pravom indijskom vjenčanju bila odlična stvar i dobro iskustvo.
Pored glavne ceste je prelijepi hram Chandikesvara posvećen Gospodaru Vishnu i izgrađen za vrijeme carstva Vijayanagara. Veličanstvena arhitektura ovog hrama čini ga jednim od najatraktivnijih hramova u Hampiju. Najzanimljiviji dijelovi hrama su njegovi bogato ukrašeni stubovi. Ulaz u hram je ukrašen sa fino isklesanim figurama na koje se zovu Yali, biće iz hindu mitologije koje je dijelom lav, dijelom slon i dijelom skon. Sjedam u auto rikšu i sa Girijem nastavljam obilazak drugih lokacija. Užasno je vruće. Giri je zaustavio auto rikšu pored ceste i pokazuje mi na dvije velike stijene koje se dodiruju. Meni izgledaju kao dvije obične ogromne stijene i ne shvatam šta je zanimljivo u vezi njih. Postoji lokalna priča u vezi njih. Po toj priči, dvije sestre su došle da vide Hampi. Nakon što su vidjele sve ruševine, umorile su se i sjele su da se odmore. Mlađa sestra je tada rekla starijoj da je bilo bolje da su ostale kući nego što su prešle toliki put samo da vide ove ruševine. Čim je to izgovorila, odmah su se obe pretvorile u stijene. Nemam čega da se bojim u vezi toga. Meni se Hampi mnogo sviđa i ne žalim što sam ovdje došao, tako da se ne plašim da ću ostati ovdje zauvijek kao neki kamen. Ove dvije stijene su ipak neka atrakcija i lokalci ih zovu Akka Tangiyara Gundu, stijene dvije sestre. Od Hemakute smo krenuli prema glavnom ulazu u Hampi koji je sada u ruševinama. Malo desno od ulaza je veliki Krishna hram koji je u prilično dobrom stanju. To nije samo jedan hram nego cijeli kompleks manjih i većih hramova, ulica i drugih građevina. Izgleda kao mali grad. Krishna hram ili Balakrishna hram, je smješten na drugoj strani pored brda Hemakuta, oko 1 km od hrama Virupaksha. Ovo nije samo samo jedan hram, nego cijeli kompleks koji se osim glavnog Krishna hrama sastoji i od niza manjih svetilišta i paviljona. Hram je sagradio Krishnadevaraya 1513. godine u znak sjećanja na pobjedu koju je izvojevao nad Gajapati kraljevima iz Orisse odakle je kao ratni trofej donio veliki kip Balakrishne, tj. Gospodara Krishne kao novorođenče.

Krishna hram

Krishna hram

Hram je zapravo sagrađen da bi se u njega smjestila ta statua. Kompleks ima dva ulaza sa visokim gopuramima i sastoji se od niza mandapa, otvorenih paviljona sa prelijepo ukrašenim stubovima. Jedan od stubova je posebno zanimljiv, jer su na njemu isklesani svih deset avatara boga Vishnu. Vjerovatno je to slikoviti opis bitaka u Orissi koje su bile i povod nastanka ovog hrama. Zidovi hrama su ukrašeni isklesanim prikazima iz Bhagavata Purane, priče o životu Gospodara Krishne. Bhagavata Purana je jedna od 18 velikih hinduističkih Purana ili velikih istorija i napisana je na sanskritskom pismu. U centru svega je obožavanje Krishne. U njoj se raspravlja o velikom broju tema, a neke od njih su kosmologija, geografija, mitologija, kultura, ples i yoga. Krišna je jedan od najpoznatijih božanstava u hinduizmu, jedno od onih za koje su svi čuli na Zapadu. Ko je zapravo Krishna? Krishna se obožava kao osmi avatar boga Vishnu i on je bog suosjećanja, nježnosti i ljubavi, a nekad se tretira i kao vrhovni bog sam po sebi. Krishna, kojeg u ovom tekstu zvou još i Hari, jedno je od najpopularnijih hindu božanstava i centralni karakter u starim hindu tekstovima kao što su Mahabharata, Bhagavata Purana i Bhagavad Gita.

Hemakuta hill

Hemakuta hill

Put od glavnog ulaza vodi do 500 metara duge ulice bazara. Na pijaci je dugački niz ruševina starih prodavnica sa kamenim stubovima i plafonom od kamenih ploča između kojih je široka cesta koja je nekada omogućavala konjskim zapregama i karucama da dovoze robu na pijacu, i koja se koristila i za velika narodna slavlja i festivale. Hampi je nekada davno bio veliki grad i u ovim ruševinama je dosta teško zamisliti hiljade ljudi na ovoj pijaci i svu tu buku koja je tu nastajala. Sada sam ovdje samo ja sam, potpuno sam. Naravno, ako ne računam ova tri lokalna momka koje sam sreo na ulazu. Zapadni gopuram je ukrašen prelijepim nizovima malih uklesanih figurica koje predstavljaju vojnike i vojne formacije. Na sredini pijace je Pushkarani, veliki bazen sa svetom vodom do kojeg vode stepenice sa svih strana, a u čijem centru je mandapa, otvoreni paviljon sa stubovima. Moderna cesta koja vodi do sela Kamalapuram prolazi pored istočnog gopurama, tj. ulaza u hram. Nedaleko od Krišna hrama su dva svetilišta jedan pored drugog, a u jednom od njih se nalazi najveća monolitna Šiva linga, a u drugom je najveća monolitna statua božanstva Lakshmi Narasimha u Hampiju. To je mala mandapa, hram u obliku paviljona sa stubovima, i unutra je linga od crnog kamena koja se zove Badavi linga. Ove linge se često nalaze u unutrašnjim dijelovima hramova posvećenih bogu Šivi i meni izgledaju vrlo jednostavno i pomalo glupo. Linga je simbol energije i snage samog Šive. To je obični obli kamen koji leži na kamenom disku sa produžetkom koja liči na dršku i koji služi kao podloga, a koji se zove yoni. U blizini ovog hrama prolazi kanal, pa je linga dijelom pod vodom. Nekoliko metara dalje je statua Narasimhe. Veličanstvena monolitna statua Lakshmi Narasimha, četvrta inkarnacija boga Vishnu, sa visinom od skoro sedam metara, jedan je od najljepših primjera Vijayanagara skulpture. Monolitna znači da je urađena od jednog kamena.

Lakshmi Narasimha

Lakshmi Narasimha

Narasimha sjedi na ogromnoj sklupčanoj zmiji koja se zove Adishesha i koja je sveta čuvarica Gospodara Vishnu. Krov ovog svetilišta nedostaje, pa je statua izložena uticaju vremena i dobro
oštećena. Sudeći po kamenom zapisu u blizini, statua je osveštana od strane sveštenika koji se zvao Krishnabhatti 1528. godine, a po nalogu Krishadevaraje. Narasimha sjedi u yoga položaju i ima glavu lava i tijelo čovjeka. Originalno je je pored njega bila boginja Lakshmi, ali nje više nema. Pod je umrljan karbonom, jasan dokaz pokušaja da se svetilište spali. Na ulici ispred ovih hramova sam kupio malu kameni kip Ganeshe i popio kokos. Nastavljamo prema najbližem hramu koji je sa lijeve strane ove ceste. Giri obično parkira auto rikšu ispod nekog drveta, u hladu, a ja idem sam u istraživanje hramova. Nisam ograničen sa vremenom, mogu da ostanem koliko hoću. Ja ga plaćam i on vozi gdje ja kažem i kada ja kažem. Hram Pathaleshwara je poseban. Drugo ime mu je Prasanna Virupaksha. Lokalci ga zovu još i „Podzemni hram Šive“ jer je ovo jedini hram koji je ispod nivoa tla i do njega se spuštaju stepenice. Vjerovatno je sagrađen u 14. vijeku, za vrijeme vladavine cara Bukka Raye iz dinastije Sangama koji je vladao Vijayanagara carstvom. Hram je posvećen Prasanna Virupakshi, avataru Gospodara Šive. Hram stoji na sredini prekrasnog travanjaka. Bio je sakriven i zakopan pod zemljom više od 400 godina sve dok ga nisu pronašli tek u 1980-tim. Lokacija hrama u blizini kraljevskih odaja sugeriše da je možda korišten od strane pripadnika kraljevske familije Vijayanagara za njihove privatne ceremonije. Zanimljiva stvar u vezi ovog hrama je da se nalazi nekoliko metara ispod nivoa zemlje, a njegov krov je tačno u nivou zemlje. Ne zna se zašto je to tako. Sanktum ili svetilište u kojem se nalazi linga je uglavnom pod vodom tokom cijele godine. Tokom kišne sezone monsuna, od juna do avgusta, nivo vode se podigne i poplavi podove glavne mantape i okolnih, pomoćnih mantapa. Lokalni stanovnici Hampija i obožavatelji Šive smatraju ovu vodu unutar hrama svetom. Voda u hramu dolazi iz rijeke Tungabhadra koja protiče kroz Hampi. Unutrašnji sanktum je mračna prostorija u kojoj se skoro ništa ne vidi, osim što se osjeti smrad mojih starih prijatelja – slijepih miševa, koji su ovdje pronašli idealan dom. Za razliku od ostalih hramova u Hampiju, stubovi ovog hrama su obični i nisu ukrašeni, a unutra se nalazi Šiva linga, a nasuprot nje, Nandi idol. Na podu hrama protiče neki kanal s vodom tako da je unutra uvijek vlažno i svježe.

Hram Prasanna Virupaksha

Hram Prasanna Virupaksha

Dok sam silazio prema hramu sreo sam se sa nekim starijim bijelcem.
– Pazi! Unutra je neka žena. Tražiće ti novac! – reče mi dok smo se mimoilazili.
– Hvala na informaciji! – odgovaram mu.
Izgleda da je stari neka velika škrtica. Uostalom, u pravu je. Zašto plaćati nešto što nisi tražio? Vjerovatno će me dočekati neka baba koja će htjeti da mi objasni istoriju hrama i onda tražiti novac za to. Naravno da sam pogodio. Čim sam ušao u hram u hram, pojavila se baba i počela da priča o hramu.
– U redu je, ne treba mi ništa i ne zanima me prošlost hrama – rekoh joj odmahujući rukom.
Zadržao sam se nekoliko minuta unutra, vidio lingu i Nandi i izašao van. Unutra sam morao preskakati preko malih kanala s vodom, što i nije tako lako jer je na nekim mjestima mračno i slabo se vidi. Jadna baba, dva bijelca su još ušla u hram u roku od pet minuta, a zarada nula. Cijelo područje je puno ruševina i ostataka starog grada. Obišao sam još neke zanimljive građevine. Ja i Giri smo sjeli u neki jednostavan restoran i uzeli po sok. Ovo mjesto izgleda kao veliki šator. Zidovi su od drvenih ploča, a plafon je velika platnena cerada. Sa jedne strane, na podu, postavljeni su dušeci i jastuci pored malih, niskih stolova. Dakle, ležiš i jedeš i piješ. Stigli smo do veličanstvenog hrama Virupaksha. Ovo je glavni hram u Hampi Bazaru. Hram Virupaksha je smješten u podnožju brda Hemakuta i predstavlja srce sela Hampi. Ovaj hram, kojeg često zovu Pampapathi hram, je najvažniji od svih hramova u Hampiu. On ima neprekidnu istoriju još od 7. vijeka. Hram sadrži svetilišta za Shivu, Pampi i Bhuvaneshwari. Prvo je ovdje bio mali hram, ali se pod Vijayanagara vladarima tokom vremena razvio u veliki kompleks hramova. Na ulazu u hram je Virupaksha bazar ili pijaca, najveća od mnogih pijaca u Hampiu. Svaki od kompleksa hramova ima svoj bazar oko kompleksa, ali ovaj je jedini koji je još u funkciji. Hram ima ogroman gopuram, na devet spratova, visok je 53 metra i ljudi ga zovu Bishtappa. Drugi značajniji hram u ovom kompleksu je onaj posvećen boginji Bhuvaneshwari. U hramu je trenutno svadba. Čismo smo prošli kroz glavni gopuram, sa desne strane nas je dočekao slon kojeg su lokalci lijepo ukrasili bojama i crtežeima po njegovom tijelu. Velika masa ljudi se skupila u hramu. Sa jedne strane su muzičari, nekoliko njih sa trubama i dobošima. Kroz masu ljudi sam se probio do prvog reda, odmah ispred mladenaca koji su svečano obučeni u tradicionalen indijske haljine. Mnogi od sudionika ovog vjenčanja su ukrašeni vijencima od bijelih cvjetova. Odmah sam se sjetio one babe iz autobusa od sinoć. Dakle, za ovu priliku je pravila one vijence od cvijetova! Za ovu svadbu! Hindu sveštenik obavlja svečanu ceremoniju vjenčanja. Mladenci sjede na podu hrama i posipaju jedno drugo po glavi šarenim kuglicama. Ispred njih, na podu su posude sa voćem. Sveštenik im dodaje skupljenim rukama gomile tih obojenih kuglica, veličine graška, a njih dvoje ih preuzimaju svojim rukama i posipaju jedno drugo po glavi. Nevjesta ne izgleda presrećno, čak pomalo uplašeno.

Hram Virupaksha

Hram Virupaksha

Mladoženja je srećan. Mladoženja me primjetio i smiješi mi se. Drago mu je što sam tu. Naslonjen na stub hrama, par metara od mladenaca, sjedi čovjek koji sakuplja novac za mladence i zapisuje u svesku ime i prezime i iznos koliko je ko dao. Oko njega je nekoliko ljudi koji mu daju novac. Dakle, slično kao i kod nas.

Hram Virupaksha, vjenčanje

Hram Virupaksha, vjenčanje

Želim i ja da se upišem u svesku i da dam nešto novca. Pogledao sam u svesku i vidio da pored svakog imena našvrljanog na hindi hijeroglifima stoji iznos koji se obavezno završava sa
jedinicom. Najčešći iznos je 101 rupi.
– Zašto se daje taj jedan rupi više? – pitam Girija koji je tu pored mene.
– Taj jedan rupi je za sreću. Uvijek se daje jedan rupi više, 101, 201, 501, milion i 1 rupi! – objašnjava mi Giri.
– Imaš li 1 rupi?
Nisam nikad ni vidio novčić od 1 rupija, a tek da ga imam. Giri mi daje novčić.
Dao sam čovjeku 101 rupi i upisao sam svoje ime u svesku. Kako će se mladenci iznenaditi kada vide moje ime u svesci! Jedino ime koje nije napisano na hindiju! Znam da će im biti drago zbog toga. Vratili smo se do Girijevog tuk-tuka. Presrećan sam zbog ove svadbe. Ovo mi je bio odličan potez! Osjećao sam se tako dio njih, dio te atmosfere.
– Giri, nevjesta mi nije izgledala srećno. Da li je ovo prethodno ugovoreni brak? – pitam ga dok sjedimo u auto rikši, spremni da krenemo dalje.
– Pa, napušta svoj dom, svoje roditelje i ide da živi kod muža. To nije lako – reče Giri.
– Mladoženja je izgledao zadovoljan. Odakle je mlada? Koliko ima godina? – nastavljam sa ispitivanjem.
– Mladoženja je iz Hampija, poznajem ga lično. Ona ima 18 godina i iz susjednog sela je.
– A on? Izgledao mi je dosta stariji od nje.
– On ima oko 30.
– Da li je to neki brak koji je dogovoren kada je ona bila još djevojčica? – A ne, to se ne radi tako. Dogovorili su ga prije godinu ili dvije.
Iako se broj brakova iz ljubavi povećava, posebno u gradovima, ipak je većina brakova u Indiji unaprijed dogovorena. Najvažniji ritual kod svakog indijskog vjenčanja je saptapadi, davanje zavjeta oko svete vatre. Ovaj ritual se još zove i ritual sedam koraka, a radi se o tome da je brak postao zvaničan tek kada oboje mladenaca obiđu malu svetu vatru sedam puta i pri tome jedno drugom izgovore zakletve. Ova vatra je jedan oblik yajne, Veda rituala po kojem se vatra smatra božanskim svjedokom vjenčanja. Nakon što se obavi saptapadi, par se zvanično smatra mužem i ženom. Nakon svadbe smo krenuli do Girijeve kuće. Giri ovdje živi sa ženom koja je tom trenutku spremala ručak u jednoj kolibi od drveta i trske.

Hram Virupaksha, vjenčanje

Hram Virupaksha, vjenčanje

U malom dvorištu, pored ove drvene kolibe je i jedna niska kućica sa dvije sobe koje Giri iznajmljuje turistima. On i žena spavaju u ovoj pomoćnoj kućici od drveta. Sjeli smo na neki krevet koji se nalazi naslonjen na zid kuće, odmah pored ulaza. Giri mi je dodao flašu sa hladnom vodom koju je donio iz frižidera. U dvorištu se igra dvoje male djece.
– Tvoja djeca? – rekoh.
– Ne. To su djeca od sestre moje žene. Ja imam sina koji je student i nije trenutno ovdje – reče Giri.
– Dakle, vi živite u ovoj drvenoj kućici, a iznajmljujete ovu drugu?
– Da. Ali kuća nije moja. Plaćam 80.000 rupija rentu godišnje za tu kućicu – odgovara Giri.
Giri pored iznajmljivanja ove kuće, radi i kao vozač tuk-tuka.
– Koliko vozač tuk-tuka može da zaradi za jedan dan? – pitam ga.
– Ja ne vozim svaki dan, ali inače je to oko 800 do 1200 rupija.
Žena je nakratko ostavila kuhanje i nešto mu je ljutito rekla. Giri joj je dao 200 rupija. Žena mu je dosta mlađa od njega i lijepa je. Ovo me je malo nasmijalo.
– Žene su svuda iste. Daj pare i idi! – rekoh Giriju.
I on se na to nasmijao. Sudeći po trošnoj kućici i kolibi u kojoj spavaju, život im nije lak i muče se sa preživljavanjem kao i stotine miliona drugih Indijaca. Nakon kraćeg odmora idemo do auto rikše i nastavljamo obilazak. Prvo smo se zaustavili kod arheološkog muzeja. To je jedna manja kuća ispred koje se nalzi mnoštvo starih statua božanstava iz različitih hramova u ovom području. U jednoj kućici sa samo jednom prostorijom je zanimljiva kolekcija fotografija hramova i poznatih lokaliteta Hampija. Ono što je posebno interesantno je to da su napravili poređenje fotografija tih mjesta koje su napravili britanski vojnik Alexander Greenlaw 1856. godine, John Gollings 1983. godine, i neki Indijac 2008. godine. Na taj način se može vidjeti kako je neki hram izgledao prije 100 godina, a kako izgleda danas. Većinom izgledaju isto, osim što su prve dvije fotografije crno-bijele. Sve fotografije su napravljene pod istim uglom i izgledaju potpuno identično. Nastavljamo obilazak i stižemo u područje ograđeno kamenim zidom poznato kao Zenana. Sa svake strane je po jedna kula osmatračnica, a u ovom ograđenom prostoru je nekoliko vrlo važnih građevina. Prvo sam obišao temelje Kraljičine palate. Tu se nekada nalazila prekrasna palata, a sada su ostali samo njeni temelji. Nedaleko od nje je Lotus Mahal, prelijepi otvoreni paviljon. Lotus Mahal je veličanstvena građevina koja je mješavina stila gradnje carstva Vijayanagara i islamske arhitekture. Ovaj ograđeni dio grada, Zenana, je dio koji je bio namjenjen kraljevskim ženama dinastije Vijayanagara. Zenana je zapravo jedna vrsta ograđenog harema. Lotus Mahal je građevina na dva sprata, strukturisana na takav način da svojim izgledom liči na lotosov cvijet. Zidovi i stubovi su izrezbareni i lijepo ukrašeni detaljima kao što su ribe i ptice. Izlazim iz Zenane, prolazeći pored jedne od osmatračnica, i dolazim do štala za slonove. To je jedna vrlo zanimljiva duguljasta građevina sa jedanaest velikih prostorija za slonove. Sve te prostorije su međusobno povezane uskim vratima kroz koje može proći samo čovjek. Štale su jedna od bolje očuvanih građevina u Hampiju.

Lotus Mahal

Lotus Mahal

Ovdje su nekada bili smješteni kraljevski slonovi Vijayanagara carstva. Odmah pored štala za slonove je još jedna građevina za koju se pretpostavlja da su u njoj bili smješteni stražari. Tu su sada postavljene stare skulpture pronađene na ovom području. Unutra je malo centralno otvoreno dvorište koje je okruženo natkrivenim hodnicima. Malo sam se odmorio na ovom mjestu i potražio hladovinu u hodnicima ove građevine. Izašao sam iz Zenane i prošao sam pored još nekih starih ruševina, a zatim sam stigao do hrama Ranga. Ovaj hram je poznat po ogromoj statui Hanumana koja je visoka tri metra, a nalazi se u mukhamantapi, nadsvođenoj prostoriji sa stubovima. Uklesani zapis u hramu nam govori da je ovaj hram sagrađen 1545. godine i posvećen bogu Madhavi, a koristio se eksluzivno za održavanje plesova, vokalnih i intrumentalnih muzičkih koncerata. Sljedeći hram koji sam posjetio je posebno interesantan. Kralj Krishna Devaraya je sagradio hram Hazara Rama 1513. godine u znak sjećanja na svoju vojnu pobjedu i poznat je po uklesanim figuricama na zidu glavnogsvetilišta, koje u nekoliko redova, opisuju događaje iz epa Ramajane. Ovaj hram je posvećen bogu Višnu i to u njegovom aspektu kao Gospodar Rama, i sastoji se od svetilišta i plesne dvorane sa stubovima, a ima i dva ulazna trijema. Ovaj hram je nekada bio privatni hram kraljevske familije Vijayanagara.

Zenana, štale za slonove

Zenana, štale za slonove

U unutrašnjosti hrama su prelijepo izrezbareni stubovi. Ovi su čak među najljepšim koje sam do sada vidio. Isklesani reljefi iz Ramajane su nevjerovatno detaljni i lijepi. Koliko je truda uloženo u ovo! Uglavnom dominiraju vojnici i slonovi. Preko puta ovog hrama se nekada nalazila pijaca. Cijelo područje je prekriveno ruševinama hramova i kuća. Ovdje je bio cijeli grad. Sljedeće što obilazim je građevina Mahanavami Dibba, ogroman kameni podijum kojeg je sagradio Krishna Devaraya da obilježi pobjedu nad Orissom. Mahanavami Dibba je naviša građevina u cijelom okruženju Kraljevskog utvrđenja. Izdaleka izgleda kao obični kameni podijum na tri novoa. Ali kad sam mu se približio, vidio sam lijepe izrezbarene figurice na spoljašnjim stranama, slično kao kod hrama Hazara Rama. Isklesane figurice su najčešće slonovi i konjanici, kao i vojnici. Do vrha vode stepenice, a gore nema ništa interesantno osim prelijepog pogleda na okolinu.

Hram Hazara Rama

Hram Hazara Rama

Kralj je koristio ovu platformu da bi posmatrao vojsku koja je defilovala ispred, vodene sportove, ratne igre, kraljevske životinje ili druge predstave. Najvažnije od svega je bila Navarathri proslava, državni festival koji bi trajao devet dana i noći. Ovo je bila stvar koja se dešavala svake godine i tada su guverneri različitih provincija dolazili ovdje da iskažu svoju lojalnost kralju i njegovoj vladavini. Sa platforme vode stepenice u unutrašnju prostoriju čiji zidovi su ukrašeni panelima koji sadrže figure životinja i klovnova. Zanimljiv je i bazen za vodu koji ima mnoštvo piramidalnih stepenica do samog dna. Tu su još uvijek ostaci starog akvadukta kojim se dopremala voda do bazena. Ovakvi bazeni sa vodom se zovu pushkarni i najčešće su se gradili u blizini hramova i sadržavali su svetu vodu koja se koristila za potrebe hrama. Ovaj ovdje je Kalyani pushkarni i nije bio vezan za hram, nego se koristio za potrebe kraljevske familije. U jednom dijelu sam našao neke stepenice koje su vodile u podzemlje. Sišao sam dole i neko vrijeme lutao mračnim hodnicima u kojima se ništa ne vidi, sve dok nisam našao svijetlost i druge stepenice kojima sam se popeo na površinu. Giri je sa svojim tuk-tukom u hladovini drveća nedaleko od Mahanavami Dibbe. Krenuo sam prema njemu i tuk-tukom nastavljamo obilazak. Sljedeća stvar je Kraljičino kupatilo. Vjeruje se da ga je sagradio Achyuta Raya u 15. vijeku za žene kraljevske familije. Sa spoljašnje strane je građevina veoma jednostavna, čak pomalo liči na neku tvrđavu. Ali unutrašnjost je sasvim druga stvar. U sredini je bazen dubok malo manje od dva metra, a sa strane su nadsvođeni hodnici sa prekrasnim stubovima. Prema bazenu se pružaju detaljno ukrašeni balkoni na kojima se moglo ležati, a do bazena vode kamene stepenice. Jasno se vidi kameni dovod preko kojeg je nekada bio obezbjeđen konstantan dotok svježe vode. Hampi je u davna vremena imao vrlo razvijenu mrežu kanala i akvadukta koji su obezbjeđivali dotok vode za građevine, hramove, kupatila i bazene. Naravno, u bazenu sada nema vode i dole je pet indijskih djevojaka i neki njihov prijatelj koji ih fotografiše. Sa gornje terase sam ih slikao i ja. One su to primjetile i više su se namještale za moj fotoaparat nego za svog prijatelja. Na dnu bazena su vidljivi tragovi gdje su nekada stajala četiri stuba koja su nosila krov koji je vjerovatno bio od drveta, a koji je uništen tokom napada Mughala na Hampi. Krova više nema i sada je iznad kupatila samo vedro nebo i sunce koje prži. Ovo mjesto nosi naziv Kraljičino kupatilo, ali se ipak vjeruje da je to bilo kupatilo koje je koristio kralj sa svojim ženama. Uvijek je dobro biti kralj. Već zamišljam: malo kupanje u bazenu, malo orgije na balkonu, malo vino, hrana… Građevina je okružena kanalom sa vodom koji je imao zadatak da spriječi pristup znatiželjnim očima. Uostalom, ko bi se usudio i da viri unutra, kada su sa svih strana vjerovatno bili stražari. Možda je kanal iskopan baš zbog stražara? Vrijeme je i da se nešto jede. Došli smo do restorana Mango Tree. Ovo je prilično čist i uredan restoran. Sam naziv restorana mi je zanimljiv, jer vjerujem da nije izabran slučajno. Naime, drvo manga je simbol ljubavi kod Indijaca, jer je čak i sam bog Šiva oženio Parvati ispod jednog takvog drveta. Naručio sam Mango Tree thali, vjerovatno neka njihova kombinacija talija.

Kraljičino kupatilo

Kraljičino kupatilo

Uz to sam dodao i jednu limunadu. Ručak je bio dobar i ukusan. Konobar je zaboravio da naplati limunadu. Šta se može. Nastavljamo vožnju tuk-tukom i idemo do posljednjeg hrama za danas. Ovog puta se vozimo malo duže, a pored ceste se smjenjuju gomile smeđeg kamenja i palme. Giri je zaustavio tuk-tuk pored jednog prašnjavog puta koji se odvajao od glavne ceste. Oko 1 km ovim putem se stiže do možda i najboljeg hrama u Hampiju – Vittala. Giri će me kao i obično sačekati na ovom mjestu, a ja sam krenuo sam prema hramu. Pakleno je vruće i znoj se slijeva niz moje lice dok hodam prašnjavom cestom prema hramu. Sa obe strane ceste su ruševine starih hramova i građevina. Hampi je nekada davno bio veliki grad i stare kamene kuće su svuda. U vrijeme kada je bio na vrhuncu, Hampi je bio drugi grad po veličini na svijetu, odmah iza Pekinga. Vjerovatno je tada bio i najbogatiji grad u Indiji. London i Pariz su tada bila dva sela u poređenju sa njim. Dok sam hodao prema hramu sreo sam četvoricu indijskih momaka koji su mi se pridružili. Ne sviđaju mi se. Onaj što je najcrnji među njima, i što više liči na arapina, mi je posebno išao na živce. On im je glavni u ekipi. Pričaju mi nešto na lokalnom jeziku i smiju se. Vjerovatno im je zanimljivo da mi psuju nešto i da me zezaju dok ništa ne razumijem. U svakom slučaju, oni se silno zabavljaju sa mnom i uživaju u mom društvu. Napravio sam nekoliko fotografija sa njima i zastavom koju mi je dao Željko, a zatim sam im poklonio tu zastavu. I to je riješeno. Tokom puta su mi predložili da skrenem s ceste zajedno s njima da mi pokažu neke ruševine. Naravno da sam odbio. Ja se držim ceste i idem ka hramu kako sam i namjerio. Ne pada mi na pamet da se potpuno sam zavlačim sa četvoricom mangupa po nekim ruševinama, posebno jer ovdje nema nikoga osim nas. Uostalom, momci su kreteni, ostajem pri prvom utisku. Stigao sam do hrama i ispred mene stoji veliki gopuram, ukrašena kapija u hram koji je okružen visokim zidom. Gopuram je prilično oštećen i gornji dijelovi su u ruševinama. Prošao sam kroz kapiju i ispred mene se pojavilo veliko dvorište popločano kamenim pločama i nekoliko starih hramova i drugih građevina. Prva stvar koja se vidi kada se uđe je čuvena kamena kočija. Stvarno je detaljno urađena, i isklesana je iz samo jedne granitne stijene. U njoj je smještena slika Garude, prevoznog sredstva boga Višnu. Na sredini velikog i prostranog dvorišta je glavni hram Vittala. Ovo je jedan od najvećih hramova tog perioda, izgrađen pod patronatom kralja Devaraye II u 15. vijeku. Veliki dijelovi cijelog kompleksa su dodati kasnije, u prvoj polovini 16. vijeka, za vrijeme vladara koji se zvao Krishnadevaraya. Hram je podignut na skulpturama ukrašenoj izdignutoj podlozi. Stubovi sabha mantape ili kongresne dvorane su masivni i isklesani od jedinstvenih granitnih blokova. Neki od ovih stubova kada se lagano udare proizvode muzičke note. Nisam to pokušao da uradim, nažalost. Kompleks pored glavnog hrama ima još i Kalyana mantapu ili dvoranu za vjenčanja iz 1513. godine, Utsava mantapu ili dvoranu za festivale i nekoliko svetilišta za boginju Devi. U ovom kompleksu je trenutno priličnan broj ljudi, najviše žena i djece. Dok sam obilazio kompleks, gomila djece, njih dvadesetak, je navalilo na mene da ih slikam. Napravili smo više vrlo zanimljivih fotografija i lijepo smo se zabavljali.

Hram Vittala

Hram Vittala

Njihove majke su zadovoljne kako sam se odnosio prema djeci. Jedna od njih, starija žena, mi je prišla i u ruci je držala dva kolača koja mi je ponudila.
– Slatko, slatko! Uzmi! – govori baba dok mi pruža kolače.
Nisam imao izbora nego da uzmem jedan, iako mi vizuelno to ne izgleda nimalo primamljivo. Zagrizao sam i nije mi se svidjelo. Kolač mi je u ustima i ne mogu da ga progutam. Rado bih ga ispljunuo, ali ne mogu zbog gomile žena i djece koji su oko mene.

Hram Vittala

Hram Vittala

Kada žene nisu gledale, ostatak kolača sam uvalio nazad jednom malom dječaku. Nakon obilaska ovog, stvarno prelijepog hrama, prašnjavom cestom se vraćam do glavne ceste, gdje me čekao Giri. Dok sam hodao putem, snimio sam nekoliko video poruka prijateljima kući. U 17 časova smo opet kod Girijeve kuće. Djeca nisu u blizini, a Girijeva žena pere prljav veš u velikom plastičnom lavoru u dvorištu. Giri nešto raspravlja sa ženom dok ja gasim neizdrživu žeđ hladnom vodom. Ovog puta smo se kod njega zadržali kraće vrijeme.

Hram Vittala

Hram Vittala

Ovo mi se sviđa, njegov dom nam dođe kao baza u kojem se odmaramo i odakle nastavljamo dalje. Ostalo nam je još da se popnem na najviše brdo u Hampiu. Malo prije 18 časova, Giri me je dovezao do podnožja najviše tačke u Hampiju, brda Matanga. Rukom mi je pokazao kojim putem da se popnem do gore. On će se vratiti kući, a kada završim sa brdom, naći ćemo se u restoranu gesthausa Gopi. Takav je dogovor. Naravno, ako uspijem da nađem svoj gesthaus. Dolazim taman na vrijeme da se popnem gore i da gledam zalazak sunca nad ruševinama Hampija. Na početku staze prema gore se penjem kamenim stepenicama i ovo ide relativno lako. Prije nego što sam se i počeo penjati priključila su mi se neka dvojica indijskih mladića.
– Imaš li marihuane? Mogao bi nam dati malo? – reče mi jedan od njih.
Do sada su mi u Indiji obično nudili marihuanu da mi prodaju. Ovo je prvi put da je neko traži od mene.
– Žao mi je, nemam! Nastavljam da se penjem stepenicama. I dalje me prate.
– Hajde, daj! Vidim ti po očima da imaš! Ja to znam da prepoznam – nastavlja dosadnjaković.
Imam osjetljive oči, koje su sada crvene od prašine, a ne od drogiranja, ali hajde ti to njemu objasni. Nakon mog upornog negiranja da imam marihuanu konačno su nakon desetak minuta odustali. Put prema gore postaje sve teži, ali zato mnogo interesantniji. Na jednom dijelu stepenice prestaju i moram se penjati preko stijena. Ali ipak i dalje postoji neka vrsta staze i relativno je bezbjedno. Sunce počinje da zalazi i približava se horizontu. Moram malo požuriti. Negdje na pola puta sam sreo nekog mladog Engleza koji je sjedio na nekoj stijeni. Staza je sada postala vrlo opasna jer se treba penjati klizavim stijenama a sa strane je je provalija. Jedan pogrešan korak i zbogom živote. Ja na nogama imam patike, a on je u nekim papučama. Kud si ti krenuo u tome? Englez je isti John Lennon, ima istu hipi frizuru i naočare “Lenonke”. Nevjerovatno, ali čini mi se da ima i isti glas. Vidim da se ne usuđuje da ide dalje.
– Hajdemo, jednom se živi! – rekoh mu i krenuh dalje.
– U pravu si! – reče i krenu za mnom.
Penjali smo se zajedno i jedan drugom pružali ruku na najkritičnijim dijelovima staze. Pola sata nakon što sam krenuo sa penjanjem, stigli smo na vrh. Gore je neki dečko koji sjedi na zidu neke građevine.
– Hoćete vode gospodine? – reče mi.
Malo je reći da mi treba voda. Potpuno sam mokar od znoja i usta su mi se slijepila od nedostatka tečnosti.
– Imaš li piva?
– Ne, gospodine. Nema piva. Ovo je hram! – odgovara dečko.
– Oh, hram, nisam to znao! Koliko je star?
– 842 godine! – dečko odgovori kao iz topa.
Sa ovog mjesta uopšte ne mogu zaključiti da se radi o nekom hramu. Sve što vidim je gomila kamenja, stijena i neka niska zidana kućica sa ravnim krovom na koji se može popeti malim stepenicama pored zida. Ušao sam u ovaj hram. Momak mi je rekao da moram skinuti obuću, što sam i uradio. Tu je jedna manja prostorija u kojoj nema apsolutno ničega, a iz nje se dolazi u još manju, u kojoj se nalazi mali kip Matange. Pretpostavljam da momak ovdje ima ulogu nekakvog čuvara ovog hrama. Previše je mlad da bi bio sveštenik. Ušao je u malu prostoriju sa kipom, koja je vjerujem svetilište ili sanktum, i tu je izgovorio molitvu pred Matangom. Zatim mi je prišao i dao mi je cvijet. U drugoj ruci je držao malo vode na dlanu i ponudio me je da malo popijem iz njegove ruke. Zatim mi je na čelo stavio crvenu tačku, tika, i prošao prstom sa tom crvenom bojom preko sredine moje glave. Za sve to vrijeme je izgovarao neku molitvu.
– Cvijet stavi u džep! Čuvaj ga kod sebe! – reče.
Poslušao sam ga. Sada sam vjerovatno zaštićen od svih zala. Vjerujem da neću pasti sa neke stijene kada budem silazio nazad prema podnožju brda. Na malom, niskom stoliću je tepsija u kojoj je novčania od 10 rupija. To je jasan znak šta treba učiniti.
– Trebam li dati donaciju za ovo? – pitam ga.
– Ja to ne mogu pitati – reče.
Do sada niko od sveštenika nije pokazivao skromnost i svi su odmah tražili donaciju. Neki su bili čak i bezobrazni pa su tražili velike iznose. Stavio sam 20 rupija na tepsiju, pored one novčanice. Momak mi se sviđa. Dobar je.
– Ti si ovdje svaki dan? Koja je tvoja uloga u ovom hramu? – pitam ga.
– Svaki dan od izlaska do zalaska sunca. Svaki dan nosim ovu kantu s vodom ovamo na vrh. Moj otac je radio ovdje, a sada ja.
– Dakle, ti si čuvar ovog hrama? To je nešto nasljedno, prvo tvoj otac i tvoj deda i sada ti – rekoh.
– Tačno.
– Da li ti je otac još uvijek živ?
– Da. Danas je otišao u Hospet – reče momak.
– Aaa, ti si zapravo zamjena!
Ovo mi je stvarno zanimljivo. Porodična tradicija čuvara hramova. Poželio sam mu sreću. Popeo sam se malim, uskim stepenicama na krov hrama. Odavde je veličanstven pogled na sve strane. Sunce upravo zalazi iza Hampi Bazara, brda Hemakuta i velikog hrama Virupaksha u daljini. Sa svih strana je dramatičan pejzaž koji se sastoji od mnoštva stijenovitih brda i gomila kamenja. U dolini, između stijenovitih brda se jasno vidi rijeka Tunbaghdra. Oko rijeke je malo zeleno područje sa niskim rastinjem i ponekim usamljenim drvetom. Sa istočne strane, odmah u podnožju brda, je suncem obasjani kompleks hramova Achyuta Raya. Ovaj hram na čijem krovu upravo stojim se zove Veerabhadra.Većinom je u ruševinama.

Brdo Matanga

Brdo Matanga

Koliki je značaj i starost ovog hrama govori i i podatak da ima veoma važnu ulogu u hindu mitologiji, preciznije, u Ramayani. Pozdravio sam se s momkom i krenuo da silazim sa brda. Silazak ide mnogo lakše. Veličanstveni hram Virupaksha je ponovo ispred mene, ovog puta obasjan posljednjim sunčevim zracima dana koji se završava. Skrenuo sam desno od hrama i krenuo prema svom hostelu. Opet sam naišao na onog lika što me je gnjavio za ayurvedic masažu cijeli dan. Mnogo mi je 900 rupija za tu stvar. Vjerovatno sam pogriješio u vezi te masaže. Treba i to probati, jer znam da je ta vrsta masaže nešto posebno. Gopi gesthaus se pojavio u maloj ulici i sada mi izgleda kao spas za moje umorno tijelo. U restoranu na spratu sam se udobno smjestio za sto i uzeo crnu kafu i vodu. Kafa je ovdje prava i dobra, ne kao oni bućkuriši što sam pio cijelo vrijeme. Pijem kafu, zapisujem današnje doživljaje i čekam Girija. Smrdim na znoj i prašinu. Cijelo tijelo mi je prekriveno prašinom koja se zalijepila na mene. Nakon nekog vremena pojavio se i Giri. Zadovoljan sam sa njim i mogu reći da mi se svidio. Platio sam mu 1400 rupija i dogovorio se s njim da me vozi večeras do Hospeta. Znam da sam mogao uzeti i bus do tamo za 15 rupija, ali nije problem ni da dam njemu 200 rupija da me odveze tamo svojom auto rikšom. Uostalom, upoznao sam mu ženu danas i sjedio sam u njegovom domu. Zavolio sam auto rikše i uživam da se vozim u njima. Posebno su zanimljive noćne vožnje, a vjerujem da će takva biti i ova večeras. Giri hoće da pođemo oko 21.30 da bi stigao na bus koji ide za Bangalore. Rekao sam mu za situaciju sa vozom sinoć, kada smo pola sata čekali da voz prođe, dok je za to vrijeme sav saobraćaj bio zaustavljen. Klimnuo je glavom u znak odobravanja pa smo pomjerili polazak u 21 čas. U dogovoreno vrijeme me je čekala auto rikša u ulici ispred mog hostela. Giri je poslao nekog svog momka da ga zamijeni u vožnji. Izgleda da je i njemu bilo dosta danas. Kao što sam i očekivao, noćna vožnja pustom cestom prema Hospetu je vrlo prijatna. U 21.45 sam na bus stanici u Hospetu. Moj bus je već tu. Ovo je bus sa krevetima za spavanje, namjenjen dugim, noćnim vožnjama. Jedva čekam da se smjestim na neki krevet i da krenemo. Polazimo u 22.30 i u Bangalore bi trebao stići ujutro, najkasnije do 7 časova.

<< prethodna sledeća >>