17.04.2018 (dan 24)
Marari
Ustao sam oko 7 ujutro i malo čitao knjigu na terasi. Soni mi je za doručak donio omlet. Taman kada sam završio s doručkom, njegova žena mi je donijela i kafu. Sjedim na terasi, pijem kafu i uživam. Nakon toliko napora zadnjih dana, ovo mi strašno odgovara. Oko 11 časova sam došao na plažu. Ovo je Lakshadweep more. Plaža je pjeskovita, oivičena palmama. Skoro da i nema nikoga na plaži. U Marari, srećom, masovni turizam još nije stigao. I to će se jednog dana promijeniti. Plaža stvarno jeste dobra, ali su i morski talasi prilično veliki. Jedan od problema je što ne vidim nikakav restoran na plaži, što znači da će biti teško i za ručak, ali i za pivo. A bez toga, ne znam šta bih radio ovdje cijeli dan. Prošetao sam plažom nekih 500 metara. Tu je nekoliko restorana u privremenim kolibama. Iz jednog od njih, smještenom u hladu palmi, malo dalje od mora, čuje se rege muzika, pa me je to privuklo. Ispred ulaza sjedi neki lokalac sa kapom u obliku čarape na glavi. Odmah se vidi da je redovan uživalac marihuane.
– Imaš piva? – postavljam mu najlogičnije pitanje.
– Ne gospodine. Pivo nije dozvoljeno – lijeno mi odgovara i nastavlja sa svojom meditacijom.
Kakva je ovo plaža kada je pivo zabranjeno?! Dobro je da ovdje ostajem samo jedan dan. Uzimam meni i vidim da nemam mnogo izbora osim da popijem cijeđeni sok od narandže. U tom trenutku dolazi neka matora plavuša i sjeda za susjedni sto. Očigledno se dobro poznaje sa ovim čudakom. Ovdje dolazi redovno i zove se Ana. Švabica od 56 godina. Ova mi izgleda kao da joj nisu sve daske na broju. E ovaj put se neću sprijateljiti! Kaže da dolazi godinama ovdje. Poznaje Sonija kod koga sam se smjestio i kaže mi da ga pozdravim. Otišao sam na plažu i okupao se u moru. Na plaži su neke stolice pod suncobranom te sam sjeo na jednu i počeo da čitam knjigu. Nakon par minuta mi prilazi neki starac koji je već jednom nogom u grobu i stidljivo mi traži 100 rupija za sat vremena korištenja stolice i suncobrana.
Plaža Marari
– Da li si ti normalan? 100 rupija za samo sat sjedenja na stolici.
Dao sam mu novac, ali više sigurno neće dobiti. Radije ću sjediti na pijesku. Koliko je tek ležaljka? Marari je mirno mjesto. Na plaži, i to cijelom njenom dužinom je svega nekoliko desetina ljudi. U daljini posmatram neke lokalne ribare koji se bave svojim uobičajenim aktivnostima. Ovdje ljudi uglavnom od ribolova i žive. Turizam još uvijek nije na tom nivou da bi postao glavna djelatnost lokalnim stanovnicima. Ovo mjesto je odlično za meditaciju, ali je dosadno ako si sam. Prišao mi je neki klinac.
– Kokos, gospodine?
– Koliko košta? – pitam.
– 40 rupija. Popust, gospodine!
– E, ako je popust donesi!
To sa popustom me baš nasmijalo. Dječak je isjekao kokos i ubacio plastičnu slamku u njega. Ovo mi je baš prijalo. Zabavljam se slikanjem morskih račića na plaži. Na plaži je i nekoliko seoskih pasa. Možda je jedan od njih onaj što me uplašio sinoć. Nakon sat i po opet se pojavio onaj starac.
– Vrijeme za suncobran je isteklo!
– Idi do đavola i ti i tvoj suncobran! Ustao sam i otišao nazad do onog rege restorana. Naručio sam neko keralansko jelo „fish pollichathu“. Uz ribu ide i neizbježna riža. Ima previše prženog luka, što mi se ne sviđa, a i sama riba nije ukusna. Ovo više neću jesti, to je sigurno. Konobar mi savjetuje da ne idem u Kovalam, kaže da je plaža u Varkali mnogo bolja. Svakako razmišljam da odustanem od odlaska na te plaže jer mi je mora već dosta. Oko 15 časova sam krenuo prema sobi. Pakleno je vruće. Hodam glavnom seoskom ulicom, a znoj mi se slijeva niz lice.
Marari
Majica je potpuno mokra. Bože, koliko tečnosti čovjek mora ovdje popiti! Pokušao sam doći do pošte da pošaljem nekoliko razglednica. Soni je rekao da je pošta oko dva kilometra od njegove kuće. Nakon dva kilometra hodanja na 40 stepeni, stigao sam do nekog autobuskog stajališta na koje je nekoliko ljudi. Prelijepa djevojčica od nekih 16 godina koja je čekala bus sa svojom majkom mi kaže da je pošta zatvorena, tj. da radi do 17.00. Pogledao sam na sat i vidim da je u pravu – sada je 16.55. Kako ove Indijke znaju biti lijepe, to je nevjerovatno! Kada bljesnu bijeli zubi iz tog tamnog, lijepog lica! Zahvalio sam joj se sa nan-ni i krenuo nazad prema mom homestayu. Sa Sonijem sam ipak dogovorio da me vozi sutra u Alleppey za onih 400 Rs što mi duguje. Veče sam proveo u sobi. Konačno sam pročitao knjigu „The Art of War“ koju je napisao Sun Tzu, prije nekoliko hiljada godina. Očekivao sam više, dosadna je. Pušim cigaretu za cigaretom na terasi gladajući u noć. Počinje da pada sitna kiša. To je nešto sasvim novo i neočekivano.
Marari
I dalje je sparno i temperatura je ista, bez obzira na kišu. Padala ili ne, sve je isto. Razmišljam šta sam sve uradio od trenutka dolaska u Indiju. Mnogo sam postigao. Vratiću se kući mnogo dublji i širi nego prije mjesec dana. Pogled mi doseže nevjerovatne udaljenosti.