21.04.2018 (dan 28)

Trichy, Thanjavur

Ustao sam oko 9 i konačno sam se dobro naspavao. U prizemlju hotela je restoran pa sam odmah uzeo dobru crnu kafu i sjeo za sto ispred hotela da bi mogao i zapalim cigaretu uz kafu. Hotel je odmah pored nekog nadvožnjaka, tako da je moj sto skoro ispod njega. Dok sam pio kafu, pojavila se divna, mlada Indijka sa motorističkom kacigom u ruci. Sjela je za susjedni sto, odložila kacigu na sto i uputila mi osmijeh. Pozdravili smo se. Vrlo je otvorena i potpuno drugačija od svih koje sam do sada sreo. Pozvala me je da joj se pridružim za stolom. Na ovo nisam navikao jer su Indijke totalno konzervativne i ovo je na granici nemoralnog ponašanja. Zove se Shalin i dolazi iz Bangalora. Prelijepa je. Popričali smo oko 5 minuta dok se nije pojavio neki Indijac pa smo se morali pozdraviti i rastati. Vjerovatno putuje s njim, a možda je i momak bio malo ljubomoran. Ako je tako, onda je uradio pametnu stvar što ju je odveo. Za doručak sam uzeo neku dosu. Dosa se pravi od riže i izgleda kao palačinak. Dok sam jeo prišao mi je neki stariji čovjek sa sijedim brkovima i pitao me da li može da mi se pridruži za stolom. Objasnio mi je mnogo stvari u vezi hrane i od čega se šta pravi uključujući i ovo što ja upravo jedem. Vrlo je obrazovan i govori odličan engleski. Dugo vremena je radio u Bank of India, a sada je u penziji. Objasnio mi je detaljno kako se pravi alkoholno piće toddy ili kallu. Kallu se pravi od kokosa i zovu ga još i palmino vino, i naravno, bijele je boje. Stari kaže da je ovo piće potpuno prirodno i zdravo i da od njega nema mamurluka. To ću morati da probam. Indijci su ljubazni ljudi i svi žele da iskoriste priliku da malo popričaju sa strancem. Još ako znaju engleski, onda je razgovor neizbježan. Preko puta mog hotela je crkva St. John iz 1812. godine. Ušao sam u dvorište crkve i odmah na ulazu mi je starac u uniformi koji radi kao obezbjeđenje poželio dobrodošlicu. Na ulazu u crkvu je još jedan starac koji mi objašnjava ukratko istoriju crkve.
– Ova crkva je sagrađena samo za britanske oficire. Prošle godine smo slavili 200 godina njenog rada – objašnjava mi.
Malo sam sjedio unutra. Ispred crkve je staro groblje britanskih vojnika, kako onih koji su poginuli u raznim ratovima, tako i onih koji su umrli prirodnom smrću. Crkva je vrlo elegantna i bijele boje i pomalo je skrivena među palmama. Više mi liči na neku kolonijalnu vilu. Danas planiram da posjetim neke hramove. U ovom gradu je najveća atrakcija Rock Fort hram, koji se nalazi na vrhu stijene koja se izdiže iznad grada na visini od 83 metra. Zaustavio sam auto rikšu i rekao vozaču da vozi do tog hrama. Tokom vožnje smo prošli kroz “ulicu suza”. Sa obe strane su ogromne gomile crvenog luka. Ova cijela ulica je zapravo pijaca na kojoj se prodaje samo luk. Stigli smo u ulicu koja vodi do hrama. Podigao sam glavu i ispred mene, na stijeni iznad grada, stoji hram. Prvi mali, pećinski hramovi na ovoj drevnoj stijeni su isklesani za vrijeme dinastije Pallava još u 7. vijeku. Ovdje postoje dva glavna hrama: Sri Thayumanaswamy i Vinayaka. Prvi je posvećen Šivi, a drugi Ganeši. Oba hrama su završena za vrijeme vladavine dinastije Nayaka i Vijayanagara carstva koje je u južnoj Indiji uspostavljeno 1336. godine. Do hramova se dolazi stepenicama, a ima ih ukupno 437. Neće biti lako. Cijelom dužinom stepenica sjede prosjaci sa obe strane. Na ulazu sam platio 20 rupija za korištenje kamere i 10 rupija za “speed darshan”. Ovaj darshan znači da ako je gužva sa ovom kartom možeš ići preko reda. Nijedno od ovoga mi nije trebalo. Prvo, nije velika gužva i ne čeka se u redu, a dozvolu za slikanje mi niko nije tražio. Zajedno sa više desetina nekih starijih žena u raznobojnim sarijima, penjem se stepenicama prema vrhu. Negdje na pola puta do vrha stijene sam došao do ulaza u hram Sri Thayumanaswamy, ali ulaz je dozvoljen samo za hinduse. Jedino što sam mogao da uradim je da dođem do ulaza i da malo provirim unutra. Svakako mi se i ne ulazi. Desno od ulaza u ovaj hram su stepenice koje vode do hrama Vinayaka koji je na samom vrhu stijene.

Između ova dva hrama je mali nedovršeni hram izdubljen u stijeni sa divnim kipovima isklesanim na zidovima. Tu je nekoliko mladih Indijki u šarenim sarijima. Odmah sam zapazio jednu od njih koja se ističe svojom nevjerovatnom ljepotom. Slikala se sa svojom drugaricom pored Shive. Zamolio sam je da uslika i mene, a zatim sam ja slikao nju. Kada bljesnu bijeli zubi iz ovog tamnog lica, a kosa neopisivo crna kao ugalj, to sve udara direktno u srce. Još je i visoka i savršeno građena, to se jasno vidi i po njenim rukama, stopalima, kukovima, a sve crte lica su perfektne. Smješka mi se cijelo vrijeme. Pružam joj ruku da se pozdravimo, ali nesigurno prvo pruža ruku, a zatim je povlači nazad. Ne znam kakvi su običaji ovdje, možda i nije u redu da se rukujemo. Ona je iz Kanyakumaria, mjesta u kojem sam bio prije dva dana. Nakon par razmijenjenih rečenica smo se ipak rukovali. Dok je odlazila okrenula se par puta i osmjehnula se. Goodbye! Samo da izdrži moje jadno srce! Da, i ovo je Indija. Zemlja iz koje dolaze neke od najljepših žena na svijetu. Pa i Miss World je uvijek ili iz Indije ili Venecuele. Ponekad puste i da pobijedi neko drugi da se ne bi ljutio ostatak planete.

Stepenicama uklesanim u stijenu penjem se prema vrhu stijene i hramu. Sunce nemilosrdno prži i hodanje po stepenicama je kao hodanje po vatri. Obuću sam ostavio na ulazu jer nije dozvoljeno hodati obuven u hramu. Pretrčavam brzo i na vrhovima peta do najbliže sjenke na stepenicama. Pa tako do sljedeće sjenke na stepenicama dok ne dođem do vrha. Te sjenke su spas, jer bez njih bosonog ne bih stigao do vrha. Mislim da već imam opekotine na tabanima. Gore sam stajao sa desetak mladih indijskih djevojčica i dječaka. Svi smo se upoznali, a i slikali smo se zajedno. Snimio sam zanimljiv video u kojem se svaka od djevojčica predstavlja. Veli, Shayna, Princy… to su neka od njihovih imena. Čak sam podijelio svoju vodu s njima. Indijci kada piju iz flaše nikada ne dodiruju usnama grlić flaše. I to ne samo kada piju iz boce poslije nekoga, nego i kada je prvi put otvore. Sa vrha ove stijene se pruža divan pogled na grad Trichy, kao i na rijeku Cauvery. Vratio sam se istim putem niz stepenice i blizu izlaza sam se sreo sa dvojicom švercera koji su mijenjali novac. Zamijenio sam 200 eura sa dobrim kursom od 80 rupija za jedan euro.

Opet sam uspio da oštetim jednu novčanicu od 100 eura pa sam za nju dobio nešto manje. Uzeo sam svoje patike i liku koji čuva obuću dao 10 rupija. Na ulici je vrlo dinamično i živo. Pomjerio sam se u jednu poprečnu uličicu i zapalio cigaretu. Trebam da vidim gdje ću dalje. Ovdje blizu je negdje crkva Lourdes pa bi mogao otići tamo. Raspitujem se u ovoj ulici kako da dođem do te crkve. Jedan momak na motoru ide baš tamo. To je nekih 10 minuta vožnje. Ponudio se da me poveze i pošli smo. Probijamo se kroz veliku gužvu na ulici. Mnogo je tuk-tukova i drugih motora, ali i ovaj moj je vrlo vješt. Nakon desetak minuta smo došli na jedan parking kojeg od crkve Lourdes razdvaja jedna vrlo prometna ulica. Momku s motorom sam ponudio novac za vožnju, ali on odbija da uzme. Rukovali smo se i upoznali. Zove se Munir Agbar.

– Da li si musliman? – pitam ga, iako sam već po imenu zaključio da jeste. Potvrdno je klimnuo glavom.
– Selam alejkum, Munir! – Alejkum selam. Muslimani mnogo vole kada ih stranac pozdravi na ovaj način i to shvataju kao znak velikog poštovanja.
Munir je odličan momak. Popio sam limunadu kod uličnog prodavača, odmah preko puta crkve. Čovjek je iscjedio limun tu na licu mjesta i dodao led u čašu. Nisam baš siguran u čistoću te vode koju koristi. Prešao sam ulicu i ušao u crkvu Lourdes. Crkva je iz 1840. godine sa veoma privlačnim spoljašnjim izgledom i velikim brojem neogotičkih tornjeva. Unutar crkve je zabranjeno fotografisanje. Unutrašnji zidovi su uglavnom kombinacija bijele i pink boje. Desetak mladih Indijki kleči ispred oltara i moli se. Jedan Indijac se opružio po podu koliko je dug i sklopio dlanove iznad glave. Ovaj je baš neki vjerski fanatik! Sjeo sam na ulazne stepenice od crkve i razmišljam šta dalje. Malo sam se zabavljao fotografisanjem nekih mladih Indijki koje su stajale na ulazu u crkvu. Danas ću da budem potpuno opušten, bez žurbe i bez stresa. Sada je oko 13.00 časova. Još dva važna hrama se otvaraju u 15.00. Dakle, imam još dva sata za shopping, šetnju i za neki non-veg ručak. Popio sam još jednu limunadu kod istog prodavača preko ulice. Čini mi se da sam odlučio da me baš ovaj otruje.

Strašno je vruće i moram nešto piti svakih sat vremena. Ušao sam u jednu prodavnicu i kupio dva sarija, a u drugoj i neke figurice indijskih božanstava. U sljedećoj sam uzeo još dva svilena šala. Za danas je dosta kupovine poklona, a treba to i nositi u ruksaku. Ne znam ni šta mi je, nikad nisam kupovao ni suvenire, a ni poklone ljudima. Uzeo sam auto rikšu i rekao vozaču da me vozi do hrama Sri Ranganathaswamy. Ali prije toga sam mu rekao da me odveze do nekog restorana, a da nije daleko od hrama, što je ovaj i uradio. Restoran je mali, ne naročito čist, i nalazi se u jednoj poprečnoj ulici prema ulici koja vodi direktno do ulaza u veliki hram. Ispred restorana je mali potočić kanalizacije tako da i to doprinosi prijatnoj atmosferi. Nemaju meni, pa sam pitao da li imaju piletinu. Muka mi je od riže.
– Imamo chilli chicken gravy. Hoćeš to? – pita me jedan od 5-6 momaka koji tu rade.
– E baš to mi treba! Donesi!
– Na tanjiru ili na listu banane?
– Na listu banane, naravno.
Sviđa mi se taj njihov način serviranja hrane na velikom listu banane. Prije jela mi je donio bokal s vodom i metalnu čašu.
– Ovo je riječna voda. Hoćeš mineralnu? – pita me dok mi sipa vodu u čašu.
– Kako to misliš riječna?
– Pa, rijeka Kalveri – odgovara hladno.
– Donesi mi vodu u flaši! – kažem mu ne vjerujući šta čujem. Znači da sam danas pio vodu iz rijeke. Dobro je da sam još uvijek živ. Pio vodu iz indijske rijeke a još uvijek hodam! Pa ovo je čudo! Bio sam u crkvi danas, možda me to spasi. Rijeke u Indiji su crni odvodi kanalizacije i treba imati jak nos da im se čak i približiš, jer je smrad takav da čovjeku krenu suze na oči. Uz piletinu sam ipak dobio i brdo riže. To tako ide, bez riže ništa. Umjesto hljeba sam dobio neko tijesto koje oni zovu parotta. To je tanko tijesto od pšenice, a liči na nešto između palačinke i bureka. Parotta ili barotta je naročito popularna kao ulična hrana u Kerali, Tamil Nadu i Sri Lanki. Sličnu stvar, tj. jednu podvrstu sam već jeo u Maleziji, a tamo su je zvali roti canai. Ova rupa u kojoj jedem je prilično prljava tako da danas očekujem da ću se konačno otrovati. Nakon ručka, koji uopšte nije bio loš, krenuo sam prema hramu Ranganathaswamy. Ulica čije obe strane krase nizovi prodavnica vodi direktno do prelijepog gopurama kroz koji sam prošao da bi se našao u centralnom dvorištu hrama. Ovaj prvi gopuram je najviši, a ima ih još. Ovo je cijeli kompleks hramova, a ne samo jedan hram. Ovo je jedan od najvećih hramova u Indiji i izgleda kao mali grad. Tu je 49 odvojenih svetilišta, a da bi se došlo do centralnog svetilišta koje je samo srce hrama, potrebno je proći kroz čak sedam gopurama ili kapija. Samo hindusi mogu proći kroz sedmi gopuram. Sjeo sam između stubova nekog hrama da se malo odmorim i da meditiram. Ova atmosfera je stvarno opuštajuća. Oko mene su i drugi vjernici koji sjede, uglavnom leđima naslonjeni na stubove hrama. Pored mene sjedi neki stariji čovjek koji započinje razgovor sa mnom. Upoznali smo se i čovjek je počeo da mi objašnjava hinduizam.

Objašnjava mi koji bogovi su najvažniji i u kakvim su međusobnim odnosima. Nikada nisam uspio da shvatim ko je ko u hinduizmu i ko je reinkarnacija koga. Mi se trenutno nalazimo u hramu posvećenom bogu Višnu.
– A zašto si ti baš u ovom hramu? Da li svaki hindus ima svog boga? – pitam ga jer mi ni to nije jasno.
– Ne, nije baš tako. U hinduizmu se svi bogovi poštuju podjednako, ali svaka familija ima svog zaštitnika i boga kojem se klanja malo više. To sam ja naslijedio od svog oca. Moj zaštitnik je Višnu, ali ja nemam problem da idem u hram posvećen Šivi – objašnjava mi starac.
Čini mi se da je to nešto slično srpskim slavama.
– Daj mi olovku, napisaću ti Šiva i Višnu slogan za dug život! – reče starac.
Dajem mu moj rokovnik u koji zapisujem događaje s putovanja i on mi na kraju, na zadnje dvije stranice, zapisuje neke riječi koje mi izgovara. Pokušava da me nauči da ih znam i ja napamet.
– Neki stranci su mi to znali izgovoriti napamet – kaže mi ponosno, ali i pomalo razočarano, jer ja o tome nemam pojma.

Pa gadovi su se bolje spremili za put od mene! To su neke mantre koje se izgovaraju tokom molitvi. Nakon pola sata mi je već postao i malo dosadan. Nemam srca da mu kažem da bi rado pobjegao. Konačno se i on umorio pa sam ustao i pozdravio se toplo s njim, a zatim sam krenuo prema izlazu hrama. Ispred hrama, u ulici sam uzeo auto rikšu i rekao vozaču da me vozi do posljednjeg hrama kojeg sam planirao posjetiti danas, Sri Jambukeshwara. Ovaj hram je jedan od pet elementnih hramova Šive. Svih pet se nalaze u južnoj Indiji, od čega četiri u državi Tamil Nadu, a jedan u državi Andhra Pradesh. Svaki od ovih hramova predstavlja jednu od pet glavnih manifestacija prirode: zemlju, vodu, vazduh, nebo i vatru. U ovom slučaju element je voda, na što nas podsjeća i lingam koji je djelom pod vodom u centralnom svetilištu. Legao sam između stubova hrama i uživam u miru koji nudi hram. Kameni pod na kojem ležim je topao. Ovo mi je stvarno dobar osjećaj. Ležanje u hramu mi daje sličan osjećaj kao i ležanje na pijesku u Wadi Rumu u Jordanu. Potpuni mir. Sada je 17.00 časova.

Nakon ovog zadnjeg hrama mogu reći da sam završio i sa ovim gradom. Uzeo sam auto rikšu do mog hotela koji je sada prilično daleko i sa druge strane rijeke Kalveri. Vozač nije znao da nađe moj hotel iako sam mu objašnjavao cijelo vrijeme gdje se nalazi. Na kraju je stao i pozvao nekog telefonom i taj mu je navodno objasnio gdje je. Zapravo smo prošli dva puta pored hotela, ali ni ja ga nisam prepoznao sa ove druge strane. U 18 časova pijem kafu ispred mog hotela. ispod nadvožnjaka. Danas je bio dobar dan i veoma sam zadovoljan. Postigao sam sve ciljeve za danas. Od dosadnih prosjaka nije moguće ni kafu popiti na miru. Žene su posebno naporne i uporne. Večeras ću se prebaciti u grad Thanjavur. Nije daleko od Trichya, tako da to neće biti problem. Spremio sam ruksak, odjavio se iz hotela, i oko 21 čas sam na bus stanici.

Bus za Thanjavur sam odmah našao, jer sami kondukteri dozivaju putnike i viču ime grada u koji se putuje. Bus polazi u 21.15 i nakon nešto više od dva sata dosadne noćne vožnje, stigao sam u Thanjavur. Izašao sam iz busa i stojim na novoj bus stanici koja je u predgrađu. Na maloj mapi vidim da u centru grada postoji i neka SCET bus stanica koja je 3 km odavde. Ne znam da li da smještaj tražim u centru grada ili da ostanem ovdje. Sutra planiram da obiđem grad ujutro, a zatim da idem dalje, u Kumbakonam i Chidambaram. Biće to naporan dan. Zato želim da se večeras strateški pozicioniram. Oko ove bus stanice je nekoliko urednih i velikih hotela sa neonskim natpisima na vrhu. Pravo pitanje je da li busevi za Kumbakonam idu sa ove stanice ili one u centru grada. Odgovor na to pitanje će odlučiti da li ostajem ovdje. U blizi su dvije auto rikše i vozači koji sjede unutra. Prišao sam im i pitao za buseve za Kumbakonam. Busevi idu sa ove stanice, što znači da ostajem ovdje. A i ovo je neki miran kraj.
– Kolika je cijena soba u ovim okolnim hotelima? – pitam vozača auto rikše.
– Oko 2000 rupija.
– Ima li nešto za 1000?
– Hotel Ramnath – odgovara i pokazuje prstom na obližnji visoki hotel na čijem krovu je veliki neonski znak “Hotel Ramnath”.
Ova dvojica su mi bili od velike koristi. Ušao sam u taj hotel i odmah na recepciji sam saznao da je soba bez klime 900 rupija, što mi savršeno odgovara. Soba je uredna i čista i nalazi se na višem spratu, ali imam lift. Nemam wifi u sobi, a i ne znam šta će mi. U šta sam se pretvorio! I mene je stigla modernizacija i novo vrijeme. Nekada su me nervirali ljudi koji neće da uzmu sobu u hotelu ako nemaju dostupan wifi. Smjestio sam se i izašao van i u prodavnici preko puta sam kupio vodu, kikiriki i neki keks. Keks je odličan i zove se “Hide & Seek”. Opet sam gladan. Hrana mi je u drugom planu, jer sam maksimalno posvećen postizanju dnevnih ciljeva. Mislim da sam do danas već izgubio 10 kg svoje mase. Sada izgledam super i mali, pivski stomak je nestao. Treba napraviti plan za sutra, jer će to biti veoma težak i naporan dan. Pred spavanje sam gledao TV. Opet samo glupe serije na svim kanalima. Malo sam gledao intervju sa indijskim premijerom jer je postojao i engleski prevod. Pričao je kako je nekih 20.000 sela dobilo struju od kako je on premijer i tako dalje. Ne znam šta me više uplašilo, to što nisu imali struju, ili sama brojka od 20.000 sela!

<< prethodna sledeca >>