26.06.2009 (dan 7)
Apamea, Aleppo
Ustao sam rano i uzeo taksi do mikrobus stanice. Došao sam do sela Suqeilibiyya. Tu sam uzeo taksi za 50 SYP. Neki klinac mi se nakačio i traži mi pare zato što mi je kao „našao“ taksi. Pa onda došao još jedan. Tu sam popizdio. Na kraju sam im dao 100 SYP i otjerao ih do đavola. Bio sam spreman i da se potučem, toliko su bili bezobrazni. Apamea (Afamia na arapskom) je grad osnovan u 3. vijeku p.n.e. od strane bivšeg generala armije Aleksandra Velikog po imenu Seleucus I, i bila je jedan od ključnih trgovačkih centara. Latakija joj je služila kao luka. Seleucus je grad nazvao po svojoj perzijskoj ženi čije je ime bilo Afamia.
Apamea
Dosta liči na pustinjsku Palmiru, ali je manja i izgrađena je od sivog granita i nadgleda travnatu ravnicu Al-Ghab. Zbog travnatih pašnjaka Al-Ghaba, bila je poznata po uzgoju prvoklasnih konja. Grad je nekada imao 30.000 kobila, 3000 konja, kao i 500 ratnih slonova. General Pompej ju je zauzeo za Rim 64. godine p.n.e. Na svom vrhuncu imala je oko 500.000 stanovnika i posjetio ju je Marko Antonije sa Kleopatrom na povratku sa kampanje protiv Armena na rijeci Eufrat. Na obližnjem brdu koje je nekada služilo kao rimska akropola, Mamluci su izgradili tvđavu Qala’at al- Mudiq u 13. vijeku. Tu je i danas istoimeno selo, a kuće su već davno prešle zidove tvrđave i spuštaju se sve do glavne ceste. Sama tvrđava mi nije interesantna, jer je dosta razrušena, a i selo je ugrađeno u nju tako da više nema onu svoju starinsku atmosferu.
Apamea
Krenuo sam pješke prema njoj, ali na pola puta sam se vratio. Glavna ulica, cardo maximus, je duga 2 km i duža je od one u Palmiri. Tu mi je neki lokalni lik pokušao prodati lažne stare novčiće, kao on ih iskopao ovdje. Pitam ga koliko mu treba vremena da napravi jedan novčić, na što on nastavlja sa svojom arheološkom pričom. Hodam po velikoj vrućini. Obišao sam sve. Kod čovjeka što prodaje ulaznice sam se malo odmorio i popričao. Na njegovo pitanje da li sam musliman, ja sam odgovorio da jesam, čisto da vidim šta će biti, a on odmah raspalio po svojim komšijama hrišćanima iz susjednog sela. Kao oni tamo su loši ljudi, vole samo pare, a oni iz ovog sela ih ponekad i propuste kroz šake. Prihvatio me kao svog. Dao mi vodu i informacije kako da se vratim. Imam osjećaj da bi me čovjek nosio na leđima nazad, koliko je velika naša „muslimanska“ ljubav. Krenuo sam nazad pješke. Usput je naišao neki dečko na motoru i povezao me do sela.Tu sam sjeo ispred seoske prodavnice sa tri neka lika i čekao prevoz za Suqeilibiyyu.
Apamea
Nastavio sam sa svojom muslimanskom pričom. Međutim, sad mi je već bilo prilično neprijatno. Njih trojica počeli da me nešto ispituju, a ja ih ništa ne razumijem. Samo da mi ne traže da skidam gaće. Mislim da to ne bi bila prijatna situacija za mene, posebno s obzirom kako izgledaju. Imaju duge brade, bijele haljine i kapice na glavama. Sigurno niko ne bi želio da se vozi sa ovakvim likovima u avionu. Jedan od njih odlazi u prodavnicu i nosi neku knjigu u ruci, sa osmjehom na licu.
Mislim, evo ga nosi Kuran, sad će me malo propitati da provjere jesam li ili nisam musliman. Srećom, bio je to arapsko-engleski riječnik. Zaustavili mi prevoz. Zahvalio sam se, srdačno se rukovao sa svakim i velikom brzinom se udaljio od njih. U Suqeilibiyyi, za čije mještane onaj kaže da vole samo pare (a vole, u pravu je) ostao 2 sata jer bus za Alepo imam tek u 14.00. Tu sam kupio pivo i sjeo ispred prodavnice sa nekim klincem hrišćaninom, te smo ćaskali dobrih sat vremena. Odustajem od puta za Eblu jer je previše komplikovano stići tamo, a pogotovu za Jeradu za koju ovdje niko nije ni čuo. Zato sam odlučio da idem direktno za Alepo pa ću odatle pokušati odraditi te lokacije. Ukrcavam se u minibus za Alepo, karta 150 SYP. U Alepu sam se smjestio u hotel Hanadi, soba mala, ali čista i super. Možda ću sutra na grupnu ekskurziju koju organizuje hotel, nije to ni loše s obzirom kako je teško tamo stići. Vlasnik je budala. Kaže da je imao goste neke Srbe, ali mu se nisu svidjeli.
Aleppo, citadela
Alepo ili kako ga još zovu Halab, ima preko 2 miliona stanovnika. Zajedno sa Damaskom se vodi kao najstariji stalno naseljeni grad. Logično mjesto za početak obilaska grada je kapija starog dijela grada Bab Antakija iz 13. vijeka. Uzeo sam taksi do Bab Antakije. Odmah kad se prođe kroz kapiju ulazi se u suk Bab Antakija ili pijacu. Nedaleko odavde je džamija Al Kamilija. Tu je i mnoštvo kanova, uglavnom iz 16. vijeka. Na sjevernom dijelu suka je Velika džamija ili Al-Jamaa al-Kebir ili Umayyad džamija, mlađa sestra one u Damasku. Takođe je poznata i kao džamija Zaharija (Al-Jamaa Zacharia) po proroku Zahariju, ocu Jovana Krstitelja. Gradnju je započeo kalif Al-Walid koji je ranije osnovao džamiju Umayyad u Damasku, a završio ju je kalif Sulejman. Od originalnog izgleda, danas je nekim čudom, ostao samo minaret, tačno original kako je izgledao i 1092. godine kada je sagrađen. Obišao sam okolinu tvrđave i otomansku džamiju Al–Adliyya iz 1555. godine. Odmah nasuprot ulazu u citadelu je ajubidska medresa Sultanija. Tu je i mauzolej Saladinovog sina Malek az-Zaher Ghazia. Preko puta se nalazi džamija sa nekoliko kupola, smještena u jednom vrtu.
Medresa as-Sultaniyya
To je džamija Al-Khosrowiyya iz 1537. godine i poznata je po tome što je ona jedno od najranijih djela čuvenog otomanskog arhitekte Sinana. Zatim sam se još malo prošetao u okolini tvrđave i došao do džamije Al-Atruš. Ispred citadele se nalazi super restoran po imenu Al-Attar gdje sam ručao šiš pileća prsa, pomfri, salatu i kačkavalj sir. Hrana je odlična, a može se uživati i u posmatranju ljudi ispred tvrđave. Atmosfera je odlična i sigurno ću doći opet.