28.06.2009 (dan 9)
Deir Samaan, Lattakia
Popio sam kafu i doručkovao u hotelu. Pozdravio sam se sa glupanom sa recepcije. Danas idem da posjetim manastir Sv. Simeon, a zatim napuštam Alepo i idem prema moru.
Sveti Simeon
Uzeo sam taksi do Bab Antakije, pa zatim mikrobus do sela Daret Azze. Cijena mikrobus karte je beznačajna i iznosi 25 SYP. Javni transport u ovom regionu je stvarno jeftin. Prošao sam pored Qature i još nekih starih mjesta. Iz sela Daret Azze taksijem sam stigao do manastira Qala’at Samaan ili Sveti Simeon. Građevina nosi ime po jednom čudaku po imenu Simeon. On se posvetio monaškom životu, ali kako taj način života nije smatrao dovoljno asketskim, povukao se u pećinu na brdu gdje je živio odbacujući sve blagodeti ovog svijeta. Ljudi su čuli za njega i dolazili su da od njega traže blagoslov. Pošto nije želio da ima dodira sa ljudima, on je podigao 3 m visok stub na kojem je sjedio dan i noć. Sa vrha je ljudima davao savjete i blagoslove. Što je više ljudi dolazilo, stub je postajao sve veći, dok na kraju nije dostigao visinu od 18 m. Dolazili su ljudi čak iz Engleske i Francuske da ga vide. Kažu da je proveo 40 godina živeći na stubu, a bio je vezan lancem za stub da ne bi pao tokom noći. Kada je umro, 459. godine, bio je vjerovatno najpoznatiji čovjek na svijetu. Na vrhu brda duva jak vjetar i svježe je, a u daljini je prelijep pogled. Pješke sam se spustio stazom oko 1 km nizbrdo do sela Deir Samaan. Osjećam se odlično dok hodam ovom prelijepom prirodom, a oko mene je Vizantija. Imam super osjećaj bezgranične slobode.
Sveti Simeon
Ušao sam u selo i obišao neke stare vizantijske kuće. Nakon toga krenuo sam pješke prema glavnom putu i ustopirao neki kamion koji je išao prema Alepu. Neki čovjek ide na pijacu i prevozi voće. Dovezao me do Alepa, ja sam mu dao 100 SYP, iako on nije htio da uzme.
Slikali smo jedan drugog tokom vožnje. Čudan neki brkica. Zatim sam uzeo taksi do Pullman bus stanice koja više ne radi, što naravno nisam znao. Tu sam sreo nekog momka, čudaka, koji mi se prikačio i kao on će me voditi po gradu jer sve poznaje iako nije iz Alepa. Engleski mu je odličan, i samo brblja, bez prestanka. Veoma mnogo voli zapadne vrijednosti i način života i kaže da će pobjeći iz Sirije što prije. Usput se okreće i komentariše neke zamotane djevojke, kako su dobro građene, a ja ga sa osmijehom, pitam kako to vidi. Iako sam htio da uzmem taksi, on je insistirao da idemo lokalnim gradskim busom. On je uspio da uđe u bus, ali ja ne, jer kad je bus stao, masa ljudi je navalila na vrata koljući jedan drugog da uđu. Uzeo sam taksi do Ramousa garaže odakle polaze busevi za Latakiju. Taksista lopov, nije vratio taksimetar na početnu cijenu, što nisam odmah ni primjetio, a ni kusur, tako da me vožnja koštala 100 SYP. Kupio sam bus kartu za 150 SYP i krenuo prema Latakiji i stigao oko 14.00.
Lattakia
Latakia je grad na obali Sredozemnog mora i ima oko 350.000 stanovnika. Danas je glavna i najveća luka Sirije. To je jedan od najmanje konzervativnih gradova u zemlji. Popio sam kafu u cafeu kod spomenika predsjedniku Al – Assadu, na centralnom trgu. Treba naći smještaj. Za sada mi ovo mjesto ne izgleda nešto naročito dobro. Oho, pa ovdje ima i normalnih žena! Djevojke nose hlače, štikle, a većinom nisu zamotane. Prošetao sam gradom. Pa ovaj grad je luka! Znači od kupanja nema ništa. Cijelom dužinom gradske obale je prokleta luka. Da bi plivao, moram ići 6 km na sjever od grada. E neće moći. Pored toliko dobrih mjesta ovo mi ne treba. Uzeo sam sobu u hotelu Latakia, nekih 10 m od džamije Al-Ajan, što će se pokazati kao katastrofalna greška. Soba je ok, ima fan, privatno kupatilo, TV, balkon i dva kreveta. Ovo je do sada najbolja soba koju sam imao ovdje. Večeras ću se muvati po gradu, popiti nešto, večerati, a sutra bježim odavde. Naveče sam bio u super restoranu i baru La Casta ili tako nešto, i pojeo biftek i humus. Imaju njemačko pivo, pa sam smazao dva komada.