29.06.2009 (dan 10)

Lattakia, Tartus, Qala’at Salah ad-Din

U sred noći me probudilo urlanje sa džamije. To je ta greška u vezi hotela. Džamija je oko 10 m od hotela. Strašno. Ustao sam oko 8 i popio kafu na trgu ispred hotela. Našao sam nekog glupog taksistu koji ne zna gdje je stanica ni na mapi. Danas idem da obiđem Saladinovu tvrđavu. Mikrobusom sam stigao do sela Al- Haffa. Od sela je 6 km do zamka. U Al – Haffi taksijem stižem do Saladin zamka za 100 SYP. Qala’at Salah ad-Din, kako ga Arapi zovu, nije toliko fascinantan kao Krak des Chevaliers, ali je ipak o njegovoj ljepoti pisao i čuveni TE Lawrence. Krstašima je bio poznat pod imenom Saone, po jednom od njegovih prvih graditelja. Sadašnje ime Qala’at Salah ad-Din je usvojeno tek 1957. godine. Zamak se nalazi na vrlo šumovitom grebenu sa čijih strana se pružaju strme litice. Dolazeći iz pravca sela Al Haffa, put do zamka ide vijugavo i kružno i kad se stigne do samog zamka najprije se prolazi kroz uski kanjon sa stranama koje stoje pod pravim uglom.

Zvuči nevjerovatno, ali taj kanjon nije dijelo prirode, nego je ručno napravljen da bi odvojio stranu sa zamkom od ostatka brda tj. grebena. Na sredini kanjona je usamljena stijena visoka 28 m, a koja liči na obelisk i koja se koristila za potporu pokretnom mostu koji se dizao i spuštao. Krstaši su ga sagradili 1188. godine, a to je vrijeme kad je već bilo jasno da je njihova gradnja uzaludna zbog tada već očigledne nadmoći armija islama predvođenih Saladinom. Nakon opsade od samo dva dana, Saladinove armije su probile zidine utvrđenja i to je bio kraj još jednog krstaškog uporišta. Utvrđenje je super. Ima i štale, kao i veliki rezervoar s vodom. Okolo je šuma i stijene. Pogled sa tvrđave je očaravajući. Obišao sam sve i zavukao se u svaki ugao. Zamišljam kako je bilo jadnim krstašima u njihovim posljednjim trenucima, kada su Saladinovi vojnici upali u tvrđavu i kakve su se borbe i dvoboji vodili po ovim mračnim hodnicima. Nakon 2 sata sam krenuo ka selu nizbrdo pješke. Putem sam zaustavio dvojicu lokalnih momaka sa traktorom i vozio se u prikolici sve do Al-Haffe. Njima je očigledno sve to vrlo zanimljivo, tako da su me čak i slikali dok sam se vozio u prikolici.

Vozač kamiona koji je prošao pored nas, vrti prst na svom čelu, pokazujući mi da nisam normalan. Uzeo sam mikrobus do Latakije. A zatim i bus do Tartusa. Tartus, grad sa oko 100.000 stanovnika je sirijska druga luka. Sirijci ga vole zbog njegovih plaža, vjerovatno iz razloga što njima ne smeta smeće na obali i prljava voda zbog bacanja smeća, a i zbog luke i brodova. Glavna atrakcija grada je stari dio grada poznat i pod krstaškim imenom Tortoza. Grad je bio strateški vrlo važan krstašima pa su ga i utvrdili i sagradili katedralu posvećenu Djevici Mariji. Godine 1152. nakon što su muslimanske snage za kratko bile osvojile grad, dat je na upravljanje elitnim vitezovima Templarima koji su dodatno utvrdili grad. Međutim kada su sva utvrđenja u Svetoj Zemlji pala, krstaši su se povukli na ostrvo Arwad, njihovo posljednje uporište. Tu su držali garnizon narednih 12 godina, a čak su imali i jedan neuspješan napad na Tartus. Na kraju su se povukli na Kipar i to je bio kraj krstaša. Taksista u Tartusu me iznervirao jer ne zna gdje je najvažnija stvar u gradu, tj. katedrala Tortoza.



Umjesto toga me dovezao do neke sasvim druge nove katedrale na kojoj se malter još nije osušio. Ne, kažem mu, moja bi trebalo da je stara 1000 godina, a ova je od juče. Kakav tupan. Iako sam mu pokazo i mapu i naziv na arapskom, on nema pojma. Pitao sam policajca za katedralu i on mi je objasnio kako da stignem do nje. Sjeo sam u neki cafe restoran i pojeo neko meso punjeno sirom sa prelivom od gljiva, a zove se „cordon bleu“, ili tako nešto. Od tada su mi se javili prvi problemi sa stomakom.

Možda i ostanem ovdje. Tartus je mali, ali bi mogao biti zanimljiv. Uzimam sobu u hotelu Daniel 400 SYP za noć. Soba je malo stara, kao i sam hotel, ali čista, imam fan, a i kupatilo je ok.

Vlasnik je arapski hrišćanin. To je neki sportski tip, radi sklekove na recepciji i samo priča o sportu i zdravom životu. Tu smo malo razmijenili iskustva, jer sam i ja nekada mnogo ganjao te sklekove. Posjetio sam staru katedralu koja je najznačajniji objekat grada, a nosi malo čudno ime Katedrala naše dame od Tortoze. Dijelom katedrala, a dijelom tvrđava, katedralu su sagradili krstaši u 12. vijeku, iako kapela posvećena Djevici Mariji postoji ovdje još od 4. vijeka. Katedrala se nalazila van gradskih zidina, pa je zato morala imati svoju sopstvenu odbranu.

Za danas je dosta, pa idem nazad u sobu. Malo sam se odmorio i istuširao. Pred veče sam otišao brodom do ostrva Arwad, 3 km od Tartusa. To je svijet za sebe. Za vrijeme Feničana Arwad je bio prilično moćna pomorska država koja je imala i svoje kolonije na kopnu.

Tokom krstaških ratova je imao veliki strateški značaj i 1302. godine je bio poslednje franačko uporište koje su osvojili muslimani. Ovo mjesto bi moglo biti pravi raj samo da nije toliko prljavo i upropašteno. Gradić se sastoji od pravog lavirinta uskih uličica sa starim kućama na čijim zidovima su ispisani razni grafiti, a ulice su pune smeća i užasno prljave. Ostrvo je vrlo gusto naseljeno, a njegovi stanovnici svakodnevno koriste morski taksi da bi išli na posao u Tartus i nazad. Dobar dio stanovnika je zaposlen i u dva mala brodogradilišta na ostrvu. Od zidina starog utvrđenja danas nije ostalo skoro ništa. Samo mali dio krstaškog zida je vidljiv. Najljepša stvar koja se može raditi na Arwadu je gledanje zalaska sunca. Prizor je fantastičan. Pri povratku na Tartus, na brodu mi se nakačio neki klinac od nekih 17 godina i pratio me cijelo veče po gradu. Žao mi da ga otjeram od sebe, jer je vrlo dobar i ljubazan prema meni. Ništa ne razumijemo jedan drugoga.

To ga nije spriječilo da me časti sladoledom, a zatim smo sjeli u jedan cafe pored glavne ceste i popili čaj, pa zatim kafu i pušili nargile. Nargile su porijeklom iz Indije i Perzije, ali su kod Arapa dio svakodnevnog života i kulture. Radi se o instrumentu za pušenje mirisnog duvana koji se lokalno zove Šiša, a prije inhalacije dim prolazi kroz staklenu posudu s vodom. Sjedimo, pušimo, ćutimo i posmatramo svijet oko nas. Nargile su mi dosadne, iako je ovdje to jedan od najznačajnijih načina uživanja. Što se mene tiče, eto samo da se i to proba. Krenuo sam prema hotelu. Momak ne odustaje i dalje ide sa mnom. Čak me ispred hotela pitao da ide sa mnom u sobu, ali sam mu objasnio, gestikulacijom rukama, da sam umoran i da idem spavati. E bože, šta me sve neće snaći ovdje! Takvo iskustvo mi nije potrebno jer me muški pol još uvijek ne zanima na taj način. Ja nisam vidio žensku nogu 10 dana, a on možda nije nikad, ali još nisam došao u tu fazu.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>