04.07.2009 (dan 15)

Bethany, Karak

Ustao sam oko 8.30 i popio kafu ispred hotela. Danas ću pokušati stići do Betanije na rijeci Jordan, mjestu krštenja Isusa. Arapi ovo mjesto zovu Al Maghtas. Na ovom mjestu su postavljeni temelji hrišćanske vjere. Ovdje su se sreli prvih pet apostola, a Isus je došao ovdje sa svog puta iz Galileje i Umm Qaisa i proveo ovdje tri dana nakon čega je proveo 40 dana u obližnjoj divljini.

Mnogi vjeruju i da je ovo mjesto gdje se prorok Ilija vinuo sa vihorom u raj. Iako je Betanija prilično blizu, nema prevoza do tamo. Jedino rješenje je opet unajmiti taksi, ali to je skupo. Druga opcija je odlazak u Aman, pa iz Amana do sela Šuna Al Džanubija, a odatle je par km do Betanije. Odlučujem se za poslednju varijantu. Minibusom sam stigao na bus stanicu u Amanu i nakon manje od jednog minuta ušao sam u drugi koji ide prema tom selu. Savršen raspored buseva i velika sreća. Tu je neki stari Arapin sa kofijom kojeg sam čuo da spominje to selo, pa ću njega pratiti. Kad on izađe, izlazim i ja. Došli smo u selo Shuneh Al-Janubiyya. Tu sam uzeo taksi za 3 JD do Betanije, uključen i povratak i sat vremena čekanja. Ulaznica za Betaniju je 7 JD. Do samog lokaliteta se ide besplatnim busom, što zbog mina iz prošlih sukoba, a i zbog blizine Izraela. Cijela rijeka Jordan je vojna zona i civilima je pristup zabranjen. Rijeka Jordan se može dodirnuti samo na ovom mjestu i to na dužini od desetak metara. Sad vidim da je taksi jedina mogućnost dolaska ovdje jer idemo nekim seoskim putevima gdje nema skoro nikakvog saobraćaja. Putem prolazimo pored brda proroka Ilije – Tell Elijah. Odmah iza je i pećina Jovana Krstitelja i jedno od najstarijih molitvenih mjesta iz 3. vijeka, kada je ta vjera još uvijek bila ilegalna.

U ranim godinama hrišćanstva, Jovan je bio mnogo popularniji od Isusa, tako da je i ovo mjesto bilo važnije. Na ovom području sve hrišćanske religije su predstavljene sa svojim crkvama. Tu su jermenska, grčka, ruska crkva… Ruska je već završena, i nju sam posjetio. Bus pravi kratku pauzu kod brda Tell Elias, gdje se, po vjerovanju, prorok Ilija vinuo u raj nakon svoje smrti, i nastavlja do poslednjeg parkirališta odmah do ruske crkve. Tu je i mali bazenčić sa čistom vodom iz rijeke za krštenja. Inače, rijeka Jordan je vrlo zagađena. Kroz gusto rastinje biljke tamirsk idemo do tačnog mjesta gdje je Jovan Krstitelj krstio Isusa Hrista. Rijeka Jordan je tokom zadnjih 2000 godina promijenila svoj tok, tako da to mjesto više nije na rijeci, nego par desetina metara dalje. To je sad jedna rupa sa prljavom vodom, a prema njoj vode stepenice od crkve koja se tu nalazila u to vrijeme.

Ljudi bi se tu krstili i odmah bi stepenicama od rijeke išli u crkvu. Na mjestu gdje je bila crkva je zapravo izgrađeno nekoliko crkvi, svaka sljedeća na temeljima prethodne. Danas su vidljivi samo temelji i moguće je razlikovati temelje pojedinih crkvi. Rijeka Jordan je vrlo mala, prljavo žute boje, širina joj nije veća od 10 metara, a sa druge strane je Palestina i Izrael. Pitam vodiča šta bi se desilo ako bi ja preplivao na drugu stranu, na šta mi odgovara da bi me Izraelci odmah upucali.



Kaže da nas i sada posmatraju, iako ih ne vidimo. Tu je i neki jordanski vojnik na straži. Sa mnom su i neki Kopti iz Egipta, jedna porodica sa djetetom. Koliko vidim, strašno su religiozni i ritualno su se svi umili vodom sa rijeke Jordan. Ja sam samo oprao ruke, valjda će Bogu i to biti dovoljno. Taksijem se vratio do sela, a zatim minibusom do Amana. Koliko puta ću samo doći u ovaj odvratni Aman! Sjeo sam na trotoar na ulici, pojeo neki burek i popio sok. Uzeo sam servis taksi sa još par nekih ljudi i otišao do Wahadat bus stanice. Ako danas stignem još i u Karak, to će biti savršeno. Autobus za Karak je već na stanici i čeka se samo da se napuni. Karta je oko 2.5 JD. Do Karaka ima par sati vožnje, tako da sam stigao kada je sunce već bilo pri zalasku. Karak je vrlo mali gradić na jednom brdu.

Tu je i poznata tvrđava, a to je i razlog moje posjete ovom mjestu. Busevi staju u podnožju brda i grada, pa idem pješke prema gradu. Gradić je vrlo simpatičan, a ljudi ljubazni. Turista nema, ja sam jedini stranac, tako da svi bulje u mene kao da sam Marsovac. Ipak, pozdravljam se sa svima ljubazno i sa osmijehom na licu. Već je noć, a ovdje je i pomalo hladno. Prije nego što se smjestim u hotel, kao što uvijek i radim, sjedam u jedan restoran da nešto popijem i razmislim šta dalje. Restoran se zove „King’s restaurant“ i naručujem kafu. Čovjek za susjednim stolom me časti jednim kolačem. Osjećam se dužnim da mu uzvratim, pa pitam konobora da li bi bilo u redu da ga častim nekim pićem, jer ne znam kakvi su ovdje običaji po tom pitanju. Dobro da sam pitao, jer konobar kaže da to nikako ne radim, jer je to vlasnik restorana i on tako želi dobrodošlicu gostima, a ujedno je i vlasnik obližnjeg hotela „Towers Castle“ u kojem sam baš mislio da uzmem sobu. Smjestio sam se u hotel, a zatim se vratio u restoran i večerao lokalno arapsko jelo makluba i tabuleh salatu. U hotelu su me ponudili čajem i tu smo malo proćaskali. Ljudi su zapravo Egipćani. Vratio sam se u sobu i gledao TV. Imam nekoliko stotina TV kanala na raspolaganju, ali uglavnom su to sve neke arapske gluposti, tako da sam vrlo brzo odustao od televizije i zaspao.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>