18.04.2010 (dan 4)
Maasai Mara
Jutro u Maasai Mara kampu. Izgleda da će biti predivan i sunčan dan. Idemo na kafu i doručak. Kuhar se zove Fred. Dobar doručak – bijeli pasulj i mala kobasica. Čujemo da je proradio vulkan na Islandu i da nad Evropom lebdi veliki oblak prašine. Svi letovi nad Evropom su otkazani. Ko zna šta se dešava u Evropi. Pomalo nas brine to kako ćemo se vratiti kući ako se vulkan ne smiri. Kupili smo 2 litre vode za 200 Ksh. Naravno, ovdje je sve mnogo skuplje. Polazak u 8.00 na safari, skoro cijeli dan. U džipu ista ekipa kao i juče: ja, Željko i one dvije Švabice.
Prvo nailazimo na krdo gnua. Gnu spada u vrstu antilopa, a najveći neprijatelji su mu lavovi, gepardi, hijene i krokodili. Ovim posljednjim su omiljena hrana. Kada se brani, može da nanese veće povrede čak i lavovima. Glavna odbrambena taktika je kretanje u krdu. Mladunčad se nalazi u centru krda. Taktika predatora se sastoji u tome da se mladunče ili bolesna životinja odvoji od krda, i ako se to desi, onda joj nema spasa. Gnu živi na području južne i istočne Afrike i postoje dvije vrste: crni i plavi gnu. Ovi pred nama pripadaju vrsti plavih, iako ne znam šta je plavo u vezi njih. Drugi naziv im je bjelobradi gnu, naziv koji već ima smisla. Crni gnu ima bijeli rep i drugačije rogove i uglavnom živi na krajnjem jugu Afrike. Plavi gnu većinu godine provodi u Serengetiju, a onda migrira u Maasai Maru. Crni gnu se ne seli.
Malo dalje nailazimo opet na krdo zebri. Zebre su nam već dosadile. Na jednom mjestu su tri mala lavića. Leže u travi i igraju se. Par metara od njih njihova majka – lavica spava. Ipak na svaki šum, diže glavu, pazi na njih.
Nastavljamo dalje vožnju džipom po prašnjavom putu. Nakon kraćeg vremena smo stali – par desetina metara dalje su dvije čite tj. geparda. Njih nije baš tako lako spaziti tako da je ovo sreća. Vozači međusobno komuniciraju preko radija i obavještavaju jedan drugoga koja životinja se gdje trenutno nalazi. Naš vozač kaže da su u ovom području bila četiri mladunca geparda, ali su dva pojele hijene. Ostala su ova dva brata koja upravo posmatramo. Leže u travi i osmatraju krdo antilopa u daljini. Ovo je njihova teritorija. Pitamo se da li će krenuti u lov. Ipak ne, gepardi ne love svaki dan, jer se meso sporo vari, tako da u lov idu svaki drugi ili čak treći dan.
Kako je priroda uspostavila ravnotežu, čak i u vezi broja njihovih obroka. To je najbrža kopnena životinja koja može dostići brzinu od 120 km/h na dužinama do 450 m, ali ne može dugo trčati.
Odrasla čita može biti teška 36 – 65 kg. Za razliku od ostalih velikih mačaka, čite ne mogu da riču. U divljini mogu da žive do 12 godina. Zanimljivo je da može da postigne ubrzanje 0 – 103 km/h za samo 3 sekunde. Nakon pola sata posmatranja i uzaludnog čekanja da čite krenu u lov, idemo dalje i nailazimo na gazele. Usput smo prošli i pored vrlo čudnog drveta koji ima plodove u obliku kobasica pa ga i zovu tako – „drvo kobasica“ (sausage tree). Pravo ime mu je kigelija. Vjeruje se da je plod kigelije lijek za veliki broj bolesti kao što su reumatizam, sifilis, ujed zmije itd. Afrička medicina podrazumijeva da je i dobar lijek protiv uticaja zlih duhova.
Od njega se pravi i alkoholno piće slično pivu. Vozač preko radija dobija dojavu da se na određenom mjestu nalaze lavovi i idemo tamo da ih vidimo. U gustoj travi leži nekoliko lavica. Nisu baš dobri motivi za slikanje zbog visoke trave.
Pri polasku nam se vozilo zaglavilo u blatu pa smo morali malo da poguramo. Zapravo, gurali smo ja i neki stranac, a Željko me zajebavao i davao verbalnu podršku. Dalje nailazimo na krdo bufala. Na jednom drvetu su ostaci neke antilope, dio plijena nekog grabljivca koji ju je odnio na drvo da je na miru pojede. Vozimo se džipom prašnjavim putem kroz nacionalni park. Priroda je nevjerovatno lijepa. Travnata ravnica sa malim brdima u daljini. Nakon nekog vremena smo stigli do nekog hotela i restorana koji se zove Keekorok, nedaleko od malog aerodroma.
Na aerodrom upravo slijeće jedan manji avion sa turistima. Tu smo se zadržali nekih pola sata. Mjesto je super, iako su cijene paprene. Tu je i mali bazen sa nilskim konjima.
Krenuli smo dalje. Veliki je broj i različitih ptica vrlo živahnih boja. Pokušavamo da ih uslikamo u letu, što nam i polazi za rukom par puta. Odmah pored puta je veća grupa žirafa. Vožnja po savani je vrlo prijatna. Dan je predivan, sunčan, ali ipak nije prevruće. Stigli smo do rijeke Mara. Rijeke u Maasai Mari su sezonske, što znači da postoje za vrijeme kišnog perioda, a kasnije na ljeto, u toku sušne sezone presuše.
Tu je neka grupa vojnika. Blizu smo i granice Tanzanije. Jedan vojnik naoružan sa M16 ide s nama do rijeke da vidimo krokodile i nilske konje. On nam je i vodič i zaštita u slučaju potrebe.
Mara je mutna rijeka prljavo žute boje kao i sve afričke rijeke. Vojnik nas upozorava da ne prilazimo blizu vode zbog krokodila.
U vodi su nilski konji i egipatske patke, a nekoliko krokodila lagano pliva na površini. Vozač nam je rekao da bi trebali dati nešto para onom vojniku što nas je vodio, ali mi smo se malo pravili mutavi. Mogu i Švabice malo da se isprse u vezi toga. Nakon toga idemo dalje. Svakih par stotina metara se redaju različite vrste životinja – slonovi, žirafe, bufala, antilope, nojevi…
Ne znam da li ih stvarno sada ovdje ima toliko mnogo ili imamo sreće, ali je dobro u svakom slučaju. Dolazimo do dijela nacionalnog parka po imenu Mara triangle, koji se računa kao neki posebni dio Maasai Mara parka, a vodi ga jedna neprofitabilna organizacija.
Mara trougao je na istoku ograničen rijekom Mara, na zapadu vulkanskim planinama Oloololo, a na jugu je Serengeti i Tanzanija. Odmah kada se pređe most preko rijeke Mare je rendžerska ispostava i ljubazno nam žele sretan put i podižu rampu da uđemo u Mara trougao.
Par kilometara dalje je granični kamen koji razdvaja Maru i Serengeti, tačnije Keniju i Tanzaniju. Zaustavljamo se kod jednog usamljenog drveta usred ravne savane da bi ručali. Sada je oko 14.00 časova. Za ručak je piletina, ananas i naravno – banane. Jedemo i posmatramo beskrajne ravnice Serengetija ispred nas.
Vodič nam kaže da smo mi zapravo baš sad u Serengetiju. Nije mi baš najjasnije, jer bi onda trebalo da smo u Tanzaniji. Ili je računao da smo zvanično ušli neki metar unutra? U svakom slučaju svejedno, jer tu se u suštini radi o jednoj te istoj stvari. Naime, Maasai Mara jeste Serengeti, samo što je to manji dio koji je u Keniji. Pejzaž oduzima dah. Prelijepo. Kakva priroda! Nakon ručka polazimo nazad istim putem. Nailazimo na veliki čopor majmuna – babuna na putu. Jedan od njih je izgleda poludio pa vrišti i napada ostale. Ko će znati šta im to znači. Jedna ženka pretražuje dlaku svoga mužjaka i tamani vaške, dok im se beba vrti oko njih.
Odmah pored gomile babuna je i jedna Grantova gazela, a malo dalje par ptica sekretara sa prepoznatljivim strčećim perjem na glavi.
Oko 17.30 dolazimo nazad u kamp nakon cijelodnevne vožnje. Umorni smo ali je iskustvo nezaboravno. Pijem kafu u kolibi za ručanje i pokušavam pričati na svom lošem njemačkom sa starom Švabicom o Tiringiji, situaciji na Islandu i avionskim letovima. Nekako se sporazumijevamo. Moraću raditi malo na svom njemačkom. Vrlo smo zadovoljni fotografijama koje smo danas napravili. Za večeru smo imali rižu, grašak i meso. Nije loše. Hrana je sasvim ok. Susann nam pokazala slike iz šume Kakamega i nacrtala mi kako da se stigne do tamo. Naš vozač kaže da tamo i nema nešto da se vidi. Jasno i po njenim slikama. Sad mi se baš i ne ide tamo iako smo to planirali.
Vjerovatno ćemo odustati od Kakamege. Struju u kampu dobijamo od generatora i imamo je od 18.30 do 22 sata, tako da imamo čak i toplu vodu pa smo se konačno istuširali. Na spavanje smo otišli oko 21.30. Nema šta drugo da se radi, a i sutra ustajemo rano u 6.00.