20.04.2010 (dan 6)

Nakuru, Kisumu

Ustali smo ujutro oko 7 i otišli na doručak i kafu u restoranu hotela. I dalje je vrlo vlažno i oblačno. Nakon doručka idemo prema nacionalnom parku Nakuru. To je soda jezero na kojem se nalazi hiljade ružičastih flamingosa koji prekrivaju veliku površinu jezera.

Takođe, Nakuru je jedno od rijetkih mjesta gdje se može vidjeti bijeli nosorog. Oko jezera je gusta šuma kolobusa, bagrema i euforbie.

Odmah po ulasku u park, dok se vozimo džipom, nailazimo na grupu babuna. Pojavljuje se i sunce. Konačno sunčan dan i u ovom području gdje je zadnja tri dana padala kiša. Na obali jezera grupa marabua – velike ptice iz familije roda. Zovu je još i „ptica pogrebnik“ zbog svog izgleda. Može da naraste čak i do 1.5 m u visinu, a raspon krila im je preko 3.5 metra. Najčešće se hrani leševima, a tome je prilagođen i njen izgled.

Naime, glava i vrat su bez perja tako da je manje prljanje krvlju kada se glava zavuče u neki veći leš. Pored toga, marabu jede još ribu, insekte i žabe, pa čak i flamingose. Prilazni putevi prema jezeru su u lošem stanju, tj. pretvoreni su u blato, pa se često vraćamo i konačno dolazimo do samog jezera. Tu je čopor od nekih dvadesetak hijena.

Kako su smiješne dok trče, kao neki bogalji sa onim svojim kraćim zadnjim nogama. Zanimljiva stvar u vezi hijena je da imaju strašno jake vilice u odnosu na svoju veličinu i fantastičan probavni sistem i želučanu kiselinu tako da mogu da svare cijeli svoj plijen uključujući i zube, kosti i rogove. One su i lovci, ali i lešinari. Iako im lov baš i ne ide najbolje. Ako žrtva može normalno da trči, zbogom hrano! Love isključivo u grupi tako što opkole svoju žrtvu. Vrlo su otporne na bakterije, pa i leš od nekoliko dana dođe kao dobra poslastica. Na jezeru je ogroman broj flamingosa.

U daljini izgledaju kao ogromna ljubičasta fleka na jezeru. Hrane se algama iz jezera. Vozač kaže da ovdje imamo dvije vrste flamingosa, veće i manje tj. sa kraćim nogama. Tu smo prisustvovali nevjerovatnoj sceni. Jedna hijena je ušla u jezero i uhvatila flamingosa i drži ga u zubima.

Vozač je u daljini spazio dva nosoroga, majku i bebu. Kako ovi crnci uvijek bolje vide od nas. E ovo je beba, ali od jedne tone. Prilazimo im vozilom na par metara. Nosorozi sa bebom znaju biti vrlo opasni. Nakon kraćeg druženja sa njima idemo na osmatračnicu iznad jezera, na jednom brdu tj. stijeni, odakle se vidi cijeli nacionalni park i jezero, a zove se Litica babuna. Tu smo se malo odmorili i uživali u prelijepom pogledu na jezero. Sa našim vodičem sam razmijenio mišljenje o odlasku u Ugandu i raspitao se o bezbjedonosnoj situaciji na sjeveru zemlje.

Složili smo se da sjeverno od Murchison falls-a ne treba ići zbog gerilaca. Silazimo sa brda i vozimo se kroz šumu i nailazimo na cijelu porodicu bijelih nosoroga. Bijeli nosorog je prava rijetkost i može se vidjeti samo ovdje i nigdje drugdje.

Sledeće što vidimo je jedno krdo Grant gazela, a odmah iza njih i veće krdo zebri.



Stigli smo u gesthaus oko 12. Za ručak imamo riblje filete, supu i krompir. Primjetio sam da Wilson ima na grudima neke velike ožiljke. Pitam ga odakle mu ožiljci na šta mi on odgovara da mu je te ožiljke napravio doktor kad se rodio kao zaštitu od budućih bolesti. Ožiljci su ogromni i široki bar 1 cm, kao da su napravljeni ogromnom kandžom. Eto, ko ne iskrvari ili ne umre od infekcije prilikom pravljenja tih ožiljaka, neće nikad biti bolestan. Naš aranžman se ovim završava. Zadnja četiri dana su bila fantastična i sad vidimo da se novac koji smo dali za ovo isplatio.

Danas još planiramo da stignemo u grad Kisumu i lagano se krećemo prema zapadu, ka Ugandi. Idemo na bus stanicu i tamo ćemo se ukrcati u matatu koji ide za Kisumu. Dali smo našem vozaču napojnicu od 400 Ksh, ali njemu je to bilo malo. Švabice mu nisu dale ništa, nego su pobjegle. Ovdje je svima sve malo, a šta je s nama? Pa treba biti ovdje još mjesec dana, ali to njih ne zanima. Da li treba da nakon 20 dana nemam šta jesti? Malo mi je i žao, bio je dobar ovaj naš tuberan.

Sjedimo u matatuu i čekamo da se napuni pa da krenemo. Na sve strane se čuje afrička muzika. Svaka pjesma je super. Kad dođem kući skidam ovo s Interneta. Kupio sam novine da malo čitam dok čekam da ovaj krene. Sad je oko 13.00 sati i čekamo već skoro sat vremena. Konačno krećemo i nakon 3 i po sata ludačke vožnje u kojoj smo jedva izbjegli sudar nekoliko puta, stigli smo u Kisumu, tačnije na matatu stajalište. Odmah smo krenuli ka centru grada da nađemo neki jeftin hotel. Prolazimo pored neke pijace i mnogo je ljudi na ulici. Nailazimo na nekoliko gesthausa i idemo prvo da vidimo kakav je New Razbi gesthaus. Soba je ok, za 700 Ksh, a posebno, bezbjednost je na visokom nivou.

Rešetke su na prozorima, stražar na ulazu i metalna vrata koja se zaključavaju svaki put kad neko uđe ili izađe. Jeste da malo liči na zatvor, ali nam bolje i ne treba. Grad je mnogo ljepši od Nakuru. Nakon što smo se smjestili, naveče smo otišli u jedan odličan bar i restoran koji se nalazi na svega par metara od našeg gesthausa, u istoj ulici. Mjesto se zove Green garden i definitivno je najbolja stvar u gradu.

Sjedili smo za šankom gdje smo smazali po dva hladna Tuskera i pojeli pizzu. Javila mi se velika želja da se razbijemo pivom, ali Željko neće da sarađuje u ostvarenju tako sjajne ideje. Ovo je odlično mjesto sa super atmosferom i kubanskom muzikom u pozadini. Ima čak i stražar na ulazu. Jedino što malo kvari idilu je popriličan broj dosadnih Engleza. Oni su izgleda neizbježni. Da odem u pustinju Gobi i da se izgubim i da lutam danima po suncu, mislim da bi se na kraju sudario sa nekim Englezom. Kakva dobra crnkinja radi u baru! Otišli smo u sobu oko 22, sredili slike i spavanje. Imamo mreže za komarce. To je ovdje važno, jer je područje rizično u vezi malarije.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>