26.04.2010 (dan 12)

Kigali

Ruanda, zemlja sa vrlo nesrećnom istorijom je poznata i kao „Zemlja hiljadu brda“. Ima preko 10,5 miliona stanovnika i površinu od 26.338 km2. Iako je blizu ekvatora, Ruanda ima relativno svježu klimu zahvaljujući svojoj nadmorskoj visini. Kolonijalna era počinje 1884. godine, kada je na Berlinskoj konferenciji područje koje je tada nosilo naziv Ruanda – Urundi dodijeljeno Njemačkoj na upravljanje. Zajedno sa Tanganjikom činilo je Njemačku Istočnu Afriku. Tokom Prvog svjetskog rata, 1916. godine, nakon predaje njemačkog garnizona, područje pada pod vlast Belgijanaca. Stanovništvo čine većinski Hutu – 80%, i manjinski Tutsi – 15%. Belgijanci su preferirali manjinske Tutsije i omogućili su njihovu dominaciju. Kralj je bio Tutsi, a Hutu su bili u podređenom položaju bez obzira na svoj broj. 1960. godine Belgijanci su se složili da se održe demokratski izbori na kojim su pobijedile Hutu partije. Tu se sad stvorio problem, jer su Tutsi kroz monarhiju održavali svoju dominaciju, a Hutu su zahtevali uspostavu republike. Pokušaj da se stvori nezavisna Ruanda – Urundi država u kojoj će vlast dijeliti obe grupe, nije uspio, te su Belgijanci podijelili državu na dvije – Ruandu i Burundi. Godine 1961. su Hutu skinuli Tutsi monarhiju i proglasili republiku.

Time je došao kraj dominaciji Tutsija. U susjednom Burundiju je, nasuprot tome, uspostavljena monarhija. Godine koje su slijedile su obilježene nizom krvavih sukoba i upada jednih i drugih u susjedne zemlje koje su rezultirale hiljadama mrtvih. Prvi veći sukobi su počeli 1959. nakon smrti Tutsi kralja i svoj vrhunac su dostigli genocidom 1994. godine. Za samo tri mjeseca je brutalno pobijeno oko 800.000 ljudi, uglavnom pripadnika plemena Tutsi. Istovremeno, u susjednom Burundiju su Tutsi vratili Hutu plemenu, pa je pobijeno oko 300.000 Hutua. Dobri su, nema šta. Većina ljudi je pobijena hladnim oružjem, mačetama, sjekirama i drvenim maljevima. Međunarodna zajednica nije uspjela da spriječi genocid, iako su u zemlji bile snage UN. Kada su snage UN-a pojačane, sve je već bilo gotovo, a vlast je čvrsto držao Ruandski patriotski front – RPF. Danas je stanje u Ruandi više nego stabilno i mirno. Uz pomoć svijeta, zemlja se ubrzano obnavlja, a u vlasti učestvuju sve zajednice. Kako meni stvari izgledaju, danas je Ruanda mnogo ljepše mjesto nego sve susjedne zemlje. Ako ništa drugo, najčistija je zemlja Afrike, a za to je dobila i međunarodnu nagradu i priznanje. Smeća na ulicama nema, plastične kese su zabranjene, a parkovi i travnjaci po gradovima se uređuju redovno. Ovdje se uglavnom govori francuski jezik, engleski ne zna skoro niko. Glavni grad, Kigali, ima oko 600.000 stanovnika. Tokom genocida je bio teško pogođen, ali se danas ne vidi ništa u vezi toga kao ni posljedice rata.

Na površini sve izgleda kao da se ništa nije desilo. Kako je u dušama ljudi, duboko unutra, to ne znam. U restoranu našeg hotela smo doručkovali omlet i popili kafu. Na recepciji sam ostavio poruku za Espi, ako eventualno dođe. Razmijenili smo 100 eura za 75.000 Rwf. Krenuli smo u obilazak grada. Nedaleko od našeg hotela je mali uređeni park sa fontanom u sredini – Place de l’Unite Nationale. Grad je nevjerovatno čist. Nema smeća na ulicama na koje smo navikli u ostalim afričkim gradovima. U samom gradu nema mnogo toga da se vidi. Nema naročito zanimljivih građevina, a kako izgleda, nema tu mnogo toga ni da se radi. Jedino da posjetimo muzej genocida i to bi bilo to. Dok gledam ljude na ulici, pitam se ko je od njih okrvavio ruke prije 16 godina. Mnogo su ljudi pobili pa je i velika vjerovatnoća sresti nekoga ko je učestvovao u tome. Ne vjerujem da su svi pobjegli u Kongo. Ovdje se nećemo dugo zadržavati, tako da je potrebno da odmah izvadimo vizu za Burundi. Viza se ne može dobiti na granici, a treba uzeti u obzir i čekanje da naprave vizu. Zato je najbolje krenuti odmah, tako da je sutra imamo u džepu.

Najjednostavniji, a ujedno i najjeftiniji način prevoza je motorom – taksijem, pa smo i uzeli po jedan do ambasade Burundija za 600 Rwf, što je oko 1 euro. Ambasada se nalazi u elitnom dijelu grada gdje su i sve vladine zgrade i ministarstva, predsjednik, kao i ostale ambasade. Viza se dobija za jedan dan i košta 40 $. Potrebno je popuniti formular i napisati neko pismo tj. zahtjev za vizu. Glupe formalnosti. Viza će biti gotova sutra oko 10 sati. Vratili smo se taxi-motorima nazad do centra. Željko je počeo ozbiljno da gunđa i da se buni pitajući se šta mi zapravo uopšte radimo ovdje. Njemu se ideja boravka u Ruandi i Burundiju baš i ne dopada. Nema mora i palmi i odmah to nije u redu. Ne postoje dva čovjeka da isto razmišljaju i gledaju na svijet tako da je to normalno. Ni ja nemam nikakva očekivanja od ovoga, ali želim da ovo uradimo do kraja po planu.



Zatim smo još malo šetali po gradu u potrazi za nekim barom gdje bi mogli popiti pivo. Baš i nema mnogo takvih mjesta u Kigaliju. Konačno smo našli jedan po imenu Bel air bar. To je teška rupa na krovu jedne oronule zgrade do kojeg se dolazi uskim stepenicama. Tu je zapravo i restoran. Sa krova se vidi dobar dio grada. Probali smo lokalna piva Mutzig i Primus, cijena oko 1 $. Nisu loša. Željko predložio da ovdje ručamo, što se ispostavilo kao super ideja. Hrana je odlična, plati se 1.200 Rwf i zatim po principu švedskog stola natovariš sebi u tanjir svega koliko hoćeš. Konačno smo se najeli, ne sjećam se da smo u Africi ovako dobro jeli kao sada. Zatim idemo da posjetimo muzej genocida, tj. memorijalni centar Kigali.

Nalazi se na oko 3 km od centra grada i najlakše je opet uzeti taxi-motor za oko 1.000 Rwf. Prizemlje je posvećeno genocidu u Ruandi i tu se može vidjeti mnogo stravičnih fotografija masakra, filmova, kao i slike žrtava. Posebno je zanimljiva kolekcija oružja kojim su izvršeni brojni zločini, a to su mačete, sjekire, motike, krampovi, drveni maljevi i slične stvari. Tu je i kolekcija ljudskih lobanja i gomila kostiju. Na gornjem spratu su sobe posvećene drugim genocidima u svijetu. Tako imamo posebne sobe za Jermeniju, Njemačku, Kambodžu, Bosnu i druge. Naravno, idemo da vidimo sobu sa Bosnom. Prvo što vidim pri ulasku u sobu su dva crnca koja gledaju fotografiju Radovana Karadžića i nešto komentarišu. Vrlo sam razočaran, jer podaci koji su navedeni predstavljaju podatke iz vremena muslimanske ratne propagande, tako da je naveden broj od 200.000 ubijenih muslimana, 40.000 silovanih…- gluposti!

Na izlazu se može dati i dobrovoljni novčani prilog za održavanje muzeja, ali nakon ove gluposti sa Bosnom od mene mogu dobiti samo šipak. U vrtu ispred muzeja je grobnica sa ostacima oko 250.000 žrtava genocida. Nakon toga smo otišli do supermarketa i kupili neke sitnice uključujući i šampon za kosu koji nismo mogli naći proteklih dana. Vratili smo se u sobu i sjeli ispred da popijemo pivo koje smo kupili u supermarketu. Oko 17.00 su se pojavili Esperance i Isaac. Kakvo iznenađenje, stvarno su došli! Ne mogu da vjerujem, Espi je došla u grad još oko 13.00 i čekala nas ispred pošte sat vremena, jer sam joj rekao da ćemo tu biti. Mislim, tu smo i bili, ali smo otišli do Bel air bara. Kakva cura! Otišli na kafu u coffee shop supermarketa Nakumatt. Sjedili smo na terasi. Mjesto je odlično da se popije kafa. Šteta što Espi nema mnogo vremena, jer se mora vratiti kući za sat, kada ima poslednji matatu. Otpratili smo je do stanice i usput joj kupili sok i neki keks, a platili smo joj i bus kartu. Zaslužila je mnogo više, ali eto da joj bar malo simbolično pomognemo. Čak se sama ponudila i da nas isprati sutra jer napuštamo Kigali. Kakvi ljudi! Mi još uvijek ne možemo da vjerujemo da postoje takvi ljudi koji toliko dobrote imaju u sebi i stalno se pitamo da nisu nekakve skrivene namjere u pitanju.

Pozdravili smo se s njom i nažalost, više je nikad nećemo vidjeti. Naveče smo još malo izašli u šetnju po gradu i otišli smo na Internet. Grad je prilično bezbjedan, čak i noću. To nije slučaj ni sa jednim drugim gradom u susjednim državama, tako da je Ruanda po tom pitanju prijatno iznenađenje. Vidljivo je da postoji red i zakon, jer čak i motoristi moraju imati zaštitne kacige, a policija radi svoj posao. U drugim zemljama ne postoje ni saobraćajni znakovi, policija učestvuje u kriminalu sasvim normalno, dok se saobraćajni propisi uopšte ne poštuju. Ruanda je čudo. Kada se samo sjetim sa koliko negativnih predrasuda smo došli ovdje. Mislili smo da ovdje leševi ljudi leže po ulicama, a ispostavilo se da je ovo najsređenija država regiona. Naveče ovdje nema ništa da se radi, pa smo se vratili u sobu i malo gledali TV i nakon toga smo otišli na spavanje.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>