27.04.2010 (dan 13)
Kigali, Butare
Za doručak opet imamo omlet i kafu. Uzeli smo taxi – motor do ambasade Burundija. Ambasada još nije ni otvorena. Došli smo ranije jer Željkov sat nije pokazivao tačno vrijeme. Šetali smo ulicom nekih pola sata. Sreli smo nekog momka iz Konga koji nam je pokušao prodati neke statue i suvenire. Stvarno su dobre, nisu kao one iz prodavnica. Ipak nam ne pada na pamet da kupujemo, jer je to nezgodno nositi, a i ne znam šta će nam.
Kigali, elitni dio grada
Malo sam popričao s njim u vezi situacije u Kongu, a usput i naučio par novih riječi na jeziku swahili: „Mambo? – kako si?, poa – dobro, apana – ne“. U blizini je i neki KBC noćni klub sa striptizetama, ali kasno to saznajemo. To je vjerovatno klub za ove sa ruandskog Dedinja. Već zamišljam razne bludne ambasadore kako ubacuju novčanice u grudnjake mladih crnkinja striptizeta. U ambasadi Burundija smo. Čekamo pasoše i vize. Djevojka koja radi u ambasadi kaže da smo poranili. Kaže da je u Burundiju došlo do vrlo teške saobraćajne nesreće u kojoj je autobus pun putnika sletio u duboku provaliju. Mnogo je mrtvih. Nije ni čudo kako samo voze. Ona kao da pokušava da nas uplaši, jer sutra i mi idemo istim putem. Pitam je kakva je bezbjedonosna situacija u zemlji, na šta me ona pita da li se plašim da idem u Burundi. Šta se sve prošlo u jebenoj Bosni, pa nije ni taj Burundi toliko strašan! Interesantno da i ona sama kaže, iako je službenica ambasade, da policija u Burundiju uopšte ne radi svoj posao. Izgleda da će tamo stvarno biti zanimljivo. To je pravi izazov – otići u Burundi i vratiti se živ. U zemlji još traje rat, a vlada nema kontrolu nad dobrim dijelom zemlje. Zašto onda idemo tamo? Pa da vidimo koliko imamo ili nemamo sreće! Nakon što smo dobili vize, uzimamo opet taxi-motor i idemo do bus stanice gdje smo kupili karte do mjesta Butare, na jugu zemlje.
Butare
Cijena karte je 2.200 Rwf. Dobra stvar u Ruandi je posjeta gorilama u Parc national des Volcanos, jedna od rijetkih prilika u svijetu, ali cijena od 500 $ za sat vremena sa gorilama je prevelika. Dobra stvar za onog ko ima 500 $. Mi nemamo, pa nam ne preostaje ništa drugo nego da idemo dalje. Platili smo sobu i nazvali Espi da se pozdravimo. U 11.30 smo u malom busu za Butare. Nakon 2,5 sata prijatne vožnje i uživanja u prelijepom brdovitom pejzažu, stigli smo u Butare.
To je mali gradić na jugu, nedaleko od granice sa Burundijem. Butare je glavni univerzitetski centar zemlje i pun je studenata. Počela je da pada kiša, i to onaj teški pljusak, ali je nakon pola sata počela da staje. Sjeli smo u hotel Ibis u glavnoj gradskoj ulici Rue de Kigali da popijemo kafu i sačekamo da kiša stane u potpunosti. U gradu ima svega par hotela. Ovaj Ibis je najbolji, ali i najskuplji, pa se zato smještamo u Hotel des Beaux-Arts, soba 7000 Rwf.
Butare
Soba jeftina a dobra, čista i prostrana – dobar posao. Internet veza je u prekidu od nedelje u cijelom gradu. I ovo je univerzitetski centar! Nakon što smo se smjestili, otišli smo u neki restoran u glavnoj ulici i vrlo dobro ručali. Čorba je bila posebno dobra. Slična stvar kao u Kigaliju – za 1.200 Rwf se samoposlužiš hranom koliko hoćeš. Nakon ručka smo na terasi restorana sjeli da popijemo pivo i posmatrali dešavanja na ulici ispod nas.
Butare
Gradić je mali i sastoji se od glavne ulice i nekoliko poprečnih. U gradu je veliki broj dosadnih prosjaka kojima bijelci predstavljaju omiljenu metu i hodajući Eldorado. Opet počinje kiša. U kišnom smo periodu, tako da to nije nikakvo iznenađenje. Pred veče smo se vratili u sobu. Noć je već prije 19.00 časova. Brine nas dužina puta do Zanzibara. Strašno. Ima sigurno preko 2.500 km odavde. Kako to izvesti? Pitam se da se nisam malo prevario u računici. Mape i karte su jedno, a realnost na terenu je nešto sasvim drugo. Moramo uspjeti. Nema komaraca večeras.