04.05.2010 (dan 20)

Dar, Zanzibar

Ustali smo u 6. Vrlo loše sam spavao. Uzeli smo taxi za 3.000 Ksh i odvezli se do pristaništa da se ukrcamo na brod koji ide do ostrva Zanzibar. Cijena karte je 35 $. Putujemo prvom klasom, što znači da ćemo biti na gornjem spratu. Čini mi se da nema nikakve razlike između prve i ekonomske klase, ali pri povratku ćemo vidjeti da je razlika vrlo značajna. U cijenu nam je uračunat i skromni doručak i kafa. Slabo jedem već 3 dana. Nikako se najesti u Africi. Već 20 dana se nisam najeo kao čovjek. Već sam izgubio na težini nekoliko kg, a do kraja puta će to biti cijelih 10 kg. Brže se gubi težina ovdje nego u koncentracionom logoru. Nakon sat i po prijatne vožnje stigli smo na Zanzibar. Na ostrvu živi preko milion stanovnika. Na swahili jeziku se zove Unguja, a dio je Zanzibar arhipelaga koje se sastoji od više ostrva od kojih su najveća Unguja i Pemba. Zadnjih nekoliko vijekova je pod dominacijom omanskih Arapa. Bio je veliki centar trgovine robovima, zlatom, slonovačom i drvetom. Kratko su ga držali Portugalci, a kasnije su došli Englezi kojima je bio dobra stanica na putu za Indiju. Ostrvom su vladali arapski sultani pod kontrolom Engleza. Ostrva su poznata po svojim egzotičnim začinima.

U decembru 1963. godine, Zanzibar je postao nezavisna država. Samo mjesec dana kasnije, u januaru 1964. sultani koji su vladali ostrvom su zbačeni s vlasti krvavom revolucijom i par mjeseci kasnije je potpisana deklaracija o ujedinjenju sa Tanganjikom (sadašnji glavni kopneni dio Tanzanije). Eto kako je nastalo i ime Tanzanija. To je sada bescarinska zona, pa odmah po iskrcavanju treba popuniti formular kao da izlazimo iz zemlje. Dolazak na ostrvo je u glavnom gradu na ostrvu koje se zove Kameni grad ili Stone Town. Grad je mješavina različitih kultura kao što su indijska, arapska, afrička i evropska. Čim se izađe iz broda odmah nastupa navala dosadnih gnjavatora koji žele da nam budu vodiči, znaju gdje ima “jeftin” hotel ili šta god poželiš. Lokalno su poznati kao papasi, a smrtno su dosadni. Nemoguće ih je riješiti se. Uglavno su svi prevaranti i s njima ne treba imati nikakvog posla. Najbolji način je totalno ignorisanje iako ni to ne daje rezultate.

Idemo prema centru grada i dolazimo do nekog restorana po imenu Palace. Rado bi nešto ručali, ali cijene su nenormalne pa smo to mjesto iskoristili samo da odemo malo na Internet da se javimo kući da smo stigli. Sat vremena korištenja interneta je 2 $, dobri su nema šta. Tu nam se nakačio neki glupan koji nam nudi neke svoje hotele po mnogo višim cijenama, kao i prevoz za sve destinacije. Odlučujemo ipak da se ne smještamo u gradu nego da odemo na neku plažu na istočnoj strani ostrva i da se tamo smjestimo. To je bila glupa ideja. Najbolje plaže se nalaze na istoku i sjeveru ostrva i nisu previše udaljene od Kamenog grada jer ostrvo samo nije naročito veliko pa se svuda može lako doći. Na mapi gledamo gdje tačno da idemo i odlučujemo da okušamo sreću u selu i plaži Matemwe. Ovaj dosadni Arapin će nam pokazati gdje su taksiji i kombiji koji voze do tamo. Mali pikap sa krovom ili minibus se zove dala-dala i glavni je način transporta na ostrvu. Nakon par minuta hodanja stižemo do mjesta gdje je neka pijaca i nekoliko pikapa koji voze u svim pravcima.



Na njima su table sa natpisom gdje idu. Ovaj davež odmah dotrčao do vozača i dogovara s njim da nas poveze iako ga niko ništa nije pitao. Još nam došao i rekao da je cijena karte 5.000 Tsh, e tad smo ga pravo odjebali i otjerali od nas. Malo smo sačekali da glupan konačno ode, pa smo sami prišli vozaču i cijena je naravno sada 1.500 Tsh. Ljudi na Zanzibaru su najgori ljudi koje sam u svom životu vidio, a obišao sam dobar dio naše planete, a to će se pokazati kao tačno tokom narednih dana boravka ovdje. Nakon dva sata vožnje stižemo u selo Matemwe.

To je par slamnatih koliba odmah pored pješčane plaže. Međutim, ovdje nas čeka razočarenje. Pijesak na plaži je ok, bijeli sitni pijesak, ali tu je i mnogo morske trave na plaži, a nigdje nema nikoga. Sad je kišna sezona i većina mjesta na ostrvu nije za kupanje ni plivanje. Sve zavisi od plime i oseke, a sad je nivo mora takav da je voda do koljena. Kad je vrhunac sezone, na ljeto, ovo mjesto je pravi raj. Tada nema morske trave, plaže su čiste i nivo vode zadovoljavajući. Cijelo ostrvo je puno palmi. Na moru je desetine ribarskih čamaca. Ovdje su svega tri hotela. Zapravo se tu radi o bungalovima koji su na plaži. Idemo do mjesta koje se zove Mohammed, 4-5 manjih bungalova od drveta, i to je najjeftinije mjesto ovdje. Dočekuje nas neka žena koja traži 20 $ po osobi za bungalov. Nismo sigurni da li nam se to isplati jer ovdje nema nikoga. Ne možemo čak ni vodu kupiti a tek nešto drugo.

Odustajemo a žena trči za nama i smanjuje cijenu. Sad nije sezona, nema gostiju pa se cijena može mnogo smanjiti. Nedaleko je hotel Azana – pravi raj. Kompleks od više desetina bungalova i soba, bazeni i razne druge zanimacije – ma mjesto je pravi luksuz ali je cijena 125 $ po osobi tako da smo se tu samo malo prošetali. Lik sa recepcije mi prodao cigare za 4 $ koje su inače 1.5 $. Morao sam kupiti jer nisam imao a počela me hvatati kriza. Jasno je šta nas čeka ovdje ako ostanemo. Ostaćemo i bez gaća. Pretpostavljamo da je i na ostalim plažama situacija slična. Odlučujemo da se vratimo u grad i tamo se smjestimo u neki gesthaus pa ćemo sutra ići do neke od plaža. To je najbolje rješenje i šteta što nismo tako odmah postupili. Zaustavili smo neki pikap u kojem su tri neka crnca i dogovorili se s njima da nas povezu do grada za 2.000 Tsh po osobi. Čovjek nas odvezao do anglikanske crkve jer se u tom području nalazi nekoliko jeftinih gesthausa. Nakon kraće potrage uzimamo sobu u Jambo gesthausu za 25 $ koji se nalazi u ulici Mkunazini u kojoj je veći broj jeftinijih gesthausa. Gladni smo pa idemo potražiti neki restoran. Opet nam se kači neki lik da nam bude vodič. To je ovdje normalno, čim vide bijelca odmah mu prilaze i nude usluge vodiča ili nešto pokušavaju prodati.

Ignorišemo ga, ali on ide s nama i priča nam o istorijskim građevinama pored kojih prolazimo. Džabe se trudi jer od nas neće ništa dobiti. Ovaj je čak i simpatičan i zove se Steven. Ljubazno mu kažem da nam nije potreban vodič i da se vidimo kasnije. Nevjerovatno, ali je odustao i pozdravio se s nama. Nije prošlo ni 5 minuta a eto drugog. I opet ista priča. Pitam ga za neki restoran a da nije previše skup. Pokazuje nam neki restoran na plaži, ali je tu ručak najmanje 15.000 Tsh za jednu osobu, što je preskupo. Nekoliko metara dalje je drugi restoran u kojem smo obojica ručali i popili po pivo za 14.000 Tsh. Opet smo jeli piletinu i pomfri. Od kad smo stigli u Afriku samo to i jedemo. Dvije kurve za susjednim stolom nam nude seksualne usluge, ali nam to ne pada na pamet. Sada nije turistička sezona pa je i njima posao opao, kao i cijene. Sad može i za 15 $. Ne znam, 15 $ za sidu, možda i nije loš posao? Ovaj naš samozvani vodič je s nama i nudi nam se da nam iznajmi džip što je ideja koja nam se odmah svidjela. Zapravo i prije dolaska na ostrvo to smo planirali da uradimo. Koliko smo čuli prije polaska, cijena iznajmljivanja vozila je oko 35 $ na dan, ali to vjerovatno važi za vrijeme turističke sezone. Ovaj je naravno počeo sa 50 $ na dan, ali sam odbijao sve dok nije stigao na 20 $ dnevno.

Jasno je i njemu, a i meni, da turista sada nema i da mu je bolje i 20 $ nego da mu džip stoji parkiran ispred kuće i da nema ništa. Zapravo je njegov prijatelj vlasnik džipa, a ovaj je samo pregovarač. Dogovorili smo se da iznajmimo džip na 3 dana. Sve za 70 $, jer traže i 10 $ za neko osiguranje koje vjerovatno ne postoji, ali hajde neka bude. Potrebno je i da nam izrade vozačku dozvolu koja košta 15.000 Tsh (vjerovatno je dosta manje, ali nam se ne ide da to sređujemo lično). To se sredi za par minuta. Na sve načine pokušavaju da uzmu pare i da dodaju neke izmišljene troškove. Tako su htjeli i da nam naplate parkiranje u toku noći, ali sam mu rekao da to ne dolazi u obzir nego neka parkira džip tamo gdje ga parkira svaku noć – tj. ispred svoje kuće. Sasvim logično. I njima je to jasno pa su se samo nasmijali dajući nam kompliment da smo zajebani pregovarači. Nismo mi zajebani, nego smo Balkanci i nemamo para za bacanje. Te fazone mogu prodavati Nijemcima i Englezima. Sutra ujutro će nam dovesti džip ispred našeg gesthausa. Mislim da nas neće prevariti za vozačku i lovu koju smo im dali da je izrade, jer im se to ne isplati. Ipak im je bolje uzeti 70 $ nakon tri dana, nego sada 10 $ i pobjeći. Nakon ručka i dogovora sa ovim lopovima, nastavljamo dalje šetnju po gradu. Obilazimo staru tvrđavu izgrađenu oko 1700. godine od strane omanskih Arapa kao odbrana od Portugalaca.

Stari grad je pravi lavirint od malih, mračnih i uskih uličica u kojima se vrlo lako izgubiti. Zapravo, ovdje se gubljenje podrazumijeva. Mi smo bili 6 dana ovdje i apsolutno nijedan put nismo uspjeli naći put nazad do našeg gesthausa. Znao sam izaći samo da kupim cigara i da se ne znam vratiti u hotel, iako sam bio na 30 m vazdušne linije od njega. Odmah pored stare tvrđave je Beit el – Ajaib ili Kuća čuda. To je jedna od najznačajnijih građevina Kamenog grada koju je sagradio sultan Barghash 1883. godine i danas je u njoj smješten nacionalni muzej Zanzibara. Ispred se nalaze portugalski topovi.

Malo dalje je palata Beit el – Sahel koja je bila rezidencija sultana sve do 1964. godine, kada je dinastija zbačena s vlasti. Nismo ulazili u muzej, a ni u palatu, jer smo već utanjili s lovom tako da ako nešto baš ne mora da se uradi onda nećemo. Idemo nazad do tvrđave pošto se tamo nalazi neki bar u kojem možemo popiti pivo. I tu je opet gomila napasnika i dosadnjakovića. Jedan navalio da nam proda neki CD sa muzikom. Sjeli u bar i tu sam probao novu vrstu piva po imenu Ndove. I ovaj davež je sjeo pored nas.

Kako mu objasniti da neću ništa da kupim od njega? Ipak mi je na kraju ispao vrlo koristan jer me naučio mnogo korisnih riječi na swahili-u. Tako se kurac kaže mbo, pička je kuma, pušenje – kunjonje, jebanje – mkundu. Možemo i slagati riječi i praviti složenije konstrukcije kao “kunjonje a mbo”. Da ne bi ostao dužan, i ja sam njega iste stvari naučio na srpskom. Sada sam spreman za komunikaciju sa lokalcima! Najkorisnija mi je rečenica koju sam narednih dana stalno koristio, a koja znači “ne kupujem ništa!” Na swahiliju se to kaže: “Si nunoi ćoćote.”

E kako je to samo korisno kad te napadnu razni gnjavatori koji hoće da ti nešto prodaju! Stvar je u tome, da kad im to kažeš na njihovom jeziku odmah te ostave na miru jer misle da si ovdje već toliko dugo kad pričaš swahili i da si stari vuk tako da im se ne isplati da pokušavaju da te prevare. Ako to kažeš na engleskom, isto kao i da nisi rekao.

Mislim da sam tu rečenicu izgovorio u narednih desetak dana bar 300 puta. Obično ostanu šokirani i začuđeni uz komentar: “Pa ti znaš swahili!?” Ja na to obično odgovorim sa “kuma, mkundu” i eto smijeha do suza. Zatim smo otišli do plaže i malo glumili tupave turiste slikajući zalazak sunca na moru. I tu nam opet neki lokalac nudi prevoz do jednog malog ostrva za 50 $. Da ga se riješim, rekoh mu da ćemo ići malo sutra. Brbljali smo tako neko vrijeme o svemu i svačemu i na kraju se toplo razišli uz njihov karakteristični pozdrav šakom o šaku. Cijelo vrijeme na putu do gesthausa sam brbljao na swahiliu ove gluposti da ne zaboravim ovo što sam večeras naučio. Mogu misliti kako je to izgledalo crncima koji vide bijelca koji hoda ulicom i gadno psuje na swahili jeziku. Vratili smo se u gesthaus i otišli na spavanje.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>