14.05.2010 (dan 30)
Nairobi
Cijelu noć je padala kiša, a pada i sada. Nekako smo se po kiši dovukli do nekog bara da popijemo kafu. Srećom, sve nam je blizu. U jednoj banci smo razmijenili novac. Ja razmijenio posljednjih 80 eura. Idemo da potražimo Maasai pijacu. Želimo da kupimo suvenire i poklone da ponesemo kući. Zapravo, Željko je navalio na to, mene to i ne zanima posebno, ali njemu je zaprijećeno da se ne vraća kući bez poklona. Orijentišući se prema mapi grada, našli smo pijacu. Zapravo, našli smo mjesto gdje je nekad bila, sada tu grade put. Dobra nam je mapa, stara samo 5 godina. Nastavljamo šetnju po gradu. U nekom malom restoranu, pojeli smo standardno pola pileta i čips. U nekoj prodavnici suvenira kupili neke narukvice, ogrlice i majice sa afričkim natpisima i detaljima. Sad je već 15.00 i krenuli smo da sretnemo sa momkom koji je iz Srbije krenuo kopnom na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Željko se čuo s njim, poznaju se sa Internet foruma. Ja sam želio da se nađemo s njim negdje u centru grada, ili na pola puta, ali je momak insistirao da mi dođemo do njega. Uzeli smo taksi i idemo u dio grada Westlands. Gužva u saobraćaju je nevjerovatna. Vožnja od par km traje sat vremena. Trebamo se naći u nekom Sarit supermarketu, nešto slično ovom Nakumattu, u cafeu Java. S njim je i jedna djevojka Svetlana, koja ima isto prezime kao i ja, a porijeklom je sa juga Srbije, kao i moj otac, pa sam pomislio da nismo neki rod. Oni putuju zajedno, a ovdje su kod neke naše žene Dragane, koja živi u Nairobiju već 16 godina, a udata je za nekog Italijana. Tu smo popili po dva hladna Tuskera i malo se družili u vrlo prijatnoj atmosferi. Ovaj njegov poduhvat je za svaku pohvalu. Oko 19.00 krenuli nazad taksijem prema našem hotelu. Pada jaka kiša. Sad mi je jasno zašto smo išli u Westlands. Taksijem nam treba više od 2 sata da dodjemo do hotela, jer je totalni zastoj u saobraćaju. Da nije gužva, vožnja bi normalno trajala manje od 15 minuta. Totalno sam popizdio, bilo mi došlo da izađem iz auta i da po kiši nastavim pješke. Prije bi stigao. Jedini problem je što vjerovatno nikad ne bi stigao do hotela. Sad je pravi trenutak i vrijeme za ulične bande i ubice i pljačkaše koji krstare po gradu. Najgori su baš noću kad pada kiša. Dok sjedimo u taksiju koji stoji, u dugoj koloni vozila prema centru, nekoliko vrlo sumnjivih crnaca sa kapuljačama na glavama prolazi pored auta. Taksista zaključava vrata i kaže nam da malo spustimo glave da nas ne vide. Ovdje prvo pucaju u glavu pa onda pljačkaju. Takav je običaj. Bože, da li ćemo stići živi!? Ne zovu džabe ovaj grad Nairobbery. U Južnoj Africi se dešava preko 50 ubistava dnevno, sa Johansburgom na vrhu ljestvice, a Nairobi zauzima drugo mjesto u Africi po pitanju kriminala. Još nam je Dragana ispričala kako su u njenom komšiluku prije par noći upali u kuću pilota kenijske civilne aviokompanije, njega ubili odmah, ženu mu silovalo njih nekoliko, prije nego što su ubili i nju, a kuću totalno ispraznili od svega što vrijedi.
Nairobi
Psovao sam tokom cijele vožnje u taksiju, zašto smo krenuli ovamo u Westlands, kakva glupost! Mogli smo se naći negdje na pola puta, ali im je sigurno Dragana rekla da mi dođemo njima jer joj je sve ovo vrlo dobro poznato. Oko 21.00 smo stigli u hotel i platili smo sobu za dvije noći. Žurimo u Nakumatt da kupimo poklone jer se bojimo da se ne zatvori. Ipak, radi tokom cijele noći i tu smo kupili neke majice, kačkete, čaj i kafu. Vidim da su ovdje vrlo lijepe crnkinje, fino dotjerane i urbane. Vratili se u sobu da spakujemo stvari. Željko je nevjerovatan. Kako čovjek samo pakuje torbe! U mom ruksaku je čak ostalo i malo mjesta, a da sam ja pakovao trebala bi mi dva takva ruksaka. Oko ponoći smo uzeli taksi za 15000 Tsh do aerodroma. Nakon ovog večerašnjeg iskustva, osjećam se prilično neprijatno dok se vozimo ka aerodromu. Stajemo na jednoj benzinskoj pumpi da natočimo gorivo i sve mi se čini kao da će nas neko napasti i opljačkati. Osjećam neku napetost u vazduhu i pažljivo posmatram nekoliko crnaca na pumpi. Samo da ne bude neka scena iz američkih filmova. Kakav je ovo grad! Čini mi se kao da imamo posla sa vampirima, pa čim počne da se smrkava svi bježe kući sa ulica. Stigli smo na aerodrom. Sad se konačno osjećamo bezbjedno.
15.05.2010 (dan 31)
Nairobi
Čekamo naš let na aerodromu. Let za Kairo je u 03.45. Ljudi spavaju na podu. Neki spavaju na svojim torbama. Mnogo smo prošli i uradili u zadnjih 30 dana. Sam se sebi čudim da smo uspjeli odraditi čak i jebeni Burundi. Ne znam koliko Srba je ikad bilo tamo, ali sigurno je vrlo malo. Sveopšti utisak je da je cijeli region prelijep, sa netaknutom prirodom i mnogo životinja, sa dosta divnim ljudima, koji su, iako žive u bijedi, uvijek spremni da pomognu. Jedino imam zamjerke na ljude iz muslimanskog dijela Tanzanije, područje Dara i Zanzibara, koji su generalno neradnici, lešinari, prevaranti i prosjaci. Sa kakvim sam predrasudama došao u Ruandu i kako sam bio u krivu. Divna zemlja sa toplim ljudima. Ne razumijem šta se to desi ljudima pa odjednom tako polude. Ne razumijem, a i mi smo prošli kroz istu stvar. Upoznali smo divnih ljudi, dosta čudaka, bijelaca, avanturista, ali su svi bili pravi ljudi. I svi smo se međusobno razumjeli. Normalno, slična su nam razmišljanja, želje i ljubavi. U jednim novinama, u avionu, čitao sam vrlo zanimljiv članak koji je napisala neka kenijska novinarka, a koji je imao naslov nešto kao “Zašto mi Afrikanci prosimo?” Žena je imala pomalo rasistički tekst prema bijelcima, kao i veliku ljutnju na sve bijelce zbog kolonijalnog doba, ali je analizirala mentalitet Afrikanaca pitajući se dokle će afrički čovjek da moli za finansijsku pomoć od stranih organizacija i vlada, nazivajući to državnim prošenjem, pa sve do prošenja na ulici.
Jednostavno je to dvoje povezala, navodeći mnoge slučajeve i primjere iz svakodnevnog života gdje se traži $ za svaku pa i za najmanju uslugu. Na kraju je apelovala da se Afrikanci trgnu i odbace te navike, da kažu dosta je, nećemo više prositi, nego ćemo raditi. To je bio jedan odličan tekst i često sam o tome razmišljao tamo. Stvarno je tako. Koliko puta smo samo čuli onu čuvenu “Give me 1 $, give me something small!” Zatražim šibicu da zapalim cigaru, a on traži dolar za to. Pitaš policajca na ulici gde je nešto, a on traži dolar. Pitam curu koja radi kao čistačica na aerodromu gdje je prostorija za pušače, a ona mi kaže da mogu u njenoj prostoriji zapaliti, ali ako joj dam dolar. Da li su bijelci krivi za to, kao što navodi novinarka u svom tekstu. Vjerovatno da, ali djelimično. Ali nisam ja kriv. A nisam ni Englez, a ni Nijemac. Njih treba da krive, ne mene. Moj deda nije imao kolonije. Nije mogao, nije da nije htio. Ali tako je. S tim što oni ne prave razliku. Ako si bijelac, sigurno si pun kao brod. Za njih ne postoje siromašni bijelci. Time je i ovo završeno. Ovaj dio svijeta sam definitivno završio. Idemo dalje. Niko ne treba da se zavarava da je Afrika jeftina. Pogotovu ovaj dio. Ovo je turistički najrazvijeniji dio Afrike. I nije jeftin. Dan safarija košta 80 – 120 $, zavisno od pregovaračkih sposobnosti. U svakom slučaju, ovo je jedno veliko iskustvo i stvarno dobra avantura, tako da se, bez obzira na troškove, isplati. Ukupni troškovi, apsolutno sve, od svih aviona, transporta, smještaja, hrane, pića, su meni bili oko 2600 eura. Ali opet, s druge strane, toliko košta 15 dana sa turističkom agencijom, a slobode kretanja i rada nema. I još dobiješ mnogo, mnogo manje. Iz Kaira letimo za Istanbul. Pa zatim za Beograd.