29.03.2018 (dan 5)

Aurangabad, Ajanta

Danas planiram da posjetim čuvene hramove u pećinama Ajante. Ujutro sam popio vrlo lošu kafu ispred svog hotela posmatrajući jutarnju gužvu na ulici. Ispred hotela su parkirane dvije auto rikše. Vozači me posmatraju sa očekivanjem da ih angažujem. Tako sam i uradio i odvezao sam se do autobuske stanice. Da bi stigao do pećina, moram uzeti bus koji ide do mjesta Jalgaon, a zatim izaći prije. Nakon pet minuta muvanja po bus stanici i raspitivanja koji bus ide za Jalgaon, našao sam svoj bus i ušao u njega. Svi natpisi su na hindiju, i jedini način da ulovim pravi bus je da pitam ljude na stanici. Bus je čist, klimatizovan i udoban. To nije tako česta stvar u Indiji. Na sjedištu pored mene sjedi neki stariji čičica sa simpatičnim dugim bijelim brkovima. Čiča kaže da prodaje kvarcno kamenje koje iskopa po brdima. Ide u Gou, na more, jer se ta roba tamo najbolje prodaje turistima. Već sam imao priliku da vidim to kamenje koje su prodavali na ulicama. Ti kristali često imaju zanimljive boje i oblike pa su veoma privlačni turistima. Starac mi pokazuje par komada i pita me želim li da ih kupim. Naravno da me to ne interesuje. Samo mi treba još da nosim kamenje u ruksaku.
– Kako znaš gdje da kopaš da bi našao ove kristale? – pitam ga
– Pa i ne znam. Kopam dok ne naiđem na njih – reče starac.
Ne vjerujem u to. To mi nema mnogo smisla.
– Nadam se da ćeš ih prodati u Goi. Želim ti sreću u tome – rekoh.
Nakon što završim sa pećinama i tvrđavama Raigad i Pratapgad, i ja planiram da idem u Gou. Nemam nikakvu predstavu gdje bi tačno išao, na koju plažu. Starac tamo ide poslom svake godine i sigurno poznaje sva mjesta u Goi kao svoj džep. Mogao bih iskoristiti tu činjenicu.
– Koja je najbolja plaža u Goi? I ja idem tamo, ali ne znam ništa – rekoh starcu.
– Ako hoćeš mir, idi u Palolem! Najbolja je!
– Kako mogu najlakše stići u Gou iz Mahabaleshwara, a da se ne moram vraćati u Pune?
– Moraš ići u mjesto koje se zove Satara. Ono je na glavnom putu koji vodi na jug, prema Goi – reče starac.
Odmah sam zapisao to mjesto. Problem je što nemam mapu Maharaštre, a planinsko područje oko Mahabaleshwara nije dobro povezano putevima. Zato znam da će mi taj dio puta biti vrlo težak. Dakle, dobio sam prilično korisne informacije od starog. Bus je stao nedaleko od glavne ceste, u selu Fardapur, a zatim sam izašao i u nekoj maloj kućici sam platio 10 rupija. Odavde do pećina je oko 4 km i do tamo me vozi zeleni bus koji operiše na toj relaciji. Ulaznica za Ajantu je 500 rupija. Kao i pećine u Ellori, i ove su dio Svjetske kulturne baštine. Budističke pećine Ajante su mnogo starije od onih u Ellori i datiraju oko 2. vijeka prije nove ere do 6. vijeka nove ere. Pećine Ajante su drevni budistički manastiri i prostorije za molitvu uklesane u zidu strme stijene. Ove pećine sadrže neke od najboljih drevnih slika indijske umjetnosti. Tekstualni zapisi govore da su ove pećine bile skloništa monasima tokom monsuna, kao i usputne stanice trgovcima i hodočasnicima u drevnoj Indiji. Pećine Ajante se mogu grupisati u dva različita vremenska perioda. Središnje pećine su najstarije i izgrađene su u između 2. vijeka prije nove ere do 2. vijeka nove ere. One pripadaju Theravada tradiciji budizma i pretpostavlja se da su izgrađene pod patronatom hindu dinastije Satavahana koja je tada vladala ovim regionom. Postavlja se pitanje kako su hindu vladari gradili budističke hramove? Pa stvar je u tome, da u vrijeme kada su građene Ajanta pećine i hindu i budistički bogovi su istovremeno bili obožavani u indijskoj kulturi. Ne samo ovi hramovi u Ajanti, nego i mnogi drugi hramovi u okolini su sponzorisani od strane hindusa. Ove prve pećine nisu imale skulpture, već je naglasak bio na stupi ili kamenoj polukružnoj strukturi koja je sadržavala relikviju u centralnom dijelu hrama. Druga faza gradnje počinje nekoliko vijekova kasnije, negdje oko 470. godine, za vrijeme vladavine hindu cara Harishena iz dinastije Vakataka. Ove pećine pripadaju novijoj tradiciji budizma koja se zove Mahayana. Uspon pećina u Ellori je doveo do pada pećina u Ajanti koje su postepeno bile napuštene i prepuštene divljini i prirodi. Tako su ostale zaboravljene sve do 1819. godine, kada je britanska grupa lovaca na tigrove koju je predvodio kapetan John Smith, slučajno naišla na njih. Tom prilikom je kapetan Smith oskrnavio sliku bodhisattve na zidu pećine broj 10, urezujući nožem svoje ime i datum. Baš ga briga, sada svi znaju za njega.

Sve pećine su ukrašene prelijepim freskama, tj. temperama od prirodnih biljnih i životinjskih boja na kamenim zidovima. Uprkos velikoj starosti tih slika, veliki dio njih je i danas u prilično dobrom stanju, što se može najviše zahvaliti njihovoj izolovanosti od ljudi tokom više vijekova. Trideset pećina Ajante su smještene u stjenovitom klancu u obliku potkovice kojim teče mala rijeka Waghore. Sa svih strana je nepregledna divljina. Sve pećine su označene brojevima od 1 do 30, iako ti brojevi nemaju nikakve veze sa nekim hronološkim redom. Najstarije su zapravo one u sredini. Pet pećina su mala svetilišta ili hramovi, a ostalih 25 su manastiri. Mali hram je chaitya, a manastir je vihara. Pećine od 8 do 15, dakle središnje pećine, su rane budističke pećine. Ono što je posebno karakteristično za rani budizam je to da ovakvi hramovi ne sadrže sliku Bude, nego je on predstavljen na neki drugi, imaginarni način ili kroz neki simbol kao na primjer, stopa noge. Tek kasnije, Buda se pojavljuje u hramovima u obliku statue ili slike na zidu, a to se jasno vidi u pećinama koje su iz novijeg perioda.

Prva pećina je Mahayana vihara, jedna od posljednjih koje su izgrađene i najljepše je ukrašena. Nijedan drugi manastir u Ajanti nije ovako lijepo i detaljno ukrašen kao ovaj. Manastir se sastoji od otvorenog dvorišta, verande, dvorane sa stubovima, sanktuma ili svetilišta sa predsobljem i unutrašnjim ćelijama za spavanje. Sanktum sadrži kip Gospodara Bude u molitvenom položaju, sa bodhisattvama sa svake strane. Ulazna vrata i stubovi su takođe lijepo izrezbareni. Svaki centimetar ove pećine je oslikan bojama, a ni stubovi i statue nisu izuzetak. Plafon je oslikan geometrijskim slikama flore i faune, a zidovi su uglavnom oslikani scenama iz kolekcije priča Jataka koje opisuju detalje iz života Bude. Ova pećina sadrži neke od najvećih svjetskih remek-djela slikarstva, kao što su bodhisattve Padmapani i Vajrapani. U budizmu, bodhisattva je onaj koji je došao u stanje prosvijetljenog uma, koji teži dobrobiti svih živih bića. Vajrapani je jedan od prvih bodhisattvi i on je zaštitnik i vodič Gautama Bude. Njegova slika je prilično oštećena, ali i iz onoga što je ostalo, jasno se vidi da je ovo veličanstveno djelo. Bodhisattva Padmapani sjedi u masi svojih sljedbenika, sa dugom crnom kosom koja se od krune ukrašene draguljima spušta na njegova ramena, i u desnoj ruci drži svoj simbol, plavi lotosov cvijet. Ova slika se smatra jednom najvažnijih i najboljih slika drevne umjetnosti.

Ne mogu da vjerujem da su ove slike ostale u ovako dobrom stanju poslije toliko vremena. Ljudi su ovo naslikali prije više od 1500 godina! Zadivljen sam ljepotom koju sam ovdje vidio. Odmah mi je jasno da su ove pećine daleko bolje od onih u Ellori, iako su one možda čak i poznatije u svijetu. Pećina broj 2 je takođe manastir ili vihara, sa sličnim crtežima kao i prva pećina. U ovoj su slike na zidovima u malo boljem stanju. Vjerovatno je sponzor ove pećine i manastira bila žena koja je bila bliska sa tadašnjim carem Harisenom. To se može zaključiti iz razloga što su većina slika na zidovima žene plemenitog roda u veoma moćnim ulogama. Neke od najboljih isklesanih figura u ovom manastiru su one boginje Hariti. Ona je budističko božanstvo koje je prvobitno bilo demon malih boginja i proždirač djece, ali ju je Buda preobratio u dobro boginju, zaštitnicu djece. Sljedeća pećina je nedovršena i to je takođe trebao biti manastir. Četvrta pećina je najveći manastir u Ajanti i podupire ga čak 28 stubova. Iako nikad nije potpuno dovršena, ova pećina sadrži neke vrlo zanimljive skulpture. U sanktumu je kip Bude u molitvenom položaju. Uklesani zapis na postolju Budine slike govori da je ovaj manastir dar čovjeka po imenu Mathura. On sigurno nije bio ni državni zvaničnik, a ni plemić, tako da se vjeruje da su njegovo bogatstvo i uticaj bili veliki u svakom slučaju. Ova pećina je izdubljena dosta više iznad drugih, vjerovatno iz razloga što su graditelji vjerovali da su stijene na tom dijelu boljeg kvaliteta. Zbog svoje velike površine kao i zbog geoloških nedostataka stijena, vidljivi su znaci urušavanja plafona iznad centralne dvorane, kao i pokušaji da se ti nedostaci prevaziđu podizanjem visine plafona dubljim kopanjem bazaltne lave. Na plafonu se vidi jedinstvena geološka karakteristika toka vulkanske lave u obliku konopca. Nakon što sam samo prošao kroz petu pećinu, koja je nedovršeni manastir bez ikakvih kipova i zanimljivih stvari, došao sam do šeste pećine. Ovo je jedina vihara u Ajanti koja ima dva sprata, s tim što su dijelovi donjeg sprata propali. Unutra je kip sjedećeg Bude. Pećine 9 i 10 su dvije chaitye ili prostorije za molitvu iz prvog perioda gradnje, tačnije od 2. do 1. vijeka p.n.e. Iako je deveta pećina iz ranog budističkog perioda, dvije figure koje se nalaze na ulazu su dodate kasnije, u Mahayana periodu. U zadnjem dijelu devete pećine je zanimljiva loptasta stupa na kockastoj podlozi i oko nje se može pješke napraviti krug. Većina slika na zidovima je nestala, a jasno se vidi da su i svi stubovi nekada bili potpuno oslikani. Ali s obzirom da su te slike stare oko 2000 godina, onda to i nije iznenađenje. Ne mogu da vjerujem da su ljudi ovako slikali prije toliko godina, a još me više šokira činjenica da su te slike preživjele do današnjih dana. Ma kakva Ellora! Ovo je daleko bolje od Ellore! Pretpostavlja se da je pećina 10 najstarija u cijelom kompleksu i prva koju je našla britanska grupa lovaca na tigrove. Fasada se urušila, a slike unutar pećine su ozbiljno oštećene. Nekoliko sljedećih pećina su mali i nedovršeni manastiri koji nisu pretjerano zanimljivi. Jedna od interesantnijih pećina je ona koja se vodi pod brojem 16, a to je jedna vihara koja sadrži neke od najljepših slika u Ajanti. Ovo je najveći i najljepši manastir u Ajanti, čuven po različitim slikama iz Budinog života. Najpoznatija od ovih slika je ona umiruće princeze Sundari, žene Budinog polubrata Nande. Zapis koji je nađen na zidu verande govori da je ova pećina poklon ministra Varahadeve u vrijeme kralja Harisene koji je vladao od 475. do 500. godine. Manastir se sastoji od verande, centralne dvorane, svetilišta ili sanktuma, kapela i ćelija za spavanje. U sanktumu je statua Bude koji sjedi na tronu i podučava Plemeniti osmostruki put. Plemeniti osmostruki put je osnovni princip u Theravada budizmu koji se sastoji od osam praksi: pravog pogleda, ispravne riješenosti, ispravnog govora, pravog ponašanja, pravog življenja, pravog truda, pravog svjesnosti i prave koncentracije.

Ovaj put uči da se suzdržavanjem, disciplinom i praktikovanjem meditacije postiže nirvana. Sljedeća pećina je takođe Mahayana manastir i ovaj je poznat po velikom broju Jataka slika koje opisuju prethodne živote Bude. Pećina ima vrlo dobro očuvane slike iz vremena vladajuće dinastije Vakataka. Dvadeset oktagonalnih stubova, koji nisu izrezbareni, ali lijepo su oslikani, podupiru plafon glavne dvorane. Sanktum sadrži veliku kamenu sliku Bude, sa strane su bodhisattve, a iznad njih figure koje lete. Pećina 19 je veličanstvena chaitya ili dvorana za molitve iz 5. vijeka i ova ima veoma detaljnu fasadu. Na ulazu dominiraju dvije figure stojećeg Bude. Gornji dijelovi stubova u unutrašnjosti su lijepo izrezbareni i imaju male figure Bude u različitim položajima. Pećina 20 je vihara iz 5. vijeka i sastoji se od sanktuma, četiri ćelije i verande sa stubovima. Okvir ulaza u sanktum je lijepo izrezbaren i ukrašen. U sanktumu je kip Bude u molitvenom položaju. Nekoliko sljedećih pećina su sve manastiri koji predstavljaju završnu fazu gradnje u Ajanti. Neke od njih su nezavršene i kao takve mi daju dobru sliku kako se to sve nekada gradilo. Koliko vidim, nije bilo lako ovo sve iskopati i ukloniti ogromne količine stijena da bi se iskopale prostorije. Kako su zapravo građene ove pećine? Pećine su isklesane od bazaltnih stijena koje su horizontalno slojevite, često sa različitim kvalitetom stijena. Nailazak na sloj lošije kvalitete je zahtijevao izmjene i popravke plana kopanja. Nehomogenost stijena na nekim mjestima je dovodila do pucanja i urušavanja dijelova hramova. Iskopavanje je obično počinjalo od vrha, u nivou krova, tako što bi se iskopao uski tunel, a zatim bi se taj tunel proširivao na sve strane i prema dole. Umjetnici koji su radili skulpture su radili svoj posao paralelno sa kopačima. Sve to je jasno vidljivo iz ovih nedovršenih pećina. Pećina 24 je veliki nedovršeni manastir. Izgradnja ove pećine je počela oko 475. godine i naglo je prekinuta 477. godine, kada je umro sponzor gradnje, kralj Harisena. Ova pećina je najbolji primjer koji pokazuje način izgradnje ovih pećina. Pećina 26 je jedna od najljepših i ona u kojoj sam se najduže zadržao. Ovo je chaitya koja u zadnjem dijelu ima dagobu ili stupu isklesanu od kamena koja na prednjoj strani ima figuru Bude. Taj dio je dramatično osvijetljen malim reflektorima stvarajući pomalo jezivu i misterioznu atmosferu. Na lijevoj strani zida je Buda u ležećem položaju, pripremajući se za nirvanu. Graditelji su se više fokusirali na skulpture, a manje na slike, vjerovatno zbog toga što skulpture duže traju. Ova pećina je među posljednjim iskopanim i datira negdje između kasnog 5. ili ranog 6. vijeka. Centralna dvorana je okružena stubovima, a između stubova i zidova je staza kojom sam prošao diveći se nevjerovatnim figurama Bude u različitim meditirajućim položajima na zidu. Desetak minuta sam se zadržao ispred jedne figure od mnogih figura koja mi je u tom trenutku posebno privukla pažnju. Ne znam zašto sam baš izabrao ovu figuru. Kao da me neka čudna sila obuzela, stajao sam ispred kipa gledajući se oči u oči sa ženskom figurom isklesanom u zidu. Svjetlost reflektora sa poda je ovim figurama dalo pomalo zastrašujući osjećaj. Izgleda mi kao neki zli demon, što možda čak i jeste. Ova pećina možda nije najljepša u Ajanti, ali je definitivno ostavila najjači utisak na mene.

Nakon ove pećine sam obišao još nekoliko nedovršenih manastira koji su manje zanimljivi. Pećina broj 30, posljednja u nizu je vrlo mali Hinayana manastir koji datira iz 2. vijeka prije nove ere. Ova pećina je možda i najstarija u cijelom kompleksu Ajante i sadrži neke isklesane natpise na nepoznatom jeziku. Posjetom ovoj pećini sam završio sa obilaskom pećina Ajante. Dakle, obišao sam ih sve! U centralnom dijelu klanca je jedno uzvišenje i na njegovom vrhu je osmatračnica. Da li da se penjem gore? Mislim da bi mi trebalo nešto manje od sat vremena da se popnem gore odakle je najbolji pogled na sve pećine. Ali previše je vruće i penjanje na ovoj temperaturi bi bilo pravo mučenje. Sa velike visine, ispred pećina, posmatram grupu indijskih žena i djece koji dole, na dnu klanca, u jednoj mutnoj, crnoj bari nešto ispiraju i prosijavaju. Ne mogu da vidim o čemu se radi. Čini mi se kao da nešto vade iz blata. Polako se vraćam istim putem nazad. Ovdje sam proveo ukupno oko dva sata. Oduševljen sam ovim pećinama. Daleko su bolje od Ellore, ali je zato i broj turista mnogo veći. Na ulazu su neki lokalni momci koji su nosači nosiljke za lijene turiste kojima se ne hoda do pećina. Platiš, i četvorica momaka te nose na nosiljci sa stolicom do pećina. Kakav kreten moraš biti da tako nešto uradiš! Mogu misliti kakvi kompleksaši i ljudski ljigavci se prevoze na taj način. Jedina prilika da jednom u životu budu tretirani kraljevski, iako tokom cijelog života imaju značaj manji od kišne gliste. U 15.30 sam se vratio do mjesta gdje je stajao bus za Aurangabad. Ovo nije obični bus, nego neka posebna vožnja. Karta je vrlo skupa, 300 rupija. Čini mi se da moram platiti duplu cijenu. Vjerovatno je ovo neki bus koji u vozi u oba smjera i karta se kupuje za oba smjera. Nemam vremena da čekam neki drugi bus, pa sam kupio kartu u ovom. Autobus je u užasnom stanju. Nikada nisam vidio ovako prljav bus! Prljava i umazana sjedišta i mogu da podnesem, ali smrad je nepodnošljiv. Zar je toliki problem bar jednom godišnje oprati autobus i sjedišta? Sjedišta su toliko prljava da se ne usuđujem da ih dodirujem golim dijelovima tijela. U 17.30 sam se vratio u Aurangabad. Ajanta je uspešno završena. Za sada sve ide po planu. Osim novca, ali se popravljam. Dok sam još bio u autobusu, prošli smo pored restorana Great Sagar, onog u kojem sam bio sinoć. Mogao bi nešto i pojesti danas! Došao sam do šofera i rekao mu da mi stane negdje što prije. Vratio sam se pješke nekih 200 metara nazad do restorana. Konobari su oduševljeni što me opet vide. Naručio sam pileći biryani i dobro se najeo. Restoran je dobio prolaznu ocjenu. Ispred restorana sam zaustavio tuk-tuk da me odveze nazad do mog hotela. Prvi vozač je tražio 150 rupija, ali je to bilo bezobrazno od njega. Naravno, kaže da mu je taksimetar pokvaren. Baš si pametan! Otprilike znam gdje je hotel, ali nisam siguran. Znam samo da nije više od kilometra odavde. Kada izađem iz restorana, trebam krenuti lijevo i ići do prvog velikog skretanja na lijevu stranu i onda samo pravo do kružnog toka Aurangpura. Jednostavno! Takva vožnja auto rikšom ne bi trebala biti više od 50 rupija. Neću da platim tri puta više samo iz principa. Da je rekao 100 rupija, ne bi bilo problema. Zaustavio sam drugi tuk-tuk. Ovaj koristi taksimetar, pa sam odmah pristao da idem sa njim. Međutim, vozač nema pojma gdje nalazi moj hotel. Počinje da kruži ulicama u nadi da ćemo naletiti na njega. Sada više ni ja ne znam gdje smo, a ni gdje je hotel. Vozač mi je malo sumnjiv. Taksimetar radi, a on ne može da se sjeti gdje je hotel. U jednom trenutku ga je zaustavila policija. Trojica policajaca u khaki uniformama su mu nešto tražili i dugo se raspravljaju sa vozačem. Razumijem samo da nema neku dozvolu. Vjerovatno su ga zaustavili jer su vidjeli da mene vozi. Napisali su mu kaznu, i koliko sam upratio, platio je 150 rupija. Sad mi ga je bilo i žao, iako znam da me zavlači po ulicama oko mog hotela. Policajac me je pitao gdje idem. Pokazao sam mu ključ od hotelske sobe na kojem je bilo napisano ime hotela.
– Pa taj hotel je u prvoj ulici lijevo! – reče policajac.
Sada se i vozač tuk-tuka sjetio gdje je hotel. Kakav mangup! Draga indijska policija! Uvijek u zaštiti stranaca! Vozač me je dovezao ispred hotela. Taksimetar je pokazivao 70 rupija, ali sam mu dao 100. Danas nije njegov dan. Ispred hotela sam popio kafu i zapalio cigaretu. Sad je već noć i uživam u posmatranju ovog haosa na ulici. Stotine auto rikši, motora, ljudi prolaze pored mene i podižu prašinu koja pada po meni i mojoj kafi. Baš me briga! Napravio sam dobar plan za sutra i prekosutra. Ako to uspije, to će biti čudo. Znam da će biti teško.

<< prethodna sledeća >>