16.04.2018 (dan 23)

Kochi, Alleppey, Marari

Ujutro sam popio kafu i doručkovao u gesthausu. Danas napuštam Kochi. Momak koji radi na recepciji mi kaže da danas nema buseva jer su u štrajku. Ne mogu da vjerujem. – A zašto štrajkuju? – pitam u nevjerici.
– Zar nisi čuo? Protestvuju zbog silovanja i ubistva nekog djeteta u Kašmiru.
Da li sam dobro razumio? Zbog događaja koji se desio skroz na sjeveru zemlje, oni protestvuju ovdje. Ako je tačno, onda je to neviđena solidarnost i nacionalno jedinstvo. Međutim, za mene je to onda vrlo loša vijest. Kako da se prebacim do grada Alleppey? To je samo sat vremena odavde.
– Možeš uzeti taksi za oko 1500 rupija!
– Da, ali taj trošak nisam planirao.
Pomalo sam i sumnjičav u vezi njegove priče. Da možda njegov brat nije taksista? Izašao sam van da malo prošetam i razmislim šta dalje, kao i da vidim ima li autobusa na ulicama. Vidio sam da autobusi voze sasvim normalno, iako su ovi bili bez putnika. Nakon pola sata šetnje po obližnjim ulicama, vratio sam se u gesthaus.
– Vidio sam da autobusi idu normalno. Jesi siguran za taj štrajk? – ponovo se obraćam momku na recepciji.
– Moj prijatelj mi je upravo rekao da voze buseve, ali da ne primaju putnike – spremno mi odgovara.
Ne razumijem kakav je to onda štrajk. Sad mu još manje vjerujem. U svakom slučaju, nemam više šta čekati. Odjavio sam se iz gesthausa i krenuo prema mjestu gdje su taksiji. U blizini je i mali parking koji služi kao bus terminal i na njemu je trenutno nekoliko praznih buseva. Preko puta parkinga stoje tri policajca u svojim khaki uniformama. Najpametnije je da njih pitam za taj štrajk. Ako neko zna nešto o tome, onda su to sigurno oni.
– Da li je istina da su vozači autobusa u štrajku? Trebam da idem do Alleppeya – pitam jednog od njih. Prvo me je pogledao pomalo začuđeno.
– Možeš sjesti u onaj bus tamo i ići do mjesta Chertala, a zatim se prebaciti dalje – reče mi policajac dok mi pokazuje rukom na parkirani autobus. Onaj momak iz gesthausa je dakle ili veliki lažov ili nema pojma šta priča. Ova Chertala je mali gradić na pola puta između Kochia i Alleppeya. Nakon 45 minuta sam stigao na bus stanicu u Chertali. Kao i svuda u Indiji, bus za Alleppey je već na stanici. Dakle, nema čekanja. Par minuta nakon što smo krenuli kondukter mi je prišao i rekao da ne mogu sjediti na svom sjedištu i da se prebacim na drugo. U svim državnim autobusima nekoliko prvih redova sjedišta sa desne strane je rezervisano za žene. Iznad prozora je i natpis koji to govori, ali je problem što je na hindiju. Pokazujem kondukteru na špageti slova i objašnjavam mu da nisam znao. Tokom vožnje sam ubijao vrijeme u posmatranju osoba u busu. Već sam se nekako navikao na Indijce i čak mi više ne izgledaju egzotično i drugačije. Pričajući sa Indijcima, shvatio sam da i oni razmišljaju na isti način kao i svi drugi ljudi širom svijeta. Svi ljudi su jednaki, samo nas obrazovanje, širina i dubina misli razlikuju. Rasa i boja kože ne igraju nikakvu ulogu. Koliko puta mi je neko u Aziji ili Africi ispričao neki vic, a kojeg sam već znao, i čudio se kako ga znaju, jer sam mislio da je to naš, domaći vic. Predrasude moramo odbaciti. Jedini način da to postignemo je da mnogo čitamo i putujemo. Čitati, putovati, voljeti, ulagati u sebe i razvijati svoj duhovni potencijal, to je recept za dobar život. Često mi se dešava da tokom vožnje u autobusu upadnem u ovakva filozofska razmišljanja. Postoji samo jedan razlog zašto sam došao u Alleppey, a to je krstarenje po kanalima. Alleppey ili kako se sada zove Alappuzha je slikoviti gradić sa mnoštvom kanala, jezera i laguna okruženih palmama. Odmah čim sam izašao iz busa bacio sam se u potragu za čamcem koji će me voziti po kanalima. Od bus stanice, cijelom dužinom Sjevernog kanala koji protiče kroz sam grad, nalazi se cijeli niz malih agencija koje nude vožnju po kanalima. Moguće je iznajmiti mjesto u tzv. houseboatu, velikom čamcu koji liči na ploveću kuću, ili u malom motornom čamcu. Meni više odgovara mali motorni čamac, jer bi tu bio sam, imao bolju preglednost, a na kraju je i jeftinije. Odmah kod prve agencije sam počeo pregovore i dogovaranje u vezi cijene. Prvo traže čak 2000 Rs, zatim nakon cijenkanja spuštaju na 1600 Rs. To mi se i dalje čini mnogo. Na kraju smo došli do 1000 Rs za 4 sata vožnje, pa čak se i rukovali kao da smo zaključili posao. Ipak ću provjeriti kakva je situacija na još nekoliko mjesta. U sljedećih nekoliko agencija sam pokušao da pregovaram, ali nisam uspio da se dogovorim oko cijene. Kod jednog koji je tražio 1600 Rs sam bar uspio da uslikam mapu kanala sa karte koju mi je pokazao. Sada bar znam koliko se cijene kreću. Ovo je pametna taktika. Prvo ću se raspitati na više mjesta, otkriti kako se kreću cijene i šta sve postoji u ponudi. Prešao sam na drugu stranu kanala preko malog mostića i tamo se upustio u pregovore sa jednim čovjekom koji ima mali motorni čamac. Pristao sam na 1100 Rs, jer sam bio previše lijen da se vraćam kod onog prvog. Pokazao sam mu mapu i označio kuda bih želio da me vozi. Lik slabo govori engleski, pa je i to malo problem. To je cijela mreža kanala i jezera koji se protežu kilometrima u unutrašnjost. Meni je sve ovo nepoznato i ovu mapu sam prvi put sada vidio, ali želim da obuhvatim što veću površinu za 4 sata. Znam da je njemu svejedno i ako mu ne kažem on će me voziti onako kako njemu odgovara, a to znači prečicama i pokušaće da me se što prije riješi. Nakon što smo sve dogovorili, potrebni su mi još samo voda i cigarete. Njegov čamac je relativno mali, ima i mali motor, a na sredini dvije stolice i iznad nešto kao krov. Ovo mi sasvim odgovara, jer ću imati svoj mir na ovaj način.

A i vozač je samo moj, tako da ga mogu usmjeravati gdje poželim, a da se ne moram dogovarati sa drugim putnicima. Neki njegov prijatelj sa motorom me provozao sa obe strane Sjevernog kanala u potrazi za cigarama. Uvijek je teško, ili čak i skoro nemoguće naći cigarete u blizini bus stanice. Našao sam neke indijske, Scissors, vrlo jeftine i lošeg kvaliteta. Kupio sam i vodu i vratili smo se motorom do čamca. Sada je oko 13 časova i polazimo odmah. Mislim da će ovo biti dobra avantura. Ovo bi trebao završiti do 17 časova, što mi daje dovoljno vremena da napustim Alleppey i da krenem dalje ka jugu uz morsku obalu. Mali motor pokreće čamac koji se kreće vrlo sporo, skoro brzinom ljudskog hoda. U početku mi to malo i smeta jer se pitam šta ću moći vidjeti i obići ovom brzinom. S vremenom shvatam da je ovako bolje i da je tempo baš kakav treba da bude. Ovaj moj vozač slabo govori engleski, a i to malo nešto što mi govori usput ništa ne razumijem. To me ntjeralo da odustanem od svake priče. Izvalio sam se u stolicu, zapalio cigaretu i uživam u prirodnim ljepotama oko mene. Voda je prilično mirna, a obale su načičkane palmama. Na ovom mjestu, tačnije na jezeru Punnamada se svake godine održava čuvena trka tradicionalnim keralanskim čamcima, Nehru Trophy trka. Trka je poznata i kao zmijska trka jer čamci koji učestvuju u trci imaju takav oblik da podsjećaju na zmiju koja pliva u vodi sa izdignutom glavom. Pokušavam da odredim na mapi gdje se tačno nalazimo, ali ne uspijevam. Uradio sam pravu stvar što sam došao ovdje. Osjećam se tako opušteno. Ovo mi je bilo i potrebno nakon mnogo teškoća na putu koje sam do sada doživio. Na obalama je dosta hramova i crkava. Ljudi žive u malim kućicama odmah pored vode i obavljaju svoje dnevne aktivnosti. Žene peru veš ili suđe u vodi kanala. Negdje se ljudi i kupaju u kanalu. To nije kupanje iz zadovoljstva nego iz higijenskih razloga. Čovjek izađe iz kuće i odmah skoči u vodu kanala, malo se istrlja i opere i izađe van misleći da je čist.

Ova voda i ne izgleda toliko čista, ali oni tako žive cijeli svoj život. Usput srećemo mnogo drugih čamaca kao i onih velikih plovećih kuća. Na nekima od tih plovećih kuća su mi divljački mahali i vikali mladi Indijci. Odmah se vidi da su dobro pijani. Nije to ni loša ideja – žurka na houseboatu. Mnogo vole da piju, ali veoma loše podnose alkohol, tj. ne mogu mnogo popiti. Nakon jednog sata prijatne vožnje po kanalima i jezerima smo prošli pored neke crkve na obali.
– Kakva je to crkva? Da li je stara ili neka nova? – pitam vozača dok se čamac i dalje lagano kreće dalje.
Mene samo zanimaju stare crkve iz kolonijalnog perioda koje mi mogu ispričati neku priču iz prošlosti. Novosagrađene me uopšte ne zanimaju. Ionako ih više posmatram kao istorijske nego religijske objekte.
– Hoćeš da se iskrcamo i da posjetiš crkvu? – reče vozač pokazujući rukom prema obali.
– Što da ne!
Pomislih šta bi drugo i radio, a i nije loše da malo protegnem noge.
Okrenuo je čamac i vratili smo se 100 m nazad da bi se ubrzo našli na obali. Vozač je privezao čamac uz jedno drvo. Hodamo nekih pola kilometra prašnjavim putem između palmi koje su ravnomjerno zasađene sa obe strane. Iza palmi vidim velika polja riže. Sa jedne strane puta su male seoske kolibe, a sa druge polja riže i lokvanji koji pokrivaju mjestimične nakupine vode. Dok smo hodali prema crkvi od vozača sam naučio par riječi na hindi jeziku. Pored hindija u Kerali je najznačajniji dravidski jezik malayalam. Naučio sam da se “hvala” kaže nan-ni. To ću od sada stalno koristiti. Na hindiju se hvala kaže shukriya ili dhanyawad. Ostale riječi sam zaboravio dok smo stigli do crkve. Ova crkva se zove Chavara i njena spoljašnjost izgleda prilično novo i moderno. Ali prava stvar se nalazi unutar crkve. Na ovom mjestu je 1805. godine rođen prvi kanonizovani svetac iz Indije, Kuriakose Elias Chavara. Ovaj hram se nalazi u malom selu Kainakary koje je sa svih strana okruženo vodom, tako da je pristup moguć jedino čamcem.

Unutar same crkve je njegova rodna kuća, tj. jedna drvena koliba sa krovom od lišća. Crkva je zapravo sagrađena oko te kolibe. Zanimljivo je i to da je on rođen u porodici Nasrani hrišćana ili kako ih zovu hrišćani Svetog Tome. To su oni čiji su preci primili hrišćanstvo još u 1. vijeku kada je apostol Toma bio u Indiji. Za hrišćane Kerale ovo je sveto mjesto hodočašća. Malo sam se promuvao po unutrašnjosti kolibe. Tu je i drvena stolica stara oko 175 godina koju je lično koristio pastor. Ispred crkve, u dvorištu je mala prodavnica u kojoj radi neka časna sestra pa sam tu kupio sebi i vozaču po sladoled. To je mala stvar, ali zna to nekad biti od koristi. Možda kasnije i on meni pokaže nešto što prije nije htio. Tako gradimo odnos. To isto rade i iskusni i lukavi turistički radnici i nametljivci kada te pitaju odakle si, imaš li djece, gdje radiš itd. Prvo ide zbližavanje, a kasnije budeš darežljiviji pri plaćanju. Ali i ja sam sada već iskusan putnik. Upisao sam svoje ime u knjigu utisaka na ulazu u crkvu. Nakon dva i po sata krstarenja po kanalima, pristali smo uz neki jednostavan restoran na obali. Moj vozač je već tokom puta spominjao black fish koja je glavna riba u ovim vodama. To planiram i da jedem. Restoran je mali i u njemu je nekoliko ljudi.

Ispred restorana je frižider. Pun je svježe ribe.
– Izaberi jednu! – kaže mi vlasnik restorana nakon što je podigao poklopac frižidera.
Cijena zavisi od veličine ribe i iznosi oko 350 rupija. Izabrao sam jednu malo veću i tu će mi odmah ispržiti. Oprao sam ruke nakon dugo vremena i sjeo za sto. Posmatram neke Indijce za susjednim stolom koji jedu neku rižu prstima. Tako se jede u Indiji. Vozač čamca me pozvao van, ispred restorana. Na ruci mu je orao. Polako ga prebacuje na moju ruku. Orao je miran i kao da mu ne smeta na čijoj je ruci. Bijelo i smeđe perje ga čini prelijepim. Kakav ponosan pogled i držanje! Riba je ubrzo gotova i servirali su mi je na velikom listu banane. Pored ribe su i drugi dodaci i začini koje mi vlasnik pokazuje i prstom i nabraja kako se svaki zove. Tu je i prokleta riža! Tražio sam da sve bude ljuto i tako su mi i napravili. Prvo mi nisu donijeli nož i viljušku pa sam počeo da jedem prstima. Žena koja ovdje radi mi je prišla i donijela nož i viljušku i počela da odvaja meso sa ribe, a zatim mi je sve to stavila ispred mene.

Izgleda da sam upravo ispao budala, ali nema veze. Vidio sam njih da jedu prstima pa sam i ja pomislio da tako treba. Toliko je ljuto da mi se znoj slijeva sa čela niz lice dok jedem. U jednom trenutku mi prilazi vlasnik restorana i maramicom mi briše znoj sa čela. Biće bakšiša! Ovo je bilo vrlo ukusno i stvarno sam uživao. Nisam imao mnogo da ostavim za napojnicu jer mi je onaj kreten u Bangaloreu razmijenio pare i dao mi sve po 2000 Rs. To će biti problem.

Vraćamo se u čamac i nastavljamo lagano putovanje prema gradu. Oko 16.30 smo se vratili na mjesto na Sjevernom kanalu sa kojeg smo i pošli. Ovo je bilo divno iskustvo. A i nekako sam se odmorio sa svim ovim. Sa vozačevim kolegom sam rasitnio nekoliko ovih krupnih novčanica od 2000 rupija. Pošto su mi rekli prije da je Marari plaža bolja od one u Kovalamu, želim da idem tamo. Sa nama je i neki vozač auto rikše i opet spominju taj štrajk autobusa. Do Mararia se može ići busom, ali ne sa državne KSRTC bus stanice, nego sa privatne bus stanice. Vjerovatno je ta priča sa štrajkom ipak istina. Moj vozač mi kaže da je auto rikša do Mararia 350 rupija. Ne laže, jer do tamo ima 16 km. U redu, odmah sam se dogovorio sa ovim momkom, vozačem auto rikše da krenemo. Ovaj Marari uopšte nisam planirao. Za to mjesto sam juče čuo prvi put, u gesthausu kada su mi pokušali prodati neku turu. Zatim sam se malo raspitao i svi su mi rekli da je to najbolja plaža u Kerali. Na putu prema Marariu smo morali da se zaustavimo i sačekamo prolazak teretnog voza. Izgleda nevjerovatno, ali to u Indiji zna da potraje i pola sata. Kompozicije su jednostavno predugačke, tako da mi se čini da voz nema kraj.
– Stani negdje u nekoj ulici gdje ima jeftinih hostela! – kažem vozaču auto rikše kada smo se približili Marariu.
Vozač kaže da tamo ima jednog prijatelja pa će pitati njega. Zaustavili smo se ispred jedne kuće na glavnoj ulici. Marari je zapravo selo koje se sastoji od jedne ulice i nekoliko mali poprečnih uličica i staza koje vode ka moru. Na vanjskom zidu je tabla sa natpisom „Febina’s homestay“ i ovo je zapravo homestay, privatna kuća u kojoj izdaju sobe gostima. Ušli smo u veliko seosko dvorište i tu nas je dočekala mlada žena, malo punija, ali vrlo lijepa. Ima divan osmijeh i odlično govori engleski.
– Želite da vam pokažem sobu? – reče mi sa osmijehom od kojeg mi je srce zadrhtalo dok je izlazila iz kuće.
– Da, ali možete li mi prvo reći koja je cijena? – uzvaraćam joj osmijeh.
– 1000 rupija.
– Može li za 800?
U mislima sam se već vidio kako se valjamo u krevetu u toj sobi kada me je iznenada prekinula u mojim maštarijama.
– Moraću da pitam muža.
Kao da me je neko polio hladnom vodom i probudio iz sna. Kćerkica joj je vrlo slatka i zove se Marija. Dakle, hrišćani su. U dvorištu su zasađene banane, još su male i nije im vrijeme za branje. Kokoši trčkaraju po dvorištu. Sviđa mi se ova seoska atmosfera. Rijetko odsijedam u privatnim kućama, ali sada shvatam da sam griješio. Homestay je zapravo najbolja stvar jer ti pruža mogućnost da doživiš mjesto na najbolji i najoriginalniji način.
– Muž kaže da može za 800 rupija – kaže mi nakon što je obavila telefonski razgovor.
Odvela me je u veliku sobu na spratu kuće. Soba je fantastična, čista i prostrana. Ispred imam veliku terasu i sto sa stolicama gdje mogu lijepo piti kafu ujutro ili pivo naveče. Plaža je oko 5 minuta lagane šetnje odavde. Savršeno! U prizemlju žive oni, gdje im je i kuhinja pored koje prolazim kada se penjem vanjskim stepenicam na svoj sprat. Sobu sam uzeo za dvije noći. Znam da mi ta noć više znači ugrožavanje plana da se kopnenim putem preko Hyderabada vratim do Bombaja, ali o tome ću razmišljati kasnije. A i šta ću uopšte u dosadnom Hyderabadu? Zar nije bolje i pametnije ostati dan duže na pješčanoj plaži i na moru nego posjetiti neki dosadni grad samo da bih sebi rekao da sam bio i tu. Nakon pola sata je došao i njen muž Soni i pridružio mi se na terasi gdje sam pušio cigaretu. Ispunio sam formular sa podacima i dao mu svoj pasoš. I oni moraju zapisati i prijaviti svakog gosta. Platio sam sobu za dvije noći i dao sam 2000 rupija. Kusur će mi vratiti sutra.
– Gdje planiraš da ideš odavde? – pita me Soni.
– Trivandrum. Idem dalje prema jugu.
– Najbolje ti je da uzmeš voz u 05.45 ujutro i tamo si do 10. Stanica je oko 3,5 km odavde – reče Soni. – Hm, nisam ni znao da se može vozom odavde.
Zapravo, ne znam ni gdje se tačno nalazi ovo selo, jer nije na upisano u mapu koju ja imam. Šta znači imati dobru informaciju!
– Ali gdje da nađem tuk-tuk ovdje do željezničke stanice u 5 ujutro? – pitam ga.
– Ni to nije problem! Ja sam vozač tuk-tuka! – smije se Soni.
Ha, ha, pa ovo je sjajno! Hmm, obični vozač tuk-tuka, a ima ovako veliku i lijepu kuću. Mora da mu posao dobro ide. Mislio sam da ima neki mnogo bolji posao.
– Šta želiš sutra ujutro za doručak? – pita me Soni.
– Omlet i crna kafa bi bili ok.
– Kada to želiš? U koje vrijeme?
– Oko 8 bi bilo idealno – odgovaram.
Ne mogu da vjerujem u ovo što čujem. Pa ovdje je baš dobro! Razmišljam nešto, možda da mi i ne vraćaju kusur od sobe sutra. Neka me Soni odveze do stanice za te pare i uredu je. Kako je loše počeo dan jutros, a vidi gdje sam sada! Prezadovoljan sam. Danas sam imao odličan dan. Divim se sam sebi šta sam danas postigao. Čini mi se da sam zavolio Indiju. Ima tu nešto čudno. Svi se ovdje prije ili kasnije vraćaju. Važno je samo izdržati prvi šok koji traje prvih sedam dana i ne vratiti se kući, a zatim postepeno i polako počinješ da voliš ovu zemlju. Nakon mjesec dana si gotov i zaljubljen! Čak sam danas vrlo detaljno posmatrao žene u busu. Neke od njih su bile izrazito lijepe. Ili imaju neki dio lica koji se ističe svojom ljepotom. Preko puta je mala prodavnica u kojoj sam kupio cigarete i vodu. Babi koja tu radi sam zahvalio sa nan-ni. Veoma joj je drago zbog toga. Oko 20 časova sam izašao van da izvidim gdje je plaža. Noć je, i u selu nema apsolutno ništa zanimljivo u ovo vrijeme. Hodam mračnom uskom uličicom u kojoj nema nikoga. Sa obe strane su seoske kuće i dvorišta. Rasvjete nema i ništa se ne vidi. Odjednom je iskočio pas ispred mene i počeo da laje i reži. Kad nisam umro od straha i šoka! Dohvatio sam neku suvu palminu granu i spreman sam da ga mlatnem tako da mu to više nikad ne padne na pamet. Nije ni on toliko glup pa je odustao. Ovdje nema ni restorana ni kafića, zapravo nema ničega. Oko 20 se već može ići u krevet. Jedan dan će biti dovoljan za ovo. Ja i ne mogu previše dugo da ležim na plaži svakako. To mi obično vrlo brzo dosadi. Malo se kupaš, malo sunčaš, pa opet bućneš u vodu, pa opet sunčanje… Stvarno ne vidim nikakav smisao u tome. Veoma sam gladan. Ona riba danas je bila ukusna, ali riba je lagana hrana i čovjek brzo ogladni. Rado bih pojeo ćevape koje sam već počeo da sanjam. Znači, sada sam pored žena počeo da sanjam i hranu! Svako sanja ono što mu nedostaje.

<< prethodna sledeca >>