13.04.2018 (dan 20)

Bangalore, Mysore

Ovo je državni bus i nije tako komforan i dobar kao onaj privatni od juče. U busu je veoma hladno zbog uključene klime i ne mogu nikako da zaspim. Konačno sam ustao i tražio ćebe od vozača. Zaspao sam tek oko 1 čas iza ponoći. U 6 časova smo stigli u Bangalore. Još uvijek je noć i lutam po autobuskoj stanici. Tražim pogodno i mračno mjesto da negdje hitno obavim malu nuždu, ali kad god nađem fino i mračno mjesto, tu neko već leži i spava. Ima ih kao mrava, pa nije ni čudo da su zauzeli svaki metar ove zemlje. Nakon 4 ili 5 uzaludnih pokušaja odustao sam od jutarnjeg pišanja. Krenuo sam sa bus stanice prema centru grada, tj. smjerom koji sam izabrao nasumično, nadajući se da bi centar trebao biti tamo. Stotinjak metara od bus stanice sam našao neki jeftin hotel i nakon što sam se uvjerio da je soba pristojna, smjestio sam se u sobi. Mislim da u ovom gradu neću prenoćiti. Bangalore nema mnogo zanimljivih stvari. Najpametnije je da posvetim ovom gradu nekoliko sati, pa da onda krenem dalje, u Mysore. Izašao sam van i nakon kraće šetnje ulicama grada odmah sam se iznervirao. Ne znam gdje da idem, imam neku mini mapu grada koja je neupotrebljiva za kretanje. Na njoj mogu samo da vidim označeno samo par znamenitosti. Došao sam do mladog vozača auto rikše koji je stajao naslonjen na svoje vozilo.
– Koliko rupija do parka Cubbon? – pitam ga.
– 150 rupija! – odmah mi odgovara.
– To je previše. Do tamo ima manje od kilometra.
– Ha, ima tri kilometra! – reče on.
– Nemoguće!
Počinje da me nervira. Po mojoj mapi ima manje od kilometra. Ali opet, znam da moja mapa ne valja. Ipak, danas sam nervozan i ne želim da plaćam duplo. Počinje da mi radi inat.
– Ako ima kilometar, evo ti tuk-tuk pa ti vozi! – kaže mi sad već i on iznerviran.
– Ima toliko da mogu da prošetam do tamo! – odgovaram.
– Onda hodaj!
– I hoću!
Mamicu ti pokvarenjačku! Prvi susret sa tuk-tukovcima je bio loš. Mislim da mi se ovaj grad neće svidjeti. Grad je kao i svaki drugi indijski grad, možda je malo čistiji od ovih iz Maharashtre. Sa Aurangabadom se ništa ne može porediti. Bangalore, koji je do 2006. godine nosio ime Bengaluru, je treći grad po veličini u Indiji sa preko 10 miliona stanovnika i glavni grad države Karnataka. Nekada je bio poznat po velikim zelenim površinama pa su ga zvali i “Grad vrtova Indije”, ali brzi tempo razvoja i gradnje je doveo do toga da je izgubio taj epitet. Danas je ovo grad sa veoma razvijenom informatičkom industrijom, pa ga često zovu i Silikonska dolina Indije. Zvanični jezik u gradu i Karnataki je kannada i njime se služi oko 70 % stanovnika Karnatake. To je dravidski jezik i pripada istoj familiji kao i drugi jezici Južne Indije kao što su tamilski, telugu i malayalam. Samo najobrazovaniji Indijci govore engleski i hindi. Bangalore se trenutno smatra najrazvijenijim indijskim gradom i jednim od najbrže rastućih urbanih područja na svijetu. Ipak sam uzeo auto rikšu do Tipu palate. Ovog puta je vozač auto rikše bio malo razumniji. Sama zgrada ne izgleda nešto posebno zanimljivo. Ovo je izgleda, jedino što vrijedi posjetiti u ovom gradu. Izgradnju je započeo Hyder Ali 1781. godine unutar zidina bangalorske tvrđave, a završena je tokom vladavine Tipu sultana, 1791. godine. Nakon smrti Tipu sultana u Četvrtom Anglo-Mysorskom ratu, britanska administracija je koristila palatu za svoj sekretarijat. Cijela struktura je izgrađena od drveta, tačnije tikovine, i ukrašena je stubovima, lukovima i balkonima. Iako izdaleka izgleda kao da se radi o prizemnoj građevini, ona ipak ima još jedan sprat do kojeg se dolazi sa četiri drvena stepeništa. Prekrasni cvjetni motivi ukrašavaju zidove palate. Prostorije u prizemlju su pretvorene u mali muzej koji prikazuje različita dostignuća Tipu sultana i njegove administracije. Tu je i replika čuvenog Tipuovog tigra, njegove igračke koja se sada nalazi u muzeju u Londonu.

Tipuov tigar je mehanička igračka napravljena posebno za Tipu sultana. Drveni tigar grize ležećeg britanskog vojnika koji je pod njim i koji je podigao jednu ruku. Sa strane ima ručicu koja, kada se okrene, pokreće mehanizam i odgovarajuće zvuke. Vojnik pomijera ruke i cvili dok tigar reži. Tipu je osjećao pravu mržnju prema Britancima i kompaniji Istočna Indija. Ovaj tigar je otkriven baš na ovom mjestu kada su trupe kompanije Istočna Indija u jurišu zauzele palatu 1799. godine. Tigar je bio simbol Tipu sultana, pa su i njegovi vojnici na svojim uniformama nosili ambleme tigra, a takođe su na sličan način ukrašavali oružje i zidove palata i utvrđenja. Tu su zapisani i neki snovi Tipu sultana. Sve što je sanjao, on je zapisivao. Pregledao sam sve prostorije u palati. Nisam pretjerano oduševljen. Odmah pored palate je hram Venkataraman iz 15. vijeka, i nakon što sam ostavio obuću kod žene koja čuva obuću ispred hrama ušao sam unutra. Tu je nekoliko Indijaca koji prisustvuju vjerskoj ceremoniji u hramu i jedan sveštenik u bijeloj haljini. Na čelu mu je veliki bijeli znak “U” sa crvenom crtom u sredini slova. Taj znak nose poklonici boga Višnu i zove se tilaka. I ovaj hram je dosadan. Ispred hrama me je dočekao vozač auto rikše i velikodušno mi ponudio da me odveze do Lalbagh parka i Krishnarajendra pijace i tvrđave. Ne traži mnogo, ali do svih tih lokacija nema ni 100 metara tako da sam mu to jasno stavio do znanja. Pješke sam krenuo prema tvrđavi. Pored ceste koja vodi ka tvrđavi sam vidio natpis ” Krishnarajendra pijaca” na velikom panou i ušao u neki niski objekat u kojem su pokretne stepenice negdje vodile u neki veliki prostor. Na ulazu mi je policija uzela podatke, pregledala pasoš i upisali su me u neku svesku. Mislio sam da je ovo ulaz u tu pijacu ili neki veliki supermarket, pa mi je ova kontrola vrlo čudna. Ispostavilo se da je ovo jedna od stanica podzemne željeznice pa sam se odmah vratio nazad i izašao van. Nastavljam šetnju prema tvrđavi i dolazim do nje. Od stare Bangalore tvrđave nije mnogo ostalo. Tu je samo nešto malo zidina i kapija. Stigao sam do Krishnarajendra pijace. Ovo je glavno muslimansko područje grada i tu je i nekoliko džamija. Na pijaci je ogromna gužva i prodaje se sve. Velika je gužva na ulicama i moram se probijati između stotina auto rikši. Malo sam se prošetao po pijaci, ali mi je ovaj haos brzo dosadio pa sam uzeo auto rikšu i rekao vozaču da vozi do mog gesthausa kod Majestic bus stajališta. Vozač je neki veseli, stari musliman sa bijelom bradicom. Rekao sam mu da stane nekih 100 metara od mog gesthausa, jer sam tokom vožnje primjetio neke zanimljive restorane i prodavnice. Ne dešava mi se često da vidim moderne prodavnice i restorane u evropskom stilu, a to sam vidio upravo u ovom dijelu grada. Bangalore je zapravo prilično čist i uredan grad. U jednoj mjenjačnici sam zamijenio 400 eura, po vrlo dobrom kursu od 80 rupija za euro i sa vrlo malom provizijom od 200 Rs. Sada sam miran što se tiče novca. U velikim gradovima je lako zamijeniti novac, a i kurs je dobar. U manjim mjestima ili nema mjenjačnice, ili ako je nađeš obično žele da te opljačkaju. Sjeo sam u neki restoran brze hrane i naručio kafu i grilled sendvič sa sirom. Plaća se unaprijed na kasi na ulazu i ovdje je mnogo ljudi i desetak momaka i cura uslužuju goste iza dugačkog pulta. Kafu sam popio, ali sendvič ne stiže nikako. Naravno da su me zaboravili pa sam morao da ih podsjetim. Međutim, grill im se pokvario i ne mogu da mi ispeku sendvič. Čekam već pola sata sendvič i gubim strpljenje. Kada su ga popravili onda im je sendvič zagorio pa su počeli da prave novi. Čak je i radnik obezbjeđenja uzeo da mi pravi sendvič i da stavlja sir u njega rukom. To mi je bilo dosta, pa sam ljutito tražio da mi vrate novac i izašao sam gladan i bijesan. Novac sam tražio samo kao kaznu zbog ovako loše usluge, a ne što mi je stalo zbog 50-tak rupija. Vratio sam se u Ashok Palace gesthause. Vlasnici ove rupe su bili vrlo duhoviti pri izboru naziva gesthausa. Idem odmah iz ovog glupog grada. Ovdje svakako nemam šta tražiti. Oko podne sam u svojoj sobi. Ispred gesthausa sam kupio vodu i tri banane, a zatim sam otišao do Majestic bus stajališta da uzmem bus za Mysore. Ako stignem tamo do 17 časova to bi bilo sjajno. U 13 časova sam u busu i čekam polazak sa platforme 17. Ovaj bus zapravo ne ide do grada Mysore, nego samo do druge bus stanice, do Mysore Satellite Bus Stand. Vozili smo smo skoro pola sata kroz grad do te stanice. Sa ove stanice polaze svi busevi za Mysore. Ni minut nisam čekao na toj stanici i odmah sam ušao u svoj bus. Ovaj ide direktno do grada i ne staje nigdje. U Mysore sam stigao u 17 časova, tačno kako sam i planirao. Ovaj grad bi mogao i da mi se svidi. Imam neki čudan osjećaj, kao sa Yogjakartom na Javi. Grad nije preveliki, uredan je i čist i čini mi se da ima nešto u sebi, ima neku dušu. Prvo sam pokušao da nađem smještaj u nekom hotelu Maharaja, ali soba za 800 rupija mi se nije svidjela, a nije bila ni čista. Neki vozač auto rikše me je odvezao do hotela Royal Heritage za 20 rupija. Ovaj izgleda kao pravi hotel, ima predsoblje, finu recepciju i veliki akvarijum. Soba od 1000 Rs mi je na četvrtom spratu, a imam i TV i wifi u sobi. Imam čak i room servis koji namjeravam odmah koristiti. Sve je čisto i uredno. Sviđa mi se. Naručio sam crnu kafu, ovčiji kebab i chapati hljeb. Nakon pola sata mi je dečko to donio u sobu. To ću platiti sutra kada budem napuštao hotel. Oko 20 časova sam izašao van da malo prošetam i da se upoznam sa gradom. Ušao sam u jedan veliki supermarket na nekoliko spratova samo da vidim šta sve tu ima, i ako bude moguće, da kupim nove bermude ili neke kratke hlače, jer se ove na meni raspadaju. Dok sam se muvao po odjelu sa odjećom za mnom je krenuo neki momak koji tu radi.
– Gospodine, gospodine! – viče za mnom.
Prvo sam pomislio šta sam sad uradio, da ne misli da sam nešto ukrao.
– Poderane su vam hlače! – reče mi.
– Znam. Zato sam ovde! – odgovaram mu. Glumio sam smirenost, iako mi je bilo malo neprijatno. Poderotina se nalazi na dupetu, što je posebno uznemiravajuće. Nisam našao ništa što mi odgovara. Ili nemaju odgovarajuću veličinu ili je to nešto za pedere. Grad mi se mnogo sviđa, iako sam vidio samo mali dio grada, oko bus stanice. Šetajući po gradu naletio sam na neki bar. U prizemlju je mali šank i nekoliko pijanih Indijaca. Iako volim da sjedim za šankom, to u ovom slučaju ne dolazi u obzir jer znam da će me ovi pijanci gnjaviti, a sada mi se ne ulazi u besmislene razgovore. Idem gore na sprat. Ovdje su barovi ujedno i restorani, a to mi se ne sviđa. Prvo što sve smrdi na hranu, a drugo, što moram gledati odvratne njuške kako gutaju hranu masnim prstima. Gore je nekoliko stolova, svi piju i puše i gledaju kriket. Sjeo sam za jedan sto i naručio mali Kingfisher za 150 rupija. Pridružujem se ostalim gostima u gledanju kriketa. Ovo je najvažniji sport u Indiji. Prvi kriket meč u Indiji je zabilježen još davne 1721. godine. To nije samo sportska opsesija za Indijce, nego i pitanje patriotizma. Posebno je žestoko kada se igra sa omraženim Pakistanom. Ništa mi nije jasno u vezi ovog kriketa. Čini mi se da je ovo vrlo glup sport. Mora biti glup kada ga igraju samo Englezi, a i ovi jadnici su ga milom ili silom zavoljeli tokom britanske okupacije. Ja sam opet, kao i uvijek, jedini bijelac u ovom baru. Kao da je ženama zabranjen ulaz u barove. Nikada još nisam vidio nijednu. Atmosfera je sumorna i depresivna. Zašto nije moguće pustiti neku muziku na ovakvim mjestima? Primoran sam da sjedim sa 15 polupijanih Indijaca i da gledam kriket. Ideja da popijem još jedno pivo ovdje je vrlo brzo iščezla. Čini mi se da sam vidio još jedan bar, odmah pored mog hotela, pa ću pokušati na tom mjestu. Ni ovaj ne izgleda mnogo bolje pa sam odustao. Zar svi barovi u Indiji moraju biti prljave rupe? Oko 22 časa sam u sobi hotela. Gledam neke indijske serije na TV jer drugo ništa i ne postoji na svim indijskim kanalima. Trebam se pripremiti za sutra i napraviti neki plan tako da ne lutam kao danas.

14.04.2018 (dan 21)

Mysore, Srirangapatnam

Ustao sam rano ujutro, istuširao se i spremio ruksak. Nakon što obiđem sve u ovom gradu, ići ću u selo Srirangapatnam. Opet sam zvao room service i naručio kafu i omlet. Ovo mi se sviđa. Počeo sam da se mangupiram. Ispred mog hotela je parkirano nekoliko auto rikši. Na listi mojih ciljeva za danas je prvo Jaganmohan palata za koju pouzdano znam da nije daleko odavde, ali ne znam tačno gdje se nalazi pa mislim da je najbolje rješenje da me auto rikša odveze tamo. Vozač auto rikše mi iznosi prijedlog da me vozi cijeli dan po gradu, zatim do brda Chamundi, kao i do sela Srirangapatnam.
– Koliko bi to koštalo?
– 1500 Rs! – reče vozač auto rikše.
– Ha, to je previše. Hoćeš da se kladimo da to mogu sam da uradim za 200 Rs? – rekoh mu.
Dobro sam se pripremio za Mysore i znam kolike su udaljenosti do pojedinih lokacija, kao i cijene lokalnih buseva, tako da mi je bilo lako sve to sabrati. I njemu je jasno da je to itekako moguće. Time je rasprava bila završena i krenuli smo ka palati. Jaganmohan palata je sada zapravo umjetnička galerija. Ovdje sam došao uglavnom zato što čuvena Mysore palata još uvijek nije otvorena, a nalazi se na manje od 5 minuta hoda odavde. Dok obiđem ovu galeriju taman će se i ta palata otvoriti. Jaganmohan palatu je izgradio kralj Krishnaraja Wodeyar III 1861. godine kao alternativni smještaj za kraljevsku porodicu. Mysore palata, koja je bila originalni dom kraljevske familije, izgorila je u požaru, pa je na njenom mjestu počela izgradnja nove palate. Dok se ona nije završila 1912. godine, Jaganmohan palata se koristila umjesto nje. 1915. godine palata je pretvorena u umjetničku galeriju. Sada se zvanično zove Sri Jayachamarajendra umjetnička galerija, a ime nosi po zadnjem kralju Mysorea. Galerija sadrži oko 2000 vrlo vrijednih slika i sigurno je jedna od najboljih galerija južne Indije. Ovdje se nalaze čak i Rembrandt, Ruben i Titan, a u jednoj prostoriji su slike najvećeg indijskog slikara koji se zove Raja Ravi Varma. Najveći utisak na mene je ostavila slika “Glow of hope”, završena 1946. godine i izložena posebno u jednoj mračnoj prostoriji. To je djelo slikara Haldankara, a na slici je žena koja drži lampu. Na slici je zapravo njegova kćerka, koja je još uvijek je živa i sada ima preko 100 godina. Slika je namjerno postavljena u mračnoj prostoriji sa slabim osvjetljenjem da bi se pojačao sam efekat slike i da bi izgledalo kao da svjetlost dolazi iz same slike. Sjajno djelo! Pored slika galerija sadrži i mnoge druge interesantne stvari. Tu je staro oružje, skulpture, stari novac i posuđe. Na drugom spratu su stari muzički instrumenti. Neke od tih instrumenata su koristili upravo kraljevi. Zanimljive su i slike koje je radio britanski oficir, pukovnik Scot, a na temu rata između Britanaca i sultana Tipu. Na osnovu ovih slika se može mnogo naučiti o istoriji ovog regiona i odnosa između Britanaca i Indijaca. Na jednoj velikoj slici je prikazana svadba jednog maharadže. Posebni gosti su britanski oficiri. Zagledao sam se u jednog britanskog oficira sa sijedom bradom. Mogu samo da zamislim šta im je tada bilo u glavi i kako su sa prezirom gledali na lokalne ljude, pa čak i na maharadžu. Na jednoj od slika britanskih oficira u drugoj prostoriji sam naišao ponovo na tog oficira i vidio sam da je to pukovnik J.B. Campbel. Na drugoj je major John Hill, a na sljedećoj markiz Wellesley. Ovo je vrlo zanimljiva galerija i dosta sam naučio danas. Sada je već prošlo 10 časova i glavna atrakcija u gradu – Mysore palata je sada otvorena. Poznata je i pod nazivom Maharadžina palata. Nakon desetak minuta lagane šetnje sam stigao do južnog ulaza gdje se prodaju ulaznice. Ovdje je mnogo lokalnih turista. Na ulazu se mora skinuti obuća. Ova indo-saracenska palata je stvarno prelijepa. Zidovi su oslikani šarenim bojama, a plafone velikih i prostranih prostorija podupiru prekrasno izrezbareni stubovi. Postoji i jedan dio kompleksa palate koji se zove Residency i on se posebno plaća.

Uzeo sam slušalice i pratim određene dijelove sa zvučnim zapisom tako što pritisnem broj. Ovo je zapravo muzej i sadrži stvari koje su koristili članovi kraljevske familije, a koje se nalaze u prostorijama gdje su oni živjeli. Nije mnogo korisno, ali hajde da probam. Unutar područja palate je i hram Sri Shweta Varahaswamy koji sam obišao. Hram je sagrađen u Hoysala stilu. Zapisi na zidovima govore da je hram bio poklon kralja po imenu Chikka Devaraja Wodiyar. Hram ima elegantno izrezbaren ulaz, veoma lijepo izrađene stubove, i vrlo zanimljiv gopuram. Ispred palate, sa prilične udaljenosti, napravio sam nekoliko sjanih fotografija cijele palate. Izgleda savršeno. Potpuna simetrija, a posebno su lijepe crvene kupole. Završio sam obilazak palate oko podne. Nije loše, zadovoljan sam i palatom i dobro iskorištenim vremenom. Ispred palate su neke male prodavnice te sam se tu malo odmorio i kupio vodu i sladoled. Nedaleko od palate je gradska bus stanica za gradski i prigradski saobraćaj. Baš ta mi treba da stignem do sela Srirangapatnam. U tom selu ima mnogo dobrih stvari da se vidi. Uglavnom, to je nešto što ne smijem propustiti. Za 10 minuta sam u busu broj 313 koji ide do sela. Kao i obično, bus je lako naći. Dođeš na bus stanicu i vičeš ime mjesta gdje želiš ići. To je jedini način, jer su svi natpisi na hindiu. Selo Srirangapatnam je 16 km od grada.

Planiram da sve završim do 17 časova, jer moram naći prevoz za Kochi i stići tamo večeras. To bi bilo idealno, a i takav mi je plan. Nakon 15 minuta bus se pokvario. S obzirom u kakvom stanju su ovi državni autobusi čudim se da mi se to nije i ranije desilo. Zajedno sa dvadesetak putnika, vozačem i kondukterom sjedim pored ceste i čekam da naiđe drugi bus. Nakon par minuta je i naišao, ali je ovaj skoro pun, tako da su samo najbrži i najbliži uspjeli da uđu u njega. Ja sam u tom trenutku sjedio malo dalje i pušio cigaretu tako da sam samo pogledom ispratio naguravanje i stampedo koji je nastupio kada se bus zaustavio. Posebno su agresivne bile seoske žene sa svojim velikim guzicama umotane u šarene sarije. Nakon nekoliko minuta je naišao i drugi bus i ovaj put sam se malo i ja pogurao da bi dobio mjesto za sjedenje. Oko 14 časova sam stigao na bus stanicu u selu Srirangapatnam. Na putu do stanice smo prošli kroz veći dio sela pa sam vidio i neke od stvari zbog kojih sam ovdje.

Ovo ne bi trebalo biti teško. Skoro sve stvari koje planiram vidjeti ovdje su povezane sa Tipu sultanom. Plan je da obiđem jedan hram, tvrđavu, džamiju, mauzolej i jednu tamnicu. Problem je jedino što ne znam gdje se to sve nalazi jer nemam nikakvu mapu. Takođe, mislim da bi mi trebao cijeli dan ako ću to sve obilaziti pješke. Toliko vremena nemam. Gdje je uopšte taj mauzolej, Gumbaz? A tek tamnica pukovnika Baileya? Ne znam uopšte ni ko je taj pukovnik Bailey, ali vjerujem da ta tamnica ima neku dobru priču, a i da je on značajan lik čim se po njemu zove tamnica. Znam samo da se radi o nečemu u vezi borbe između Engleza i njihovog smrtnog neprijatelja, Tipu sultana. Kad sjediš u hotelskoj sobi i planiraš šta ćeš raditi sutra onda sve izgleda mnogo jednostavno. Aha, malo selo, mora da je sve blizu, obići ću sve pješke za dva sata i gotova stvar. Međutim, kada se nađeš na licu mjesta, stvari su potpuno drugačije. Rastojanje između pojedinih mjesta je po par kilometara, iako je po ovoj vrućini i par stotina metara mnogo. Dakle, opet tuk-tuk! Pored bus stanice je nekoliko auto rikši čiji vozači se dosađuju u hladovini jednog drveta. Prilazim jednom od njih i pokazujem mu malu mapu koju imam i nabrajam šta sve želim vidjeti. Dogovorio sam se da me vozi na sva ova mjesta, a ima ih 6 ili 7, za 400 rupija. Ovo je ipak najpametnija stvar koju sam uradio, iako sam se u početku pitao da nisam mnogo platio. Nadam se da neće ispasti da su sva mjesta jedno pored drugog i da se mogu lako obići pješke. Naravno da tako nije ispalo. Prvo sam obišao ljetnu palatu Tipu sultana. Dariya Daulat Bagh ili u prevodu „Bogatstvo mora“ je ljetna palata Tipu sultana sagrađena 1784. godine. Palata je sagrađena na izdignutoj kamenoj podlozi, sa stubovina od tikovine duž vanjske ivice koji zatvaraju hodnik. Prostorijama na dva sprata palate se pristupa pomoću četiri stepeništa. Svi zidovi i plafoni su prekriveni prelijepim crtežima koji prikazuju pobjede Hyder Alija i Tipu sultana nad Britancima koje je predvodio pukovnik Bailey. Nakon smrti Tipu sultana 1799. godine, palatu je nastanio pukovnik Arthur Wellesley, koji je kasnije postao Vojvoda od Wellingtona. U palati su izloženi brojni crteži i slike koji opisuju događaje iz tog perioda. Slike su vrlo korisne, jer se na osnovu njih može složiti slika istorijskih događaja. Na jednoj slici su prikazani mali prinčevi, sinovi sultana Tipua, koji su korišteni kao taoci tokom britanske opsade tvrđave u Srirangapatnamu.

Sultan Tipu, ili kako su ga još zvali Tigar Mysorea, je bio posljednja prepreka britanskom pokoravanju cijele Indije. Posljednja bitka za Srirangapatnam koja se odigrala 1799. godine je rezultirala padom prijestolnice i smrću sultana Tipua. Britanci su zajedno sa svojim saveznicima opsjedali tvrđavu Srirangapatnam oko mjesec dana. Nakon što su probili zid tvrđave izveli su juriš i osvojili je nakon krvave bitke. Nekoliko stvari mi je tu vrlo zanimljivo. Prvo, jedna od zaraćenih strana nije Britanija kao država, nego je to britanska Istočnoindijska kompanija koja je, pored vladanja osvojenim teritorijama, preuzela čak i vojne funkcije. Ta kompanija je efektivno upravljala Indijom od 1757. godine pa sve do njenog raspuštanja 1858. godine kada je upravljanje nad Indijom preuzelo Britansko kraljevstvo. Kompanija je dobila kraljevski ukaz od strane Kraljice Elizabete I 1600. godine, po kojem je mogla da trguje u području Indije, što je bilo i malo kasno, jer su tu već svoje prisustvo dobro uspostavili Holanđani i Francuzi. Tokom prvih stotinjak godina kompanije njen fokus je bio isključivo na trgovini, a ne na osvajanju teritorija i izgradnji imperije. Tek slabljenjem Mughalske imperije u Indiji i nakon sukoba sa istoimenom francuskom kompanijom, interesi kompanije prestaju biti samo trgovački nego i teritorijalni. U narednim decenijama je kompanija proširila svoj uticaj, efikasno kontrolišući veliki dio indijskog teritorija, ili direktno ili kroz vazalske vladare. Do 1803. godine kompanija je imala privatnu plaćeničku armiju od 260.000 ljudi, skoro duplo veću od regularne britanske armije. Naravno, većinu te armije su činili lokalni indijski vojnici koji su bili poznati i pod nazivom sepoji. Svi zidovi su potpuno prekriveni crtežima. Dva puta su me upozorili zbog fotografisanja, jer je zabranjeno. Dosta pažnje sam obratio crtežima sultana Tipua i njegovih sinova, a koje je radio Thomas Hickey 1801. godine. Nakon posjete Tipu palati, vratio sam se do auto rikše i nakon kraćeg vremena, tj. oko 2 km od palate, stigli smo ispred čuvenog mauzoleja Gumbaz. Do prelijepog mauzoleja sa velikom bijelom kupolom vodi popločana staza koja razdvaja vrt sa uredno posađenim cvijećem i čempresima na obe strane. Ovaj mauzolej je sagradio Tipu sultan i ovdje počivaju njegov otac Hyder Ali i majka Fakr-Un-Nisa. Nakon pogibije Tipu sultana Britanci su dozvolili da i njegovo tijelo bude sahranjeno na ovom mjestu.

Tu su i grobovi drugih članova njegove familije. Sultan Tipu je prekriven ćebetom sa tigrovim šarama, što je i očekivano, jer je tigar njegov simbol. Pored mauzoleja je džamija Masjid-E-Aksa koju je isto sagradio Tipu. Dalje nastavljam prijatnu vožnju tuk-tukom i nakon kraćeg vremena dolazimo do neke rijeke. Za ovo mjesto nisam ni ja znao, momak je sam došao do zaključka da bih želio da vidim i ovo. Mjesto se zove Sangam i to je sveto mjesto gdje se spajaju tri svete rijeke Cauvery, Lokapavani i Hemavati. Do rijeke vode kamene stepenice, a tu je i nekoliko štandova na kojima prodaju piće i voće. Par desetina ljudi je ovdje, a neki se ritualno kupaju. Popio sam kokos. Tu je i nekoliko konja koje neki dječaci nude posjetiocima za jahanje i slikanje. Popeo sam se na jedan i dečko me je uslikao par puta.

Malo smo se posvađali zbog toga što je tražio novac po fotografiji. Nakon ovoga vraćamo se u selo i posjećujem džamiju Masjid-i-Ala. Sagrađena je za vrijeme vladavine Tipu sultana 1787. godine. Džamija se nalazi blizu Bangalorske kapije i ima dva minareta. Ova dva minareta stoje na visokoj platformi koje ima otvoreno dvorište ispred. Unutar džamije je i medresa u kojoj je trenutno više desetina djece koje upravo čitaju Kuran. Čini mi se da uče napamet. Kakvo gubljenje vremena! Popeo sam se uz stepenice i na gornju platformu. Ovdje baš i nema šta da se radi pa sam ubrzo izašao van. Vozač me zatim odveo do tačnog mjesta gdje je sultan Tipu poginuo. Njegovo tijelo je nađeno tačno na ovom mjestu, među gomilom drugih poginulih vojnika. Mjesto je tačno označeno i ograđeno. Nakon što sam napravio par fotografija, idem do tamnice pukovnika Baileya. Sišao sam dole. Prilazi mi momak iz obezbjeđenja u uniformi.
– Ovdje su bila zatvorena 24 britanska oficira! – kaže mi.
Ne vidim nikakve pregradne zidove ili rešetke pa mi nije jasno kakve su ovo tamnice niti kako su bili zatvoreni. Jedino ako nisu svi bili zajedno u ovoj jednoj velikoj prostoriji.
– A gdje su ćelije i rešetke? – pitam prilično zbunjen.
– Ne, bili su vezani raširenih ruku uza zid – odgovara mi on.
– Šta! Pa to je strašno. Bili su vezani cijelo vrijeme?
– Samo oficiri. Obične vojnike su odmah ubijali – kaže mi to kao da je ponosan na sve to.
Ali stvari postaju čak i gore dok nastavlja da mi objašnjava.
– U blizini je rijeka i tamnica je ispod nivoa tla, ukopana u zemlju tako da su puštali rijeku u tamnicu. Voda je zatvorenicima bila do grla.
Raširio sam ruke i stavio ih na male izbočine u zidu pokušavajući da zamislim kako je to izgledalo. Voda do grla? Mislim da ne bih izdržao ni dan tako. Nakon ovoga smo otišli do hrama Sri Ranganathaswamy koji je u trenutku kada sam ja došao bio zatvoren. Otvara se u 16 časova tj. za 15 minuta. Preko stotinu ljudi čeka u redu da uđe u hram. Sačekaću i ja, iako nisam siguran da li to stvarno uopšte želim. Kupio sam sebi i vozaču po kokos dok smo čekali. Sveštenici goli do pojasa su došli i otključali vrata. Dugački red počinje lagano da se pomjera. Oh ne, krećemo se uskim dijelom između metalnih pregrada i to traje 15-tak minuta. Kad jednom uđeš u ovo, nema više nazad ni izlaza. Jedini sam bijelac ovdje i vidim začuđene poglede koji se pitaju šta ja ovdje tražim. Ne znam ni sam. Sada bih rado izašao iz ove kolone, ali ne mogu. Ima mnogo ljudi i iza mene a moguće je ići samo naprijed. Šta mi je ovo trebalo?

Svakako mi najvjerovatnije nije ni dozvoljeno da uđem u samo srce hrama, a u daljini vidim da i sveštenik svakom od vjernika radi neki obred. Šta može meni kada dođem na red? Mogu ga samo pogledati sa glupim osmijehom na licu. Sve sam završio do 16.30 časova. Ovo je bilo odlično i savršeno sam prošao za samo 400 rupija. Ovo sam ne bih uspio nikad. Vozač auto rikše me je na kraju vratio na bus stanicu, odakle sam i krenuo. Nakon par minuta sam već u busu za Mysore. Pored mene sjede neke lijepe Indijke. Preko puta mene je neka poluslijepa Indijka čije lice se neprestano nekontrolisano grči. Čini mi se da je u konstantnim bolovima. Kakav je to život? Mysore ima dušu i sviđa mi se. Ovo je stvarno dobro mjesto. Možda sam se zaljubio u Indiju pa su stvari počele da mi se sviđaju? Uzeo sam auto rikšu do svog hotela. Spakovao sam ruksak, platio račune i odjavio se. Ruksak sam ostavio na recepciji hotela i izašao sam van da vidim kakvo je stanje sa bus kartom do Kochia. Sutra bih trebao biti u gradu Kochi, dakle,ponovo izbiti na Arabijsko more. Dok sam hodao gradom prikačio mi se neki mršavi Indijac. Kaže da se zove Lilu i navodno, želi da mi pomogne ako mi nešto treba.
– Ja radim u prodavnici. Prodajem hašiš, marihuanu i opium. Možeš doći kod mene da vidiš kako to izgleda. Svi bijelci dolaze kod mene – govori mi dok hodamo.
– Dobra ti je prodavnica! Prvi put čujem da se takve stvari prodaju u prodavnici.
– Ah, to nije problem. To je legalno u Mysoreu. U svega nekoliko gradova u Indiji je to legalno reče Lilu.
– I baš je legalno u ovom gradu? I baš je legalno sada kada si mene sreo? – rekoh mu sa blagim osmijehom na licu.
Moram priznati da me je ta njegova informacija zainteresovala. Ne iz razloga što bih želio da se drogiram, nego zato što mi je bilo čudno kada sam sreo vozače auto rikši kako sjede na trotoaru i puše marihuanu sasvim slobodno iako su policajci bili dvadesetak metara od njih. Jeste da je bila noć, i da se oni ovdje poznaju međusobno, ali opet…
Ipak, ono što jeste legalno je smjesa koju zovu bhang, a koja se pravi od lišća marihuane. Možda je mislio na to kada me je pozvao u svoj “shop”.
– Gdje si krenuo večeras? – pita me Lilu.
– Tražim neku turističku agenciju da kupim kartu za spavaći bus za Kochi – odgovaram.
– Zašto tražiš turističku agenciju kada imaš šaltere na bus stanici gdje možeš kupiti kartu? Samo gubiš novac. Pokazaću ti gdje možeš kupiti kartu.
Možda je i u pravu. Stvarno nekad znam da ispadnem glup. Stvar je u tome da sam želio da kupim kartu za bus u kojem se može spavati, a pretpostavio sam da su to privatni busevi koji ne idu sa ove bus stanice. Zajedno smo otišli do šaltera za prodaju karata na bus stanici. Nema buseva sa krevetima, ali postoji bus sa većim razmakom između sjedišta. Noćna vožnja do Kochia traje više od 10 sati tako da moram da mislim i o spavanju u busu. Biće veom teško večeras. Mogu reći da imam i sreće, jer je ostalo samo još jedno slobodno mjesto u busu, na zadnjem sjedištu busa. Nakon što sam kupio kartu krenuo sam nazad prema svom hotelu. Lilu i dalje ide sa mnom i nagovara me da idem sa njim u njegovu prodavnicu. Samo mi to još treba, da se udesim potpuno pred naporno noćno putovanje. Ne znam ni zašto uopšte pričam s njim. Ispred hotela sam mu se zahvalio i pozdravio se s njim. Još uvijek nisam ništa jeo od onog doručka koji sam naručio u sobi hotela pa sam se sjetio onog restorana u blizini kojeg sam vidio sinoć. Ovo je restoran i bar, par desetina metara od mog hotela. Naručio sam pivo Kingfisher, pileći kebab i pomfri. Pijem pivo dok čekam da mi donesu večeru i brojim miševe koji pretrčavaju između stolova restorana. Nakon četvrtog sam odustao od tog posla. Ovo je Indija i vjerovatno je ovako svugdje. Danas sam saznao mnogo o sultanu Tipu. Vrlo zanimljiv lik. U 20.30 časova sam u busu za Ernakulam, tj. Kochi. Imam najgore mjesto u busu, skroz na kraju busa, i ne mogu uopšte ispružiti noge. Ispred mene je duga i besana noć.

<< prethodna sledeća >>