26.04.2018 (dan 33)
Chennai, Mumbai
Žao mi je što sam sinoć pogubio žohara. Tako se borio za život pokušavajući prvo da pobjegne a zatim i glumeći da je mrtav. Za takav trud sam trebao pokazati milost. U sobi je vrlo vlažno i nezdravo. Čim sam izašao iz sobe u hodniku hotela me je dočekao Kumar. On je zapravo mene čekao ispred vrata. Čovjek ne želi da propusti dobru priliku da zaradi. Sa Kumarom sam izašao ispred hotela i u jednom prljavom restoranu u ulici smo popili kafu stojeći ispred restorana među gomilom ljudi. Ovo uopšte i nije kafa, oni ovo zovu crni čaj i ovdje je to isto. Ako tražiš crnu kafu, vjerovatno ćeš dobiti crni čaj. Dok smo pili kafu pored nas je prošao bus 18A koji ide do aerodroma i uopšte nije bio pun kao što je Kumar juče rekao. Ali to se i moglo očekivati od njega. Znam da ću previše platiti ovu vožnju, ali će mi vožnja barem biti prijatna. U 9.00 časova smo krenuli prema aerodromu. Na putevima u gradu nije gužva u saobraćaju, tu i tamo prođe po poneko vozilo. Ja sam zamišljao velike gužve i sjetio sam se vožnje busom koja je trajala dva sata kada sam dolazio u Chennai pa je i to uticalo da ne uzmem jeftini bus. Jednostavno, nisam želio ništa da rizikujem. Nakon 45 minuta smo stigli na aerodrom. Kumaru sam isplatio 500 rupija i pozdravili smo se. Sada mi je ostalo još vrlo malo rupija. Mjenjački kurs na aerodromu je očekivano vrlo loš i dobije se samo 73 rupija za euro, umjesto 80. Imam dovoljno vremena do polaska aviona. Na aerodromu, tačnije ispred zgrade aerodroma, u malom parku sam konačno popio pravu crnu kafu za 60 rupija. Jeste dosta skuplja, ali je dobra i prava u odnosu na obojenu vodu koju sam pio zadnjih mjesec dana. Na aerodromu sam pojeo neku tjesteninu sa čilijem iz kesice. Cura u malom kiosku ih saspe u posudu za vrelom vodom i malo ih skuha i to sve za dobrih 135 rupija. Ovo je vrlo malo, ali gladan sam. Ovo računam kao doručak. Letim sa indijskom kompanijom IndiGo, a polazak je u 13.40. Let bi trebao trajati oko dva sata. U avionu su neki tinejdžeri, očigledno cijeli školski razred koji je vjerovatno išao na neku ekskurziju i veoma su nemirni. Trče po avionu, svađaju se, smiju i prave razne druge manguparije. Nedaleko od mene sjedi njihov stari profesor koji uzaludno pokušava da ih smiri. Tinejdžeri su svuda isti. Na aerodromu u Mumbaiu su opet pokušali da me zeznu divlji taksisti. Jedan mi se nakačio i traži 1500, pa zatim 1200 rupija do Colabe. Stvarno bi bio idiot da me zajebu dva puta na isti način. Ovo sam trebao uraditi i prvi put, kada sam dolazio u Mumbai. Dovoljno je platiti prepaid taksi 570 rupija i lijepo te odvedu do taksija i taksisti samo predaju papir na kojem piše gdje da vozi. Vožnja traje veoma dugo, jer je aerodrom daleko od južnog dijela grada, Colabe. Nakon sat vremena udobne vožnje u taksiju još uvijek sam u Bombaju i daleko od cilja. Sada mi Mumbai ne izgleda tako strašno. Navikao sam se. Sada imam mogućnost da vidim i druge dijelove grada koje nisam još vidio. Mnogo je čistije na sjeveru grada, ali i ovo me ne privlači. Opet sam u svojoj staroj ulici, nedaleko od Taj hotela. U susjednim ulicama sam pokušao naći sobu u pet ili šest hotela, ali sve je ili popunjeno ili je cijena sobe 2500 ili 3000 Rs. Ja mogu da platim oko 1500 Rs jer nemam više mnogo novca. U mojoj staroj ulici mi se nakačio neki čudak i želi da mi pomogne da nađem smještaj. Ne želi da me ostavi na miru iako sam mu rekao da mi pomoć nije potrebna. Pretpostavljam da i on želi da dobije mali dio od sume koju ću platiti za sobu, ali neka ga. Svakako je kraj mog putovanja i spuštam gard. Ušli smo zajedno u nekoliko hostela, ali svuda je cijena prevelika, posebno s obzirom na to što nude za te pare. U zgradi u kojoj je moj stari hotel Janata je nekoliko hostela i nijedan mi nije odgovarao. Na svakom spratu je drugi hostel. Oni kreteni još uvijek rade u mom bivšem hotelu. Bože, gdje sam ja spavao kada sam došao Mumbai prvi dan! Na kraju sam uzeo sobu na najvišem, tj. 4. spratu zgrade koja je susjedna onoj u kojoj sam bio kada sam tek došao u grad. Ovo je Sea Shore hotel i soba nije loša, a imam i divan pogled na more i Gateway of India. Ovo je prvi put da imam sobu sa dobrim pogledom. Nisam ni pretpostavljao koliko je to važno. Jedino što nemam kupatilo, nego imamo zajedničko kupatilo u hodniku. Ali ni to nije veliki problem, jer ostajem ovdje samo jednu noć. Cijena od 1120 rupija mi je prihvatiljiva. Hotel je oko 30 metara od mora. Dijana mi je savjetovala da idem u dio grada Juhu Beach, ali tamo je smještaj previše skup. Kod momka na recepciji sam razmijenio još 70 eura. I on mijenja novac kod istog momka kao i ja, a to je onaj u onoj radnji u našoj ulici. Oni će mi pozvati i taksi kada krenem na aerodrom prekosutra oko 1 noću. Taksi do aerodroma je oko 600 – 700 rupija, možda malo više noću. Sutra ujutro ću ipak konačno obići tu prokletu Janjiru. Prvo sam planirao da obiđem Bollywood. Čak sam i dobio neke kontakte jednog režisera od svoje prijateljice Dijane, koja je nekoliko godina glumila u filmovima i serijama ovdje i napravila finu karijeru. Odustao sam od toga, jer mi se čini da to nije svijet za mene. Shvatio sam da bi to uradio samo da bih se mogao šepuriti pred curama kada dođem kući, a to ne želim. Platio sam sobu za dvije noći i oko 19 časova izašao van. Grad mi sada izgleda ljepše i opuštenije. Grad je ostao isti kao i prije mjesec dana, ali sam se ja promijenio. Prvo što želim sada je da nađem onaj svoj restoran Badamiya. Nikad ne mogu da zapamtim gdje se tačno nalazi pa uvijek lutam ulicama dok ne naletim na njega sasvim slučajno. Tako sam opet došao do restorana Leopold. Znam da je ovaj skup, ali gladan sam. U prizemlju nema slobodnog mjesta pa me konobari šalju na gornji sprat. I na spratu nema mjesta. Svi bijelci koji su u Colabi, trenutno su ovdje. Idealno za ponovni teroristički napad! Slobodan je samo mali okrugli stolić, odmah pored stepenica kojim sam se popeo na sprat. Noga od stolice mi je 1 cm od stepenica. Dakle, ako se malo pomjerim, padam niz stepenice. Konobari me potpuno ignorišu i ne dolaze, pa sam ustao i sam uzeo meni sa šanka. Već polako počinje da me obuzima bijes. Najprije zbog mjesta u restoranu koje mi se ne sviđa, a zatim i zbog konobara koji ne dolaze već desetak minuta dok sjedim za svojim stolićem i balansiram na stepenicama. Večera je 700 Rs, pivo 420 Rs, dakle sve je tri puta skuplje nego na ostalim mjestima, ali sa istim kvalitetom. Ostavljam meni i izlazim. Ako već moram da platim ručak tri puta skuplje nego što vrijedi, onda bar neću da sjedim na pomoćnom stoliću sa strane, kao prosjak. Uostalom, jebite se i vi i vaš Leopold! Odmah pored Leopolda, na početku susjedne ulice je Badamiya. Uvijek sam bio tako blizu i prolazio pored njega. Što se mene tiče, ovo je jedan od boljih restorana u ovom dijelu grada, a meni i najomiljeniji. Hrana je odlična i cijene su normalne. Ovdje je chicken tikka savršena, a tome sam dodao i butter naan i dobro se najeo za 280 Rs. Tu je uračunata i dobra napojnica jer sam prezadovoljan. Ova tikka je bila toliko dobra da sam razmišljao da uzmem još jednu porciju. Kad samo pomislim na prokleti Leopold koji je dvadeset metara odavde i gdje je sve tri puta skuplje. U istoj ulici gdje je i Badamiya nalazi se i Beer Bar. Preko puta bara je stari hotel Carlton u kojem sam prvo rezervisao sobu ali odustao. Kako sam samo pogriješio! Bar preko puta, restoran na dvadeset metara, Gateway of India isto tako blizu, što znači da Carlton ima savršenu lokaciju, a pri tome je još vrlo jeftin. Ušao sam u bar i naručio veliki Kingfisher Premium od 650 ml. Ovdje je pivo 320 Rs, što je ipak bolje od 420 Rs u Leopoldu. U baru je pet ili šest gostiju, a tu su čak i dvije cure, što je nevjerovatno. Oko 22 se lagano vraćam u svoj hotel. Prodavci pakuju stvari i zatvaraju radnje. Do 23 časa će sve utihnuti i nad gradom će zavladati potpuna tišina. Usput mi svi nude hašiš i nerviraju me. Vratio sam se u sobu i još malo sa prozora svoje sobe posmatrao noćnu panoramu i more. Bliži se kraj mom boravku u Bombaju i Indiji. Istovremeno osjećam zasićenost i žalost što idem.