28.03.2018 (dan 4)

Jalna, Aurangabad, Ellora, Khuldabad, Daulatabad

Jalna, Jalna! – neko me prodrmao i probudio. Polubudan vidim konduktera ispod sebe. Ništa mi nije jasno. Voz je stao na nekoj stanici.
– Kakva sad pa Jalna? Ja trebam izaći u Aurangabadu – kažem mu dok se polako pridižem iz kreveta.
– Spavali ste na pogrešnom krevetu. Aurangabad smo prošli prije sat vremena! – precrtava me u svojoj svesci gdje su zapisana imena svih putnika i njihovih destinacija.
Iznad kreveta piše 32/34, možda je zaboravio da me probudi pa pokušava da krivicu prebaci na mene. A opet, možda je i u pravu, možda je gornji krevet označen brojem 32. Nije baš najjasnije koji broj odgovara gornjem krevetu. U vozu mi je čovjek po imenu Mantri ponudio pomoć. On i njegova žena su iz Jalne, a u Bombaju su na aerodromu ispratili sina koji radi u kompaniji Expedia u Americi. Sa njima sam otišao do prostorije na željezničkoj stanici gdje se kupuju karte. Njihova pomoć mi u ovom slučaju nije potrebna, ali ipak je ovo lijepo od njih. Zahvalio sam im se i toplo smo se pozdravili. Mantri mi je rekao da ima prijatelja koji je vlasnik restorana u Aurangabadu i da idem kod njega na ručak.
– Restoran se zove Tandoor. Vlasnik je moj dobar prijatelj, gospodin Liyakat. Pozdravi ga! Najbolje je da ostaneš u hotelu Kailash, u ulici Station road – reče Mantri.
Karta za Aurangabad je samo 15 rupija i voz bi trebao ubrzo stići. Uvijek sam mrzio ovo gubljenje vremena jer sad moram da se vratim nazad. Dok sam čekao voz, prišao mi je neki prosjak sa ispruženom rukom. Na leđima ima užasnu, široku otvorenu ranu u vidu zagnojene posjekotine koja se proteže cijelom dužinom jedne strane leđa. Bože, imaju li ovi ljudi ikakvu medicinsku njegu? Pitam se kako je uopšte još uvijek živ sa takvom ranom. Dao sam mu 10 rupija samo da ga više ne gledam. Željeznička stanica je van grada. U daljini su livade na sve strane. Imam osjećaj da sam u nekom mjestu koje je zaboravljeno od ostatka svijeta. Tišina ovog ranog jutra daje neku posebnu jezivu atmosferu. Nakon pola sata čekanja i zabrinutosti, voz je stigao u 6 časova. U mom vagonu je nekoliko žena sa malom djecom i nekoliko staraca. Svi užasno prljavo izgledaju u pocijepanoj odjeći. Posmatram čovjeka koji leži i spava na sjedištu ispred mene. Obučen je u neko jadno odijelo, a ima čak i neku zgužvanu jeftinu kravatu. Vjerovatno je neki službenik u banci ili pošti. Pažnju su mi privukle njegove bijele čarape koje su pocijepane tako da su obe pete potpuno ispale van. Smrad u vagonu je skoro nepodnošljiv, a i komarci mi ne daju mira. Nakon jedan sat vožnje sam se vratio u Aurangabad. Na željezničkoj stanici mi je prišao taksista i ponudio mi obilazak Ellore, Daulatabada i Khuldabada za 1200 Rs. Prvo ću se smjestiti u nekom hotelu pa ću tek onda vidjeti šta dalje. U blizini željezničke stanice je mnogo jeftinih hotela, tako da nema potrebe da se uzima taksi ili auto rikša za traženje hotela. Planirao sam da ostanem u ovom gradu dva dana i ovo će mi biti baza za obilazak okolnih mjesta, posebno hramova u pećinama Ellore i Ajante. Danas ću ići u Elloru, a sljedeći dan će biti na redu Ajanta. Ideja ovog taksiste i nije toliko loša. Za 15 eura će me voziti cijeli dan, i to uopšte nije tako loše. Rekao sam mu da me vozi do nekog hotela u centru grada. Hotel Gold Inn se nalazi u jednoj od glavnih ulica, nedaleko od Aurangpura kruga. Soba je zadovoljavajuća, ima i kupatilo, a košta 1200 Rs za noć. Odmah sam platio za dvije noći. Na recepciji su mi dali besplatnu kafu. Taksisti koji me dovezao do hotela sam rekao da me sačeka ispred hotela. Mislim da ću ipak prihvatiti njegovu ponudu. Mogao bih to i sam da uradim, dosta jeftinije, ali to i nije neki novac, a barem se neću mučiti sa prevozom. Taksista me odvezao do restorana Kailash. Prvo ću doručkovati, a zatim idemo na posao. Naručio sam Kailash special dosa i čaj. Da vidim konačno i šta je to dosa. To je nešto slično palačinku, a osnovni sastojak je riža. Ne sviđa mi se. Nakon doručka me preuzeo drugi vozač po imenu Husein. Krenuli smo prema Ellori. Vožnja je vrlo prijatna, posebno s obzirom da je vani previše vruće. Da sam krenuo sam, vjerovatno bi poludio od vrućine. Tokom vožnje sam vidio u daljini brdo na kojem se nalazi tvrđava Daulatabad, sljedeći cilj nakon Ellore. Odavde izgleda spektakularno. Neće biti lako popeti se na vrh. Usput smo se zaustavili kod neke prodavnice himroo šalova. Ovaj sistem sa prodavnicama mi je već poznat. Husein kaže da se na ovom mjestu pletu šalovi već 2000 godina i da su ovi ovdje možda i najbolji i najkvalitetniji u državi. Tu je jedna manja metalna hala u kojoj je trenutno samo jedna žena koja tka šalove. Pored tkaonice je prodavnica gdje se mogu kupiti šalovi i sariji. Odmah me je dočekao mlad momak koji mi je objasnio kako se tkaju šalovi.
– Koliko je vremena potrebno da se završi jedan šal? – pitam ga.
– Za jedan šal treba 4 do 5 dana, a za sari 8 do 10 dana.
Ušli smo u prodavnicu i tu mi je momak izvadio nekoliko šalova i stavio ih na sto. Stvarno su prelijepi i meki pod rukom. Cijena se kreće od 500 do 2500 rupija. Ne planiram ništa da kupujem jer to svakako ne mogu nositi u ruksaku narednih mjesec dana. Himroo je tkanina sastavljena od svile i pamuka i tka se lokalno u Aurangabadu, a posebna je jer ima jedinstven stil i dizajn. Druga stvar koju ovde tkaju je jedna vrsta sarija koja se zove paithani, a koje je ime dobilo po mjestu Paithan, gdje se tkaju ručno. Pošto se prave od najfinije svile smatra se najboljim sarijem u Maharashtri. Čisto sumnjam da se ovi šalovi i sariji ručno tkaju, a čini mi se da i ona žena koja radi u onoj hali služi samo za prikaz pred turistima. Prije će biti da se ovo proizvodi u fabrici, a ovaj prodavač me laže da se rade ručno da bi sve to dobilo na cijeni. Već sam vidio takve stvari. A vjerovatno će i Husein dobiti neki rupi. Stigli smo ispred Ellora pećina. U podnožju brda u kojem su pećine, uz samu cestu je niz prodavnica, štandova sa suvenirima i restorana. Parkirali smo se ispred restorana Kailash. Momak iz prodavnice suvenira me odmah primjetio i zalijepio se uz mene. To je uobičajena stvar. Preostaje mi samo da vidim koji trik će primjeniti na meni da mi izvuče nešto novca. Za sada sam ga se riješio. Rekao sam mu da ću navratiti do njegove prodavnice sa suvenirima kada završim sa obilaskom pećina. Ipak sam dobio koristan savjet od njega. Pećine su raspoređene u brdima dužinom od par kilometara i grupisane su u tri grupe.
– Najbolje ti je da prvo obiđeš Jain grupu pećina koje su najudaljenije. Sunce će ti biti iza leđa i moći ćeš napraviti dobre fotografije – savjetuje me on.
– Hm, ima smisla. U pravu si! Tako ću i uraditi.
Krenuo sam ka najudaljenijoj grupi pećina, Jain grupi. Jainisam je drevna indijska religija čiji su osnovni principi nenasilje, mnogostranost, nevezivanje i asketizam. Užasno je vruće i trava oko mene je spaljena od vreline. Cijelo područje je brdovito i sa stijenama. Hodao sam oko 2 km po najvećoj vrućini, a još i bez vode. Kakav propust! Samo ja mogu krenuti u višečasovno pješačenje po ovakvoj vrućini bez vode. Kod Jain pećina sam sreo neke Indijce sa kojim sam malo popričao. Momci su iz Nasika, grada između Mumbaia i Aurangabada.
– Aha, čuo sam za Nasik. Grad je dobio ime po nosu – rekoh.
– Znaš bolje nego ljudi iz Indije! – jedan od njih mi odgovara sa smiješkom.
– Naravno. I ne znao koliko sam čitao o Indiji pred polazak.
– A zašto si izabrao baš Indiju?
– Jer sam lud – odgovaram.
Šalim se, nadam se. Umirem od žeđi. Vani je preko 40 stepeni. Ovdje je ukupno pet Jain pećina tj. hramova iskopanih u stijenama. Pretpostavlja se da su radovi na iskopavanju ovih pećina počeli još u 8. vijeku, da bi se nastavili iza 10. vijeka, sve do 13. vijeka, da bi stali tek invazijom sa sjevera od strane Delhi Sultanata. Ove pećine pripadaju sekti Digambara, jednoj od dvije škole jainizma, karakterističnoj po tome što su sveštenici te škole potpuno goli.

Ove pećine su manje od hindu i budističkih pećina, ali su isto tako detaljno izrezbarene. Glavni motivi koji krase ove isklesane pećine su 24 Jina ili duhovna učitelja jainizma. U Jainizmu, glavni učitelj i spasilac se zove tirthankara i bilo ih je ukupno 24, s tim da je prvi bio Rishabhanatha, a zadnji Mahavira koji je živio u 6. vijeku prije Hrista. Tirthankara je vrlo rijetki pojedinac, koji je uspio da osvoji samsaru, vječni ciklus rođenja, smrti i ponovnog rođenja i koji je postavio dharmu, put koji ostali treba da slijede. U jainizmu čovjek postiže spasenje samo ako se pridržava pet velikih zavjeta ili vrlo strogih pravila: zabrana ubijanja bilo kojeg živog bića, laganja, zabrana krađe i pohlepe, seksualnih užitaka i nevezivanje za bilo šta materijalno ili duhovno. Jain monasi i monahinje ne posjeduju ništa i nisu duhovno vezani ni za jednu osobu. Nevjerovatno je kako je sve ovo lijepo isklesano! U ovim stijenama su dugogodišnjim i vrlo napornim radom izdubljene pećine koje su zapravo hramovi i obično se sastoje od verande sa ukrašenim stubovima, simetrične mandape ili prostorije sa stubovima i mjesta za obožavanje ili unutrašnjeg svetilišta koje se u ovom slučaju zove puja. Sve pećine u Ellori su označene brojevima, od 1 do 34, a ove jain pećine nose oznake od 30 do 34. Pećina 32, ili Indra Sabha, iskopana u 10. vijeku, je pećina koja ima dva sprata i monolitno svetilište u dvorištu.

Ova nosi pogrešan naziv, jer je u njoj figura Matange, kojeg su pogrešno identifikovali kao boga Indru. Sa desne strane je ogromni monolitni kip slona. Kapele na verandi sadrže kipove Gospodara Mahavire, a zidovi su ukrašeni kipovima raličitih Jain božanstava. Pećina 33 ili Jagannatha Sabha je druga po veličini u ovoj grupi i sudeći po natpisima na stubovima, ova je iz 9. vijeka. I ova je na dva sprata sa dvanaest masivnih stubova i sa glavama slonova isturenim prema verandi. Zanimljivo, sve je to isklesano od samo jedne stijene! Unutra su kipovi Parshvanatha i Mahavira, zadnje dvojice Tirthankara. Preostale dvije pećine na ovom mjestu su male i nisu značajne. Jedna od njih čak nije ni završena. Malo dalje odavde, pomalo izdvojena od ostalih iz Jain grupe pećina, je veličanstvena pećina Chotta Kailasha ili pećina 30. Zovu je Mala Kailasha zbog sličnosti u rezbarijama u hramu Kailasha. I ovaj hram je vjerovatno sagrađen u 9. vijeku, nekoliko decenija nakon izgradnje hrama Kailasha. U njemu su dva velika reljefa Indre koji pleše, jedan na kojem je prikazan sa 8, i drugi sa 12 ruku.

Tu su i druga božanstva, muzičari i plesači. Baš zbog tih plesača i muzike istoričari i arheolozi su pomalo zbunjeni, jer Jainisam propovijeda strogi asketizam, pa se tu muzika ne uklapa. Iz tog razloga neki smatraju da je ovo možda prvobitno bio hindu hram koji je kasnije pretvoren u Jain hram. Iz cijele ove grupe najljepša mi je bila pećina 32, Indra Sabha. Nakon što sam obišao sve pećine iz ove grupe, vraćam se nazad istim putem, a zatim, da bih napravio prečicu, presjekao sam preko brežuljaka i kroz neku travu do hindu grupe pećina. Veoma je vruće, trava je spaljena i žuta i posebno sam otvorio oči da ne nagazim na neku zmiju kojih ovdje vjerovatno ima. Pećine od broja 13 do 29 predstavljaju hindu grupu. Izgradnja ovih ranih hindu pećina je počela prije nego što je izgrađena bilo koja od budističkih ili jain pećina. Generalno su posvećene hindu bogu Šivi, iako su i ostala božanstva podjednako zastupljena. Zajednička karakteristika svake od pećina iz ove grupe je što u svom jezgru imaju od kamena isklesanu lingu na podlozi koja se zove yoni. Prvo sam došao do velike pećine 29, Dhumar Lena iz koje se može vidjeti i obližnji vodopad Vale Ganga koji je posebno zanimljiv tokom monsunske sezone. Pećina je puna slijepih miševa, posebno u zamračenim dijelovima pri tavanici. Tu i tamo mi i proleti poneki slijepi miš iznad glave. Najgori je smrad koji oni ostavljaju iza sebe. Sve ove pećine su klesane od vrha prema dole, tako da nisu bile potrebne nikakve skele. Nastavljam uskom kamenom stazom prema ostalim pećinama koje su jedna do druge. Nekoliko narednih pećina su jednostavni manastiri i nisu posebno zanimljive, iako svaka od njih ima poneki interesantan detalj. Sve ovo je nevjerovatno lijepo. Samo još da nije ovoliko vruće, bilo bi mnogo lakše. Još ja idiot, nisam ponio vodu sa sobom, pa sada umirem od žeđi. Usta su mi se zalijepila, a na glavi mi se mogu jaja ispržiti. Plašim se čak i toplotnog udara, jer mi se već pomalo i vrti u glavi od toplote. U svakoj od pećina sam tražio spas u hladovini i malo sam posjedio u njima da se odmorim. Veoma je naporno hodati na 40 stepeni Celzijusa po ovoj stjenovitoj goleti. Ovdje treba doći za vrijeme monsuna, kada sve ozeleni i kada je mnogo svježije. Pećina 28 je smještena ispod litice iznad koje teče potok tokom monsuna. Ima mnogo ćelija i predvorja, kao i svetilište koje čuvaju dwarapale, čuvari ulaza. Unutar pećine, na prednjem zidu je boginja Devi sa osam ruku. Pećina 27 se nalazi na rubu klanca koji ga odvaja od posljednje pećine Šive i tamo se nalazi slap koji se zove Sita-Ki-Nahani. Sljedeća pećina je vrlo slična onoj koju sam posjetio na ostrvu Elephanta. Ima četiri stuba sa prednje strane i ispred svakog stuba je kip patuljka. Na ulazu u svetilište koje sadrži lingu su dva velika čuvara – dwarapale.

Pećina 25 je poznata i kao Kunbharwada i njen prednji dio, koji su nekada podržavali veliki stubovi, sada je urušen. Pećina 24 ima pet niskih ćelija i zove se Teli-Ka-Gana. I ova je ostala nedovršena zbog urušavanja prednjeg dijela stijene zbog kojeg je bilo nemoguće nastaviti sa njenom izgradnjom. Sada se vide samo ostaci prednjih stubova. Pećina 23 se sastoji od donje verande i manjeg dijela gornje verande i ima pet malih vrata kroz koja se ulazi u male, mračne prostorije. Čini mi se da je ova planirana da bude sagrađena na dva sprata, ali gornji nikad nije završen. Na jednom zidu je mali kip božanstva Trimurti. Sljedeća pećina nije posebno zanimljiva, osim par kipova Ganeshe. Pećina 21 ili Ramesvara, je najstarija hindu pećina i datira iz 6. vijeka. Karakteristična je po kipu riječne boginje Ganga. Nekoliko narednih pećina su manje zanimljive, ali sam obišao i njih. Konačno sam stigao do najveće i najvažnije pećine, čuvene Kailase. Ovo zapravo i nije pećina, nego veličanstveni hram koji je isklesan od jedne stijene. Bilo je potrebno više od 100 godina da se potpuno završi. Ovdje je mnogo ljudi. Malo sam se zabavljao slikanjem ljudi. Zadržao sam se ovdje oko pola sata. Kod sljedeće pećine sam se malo odmorio u hladovini jednog drveta gdje sam konačno našao prodavača sa vodom. Popio sam litru vode. Ovdje ispred mene je budistička grupa pećina, i to je još jedino što mi je ostalo a da nisam obišao. Ove pećine su izgrađene između 600. i 730. godine. Budističkih pećina ima 12, i sve osim jedne su vihare, tj. manastiri. Uglavnom su to građevine na više spratova sa prostorijama za molitvu i za boravak, spavaonice i kuhinje, sve isklesano u stijenama. Među ovim pećinama se posebno izdvaja pećina broj 10, Vishvakarma, sagrađena negdje oko 650. godine. Unutra je dvorana za molitvu, chaitya-griha, koja svojim izgledom podsjeća na katedralu, i na čijem kraju je velika statua Bude u sjedećem molitvenom položaju, a pored njega su Bodhisattve.

Rebrasti zidovi plafona proizvode eho kada se stoji na drugom kraju i kad se napravi bilo kakav zvuk. Obli krov ima rebra isklesana u kamenu na taj način da izgledaju kao da su od drveta pa se iz toga razloga ova pećina zove još i “Stolarska pećina.” Iznad stubova je niz detaljno isklesanih figurica koje predstavljaju zabavljače, muzičare i plesače. Obišao sam sve pećine. Posljednja pećina, pećina broj 1, bila je čisto gubljenje vremena, ali sam je obišao tek toliko da bih mogao reći da sam obišao sve. Vratio sam se do glavne ceste i krenuo sam da tražim Huseina. Dok sam pokušavao da nađem hotel Kailasa gdje je Husein parkirao automobil, prišao mi onaj dosadnjaković što ima prodavnicu suvenira i zove me k sebi. Sjetio se da sam spomenuo prije tri sata kako bih rado popio pivo.

Vidim da se opasno namjerio da mi izvuče nešto para pa hajde da vidim šta želi. Baterija fotoaparata mi je prazna pa mi treba pomoć. Vjerovatno ima neki izvor električnog napajanja gdje ću moći prikopčati punjač. Ponudio mi je da sjednem na njegovu stolicu iza stola, tako da sada izgleda kao da sam ja prodavač suvenira. Ne razgovara mi se sa njim baš previše. Zove se Sadik. Dao sam mu 300 Rs pa je poslao je nekog svog drugara po pivo. Znam da je pivo najmanje duplo jeftinije, ali ovaj mora ići prilično daleko po njega.
– Vlada je zabranila prodaju alkohola najmanje 500 m od svih puteva. Prodavnica pića je daleko – kaže Sadik.
Malo sam nepovjerljiv, jer znam da želi da opravda nevraćanje kusura od piva, ali neka mu bude. Kasnije se to ispostavilo kao tačno, jer je to potvrdio i Husein. Dok sam čekao pivo, umirući od želje da ga popijem nakon trosatnog prženja na suncu oko pećina, Sadik me je ponudio marihuanom. Odbijam, ne zato što se plašim da pušim pored glavne ulice, nego jer me to više ne zanima. Ima utičnicu pa sam prikopčao punjač za baterije. To je ono što mi treba i zbog čega sam i sjeo s njim. Dok popijem pivo napuniću bateriju da imam dovoljono da mogu slikati Daulatabad tvrđavu. Nakon 20 minuta momak je donio pivo. Ovo je neko veliko pivo od 650 ml a zove se Canon 1000, meni za sada potpuno nepoznata vrsta. Vidim samo da je veoma jako, oko 8%. Smazao sam ga za 10 minuta, dijelom i da se riješim dosadnog Sadika, a dijelom i što nemam vremena. Daulatabad me čeka, a ne želim da dočekam noć na tvrđavi. Nije mnogo navaljivao da nešto kupim u prodavnici jer sam mu odmah rekao da me ništa od suvenira ne zanima. Suvenire svakako nikad ne kupujem. Nakon piva sam našao Huseina i krenuli smo dalje. Malo pričamo tokom vožnje. Zanima me životni standard u Indiji. Husein kaže da zarađuje 5000 Rs mjesečno kao vozač. To je vrlo malo.
– Kolika je prosječna plata u Indiji? Koliko ima profesor, a koliko policajac? – pitam računajući da su to neka dva zanimanja koja bi mi mogla dati najbolju sliku.
– Profesor oko 45.000 Rs! – odogovara Husein.
Sada sam baš iznenađen jer je to između 500 i 600 eura. Očekivao sam mnogo manje. Dakle, nema više onih starih dobrih vremena za nas strance kada je plata u Indiji bila 5 $ pa si mogao da glumiš cara.
– A policajac?
– Oko 30.000 rupija. Početna je 15.000 pa dalje.
Dolazimo u selo Khuldabad. Tu se nalazi grob velikog Aurangzeba i njegove žene. Khuldabad je malo muslimansko selo opasano zidovima, tri kilometra od Ellore. Nekoliko velikih istorijskih ličnosti je sahranjeno na ovom mjestu, a najvažnija od njih je Aurangzeb, posljednji veliki car Mughalskog carstva. Mjesto me podsjeća na tipično muslimansko selo na Bliskom Istoku. Jednom ulicom među nizom prodavnica sam ušao u nešto što je ličilo na džamiju sa velikim otvorenim dvorištem koje je okruženo bijelim zidovima. Nekoliko muslimana se odmara u hladovini koju pravi veliki platneni zeleni pokrivač koji je razapet visoko na sredini popločanog dvorišta. Svima govorim „selam alejkum“ i oni me toplo otpozdravljaju. Bijelac, Evropljanin, koji pozdravlja na muslimanski način? Za jednog muslimana je to prava muzika za uši i znak poštovanja. Odmah me je dočekao neki stari muslimanski sveštenik u bijeloj haljini i sa kapicom na glavi. Stari ima 100 godina i dugu bijelu bradu. Odveo me kroz neki prolaz u dvorištu i do groba Aurangzeba. Tu me preuzeo drugi, ćelavi i slijepi sveštenik i počinje da mi priča o životu i smrti Aurangzeba. Veliku većinu onoga što mi je pričao nisam uopšte razumio jer ovakav engleski u životu nisam čuo, a pored svega toga, priča vrlo brzo. Odmah se vidi da je to naučio napamet. Mogao je barem naučiti i pravilno izgovarati to što je učio. Nakon 5 minuta priče, pruža mi ruku i traži malu donaciju. Dao sam mu 20 rupija. Nakon toga su me odveli do groba njegove žene i sina. Ovdje me opet preuzima starac i objašnjava mi ko je tu sahranjen. I njemu sam dao donaciju od 10 rupija.
– Islam me mnogo zanima. Baš sam čitao nedavno neku knjigu o Proroku Muhamedu – rekoh starcu.
– Stvarno? To je baš lijepo – reče starac. Baš mu je drago zbog toga. Imam osjećaj da bi me radio preobratio na islam i da bi mu to možda bio životni uspjeh. Naravno da sam lagao kada sam rekao da me islam mnogo zanima. A i knjiga koju sam čitao je o Ajši i životu u Muhamedovom haremu, tako da nisam siguran da bi mu se to svidjelo. Zato nisam dalje spominjao knjigu. Treba još da me izbodu ovdje onim krivudavim noževima. Ovo mjesto se zove Alamgir Dargah i pored grobova sadrži džamiju, Baradari u kojem su se održavali sastanci i biblioteku koja sadrži neke stare primjerke Kurana, pa čak i jedan koji je pisao sam Aurangzeb. Ovo je vjerovatno najjednostavniji grob nekog cara koji sam vidio. Jedan mali, otvoreni prostor, ograđen lijepo izrezbarenim zidovima i sa mermernim pločama na podu sadrži u svom središnjem dijelu mali grob sa zemljom iz koje raste cvijeće. Aurangzeb, iako je bio nevjerovatno bogat i moćan, želio je da bude sahranjen na ovaj način, skromno. Iako je Khuldabad generalno mirno mjesto, svake godine u aprilu ovdje dođu milioni hodočasnika kada se ogrtač koji se čuva u ovom svetilištu, a kojeg je navodno nosio Prorok Muhamed, iznosi i pokazuje javno. Na izlazu me opet dočekao onaj slijepac i opet je tražio donaciju. Malo su postali dosadni sa ovim donacijama.

Nevoljno i sa malo gunđanja sam izvadio još 20 rupija iz džepa. Srećom ovaj je slijep pa ne zna koliko mu dajem. U kolima me čekao Husein. Na moje pitanje koliko muslimana živi ovdje, Husein odgovara da su muslimani većina od nekih 60 % u Aurangabadu, a u cijeloj Indiji ih ima oko 20 %. Nastavljamo naše putovanje i idemo prema Daulatabad tvrđavi. U daljini se tvrđava jasno vidi na jednom kupastom brdu, na visini od oko 200 metara. Husein je parkirao auto između jednog niza prodavnica sa voćem i raznim stvarima pored glavne ceste. Kupio sam vodu i neku malu knjižicu o Daulatabadu od nekog glupaka. Ulaz u tvrđavu je odmah sa druge strane ceste. Nakon što sam kupio ulaznicu ulazim kroz prvu veliku kapiju vanjskog zida, a zatim i kroz drugu kapiju. Obe kapije imaju velika dvodjelna vrata sa velikim šiljcima koji su se koristi da odbiju pokušaje proboja kapije slonovima. Iza ovog prolaza se pruža otvoreno dvorište okruženo sa svih strana prostorijama za stražare. U tim prostorijama su sada postavljeni stari topovi. Kamena popločana staza vodi ka vrhu tvrđave. Sa strane je niz stepenica koji vodi do kamenog bazena Hathi Hauz koji je nekada bio ispunjen vodom i koji je vjerovatno služio za vježbanje vojnika u plivanju i borbi u vodi. To im je bilo potrebno jer su tvrđavu okruživala dva iskopana kanala, a jedan od njih je bio ispunjen vodom. Pored ovog bazena je kamena staza kojom sam prošao i popevši se uz stepenice prošao sam kroz kamenu kapiju da bi se našao u velikom, prostranom, kamenom popločanom dvorištu hrama Bharat Mata. Posebno su lijepi stari crveni stubovi. Vratio sam se na glavnu stazu. Sa desne strane je Chand Minar, visoki crveni minaret kojeg je podigao Alauddin II Bahmini 1435. godine. Polako počinjem da se penjem uzbrdo prema trećem unutrašnjem zidu širokim kamenim stepenicama. Ulaz kroz taj treći zid se sastoji od tri kapije, pozicionirane pod pravim uglovima u odnosu jedna prema drugoj i taj prolaz nosi naziv Kala Kot ili Kapija smrti. Naziv je sasvim opravdan je međusobni položaj tri kapije omogućava braniocima da napadnu napadače sa bokova i sa leđa. Veoma lukavo i pametno urađeno. Sljedeća zanimljiva stvar je Chini Mahala palata, mjesto u kojem su bili zatočeni najdragocijeniji zatvorenici Cara Aurangzeba, Abdul Hasan Tana Shah, posljednji sultan Golkonde i Sikandera, i posljednji Sultan Bijapura. Tu su i ruševine Nizam Shah palate. Na bastionu na koji sam se popeo je veliki bronzani top, Ovnova glava ili Mendha Tope. Naziv je sasvim logičan, jer je zadnji dio topa u obliku glave ovna. Sa ovog visokog bastiona, tj. utvrđene kule, ovaj top ima veliko polje djelovanja. Nastavljam da se penjem dalje uz paklenu vrućinu. Na ovom dijelu se prelazi preko jednog gvozdenog mosta visoko iznad vodenog kanala koji okružuje ovaj najviši dio tvrđave. Došao sam do Andheri prolaza. To je jedan podzemni, mračni prolaz, i na neki način prečica prema gore.

Ovaj prolaz se može i zaobići i nastaviti penjanje otvorenim dijelom, ali ispred prolaza je zanimljivi čičica u uniformi obezbjeđenja sa još zanimljivijom pričom.
– Ja sam svjetlonoša i ako mi daš donaciju, koliko hoćeš, 100 ili 200 rupija, mogu te provesti kroz mračni prolaz! – reče mi starac.
– Hajdemo! Evo stotka! – odgovaram bez razmišljanja.
Unutra je potpuni mrak. Podzemni prolaz se penje spiralno i ima mnogo lažnih krivina. U prvom dijelu se dolazi u polumračni dio iznad kojeg je na plafonu otvoren mali otvor kroz koji se ipak probija malo svjetlosti, tako da u ovom dijelu nije potpuni mrak. Na tom dijelu se put račva.
– Neprijateljski vojnici bi došli do ovog račvanja puta i tu bi malo zastali da odluče kojim putem da krenu. Za to vrijeme bi branioci tvrđave kroz otvor koji se nalazi tačno iznad njih, po njima sipali vreli sumpor! – objašnjava mi starac i pokazuje rukom na otvor visoko iznad naših glava. Nastavljamo dalje oprezno da koračamo uskom stazom i postaje sve mračnije sve dok se ne izgubimo u potpunom mraku. Starac nam osvjetljava put baterijskom lampom. U jednom trenutku ju je isključio i našli smo se u potpunom mraku. Samo čujem njegov glas.
– Ovdje bi se vojnici potpuno dezorijentisali. Staza čak u jednom dijelu ide kružno i vraća se nazad. Vidiš? Tako bi oni napali jedni druge misleći da su naišli na neprijateljske vojnike. Postoji i račvanje staze koja se opet spaja – još jedna mogućnost za međusobni napad.
Ovo je veoma zanimljivo lukavstvo. Prolazak nije dugo trajao ali je bio interesantan. Svi ovi trikovi nikada nisu isprobani u praksi, jer neprijatelj nikada i nije došao do ovog mjesta. Moćni car Aurangzeb kada je osvojio ovu tvrđavu, nije je osvojio tokom krvave bitke, nego novcem i potkupljivanjem. Po izlasku iz mračnog prolaza, dugi niz stepenica vodi ka vrhu. Malo prije najvišeg bastiona dolazim do kapije sa kamenim lukom, iza koje je mali kameni hram posvećen bogu Ganeši. Za sada sam pored hrama samo prošao i nastavio dalje da se penjem. Malo više je zanimljiva građevina oktagonalnog oblika koja se zove Baradari. Uz mnogo napora, boreći se sa nemilosrdnim suncem koje je pržilo sa neba, uspio sam da se popnem do samog vrha tvrđave i do najviše kule. Na vrhu je veliki top, još iz vremena Aurangzeba, popularno nazvan Durga. Momak u plavoj uniformi obezbjeđenja se izvalio pored jednog zida, tražeći zaštitu od sunca u malom hladu koji je zid pružao. Sa ovog mjesta je predivan pogled na okolinu na sve strane. U daljini se vide drugi i treći zid koji opasaju tvrđavu, neko naseljeno mjesto, i dugi niz brda. Malo je reći da sam se umorio dok sam se popeo ovdje. Znoj se slijeva niz lice i tijelo. Izgledam kao da sam upravo izašao iz vode. Taman kada sam htio da pitam momka da li smijem zapaliti cigaretu na ovom mjestu, on je pitao mene da li imam cigaretu. Mogu misliti kako mu je na vrhu ove kule. Po cijeli dan biti ovdje, pržiti se na suncu i dosađivati se. A još ostati i bez cigareta! Zapalili smo po cigaretu i upoznali se. Zove se Yogesh. Njegov posao mi se učinio krajnje dosadan i glup.
– Koliko sati dnevno radiš? – pitam ga.
– 8 sati. Ne radim nedeljom.
– Mora da je gadno biti ovdje cijeli dan na ovoj vrelini, na vrhu ove kule, sa vrlo malo hladovine.
Ne znam kako smo došli do teme o filmovima. Njegov omiljeni film je “Titanik”. Ipak smo se malo vratili na pitanje tvrđave.
– Znaš, ova tvrđava nije nikada vidjela borbu, nego je Aurangzeb nekoga potplatio i riješio stvar novcem – reče Yogesh. Napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija. Poslaću mu ih elektronskom poštom. Sada je već 17 časova i pošto tvrđavu zatvaraju za sat vremena, idem lagano nazad. Navratio sam opet do onog hrama. Na stepenicama hrama je sjedila neka starija žena u zelenom sariju i sa crvenom tačkom na čelu i pričala sa jednim od radnika obezbjeđenja. Odmah me pozvala da uđem u mali hram, ali sam oklijevao. Htjela je da uradi neki ritual sa mnom, ali sam odbio. Znam da bi tu opet bila neka donacija, a više nisam raspoložen za to. Usput, i hram je vrlo mali i ne izgleda mi privlačno. Istim putem sam se vratio do glavne ceste. Ovog puta sam zaobišao mračni prolaz i prošao pored njega.

Husein me je čekao pored kola. Ostalo nam je još samo da obiđemo Bibi-qa-Maqbaru, ili kako ga lokalno zovu, Mali Tadž. Time će dan biti potpun.
– Možeš li mi preporučiti neki dobar i čist restoran u Aurangabadu? – rekoh Huseinu.
– Otvoren je potpuno nov restoran, Great Sagar. Veoma čist. Preporučujem ti ovčiji biryani! Nemoj da jedeš piletinu! Možda nije svježa – reče Husein.
Poslušaću ga. Čistoća u indijskim restoranima je najvažnija. Ne želim da se otrujem. Vraćamo se nazad u Aurangabad. Husein se parkirao na parkingu ispred Malog Tadža. Nakon što sam kupio ulaznicu, ušao sam unutra. Stvarno liči na čuveni Tadž Mahal u Agri, samo je mnogo manji i manje grandiozan. Bibi-qa-Maqbara je mauzolej kojeg je sagradio Aunrangazebov sin, Azam Khan 1679. godine za svoju majku Rabiu. Ovdje ga pomalo šaljivo zovu “Tadž siromašnog čovjeka”. Sa svoja četiri visoka minareta i centralnom kupolom veoma podsjeća na čuveni Tadž. Iako ima neke manje ukrasne dijelove od mermera, većinom je sagrađen od običnog materijala. Vjerovatno je princ Azam predvidio da cijeli mauzolej bude sagrađen od mermera, ali ga je njegov otac spriječio u realizaciji te ideje da ne bi opustošio državnu blagajnu. Stepenicama sam se popeo i na gornju platformu i ušao unutar građevine. Bolje izgleda izvana, kada se posmatra sa ulaza. Taman je i sunce počelo da zalazi pa sam pokušao da napravim par dobrih fotografija. Kada sam krenuo prema izlazu, primjetio sam prelijepu Indijku koja je bila u društvu nekog debeljka. Više mi je izgledao kao da je njen tjelohranitelj, a ona možda neka glumica ili model. Uslikao sam je par puta glumeći da slikam mauzolej. Indijke kada su lijepe, onda je to nešto nestvarno. Danas je dan bio savršen. Sve što sam planirao, to sam i obišao. Husein me je odvezao do tog novog restorana. Pozdravili smo se i dao sam mu 1200 rupija. Zadovoljan sam. Ovo je sasvim novi restoran. Na ulazu stoji neki glupan u uniformi rimskog centuriona i glumi vratara. Na glavi ima zlatni šljem sa crvenim perjem. Sjetio sam se Huseinovog savjeta da ne naručujem piletinu nego da uzmem ovčiji biryani. Naručio sam pileći biryani.

Dakle, riža i komadići pilećeg mesa. U restoranu sam jedini gost. Svi konobari i šef sale gledaju u mene dok jedem. Moguće da je ovaj najstariji među njima, za kojeg sam mislio da je šef sale, zapravo vlasnik restorana. Ja sam im među prvim gostima i vjerovatno me proučavaju kako ću reagovati. Možda testiraju hranu na meni? Još im je bijelac među prvim gostima! Ako prođe eksperiment sa mnom, proći će za svakoga! Stari me obilazi svakih par minuta i pita da li je sve u redu i treba li mi još nešto. Postao je malo i naporan. Večera je bila obilna i dobra. Restoran nije čak ni skup. Dobro izgleda i vjerovatno je najbolje mjesto u gradu. Krenuo sam pješke prema svom hotelu. Noć je i nisam siguran gdje je hotel. Pored mene prolaze auto rikše i to vrlo blizu. Samo je pitanje kad će me neki od njih zakačiti. Nakon dosta raspitivanja našao sam svoju ulicu, ali je ona dugačka kilometar. Kako ovaj grad smrdi! Neki mladi momci nose zaštitne maske preko usta i nosa. Kada smrdi njima koji žive ovdje kako je tek meni. Pored glavne ceste je velika deponija smeća, ali najgori dio je onaj pored male rijeke. Rijeka je zapravo kanalizacioni odvod i tu je smrad najjači. Krenule su mi suze na oči i povraća mi se. Vrlo je sparno i teško za disanje i bez ovog smrada. Ulice su prašnjave i zakrčene gustim, divljim saobraćajem, pomješanim sa velikim brojem pješaka koji se kreću sa strane. Noćni život ne postoji i svodi se na izbjegavanje motora i auta na ulici. Ne želim ni da pomislim da se šetam iz nekog zadovoljstva ovim gradom. To ne bi imalo nikakvog smisla. Aurangabad je pakao na zemlji! Našao sam svoj hotel. Lift ide do drugog sprata, ali nikad ne radi iz prvog pokušaja. Moram ponovo otvoriti pa zatvoriti vrata da bi se pokrenuo. Kakav je haos na ulicama! Ne želim da izađem iz hotelske sobe. Zatvorio sam sve prozore da mi ne ulazi smrad. Kakav odvratan grad! Jedno od gorih mjesta na ovoj planeti koje sam posjetio. Sutra idem u Ajantu da vidim pećine i hramove.

<< prethodna sledeća >>