Putopisac

Goa

03.04.2018 (dan 10)

Panaji, Candolim

Ustao sam prilično rano danas jer želim što prije da obiđem grad, a zatim da se smjestim negdje na moru. Imam i toplu vodu u kupatilu, što i ne bi trebalo da me iznenađuje s obzirom koliko sam platio za sobu. Panaji ili kako ga lokalno još uvijek svi zovu Panjim, je glavni grad države Goa. Nekada malo selo na rijeci Mandovi, grad su Portugalci 1843. godine nazvali Nova Goa kada je zvanično zamijenio tadašnji grad Gou, koji se sada zove Old Goa, kao glavni grad Portugalske Indije, iako se kraljev namjesnik Goe preselio u novi grad još 1759. godine. Panjim je aneksiran od strane Indije zajedno sa ostatkom Goe nakon indijske invazije 1961. godine. Sam grad ima oko 40.000 stanovnika. Ovo jedan od gradova koji imaju najviše veze sa kolonijalnim vremenima i još uvijek se osjeti portuglaski duh, najviše u arhitekturi. Šetnja po gradu je vrlo prijatna, a poseban osjećaj daju stare portugalske kuće i uske, krivudave ulice koje pomalo podsjećaju i na Lisabon. Jedna od ljepota grada je sedam kilometara duga riječna promenada kojom večernja šetnja predstavlja pravo zadovoljstvo. Glavna atrakcija u gradu je stara barokna crkva Naše Gospe od Bezgrešnog začeća koja se nalazi iznad glavnog gradskog trga Praça da Igreja. Najzanimljiviji su gradski distrikti Sao Tomé, Fontainhas i Altinho koji odišu duhom starih kolonijalnih vremena. Šetnja ovim dijelovima grada se ne razlikuje mnogo od šetnje nekim portugalskim gradom. Nakon izlaska iz hotela odmah sam se uputio prema toj centralnoj crkvi. Crkva koja se nalazi na jednom brdu iznad glavnog trga je bijele boje i ima vrlo čudan izgled.

Panaji, crkva Naše Gospe od Bezgrešnog začeća

Panaji, crkva Naše Gospe od Bezgrešnog začeća

Pomalo podsjeća na veliku svadbenu tortu. Do ulaza se stiže nizom stepenica, na kojima su dosadni prosjaci. Ne razumijem zašto su stepenice postavljene u tom obliku, kad se to moglo izvesti mnogo jednostavnije i kraće. U crkvi trenutno traje misa pa ne mogu ući unutra. Vrijeme posjeta je od 10 do podne. Sada još nema ni 9, što znači da ću morati doći kasnije. Skoro sve prodavnice su trenutno zatvorene. U Indiji život počinje u 9.00 časova. Do tada je skoro nemoguće popiti kafu, doručkovati ili uraditi bilo šta drugo. Sjeo sam u neki cafe Coffee Day, klimatizovani coffee shop na spratu, i popio crnu kafu. Ovo mjesto je vrlo moderno i uredno, ali cijena kafe od 130 rupija je previše. Uz kafu se dobije i mali kolačić kojeg takođe naplate 20 rupija iako ga nisam tražio. Za ovu kafu sam mogao dobro ručati u restoranu. Veoma sam gladan i moram brzo nešto pojesti. Glavna ulica u gradu je Mahatma Gandhi Road, ili skraćeno MG Road, i ona mi služi za orijentisanje. Hodam po gradu već sat vremena. Izgubio sam se jer me neki Indijac uputio u pogrešnom smjeru. Možda je to uradio namjerno? Želim da se vratim do crkve koju sam htio da posjetim prije dva sata, ali ne uspijevam da se orijentišem. Došao sam do nekog spomenika u jednom parku. Na ploči piše da je to memorijal posvećen palim borcima za slobodu protiv portugalske vlasti. Odmah pored ovoga je još jedan mali mauzolej sa bijelim stubovima i kupolom. Nekoliko Indijaca leži i spava unutra. Pazeći da nikoga ne probudim prišao sam tabli sa natpisom i saznao sam se tu nalaze posmrtni ostaci najvećeg lokalnog borca za slobodu koji je umro 1958. godine, što znači da je nije dočekao. To je neki Tristao de Braganza Cunha, kojeg smatraju ocem goanskog nacionalizma i koji je organizovao prvi pokret protiv portugalske vlasti u Goi. Nakon dosta raspitivanja sam našao crkvu i stepenicama se popeo do ulaza. Vjerska služba se završila i u crkvi nema nikoga. Ušao sam unutra i sjeo na klupu. Ovaj odmor u crkvi mi je dobro došao. Ova crkva je sagrađena 1541. godine kao kapela koja je tada zadovoljavala vjerske potrebe portugalskih mornara. U to vrijeme je Panjim bio malo ribarsko selo. Kasnije, 1609. godine, mala kapela je zamijenjena sadašnjom velikom crkvom, a u 18. vijeku je dodano stepenište u simetričnom cik-cak obliku. Vjerska služba se obavlja na engleskom, portugalskom i lokalnom konkani jeziku. Nakon kraćeg odmora u crkvi krenuo sam prema svom hotelu. Nevjerovatno, našao sam ga bez mnogo lutanja. Nedaleko od hotela sam sjeo u neki mali restoran da doručkujem. Iz menija sam izabrao sukhi bhaji pav, iako nemam pojma šta je to. Kad su mi stavili na sto ispred mene, vidio sam da je to ono žuto sranje što mi se nije svidjelo kad sam jeo thali. Košta samo 30 rupija, pa se vjerovatno i nije moglo očekivati više. Što se mene tiče, Panaji je završen. Čim se odjavim iz hotela, idem na bus stanicu koja je odmah preko puta hotela, tačnije preko puta vodenog kanala Ourem Creek. Potrebno je samo preći preko pješačkog mosta i tu je bus stanica Kadamba. Pored mog hotela je krojačka radnja, pa sam krojaču dao 50 rupija da mi zašije džep na prsluku koji se pocijepao. Ko zna šta mi je sve ispalo iz tog šupljeg džepa zadnjih dana. Odjavio sam se iz hotela i prešao preko pješačkog mosta i stigao sam na bus stanicu. Stanica je prilično velika, sa desetinama autobusa i mnogo ljudi. Nisam siguran u koje mjesto na moru da idem. Na mapi sam izabrao selo Candolim koje se nalazi negdje na sredini linije koja predstavlja niz sela i plaža. Znam da su neka mjesta dobra za noćne žurke i ludi provod, dok su druga mirna i dobra za porodice i starije ljude koji traže mir. Nisam istražio ništa u vezi toga, ali bi mi najviše odgovaralo nešto između toga. Vidjeću na šta liči ovaj Candolim. Ako mi se ne svidi, prebaciću se na drugu plažu. Svakako su sve te plaže po kilometar ili dva jedna od druge. Lokalni crveni bus do Candolima košta samo 15 rupija i za pola sata sam tamo. Izašao sam u centru sela Candolim i krenuo da hodam glavnom ulicom iako ne znam ni gdje se nalazim. Zna se šta je najpametnije uraditi u tom slučaju. Sjeo sam u prvi restoran i bar pored ulice i uzeo hladan Tuborg. Pivo je samo 80 rupija! Ura! Ne mogu da vjerujem! Mjesto je puno barova sa obe strane glavne ulice, jedan do drugog. Rekao sam već jednom, Goa nije Indija. Vidim da je ovdje i dosta bijelaca. Eto gdje su svi. Danima nisam sreo nijednog bijelca. Prvi Tuborg nije dugo trajao pa sam uzeo još jedan. Sada je potrebno naći povoljan smještaj pa sam zvao konobara da ga pitam za savjet. – Gdje mogu naći jeftin hotel ovdje? Recimo za 1000, maksimalno 1500 rupija?
– U Candolimu za te pare ne možeš. Ali možeš u susjednom selu, Calanguti, koja je oko 2 km odavde – odgovara mi konobar.
Šta sad da radim? Da idem tamo ili da ipak pokušam ovdje? Krenuo sam prema Calanguti i nakon 300 metara sam pitao neke momke koji su se dosadjivali sjedeći na nekom zidu pored glavne ceste.
– Hostel za 1000 rupija?
– Probaj u ovoj ulici! – kaže mi jedan od njih pokazujući rukom na jednu poprečnu uličicu koja vodi ka moru, a koja se nalazi odmah iza njihovih leđa.
Tu je stvarno neki gesthaus. Zapravo, koliko vidim u ovoj ulici su sve gesthausi. Normalno, svi stanovnici sela izdaju sobe i naći smještaj nije nikakav problem. Ovo je hostel Phoenix, malo veća kuća na sprat. U prizemlju je bar i restoran i mali bazen. Stolovi restorana su postavljeni vani, oko bazena. Mjesto izgleda lijepo i okruženo je palmama. Soba na spratu je 1500 rupija i izgleda odlično i čisto. Imam čak i kuhinju iako mi sigurno neće trebati. Imam i veliki balkon sa pogledom na ulicu i palme. TV je ispravan, a u klimatizovanoj sobi je veliki bračni krevet, na plafonu veliki ventilator. Kupatilo je prostrano i čisto. Zadovoljan sam. Platio sam sobu za dvije noći, a za kasnije ću vidjeti. Nakon što sam popio kafu u restoranu krenuo sam ka plaži. Do plaže se stiže uskom seoskom ulicom i nakon 5 minuta sam tamo. Konačno more! Ispred mene je Arabijsko more, a ispod mojih stopala je sitni žućkasti pijesak. Plaža izgleda dobro, iako sam u životu vidio i ljepše. Legao sam na ležaljku ispod suncobrana ispred jednog restorana na plaži. Restorani su obično privremenog tipa, smješteni u kolibama od drveta i trske, a na pijesku je par stolova. Nakon par minuta mi je prišla neka baba koja tu radi i naručio sam mali Kingfisher. Ovo je sada pravo uživanje. Zadnjih desetak dana sam se stalno patio i zaslužio sam nešto ovakvo. Pijem pivo i posmatram dešavanja na plaži. Tražeći zaštitu od sunca, ispod moje ležaljke se zavukao pas. Ima ih nekoliko na plaži. Nakon popijenog piva, trčim u more. Voda je veom topla i ne osjećam da ulazim u vodu. Baba mi je opet prišla i nudi mi masažu.

Candolim

Candolim

Radi se o pravoj masaži, ne ono drugo.
– Koliko košta ta masaža? – pitam je, iako me mnogo i ne interesuje.
– 700 rupija – odgovara baba.
– Hej, pa to je deset piva! Ja se obično masiram iznutra, tj masiram svoju dušu sa pivom – odgovaram joj pomalo šaljivo. Ali, baba ne odustaje. Mislim u sebi, da je bar neka mlađa, možda bih i pristao na masažu.
– Možda kasnije. Ovdje sam, ne brini! – ipak ne želim da je brutalno odbijem.
Na susjednoj ležaljki leži neka starija žena, Evropljanka, od preko 60 godina. Moram paziti, kada budem ustajao sa ležaljke, da joj ne stanem nogom na sisu. Na plaži su sve neke babe i pitam se gdje su, do đavola, fine cure u bikinijima ili još bolje bez bikinija. Popio sam još jedno pivo na plaži i malo slikao ljude na plaži, kao i standardni zalazak sunca. Kada je sunce već skoro zašlo, vratio sam se do svog hostela. Usput sam se toplo pozdravio sa starcem koji je prodavao ananas u jednoj maloj uličici na putu prema mom hostelu. Pozdravili smo se i kada sam išao na plažu. Ima vrlo simpatičan osmijeh. Ljudi su u Indiji veoma topli i prijateljski. Gladan sam, pa sam sjeo u naš restoran i uzeo meni. Mogao bih za promjenu jesti nešto evropsko, pošto vidim da imaju špagete bolonjeze koje veoma volim. Tako sam i uradio, ali očekivano, Azijati ne znaju pripremati evropsku hranu, pa špageti nisu valjali. Oko 20 časova sam u sobi i ležim na krevetu. Moraću malo izaći van da vidim kako izgleda noćni život u Candolimu iako sam vrlo umoran. Nekoliko sati ležanja na plaži nije bilo dovoljno da poništi napore i mučenja koja sam doživio zadnjih deset dana. Naveče sam malo prošetao selom. Barovi su puni Engleza. Koliko vidim i čujem, ima i mnogo Rusa. Zadnjih godina i Rusi su se pojavili ovdje, pa su svi natpisi na engleskom i ruskom jeziku. U restoranima se pjevaju dosadne karaoke, a na stolovima su svijeće. Uglavnom porodice sa djecom ili stariji parovi. Vidim odmah da od neke lude zabave u Candolimu nema ništa. Nisam siguran ni da želim da sjednem u nekim od tih barova i restorana jer mi sve to izgleda dosadno. Ušao sam u neki supermarket, ali nisam našao ništa što bi mi moglo zatrebati. Od nekog dječaka, koji je bio vrlo tvrd pregovarač, kupio sam papuče za plažu za 200 rupija. Nakon sat vremena šetnje, vratio sam se u svoj gesthaus. Sjeo sam za šank našeg bara i lagano pijuckam svoj Kingfisher. Iza leđa su desetak Engleza spojili dva stola i jedu i piju. Ne volim Engleze i šta ćeš! Od njih dobijem osip kad ih vidim. Pred spavanje sam oprao prljav veš i ostavio ga na balkon da se suši. To je samo simulacija pranja, vjerovatno je sve i dalje prljavo, ali biće bar malo bolje nego prije. Nemam baš mnogo iskustva sa ručnim pranjem, sa hladnom vodom i sapunom.

<< prethodna sledeća >>