20.02.2015 (Dan 26)

Ao Nang

Do 11 moramo napustiti hotel. Selimo se u drugi hotel, udaljen svega 30 m od ovog našeg. Ovaj drugi je Ao Nang Grand Inn. Na recepciji čekamo do podne da nam srede sobu. Vrijeme smo prekratili igranjem domina. Željko je bio potučen do nogu iako neće da prizna poraz. Nakon što smo se smjestili, otišli smo na plažu. Gladan sam jer nisam jeo već tri dana. Thai hrana mi se zgadila. Sama pomisao na rižu mi izaziva mučninu.

Eh da mi je sad pljeskavica ili ćevapi! Popio sam vrlo jaku kafu, a s obzirom na glad postalo mi je vrlo loše. Imam osjećaj da ću se srušiti. Ja i Željko smo hitno otišli u neki indijski restoran da nešto pojedemo. Zamalo mi je pozlilo unutra. Indijac me premjestio pored ventilatora da malo dođem sebi. Naručio sam pizzu i Coca Colu. Riža i tjestenina, čorbice sa kokosom i karijem više ne dolaze u obzir. Pizza uopšte nije imala ukus pizze. Indijci su stari lopovi! Sad mi je već bolje i snaga je počela da se vraća. Vratili smo se na plažu i oko 16.00 sam se posljednji put okupao na Tajlandu. Oseka je i voda je počela da se povlači, tako da je dubina manja od 1 m na nekih 100 m od obale. Svakako mi je dosta i ovog Tajlanda. Više ne bih došao ovdje ni da mi neko plati. Uostalom, ima još toliko mnogo mjesta na ovom svijetu. Sutra krećemo lagano prema Kuala Lumpuru i kući. Oko 17 sam već u sobi i čitam knjigu. Tematika je, naravno, iz Drugog svjetskog rata, tj. doživljaji američkog vojnika u Normandiji. Oko 23 smo ja i Željko izašli van da nešto pojedemo i da se posljednji put malo prošetamo po mjestu. Vrlo je živo na ulici i po barovima. U većini barova je muzika uživo. Ispred jednog bara smo malo posmatrali „vatreni ples“. Momci žongliraju sa zapaljenim posudama i bakljama. Dobri su. Sve je to uzalud. U barovima je odlična atmosfera, ali ja nemam više para ni za jedno pivo. Mogu samo da gledam.

21.02.2015 (Dan 27)

Ao Nang, Hat Yai

Prije 10.00 trebamo biti ispred hotela Nong Eed gdje će nas pokupiti kombi i odvesti na bus stanicu. Pozdravili smo se sa Tonijem. On ostaje na Tajlandu još neko vrijeme. Sad mi malo i žao što se rastajemo. Da ne povjeruješ! Pred nama je putovanje koje će trajati cijeli dan i noć, oko 16 sati dosadne vožnje autobusom. Naravno, od pravog busa nema ništa. Stiskamo se na zadnjem sjedištu minibusa za 15 ljudi koji je popunjen do zadnjeg mjesta. Nije moguće da ćemo s ovim sranjem ići sve do KL-a?

Pa to se neće moći izdržati. Napravili smo kraću pauzu u gradu Trang. Nakon 5 sati vrlo neudobne vožnje, izašli smo u gradu Hat Yai, nedaleko od granice sa Malezijom. Izašli smo kod neke turističke agencije i tu ćemo čekati drugi bus koji će nas prebaciti do KL-a.



Imamo oko 3 sata slobodnog vremena do polaska busa u 19.00. Hat Yai je veći grad, sa oko 160.000 stanovnika u samom gradu, ili oko 400.000 sa bližom okolinom. Ovdje je veliki broj malezijskih muslimana i Kineza. Možda su čak i većina u gradu. Grad nam se pomalo i sviđa jer ovdje nema zapadnih turista. Imamo nekoliko sati da upoznamo i drugu sliku Tajlanda. Šetamo se po gradu i obilazimo uličnu pijacu. Sve je jeftinije nego u Krabiju, ali je roba kineska i loša. Odjeća je uglavnom tradicionalna kineska i malajska tako da nemamo šta ni da kupimo.

Kupio sam cigare i pivo i sjeo na neke stepenice na ulici. Pijuckam pivo i posmatram prolaznike na ulici. Zatim smo kupili po pileći karabatak na ulici, vodu, kikiriki i dvije jabuke. Baš su mi se jele jabuke. Potrošili smo sve bate i mislim da smo ovo dobro uradili. Ručali smo ispred agencije gdje čekamo bus. Tu je neki dečko, Malezijac, sa dresom reprezentacije BiH. Kao turista je bio u Mostaru, Sarajevu, Prizrenu, Skoplju i Budvi. Dosta putuje i dobro poznaje i bivšu Jugoslaviju. Vidim da je slab sa geografijom svoje sopstvene zemlje. On mene zeza da trebam obići Mostar u kojem nisam nikad bio, a ja njega da treba obići Georgetown, grad u Maleziji u kojem on nikad nije bio. Autobus kasni. Izgleda da ćemo krenuti tek u 20.30. Nama je svejedno, možda je čak i bolje da kasnije krenemo. Svakako bi bilo loše stići u Kuala Lumpur u 5 ujutro. Šta onda da radimo tamo u to vrijeme? Konačno smo krenuli oko 20.30 prema Maleziji. Došli smo do granice i napuštamo autobus da bi nam pregledali pasoše. Dok stojimo u redu, vidim da svi lokalci daju po jedan ringit za izlazak iz Tajlanda. A otkud mi sad ringit? Jedna Malezijka iza nas nam je velikodušno dala po 1 RM. Mnogo joj hvala. Ali nama taj ringit nisu ni tražili, pa smo joj ih vratili. To vjerovatno važi samo za lokalce. Željko ima mali problem za ulazak u Maleziju. Za samo 4 zemlje je potrebna viza, a one su Rusija, Bjelorusija, Ukrajina i Srbija. Po spisku zemalja se da lako zaključiti ko ih je na to nagovorio. Čekao sam ga skoro pola sata dok su ga maltretirali u nekoj kancelariji. Noć je, i konačno smo prešli granicu. Sad smo u Maleziji.

<< prethodna                                                                             sledeća >>