Putopisac

Calangute i Baga

06.04.2018 (dan 13)

Candolim, Calangute, Baga

Ustao sam oko 9 i pijem kafu u restoranu hostela. Platio sam sobu za još jedan dan. Za doručak opet omlet. Sada vidim da su u sobi do moje dva pedera. Ćelavi Englez od 60-tak godina i mladi Indijac od najviše 25 godina. Već sam imao priliku da vidim mlade Indijce kako muvaju evropske babe za novac i možda brak, jer im je to izlazna karta iz Indije i uvod u lagodniji život u Evropi, ali ovo mi je baš previše. U 10 časova sam već na plaži. Plivanje u moru mi jutros posebno odgovara s obzirom na pijančenje od sinoć. Malo sam popričao sa lokalnom curom koja radi u restoranu Sea Breeze. Ima 21 godinu i malu bebu. Udala se sa 17, a muž joj radi u Calanguti. Ona i njena majka rade ovdje u restoranu. Lijepa je i napravio sam nekoliko fotografija. Ima divan profil. Volim ovu egzotičnu ljepotu. Anna je došla oko 11 i sjeli smo u restoran na plaži. Ona je naručila hranu, a popili smo još i po dva hladna Kingfishera. Mamuran sam pa nisam baš raspoložen. Sjedili smo tako možda i četiri sata. Rekao sam joj da želim da idem u Palolem sutra, na drugu plažu, jer sam tako i planirao. Čuo sam da je plaža u Palolemu jedna od najboljih u Goi pa želim da to provjerim. Anna je bila u Palolemu i tamo zna neke ljude.

Candolim

Candolim

Preporučila mi je da ostanem tamo u gesthausu u kojem je ona provela neko vrijeme. Kaže da su tamo sada neki super momci i da će mi biti sjajno s njima.
– Gesthaus se zove Anvil. Vlasnik je Santosh, sjajan momak. Nazvaću ga danas da pitam da li je slobodna moja soba. Očekivaće te sutra. Tu je i jedan cool momak, Rakesh, Arapin, voli naciste i Drugi svjetski rat. Svidjeće ti se – reče Anna.
– Pa to je onda moj čovjek! I ja sam lud za istorijom, posebno Drugi svjetski rat!
– Zatim, tu je i Jason, Amerikanac sa dugom kosom. Vrlo uvrnut lik, pisac, vidjećeš! – kaže Anna. Malo smo jedno drugom pokazivali slike s putovanja. Dogovorili smo se da dođem kod nje večeras u 8 da iskopiram slike sa fotoaparata jer ona ima notebook. To mi je pametna stvar, jer bilo bi glupo da izgubim fotoaparat i sve slike koje sam do sada napravio. Anna se smjestila u hotelu Alor Grande, nedaleko od Fishermansa, iza supermarketa Dolphino’s. Znam gdje je to mjesto. Pozdravili smo se i ja sam ostao da se izležavam na plaži. Za ovo vrijeme u Indiji sam dobro pocrnio pa se malo razlikujem od Indijaca. Ne znam šta bih radio ovdje pa sam odlučio da malo prošetam do plaže Calangute. Ta plaža je kilometar odavde, možda malo više. Hodam pješčanom plažom, skroz do mora, i talasi me udaraju u noge. Plaža u Calanguti se ne razlikuje od one u Candolimu. Krenuo sam između koliba na plaži, prema unutrašnjosti sela sa namjerom da izbijem na glavnu cestu, pa da se cestom vratim do mog gesthausa. Nakon deset minuta sam se izgubio u lavirintu seoskih uličica i dvorišta. Više ne znam ni na kojoj strani je more. Morao sam se raspitivati kod lokalnih ljudi da bih se nekekao izvukao odavde. Glavnom ulicom sam se vratio do Phoenixa. U restoranu sam naručio masala piletinu i njihov tanki hljeb, naan. Odmaram se u sobi uz čitanje knjige i proučavanje mapa. U 20 časova sam izašao i došao ispred hotela Alor Grande. Na recepciji hotela ne znaju za Annu. Ona zapravo nije u ovom hotelu, nego u nizu malih privatnih apartmana iza hotela. To je dugačka zgrada na sprat koja se nastavlja na hotel Alor Grande. Na sredini je otvoreni bazen i upravo traje neka žurka. To je neka indijska muzika i desetine mladih Indijaca plešu. Annina soba je u prizemlju. Odmah smo se našli. Uzeo sam pivo u baru koji je pored bazena i sjeo sam stoličicu na terasi ispred njene sobe. Dok su se fotografije prebacivale na USB stik, Anna mi je pokazala svoj apartman. Mjesto je vrlo jednostavno, ima dvije sobe, prosto kupatilo i kuhinju. Na zidu je krst, kao i iznad televizora. Vlasnici su neki zagriženi katolici, to se odmah vidi. Nakon što sam iskopirao fotografije, izlazimo van i idemo u Fisherman’s Cove. Sjedamo za šank, na naše standardno mjesto. Anna ovaj bar zove „moja kancelarija“, jer većinu dana provodi ovdje i nalazi se par desetina metara od njenog apartmana. Anna je odmah naručila litru crnog vina, kaže da je tako jeftinije, a ja, kao i obično, veliki Kingfisher od 650 ml. Ni ona ne pliva u novcu, to je jasno. Sa nama je još onaj ćelavi Englez od juče, onaj što je sjedio pored mene za šankom i pio viski. Anna i on se vrlo dobro poznaju.

Candolim, Fisherman’s Cove

Candolim, Fisherman’s Cove

Zove se John Tassi i živi ovdje. Iz Londona je i sada, sa svojih 65 godina, je u penziji. Njegova penzija mu je više nego dovoljna za pristojan život u Goi. John je zapravo, vrlo zanimljiv lik. Priča nam kako je sinoć ubio pacova u svojoj kuhinji.
– Uzeo sam tavu i počeo da udaram lijevo, desno…bam bam! Bilo je kao jebeni Tom i Džeri! – kroz smijeh govori John.
Da, odmah sam stvorio sebi tu sliku sa Tomom i Džerijem. To je vrlo česta scena u tom crtanom filmu. Ovdje trenutno imamo i muziku, neki mladi Indijac pederskog izgleda pjeva. Grupa Indijaca pleše uz muziku i nešto proslavljaju. Shvatio sam da je nekome rođendan i ovo je očigledno cijela indijska porodica sa prijateljima. To zaključujem jer su tu pripadnici svih generacija, od male djece do starog Indijca od nekih 80 godina koji pokušava da pleše iako se jedva pomjera. Annu svi konobari znaju, a i ona njih po imenu. Iako to i nije veliki problem, jer konobari nose crne majice sa svojim imenom na leđima. Pijuckam svoje pivo i posmatram ove Indijce što plešu. Vidio sam da je sav račun platio ovaj starac, koji je vjerovatno glava te porodice. Možda je njemu rođendan? Sada je 23 časa i noćni život u Candolimu se sada završava. Anna je popila svoju litru vina, a za to vrijeme sam ja slistio tri velika Kingfishera. Idemo dalje. Naravno, opet ćemo u Bagu taksijem. U Bagi je vrlo živo. Muzika dolazi sa svih strana, a barovi su puni. Indijci su vrlo prijateljski raspoloženi prema nama. Sa svima se rukujem. Obišli smo tri ili četiri bara i bili na jednom koji ima veliku terasu na gornjem spratu i divan, moderan šank. Popili smo još nekoliko velikih piva i dobro se zabavljali u Bagi do 3 ujutro. Opet smo uzeli taksi i vratili se u Candolim. Ove vožnje taksijem u ovo vrijeme su prilično skupe, od 300 do 500 rupija. Ne znam da li je to stvarna cijena ili nas nenormalno deru na tome, ali u ovakvom stanju i sada to i nije važno. Pijemo, ludujemo i trošimo. Baš me briga! Anna je sjajna žena. Za dva dana smo postali veliki prijatelji. Možda sam u početku imao i drugačije namjere u vezi nje, ali sada mi te stvari i ne padaju na pamet. Moraćemo nekada, negdje da putujemo zajedno. Ja ću se vratiti u Indiju, to je sigurno. Možda se tada opet vidimo.

<< prethodna sledeća >>