04.04.2018 (dan 11)

Candolim, Calangute, Anjuna

Doručak u restoranu hostela se sastoji od omleta sa sirom i crnom kafom. Sa vlasnikom hostela se dogovoram kako da stignem do stare portugalske tvrđave Fort Aguada. Jedan od njegovih momaka će me odvesti motorom do tamo za 200 rupija. Odavde do tamo ima oko 6 km. Želim da se vratim pješke od tamo. Da idem u oba smjera pješke po velikoj vrućini bi bilo previše za mene. Nakon što sam završio sa doručkom, sjeo sam sa tim momkom na motor i krenuli smo prema tvrđavi. Vožnja na motoru je vrlo prijatna i na jednom dijelu pred tvrđavom se penjemo uz brdo tako da mi postaje jasno da sam dobro uradio što sam krenuo ka tvrđavi na ovaj način. Goa je mali dio zemlje koji pokriva 105 kilometara zapadne obale Indije. Budući da je to mala država sa vrlo bogatim prirodnim resursima, sa umjerenom klimom i sa dosta kiše u toku godine, sa plovnim rijekama, brdima, dolinama i ravnicama sa plodnom zemljom, prirodnim izvorima vode, bila je logičan cilj evropskih kolonijalnih osvajača. Goa je bila centar trgovine u ovom dijelu svijeta još u davna vremena. Portugalci su na ovom području sagradili nekih 17 tvrđava. Ja upravo prilazim jednoj od njih koja nosi naziv koji označava vodu – Fort Aguada. Ostale tvrđave su od ove udaljene od par km do 50 ili više kilometara. To se jasno vidi na mapi svih portugalskih tvrđava koja je izložena na jednoj tabli u tvrđavi. Iznenađen sam tolikim brojem utvrđenja na ovako malom području. Fort Aguada je sagrađena 1612. godine na sjevernoj obali rijeke Mandovi na ušću u more i ima očigledan strateški značaj. Pošto je ovo mjesto vrlo bogato prirodnim izvorima vode, tvrđava je snabdijevala pitkom vodom brodove koji su ovuda prolazili. Holanđani su bili prvi suparnici Portugalcima u morskoj trgovini, pa su tako 1604. godine, sa sedam brodova uspostavili blokadu ušća rijeke Mandovi koja je trajala cijeli mjesec. Portugalci nisu mogli da ih otjeraju jer je ova tačka bila van dometa topova sa njihovih tvrđava Reis Magos i Gaspar Dias, koje su bile dublje u unutrašnjosti kopna. Portugalci, šokirani ovom rupom u svojoj odbrani, počeli su sa gradnjom dvije nove tvrđave, Mormugao na ušću rijeke Zuari i Fort Aguada na ušću rijeke Mandovi. Tvrđava ima stari svetionik, kapelu i veliki podzemni spremnik s vodom u koji se moglo spremiti preko 2 miliona galona vode, što je u to vrijeme bio najveći spremnik svježe vode u Aziji. Tvrđavu je nekada branilo 79 velikih topova. Zbog upotrebe brodskih topova, dizajn tvrđave je veoma zanimljiv. Zidovi su prilično niski da bi bili manja meta, postavljeni su pod uglom tako da se topovsko đule odbije od njih ili sklizne, a ispod zidina je dubok i širok kanal napunjen vodom kao prepreka za pješadiju. Još jedan trik sa zidovima je taj što je unutrašnjost vanjskih zidova ispunjena šljunkom i sitnim kamenjem da bi se što bolje apsorboavao udar topovske kugle. Pogled sa tvrđave je divan, posebno dole, prema moru. Nedaleko je i novi svetionik, ali me on ne interesuje. Ne volim nove stvari. Ali zato je tu, na jednom dijelu tvrđave, stari, bijeli svetionik. Nevjerovatno je vruće i znoj mi se slijeva niz lice i upada u oči. Koliko je samo vode potrebno u Indiji u ovom periodu!

Prošao sam cijelom dužinom zidina tvrđave i zavukao se u svaki ćošak. Pitam se kako su se osjećali portugalski vojnici na ovom mjestu i kako je to izgledalo biti portugalski vojnik u to vrijeme. More, lijepa klima, divna neiskvarena priroda, mnogo dobrog vina, dobra hrana, egzotično voće i još egzotičnije mlade domorotkinje i jedan ili dva vojna okršaja u životu. Nije to ni tako loše. Znam da bih se sigurno dobrovoljno prijavio za vojnu službu. Ili možda to i nije bilo tako bajno kao što se meni čini? U jednom dijelu tvrđave je stari portugalski svetionik, sagrađen 1864. godine i najstariji u Aziji. Nedaleko od svetionika je stari zid na kojem su stotine urezanih imena. Neka su urezana i prije 100 godina. Osvrnuo sam se na sve strane, da vidim da me niko ne posmatra i metalnim ključem od svog hostela dodao i svoje ime na taj zid. Malo sam zastao, a zatim ispod dopisao još jedno. Znam da je ovo skrnavljenje istorijskih spomenika, ali mnogi su to svakako uradili prije mene. Na tvrđavi nema skoro nikoga osim par lokalnih indijskih momaka. Pakleno je vruće. Sjeo sam na zid i posmatram kako kapljica za kapljicom znoja pada sa mog čela na tlo. Gubitak tečnosti je prosto nevjerovatan! Nakon što sam iscrpio sve mogućnosti u vezi ovog mjesta, krećem nazad oko 10 časova. Odmah pored ceste je nekoliko stolića sa voćem i vodom koje prodaju lokalni seljani. Kupio sam vodu i po ogromnoj vrelini krenuo putem nazad prema Candolimu. Skinuo sam majicu jer mi je tako hodanje na 40 stepeni Celzijusa bilo podnošljivije. Ispred mene je 6 km paklene šetnje. Na rijeci Mandovi je veliki broj čamaca. Neki od njih prevoze turiste. Nakon nekog vremena sam došao do račvanja puteva. Ne sjećam se kojim putem smo došli motorom. U hladovini jedne palme sjedi taksista.
– Dobro jutro. Na koju stranu je Candolim? – pitam ga. – Desno. Lijevi put vodi prema selu i plaži Sinquerim. Treba li ti možda taksi do buvlje pijace u Anjuni? – reče taksista.
– Hvala. Za sada ne, ali ideja je odlična – odgovaram mu.
Danas je srijeda. Potpuno sam zaboravio na buvlju pijacu u selu Anjuna. To je najveći događaj u okolini i dešava se svake srijede i tada su svi na toj pijaci, i lokalci i bijelci. Danas ću sigurno otići tamo. Mislim da je otvorena do 17 ili 18 časova. Stigao sam u Candolim. Nigdje u selu ne mogu naći razglednicu koju sam obećao poslati koleginici. Već sam iscrpljen od hodanja i sjeo sam u cafe bar Fisherman’s Cove da se osvježim sa malim Kingfisher pivom. Za šankom je sjedila jedna starija plavuša, vjerovatno neka Skandinavka koja mi je uputila divan osmijeh na koji sam uzvratio istom mjerom. Malo je starija, ali to nije problem. Ovaj cafe, Fisherman’s Cove, zauzima centralno mjesto u Candolimu, na glavnoj ulici, i narednih dana će postati moja baza. Mislim i da jeste najbolje mjesto u selu. Nakon piva sam se vratio na plažu, na isto mjesto, ispred restorana Sea Breeze. Malo sam se rashladio u moru i izvalio na ležaljku uz hladno pivo. Sada je oko 14.00. U restoranu na plaži sam naručio chicken noodles, jednostavna i obična stvar, ali uvijek dobra i tu nema greške. Dobro su pripremili ovaj chicken noodles, ovo je kinesko jelo koje sam jeo u Maleziji i mogu reći da je isto kao i tamo. Cijene na plaži su malo više nego u centru sela, ali to je normalno. Čim završim sa ručkom, krenuću prema Calanguti i Anjuni.

Vratio sam se do hostela, malo odmorio u sobi, a zatim krenuo pješke prema Calanguti. Čim sam izašao iz dvorišta hostela, u uličici koja se spaja sa glavnom cestom, naišao je vlasnik hostela u svom autu i zaustavio se pored mene i pitao me gdje idem.
– Idem do buvlje pijace u Anjuni – odgovaram mu.
– Ja idem blizu tog mjesta. Povešću te besplatno!
Pa ovo je sjajno! Ovaj čovjek mi se sve više sviđa. Mislim da će ovo presuditi da ostanem ovdje još jedan dan. Hostel Phoenix se nalazi na kraju sela Candolima, i čim se izađe na glavnu cestu i krene lijevo, stotinjak metara dalje je selo i plaža Calangute. Tako da mislim da ipak imam dobar položaj.
– Svi misle da je Phoenix na kraju Candolima. On je zapravo na početku sela – kaže mi vlasnik hostela. Ima tako miran stav i tako fino govori. Još ne mogu da se sjetim na kojeg američkog glumca me podsjeća.
– Pa tako sam i ja mislio!
Stvarno, to tako izgleda jer svi ovdje uglavnom dolaze iz Panjima, pa onda i izgleda da je ovo kraj sela. Međutim, tabla sa natpisom se nalazi na ovoj strani, prema Calanguti. Prošli smo sela Calangute i Baga i stigli u Anjunu. Do buvlje pijace ima nekoliko kilometara hodanja.
– Tamo si za 15 minuta! Ako zaglaviš ovdje, nazovi me telefonom i poslaću nekoga po tebe! – kaže mi vlasnik dok izlazim iz auta. Hm, ova njegova zadnja rečenica me malo zabrinula. Zašto misli da bi mogao da zaglavim u Anjuni? Kao da je problem naći prevoz do Candolima. Hodam pored glavne ceste prema pijaci. Ne znam ni gdje se tačno pijaca tačno nalazi, zato moram povremeno da pitam lokalce za smjer. Vlasnik gesthausa je rekao da do tamo ima 15 minuta, ali ja hodam već više od pola sata i nikako da stignem. Cijelo to vrijeme bijelci na skuterima prolaze pored mene. Svi idu tamo, kao što sam i očekvao. Nakon nekog vremena, kada sam već počeo da se pitam zašto sam uopšte i krenuo ovamo, ispred mene se pojavljuje buvlja pijaca. Ogromna je i tu je mnogo ljudi. Može se reći da su stotine šatora, štandova, stolova na neki način formirale privremene ulice. Sve podsjeća kao na neki seoski vašar, što i jeste slučaj. Prodavci su pomalo dosadni i svi te vuku za ruku da pogledaš njihovu robu. Tu su šalovi, odjeća, obuća, sariji, razna bižuterija, ogrlice, narukvice, figurice hindu božanstava, začini, čajevi i sve moguće sitnice koje čovjek može zamisliti. Uglavnom, meni lično ništa od toga ne treba. Ovdje sam ipak samo da osjetim tu atmosferu, a ne da nešto određeno kupim. Na jednom stoliću sam vidio neku simpatičnu, lijepo ukrašenu kutijicu pa sam se sjetio jedne svoje dobre prijateljice da bi se njoj to možda svidjelo, iako ni sam ne znam zašto. Nakon kraćeg cjenkanja sa prodavačem sam je i kupio. Haljine, šalove i sarije za sada ne želim da kupujem jer to sve treba nositi u ruksaku još cijelih 20 dana, što je za mene preveliki napor. Anjuna je nekako sasvim drugačija od Candolima i Calangute.

Ovdje se osjeća neka hipi atmosfera. Ovo selo i jeste nekada bilo poznato stjecište hipika iz cijelog svijeta. Danas je Anjuna samo blijeda slika slavne hipi prošlosti, ali ipak je nešto i ostalo od toga. Pijaca se naslanja na plažu na kojoj se nalazi niz barova i restorana koji su smješteni na malom uzvišenju iznad same plaže. Ovo mjesto je daleko bolje nego moj Candolim, i mislim da sam možda trebao ovdje da se smjestim. Iako sve izgleda izolovanije i više nekako divlje, osjećam da su ovde prave žurke noću na plaži. U Candolimu moram da gledam babe i cijele porodice sa djecom kako sjede u restoranima na čijim stolovima su upaljene svijeće. U jednom od restorana trenutno sviraju prilično dobar rock neki indijski momci. Nisu ni loši. To je samo još jedan razlog više da mi dođe da zaplačem što sam se smjestio tamo gdje sam se smjestio. Ali nisam to mogao znati kada sam došao u Gou. Jedina lošija strana je možda sama plaža, koja ima dosta stijena, a čini mi se da dosta zavisi i od plime i oseke. Barovi izgledaju fantastično, mnogo bolje nego one privremene kolibe na plaži u Candolimu. Da, ipak sam trebao izabrati ovo mjesto za svoju bazu. Nakon što sam napravio krug po pijaci, sjeo sam za neki drveni improvizovani stolić i klupicu i uzeo mali Kingfisher. Pijem pivo i posmatram dešavanja oko sebe. Što se bijelaca tiče, većinom su neki hipici, skoro svi istetovirani, sa dugim kosama. Lijevo od mene je neki stariji par, po govoru bih rekao možda iz Poljske, čovjek i žena od pedesetak godina, oboje istetovirani, a svako od njih nema više od 50 kg. Klasičan izgled narkomana sa višedecenijskim stažom. Takvih je mnogo ovdje. Ispred mene je nekoliko Engleza, stariji momak je isti David Bowie, u trenutku sam pomislio da nije on lično, a cura mu ima možda 20 godina. Simpatičan su par. Kakvih se sve likova iz cijelog svijeta skupilo ovdje u Goi. Ova pijaca srijedom je jedinstvena prilika da se svi nađemo na jednom mjestu. Ovdje dolaze svi, iz svih okolnih plaža i sela, i lokalci i bijelci. Slikao sam neke indijske žene i djecu koje su sjedile pored krave koja je bila potpuno obučena i okićena. Nakon par slika su mi naravno, tražili nešto malo novca. Dao sam im 20 rupija jer je to najmanje što sam imao. Nakon sat vremena muvanja po pijaci, ne želeći da me ovdje uhvati noć, krenuo sam nazad prema Candolimu. Prevoz nazad nije nikakav problem, jer je tu dosta Indijaca koji ti sami nude prevoz. Mnogi od njih su i sami došli ovdje na pijacu, a sada, pri povratku zašto ne zaraditi usput nešto tako što bi povezli nekog turistu. Jedan takav na motoru me pitao da li mi treba prevoz. Za 250 rupija smo se vrlo brzo dogovorili da me odbaci do Calangute. Znam da sam platio previše, ali ne želim da rizikujem. Nemam snage da se vraćam pješke, a i trebalo bi mi dva sata da se vratim na taj način. Sjedamo na motor i polazimo. Pijaca se već zatvara i prodavači lagano pakuju svoje stvari. Nakon pola sata sam u centru Calangute.

Ovo mjesto je mnogo življe i veće od susjednog Candolima koje je oko jedan kilometar od centra ovog sela. Sada mi se čini da je svuda bolje nego u mom Candolimu. Dalje sam nastavio pješke i usput sam svratio u knjižaru koju sam vidio pored glavne ceste. Kod starog Indijca sa naočarima nisam našao ništa pretjerano zanimljivo među starim, polovnim knjigama, ali sam zato kupio nekoliko ručno izrađenih rokovnika, i konačno, mapu Indije. Zapravo, ponudio mi je tanku knjižicu koja je sadržavala putne mape svih indijskih država pojedinačno, što je bilo čak i mnogo bolje od velike mape cijele Indije koju sam tražio. Košta samo 70 rupija. Sada konačno mogu tačno da vidim gdje se nalazim i kuda treba da idem. Kada se samo sjetim boravka u gradu Ratnagiri, kada nisam znao ni približno gdje sam s obzirom na cijelu državu. Hodajući prema Candolimu dolazim to table na kojoj piše “Dobro došli u Candolim”, a stotinjak metara dalje je moj gesthaus. Sjetio sam se priče vlasnika gesthausa da smo mi zapravo na početku Candolima, a ne na kraju, kao što svi misle. Oko 20 časova sam se vratio u svoj gesthaus i odmah po ulasku u svoju sobu primjetio da su sve moje stvari uredno složene na krevetu, a posteljina i peškiri promijenjeni. Pa ovi ljudi su nevjerovatni! Definitivno ostajem ovdje još malo. Užasno sam umoran, danas sam mnogo hodao. Dva sata sam se odmarao u sobi i pušio cigarete na terasi. Mislim da sam sjeverni dio Gore završio. Sutra ću obići Old Gou i stare portugalske crkve tamo, a zatim idem dalje na jug, prema gradu Margao. Oko 22 časa sam se spustio do bara u našem gesthausu i za šankom popio još jedan mali Kingfisher i pojeo pomfri. Ne ide mi se u neki bar u selu, niti mi se uopšte izlazi van. Za danas mi je bilo i previše Engleza i Rusa, a i umoran sam.

<< prethodna sledeća >>