25.04.2018 (dan 32)

Mammalapuram, Chennai

Oko 8 ujutro sam se odjavio iz hostela. Hodam ka glavnoj cesti, van sela, prema gradu Chennai. Nakon 1 km me zaustavio vozač auto rikše i rekao mi da idem u pravcu Pudducherrya. Jutros sam baš nervozan. Već mi je sve počelo biti dosadno. Dakle, hodao sam pola sata u pogrešnom smjeru, na velikoj vrućini i sa ruksakom na leđima. Dao sam mu 60 rupija da me odveze na glavni put, na bus stajalište za Chennai. U toku 10 minuta koliko sam čekao na bus stajalištu, tri busa za Chennai su prošla, ali nisam se ukrcao ni u jedan, jer su svi bili prepuni. Tek u četvrtom je bilo mjesta za stajanje. Putovanje do Chennaia traje nešto više od jednog sata. Nakon sat vremena sam i dalje u autobusu. Zvanično sam u gradu, ali ovaj grad nema kraja. Vožnja u samom gradu traje već sat i po. Grad je haotičan i ne sviđa mi se na prvi pogled. Konačno sam izašao na CMBT lokalnu bus stanicu. Ne znam gdje se nalazim, a ni u koji dio grada da se smjestim. Možda u taj Georgetown? Na nekoj maloj mapi koju imam vidim da je centralna željeznička stanica blizu tog dijela grada koji se zove Georgetown. Možda da tu nađem neki hotel? U ovom gradu planiram samo da obiđem područje oko tvrđave Fort George i crkvu San Tomas. Fort George je par km od Georgetowna. Ušao sam u lokalni bus do željezničke stanice. Tamo je još veći haos. Što je najgore ovdje niko ne govori engleski. Tu na stanici je grupa vozača auto rikši.
– Koliko je daleko Georgetown odavde i ima li neki hotel tamo? – pitam jednog od njih.
– Tamo nema hotela. Moraš ići u Triplicane.
Odmah sam bacio pogled na mapu. Ni to mi ne izgleda loše. Pristajem da idem sa auto rikšom za 100 Rs, platio bih i više, samo da se izvučem iz ove gužve. Njih dvojica i ja krećemo sa jednom auto rikšom. Znam da će pokušati da me uvale u neki svoj hotel i da uzmu proviziju, ali o tome ću misliti kada stignem. Važno mi je samo da me izbace negdje, u nekoj ulici gdje ima hostela, a tada ću ih se nekako i riješiti.
Stigli smo u jednu ulicu u kojoj je bar desetak gesthausa i hostela. To je baš ono što sam tražio. Vozač auto rikše hoda ispred mene i ulazi u hostel da traži sobu za mene. Sad me već nervira.
– U redu je, hvala, možeš ići, dalje mogu i sam – kažem mu još uvijek mirnim glasom.
Njemu to ništa ne znači. – Soba je 1000 rupija, bez klime! – kaže mi dosadnjaković.
Pa naravno! Bez njega košta možda i 600-700 rupija, ali kad je on traži umjesto mene onda je 1000 rupija!
– Mnogo je. Sam ću dalje. Molim te, idi! – kažem mu u očekivanju da će biti normalan.
– Za koliko para hoćeš sobu? Reci! – nastavlja da me nervira.
Stojimo ispred gesthausa i on insistira da me on uvede unutra i da pita na recepciji za sobu za mene. Koja logika! Sad je već postao bezobrazan.
– Čovječe, znam čitati! Išao sam u školu! Gubi se i hvala! – totalno sam pukao.
– Zar ti nije dosta što sam ti vožnju platio duplo, sad još hoćeš i gaće da ti skinem! Vjerovatno misli da sam ovca. Njegov razgovor na recepciji hostela na hindi jeziku vjerovatno izgleda ovako: “Doveo sam ti jednog glupog turistu, naplati mu sobu 1000, a meni daj 300!” To se uvijek i svuda dešava. Nikada ne treba dozvoliti lokalcu da uđe u hotel sa vama. Čim su ova dva idiota otišla, ušao sam u gesthaus odmah pored onog u kojem je ovaj tražio sobu umjesto mene i uzeo sobu bez klime za 600 rupija. Klima mi i ne treba, ventilator na plafonu je uvijek sasvim dovoljan. Klima mi svakako i smeta u Indiji. Nije zgodno biti u klimatizovanoj sobi, a zatim izaći van na 40 stepeni. Soba je prilično čista, a imam i TV. Oko 5 minuta lagane šetnje odavde je Marina Beach i more. Koliko vidim, nisam loše pozicioniran. Zadovoljan sam. Kad samo pomislim u kakav haos sam stigao prije dva sata, a sada ležim na krevetu i to na sasvim zadovoljavajućem mjestu. Danas ću se uglavnom kretati ovom Beach Road cestom uz more. To su ulice Kamarajar Salai i ona se nastavlja na Rajai Salai, dio između katedrale San Thome i tvrđave George. Moj hostel je u sredini toga, što je idealno. Ostatak ovog haotičnog grada me uopšte ne zanima. Danas sam se uvjerio u velike gužve u gradskom saobraćaju, tako da do aerodroma treba možda i dva sata. Zato ću sutra krenuti rano ujutro, da ništa ne prepustimo slučaju. Izašao sam na glavnu ulicu ispred hostela. Tu je nekoliko parkiranih auto rikši.
– Koliko je do tvrđave George? – pitam jednog od vozača auto rikši koji se dosađuju pored svojih vozila.
– 200 rupija!
– Može li 500 rupija! – bijesno ga pitam. Ništa mu nije jasno.
– Može! – odgovara nesigurno, još uvijek zbunjen.
“Ako ćeš me zezati, zezaću i ja tebe! Uostalom, prvi si počeo!”, mislim u sebi.
Uzeo sam drugu auto rikšu za 60 rupija.
Izašao sam na glavnoj ulici, odmah pored tvrđave Fort George. Tu je gomila policajaca i vojnika, i na ulazu je stroga kontrola i skeniranje uz pretres. Nije mi jasno zašto.
Zgrada muzeja je sagrađena 1795. godine i prvobitno se koristila kao oficirska kantina za britansku vojsku smještenu u tvrđavi George. Kolonijalni muzej u Fort Georgu je otvoren 1948. godine i sastoji se od više galerija koje su postavljene na tri sprata. U prizemlju su galerije sa oružjem, medaljama, porculanom i uniformama. Naravno, galerija sa oružjem je ono što mene najviše interesuje. Tu su razne vrste oružja iz britanskog perioda kao što su pištolji, puške kremenjače, topovi itd. Najduže sam se zadržao kod pušaka, jer su lijepo objašnjeni mehanizni paljenja baruta i pucanja. Iako se generalno sve ove puške zovu kremenjače, ipak postoje tri osnovne vrste okidanja, s tim što one najranije uopšte ne koriste kremen nego fitilj koji se ručno pali. Druga vrsta, koja je naslijedila ove sa fitiljom su klasične puške sa kremenom koji pali barut. Treća vrsta koja je ovdje prikazana je ona koja koristi udarnu iglu. Tu su i dijelovi granate ispaljene na grad od strane njemačke lake krstarice SMS Emden na samom početku Prvog svjetskog rata. U septembru 1914. godine, SMS Emden se tiho privukla Madrasu i počela da granatira skladišta nafte u luci. Cilj napada je bio poniziti Engleze i uništiti njihov prestiž u Indiji. Nakon napada koji je trajao oko 10 minuta i koji je bio vrlo uspješan, krstarica se povukla. Kod topova su zanimljive različite vrste punjenja kao što su grapeshot i canistershot. Sviđa mi se što je sve detaljno opisano, način punjenja i paljenja, kao i kada i kako se upotrebljava. Zanimljiva su i đulad spojena lancem koja su se koristila uništavanje jarbola i jedara brodova. Galerija sa medaljama sadrži vojne medalje, komemorativne medalje i medaljone, dok tekstilna galerija prikazuje različite vojne uniforme i zastave. Tu je i galerija sa kipovima poznatih britanskih ličnosti. Posebno se ističe mermerna statua lorda Cornwallisa, a u podnožju su prikazani sinovi Tipu sultana koje odvode kao taoce. To je događaj koji sam već proučio kada sam posjetio ljetnu palatu Tipu sultana. Tu je pored ostalih i statua Marianne koja je simbol Francuske republike. Ona je simbol slobode i pravde za Francuze, iako po meni, gledajući te njene grudi, mogla bi biti i simbol nečega drugog. Posebnu pažnju mi je zaokupio mali drveni kavez britanskog kapetana po imenu Philip Anstruther. Prateći tekst detaljno opisuje prošlost ovog kaveza. Kapetan Philip Anstruther, koji je bio artiljerac, je 1840. godine bio zarobljen u Kini tokom neke misije nadgledanja nečega, a zatim smješten u mali drveni kavez. Prethodno su mu polomili koljena čekićem. Bez obzira na svoju poziciju, on je uspio da nacrta to što je vidio. Njegovim čuvarima se svidio crtež pa su mu dali malo veći kavez. Nakon 5 mjeseci je oslobođen i prenesen na nosiljci do obale, odakle je otplovio brodom HMS Blonde do Madrasa. Sa sobom je kao uspomenu ponio i svoj drveni kavez. Taj kavez je upravo ovdje, ispred mene. Veoma zanimljivo! Te 1840. godine je trajao Prvi opijumski rat, tako da je i njegova uloga u svemu tome vrlo sumnjiva. Pored kaveza je i njegov autoportret, nacrtan olovkom. Teško da se može zamisliti ružnije lice. Za njega kažu da je uvijek sa sobom nosio zlatni novčić koji mu je dao neki ružan čovjek koji je bio toliko zadivljen da je konačno sreo nekoga ko je ružniji od njega, da mu je tada dao zlatnik. Vjerovatno je i sam Anstruther želio da nekom preda taj zlatnik. Sudeći po ovom autoportretu, sumnjam da je uspio. Na prvom spratu je umjetnička galerija u kojoj su veliki portreti indijske aristokratije kao i portreti britanskih plemića i značajnih ličnosti. Slike su fantastične i stvarno uživam u njima. Najinteresantnija je slika koju je radio čuveni Raja Ravi Varma i to u trodimenzionalnoj tehnici. Na slici je guverner Arthur Havelock sa svojim čvrstim pogledom. Prava stvar je u tome da kako se pomjeraš ispred slike, njegova glava se okreće i pogledom te prati. Nevjerovatno! Tu su i slike britanskih kraljeva i kraljica i drugih plemića, ali mene posebno zanima Robert Clive. Za njega sam već čuo i znam da je vrlo značajna ličnost u istoriji Indije i Britanske imperije. Sliku je naslikao Thomas Day 1760. godine. Porculan mi nije naročito zanimljiv. Galerija na gornjem spratu je posvećena indijskoj borbi za nezavisnost. Tu su stotine slika indijskih boraca za slobodu sa njihovim kratkim biografijama. U centru prostorije je otrcana, stara, prva indijska zastava. Muzej je više nego dobar i veoma sam zadovoljan. Toliko toga se može naučiti o istoriji britanske kolonijalne vladavine nad Indijom. Nakon ovoga sam izašao van i stao sam pored neke prodavnice gdje sam kupio sok i svoj omiljeni keks “Hide & Seek”. Još uvijek mi nije jasno kakvo je ovo mjesto. Uopšte nemam osjećaj da sam u nekoj tvrđavi. Nije mi jasno ni ovoliko prisustvo vojske na ovom mjestu. Par desetina metara dalje obišao crkvu St Mary. Crkva St. Mary je najstarija anglikanska crkva istočno od Sueza i najstarija britanska građevina u Indiji. Od 1639. godine, kada je Madras osnovan, pa sve do izgradnje ove crkve, vjerske službe su se izvodile u prostoriji za ručanje fabrike kojom je upravljala kompanija East India. Kada je 1678. godine za agenta kompanije u Madrasu postavljen Streynsham Master, on je nedugo nakon toga pokrenuo inicijativu za izgradnju crkve. Nije ni znao tada da je tako i sebi stvorio problem. Naime, njegova inicicijativa za izgradnju je prošla bez dozvole direktora kompanije pa je zbog toga bio i smijenjen sa pozicije agenta kompanije. Crkva je ipak sagrađena tokom naredne dvije godine i osveštana 1680. godine. Cijela ceremonija je obilježena pucanjem iz pištolja i pušaka, kao i topova tvrđave. Iako crkva ima zvonik, on je dodat tek krajem 17. vijeka. Originalno je zvonik bio odvojen od crkve. Vanjski zidovi su debeli preko jednog metra da bi štitili crkvu od napada i oluja. Još jedna od zanimljivosti u vezi dizajna ove crkve je njen krov otporan na bombardovanje, jer je napravljen tako da je zaobljen da bi đulad rikošetirala, s tim da je i sam krov debeo preko jednog metra. Iznad olatara je nepotpisana slika koja opisuje Posljednu večeru, a pretpostavlja se da je centralne likove naslikao sam Rafael. U samoj crkvi je sahranjeno mnogo interesantnih likova. Tu je i stara krstionica, posuda za krštenje. Zanimljiv je natpis koji je opisuje. Krštenja se ovde vrše od 1680. godine. Krstionica je napravljena od crnog granita kojeg geolozi znaju kao čarnokit zbog činjenice da je spomenik osnivaču Kalkute, Jobu Charnocku napravljen od njega. 19. avgusta 1689. godine njegove tri kćerke su krštene ovdje. Čovjek je interesantan i po tome što je koristeći silu, spasio od spaljivanja hindu udovicu koja je nakon toga živjela sa njim do kraja svog života. Nekada davno, postojao je taj strašni običaj u Indiji koji se zvao sati, kada su udovicu spaljivali zajedno sa svojim mužem. Jedini izbor koji je udovica imala je da sama sebi oduzme život na način koji sama izabere. Prvo spominjanje ovog običaja datira još iz 3. vijeka prije Hrista. U početku su Britanci tolerisali sati. Pod velikim pritiskom hrišćanskih misionara sati je prvo zabranjen u Bengalu 1829. godine, a posebnim ukazom Kraljice Viktorije iz 1861. godine je zabranjen u cijeloj Indiji. Sjetio sam se situacije na Baliju, kad sam prisustvovao spaljivanju jednog starijeg bračnog para. Tada sam pitao jednog lokalca da li se žena ubila nakon smrti muža, jer mi je bilo čudno da je ona umrla dan poslije muža. Čovjek me zbunjeno pogledao i rekao mi da sam lud. Tada sam mislio baš na ovaj običaj, koji je postojao i na Baliju.

Unutar crkve je sahranjeno mnogo zanimljivih ličnosti. Tu su neki britanski oficiri, žene guvernera Madrasa i drugi. Za istoričare su posebno zanimljiva dvojica: Sir Barry Close, koji je bio ađutant generalu Harrisu prilikom opsade Seringapatama i Joseph Moorhouse koji je poginuo tokom opsade Bangalorea. Ovaj prvi događaj tokom kojeg je ubijen sultan Tipu sam već dobro proučio još prije nekoliko dana. Preko puta crkve je stara, žuta, kolonijalna zgrada u kojoj je živio i radio Robert Clive. Njegov portret u prirodnoj veličini sam vidio u muzeju. Odmah me je zainteresovao. Ko je bio Robert Clive? General-major Robert Clive, takođe poznat i kao Clive od Indije, bio je jedna od najkontraverznijih ličnosti u cijeloj britanskoj vojnoj istoriji. Njemu se pripisuju zasluge za osvajanje velikog područja Južne Azije, Bangladeša, Indije i Pakistana, za Britansku istočnoindijsku kompaniju u 18. vijeku i pretvaranje te kompanije u najmoćniju na svijetu. Kompanija je funkcionisala kao država, sa svojom administracijom i armijom koja je bila jača i brojnija čak i od regularne britanske armije. Većina ljudi ne zna da u početku Britanija nije direktno vladala ovim ogromnim područjima Azije, nego je to bila jedna kompanija. Slične kompanije su imali i Francuzi i Holanđani u ovom području. Njegovom zaslugom je cijela Indija došla pod vlast kompanije, a postavio je i temelje budućeg Britanskog Radža, tj. direktne kolonijalne uprave nad Indijom od strane britanske krune. Naravno, Clive je tokom tog procesa osigurao i sebi neviđeno bogatstvo. Mnogi ga optužuju za okrutnu vladavinu, zločine, visoke poreze i izazivanje gladi u mnogim područjima. Na osnovu svega što sam pročitao o njemu mogu zaključiti da se radi o velikoj istorijskoj ličnosti sa velikom inteligencijom, vojnim vještinama i hrabrosti, ali u suštini, o klasičnom britanskom đubretu od čovjeka. U ovoj zgradi su sada smještene vladine administrativne kancelarije i ulaz nije dozvoljen. Neki službenik iz zgrade mi je rekao da je ulaz zabranjen i da će otići po ključ ako želim da posjetim tzv. Clive Corner. Službenik je otišao po ključ i nakon par minuta se vratio i otključao malu prostoriju u prizemlju zgrade, skroz na kraju zgrade. To je jedna mala prostorija u zgradi u kojoj se nalaze neke od njegovih ličnih stvari i mnoštvo fotografija i tekstova na zidovima koje opisuju život Roberta Clive. Iznad ulaza je natpis koji kaže da je Lord Robert Clive živio u ovoj zgradi 1753. godine. Posebno sam izdvojio jedan manji akvarel na kojem Clive kao dječak sjedi na vrhu crkve u Draytonu, miran i bez straha, bez obzira na veliku visinu. Nadimak mu je bio “nestaško” i kažu da što je veća bila opasnost, on je bio hladniji i smireniji. Zahvalio sam se ovom vladinom službeniku na ljubaznosti i poštovanju koje mi je pokazao. Dalje odavde se ne može. Sada shvatam da je ovdje i neka vojna kasarna. To konačno objašnjava i one silne vojne stražare i kontrole na ulazu. Ispred tvrđave, na ulici je nekoliko auto rikši. Vratio sam se na glavnu cestu i tu uzeo auto rikšu do crkve Svetog Tome. Vozač je bio prilično drzak i tvrd prilikom cjenkanja, ali sam ipak popustio i platio 120 rupija za tu vožnju. Danas sam planirao da obiđem samo još ovu crkvu i još jedan hram koji nije daleko odavde. Bazilika St. Thomas je posebno važna crkva na obali mora. Ovo je crkva koja je sagrađena na grobu apostola Tome koji je u Indiju došao 52. godine i mučeničkom smrću okončao svoj život na ovom mjestu 72. godine. Na cijelom svijetu postoje samo tri takve crkve koje su sagrađene na grobovima Apostola Isusa Hrista. Druge dvije su Bazilika Svetog Petra u Rimu i katedrala Santiago de Compostela sagrađena nad grobom St. Jamesa ili po srpskom, Svetog Jakova, u Španiji.

Bijela katedrala izgleda fantastično. Ovu crkvu su izgradili portugalski istraživači u 16. vijeku, a kasnije 1893. godine, Britanci su uradili rekonstrukciju. Nisam ni znao značaj ove crkve sve dok nisam došao ovdje. Ispred crkve mi se zakačio neki vozač auto rikše i želi da mi bude vodič. Nije mi potreban i u početku ga ignorišem, ali postaje i zanimljiv. Zove se Kumar. Bazilika San Thome sadrži u vrlo zanimljiv mali muzej sa nevjerovatnim eksponatima. Ako je ovo istina, onda je ovo stvarno velika stvar! U maloj staklenoj vitrini je vrh koplja kojim je ubijen Apostol Toma. Odmah pored koplja je dragocijeni dio njegove kosti. Možda je šteta što nisam veliki vjernik, ali da jesam ovo bi bilo stvarno neprocjenljivo. I ovako osjećam strahopoštovanje, ako ne zbog religije, onda zbog istorije i vremena. Da li je moguće da se ispred mene, na 10 cm od mog nosa, nalaze metalni vrh koplja kojim je ubijen Nevjerni Toma i dio njegove kosti? Veoma sam uzbuđen u vezi toga. Ispod bazilike je mala kapela u kojoj je Tomin grob i sveta zemlja iz njegovog groba. Zemlja iz ovog groba ima čudotvorne iscjeliteljske mogućnosti. Moj kolega, čuveni venecijanski putnik Marco Polo, posjetio je ovaj grob 1293. godine, i u svojim dnevnicima je pisao o čudesnoj iscjeliteljskoj moći pijeska koji je uzet iz ovog groba. Grob je prvi put otvoren da bi se uzela zemlja da bi se izliječio sin vladajućeg kralja Mahadevana. Između 222. i 235. godine, veći dio tijela je prebačen u Malu Aziju, da bi na kraju završio u Ortoni, malom gradiću na italijanskoj jadranskoj obali u provinciji Abruzzo. Mise su na engleskom i tamilskom. Papa Pius XII je posjetio ovu crkvu i podigao je na nivo manje bazilike 1956. godine. Kumar me prati u stopu i objašnjava mi očigledne stvari koje mogu i sam da pročitam. Namirisao je dobru zaradu. Nakon posjete crkvi izašli smo u dvorište crkve i Kumar mi predlaže razne ture po gradu sa svojom auto rikšom. Nisam zainteresovan za sada. Previše je vruće i potrebno mi je neko pivo i malo odmora. Mislim da bi mi za to pivo mogao biti od pomoći.
– Gdje se može popiti pivo? – pitam ga.
– Znam jedan vrlo dobar bar! Svidjeće ti se! – reče Kumar.
– U redu. Vozi tamo!
Nakon par minuta vožnje, parkirao je auto rikšu u nekoj podzemnoj garaži, ispod neke zgrade. Gdje me ovaj luđak doveo? Znam da su barovi sakriveni u Indiji, ali ovo je previše. Stepenicama smo se popeli na prvi sprat neke zgrade i ušli u jedan stvarno lijep i moderno uređen, klimatizovan bar. Ovo prvi put vidim u Indiji. Nije neka rupa, nego stvarno, pravi zapadnjački bar sa mekanim foteljama i normalnim i čistim šankom. Naručio sam nam po mali Kingfisher. Kumar se čudi zašto nisam uzeo veliko pivo.
– Veliko je malo skuplje od malog, a dobiješ duplo više! – reče mi sa tugom u očima.
Znam da je u pravu, ali me istovremeno i nervira. Platio sam ti pivo i sad još nisi zadovoljan. Malo pivo od 330 ml je 150 rupija, a veliko od 650 ml je 200 tako da je računica logična. Zašto uopšte sjedim sa njim na ovom mjestu i plaćam piće nepoznatom liku koji ima samo jednu želju – da izvuče od mene što više rupija? Pijemo pivo i ćutimo. Prostorija je u polumraku i obasjava je plavičasta svjetlost koja dolazi od neonske svjetiljke iznad šanka. Mjesto je prijatno. Pušenje nije dozvoljeno.
– U redu. Ovako ćemo. Odvešćeš me do hrama Kapaleeshwar, zatim do jedne knjižare, zatim ćemo obići neke prodavnice da vidim neke svilene šalove i vratićeš me do hotela. Sve to za 300 rupija – rekoh mu.
– Može. Ali i još jedno pivo uz 300 rupija! – reče Kumar.
Sad je uspio i da me nasmije.
– Pivo si već dobio!
Nakon piva smo otišli do hrama Kapaleeshwar. Već osjećam zasićenje od hramova i ovo sam uradio više da ga precrtam sa spiska znamenitosti ovog grada. Nisam ni oduševljen. Na ulazu sam platio 25 rupija za dozvolu za slikanje koju mi, naravno, niko nije ni tražio. Da je nisam platio, sigurno bi me neko gnjavio. Malo sam se promuvao oko hrama i napravio nekoliko fotografija. Definitivno mi je dosta hramova. Ovaj će biti posljednji ove godine. Vozimo se ulicama Chennaia i Kumar zaustavlja auto rikšu kod neke prodavnice odjeće. Ovdje je navodno vrlo dobar kvalitet, ne prodaju neka sranja sa pijace. Prodavnica je oko 200 metara u istoj ulici od čuvene knjižare Higginbothams koju takođe želim posjetiti.

Prodavač mi je iznio gomilu šalova na sto. Svileni i kashmir šalovi. Prelijepi su, ali i skupi. Dugo sam se cjenkao sa trgovcem. Početna cijena je bila 1400, pa sam spustio na 1100 rupija. I dalje mi se čini da je to mnogo. Najgore je to što se ja ne razumijem u kvalitet ovih šalova. Meni mogu uvaliti šta god žele. Odustao sam od cjenkanja i rekao Kumaru da idemo. Sjeli smo u auto rikšu i trgovac je istrčao iz radnje i pokazuje mi na kalkulatoru cijenu od 1000 rupija nakon svih odbijenih popusta. Rekao sam mu da ćemo se vratiti. Nisam siguran da ću se vratiti. Zašto se uopšte maltretiram sa ovim stvarima? Ja sebi nisam kupio ništa i nikad i ne kupujem stvari na putovanjima, ali ovo su pokloni za druge ljude kući. U istoj ulici je i Higginbothams, najstarija knjižara u Indiji. Čim je najstarija, to je meni dovoljan razlog da se promuvam unutra. Svakako sam veliki ljubitelj knjige, pa bih unutra proveo sat vremena čak i da je najnovija. Bijela, kolonijalna zgrada je odmah do ulice, a na ulazu je natpis “Higginbothams, since 1844”. Ušao sam unutra. Kumar ide sa mnom. Možda se plaši da me ne izgubi. Drago mi je da sam na ovom mjestu. Sjetio sam se da sam u Lisabonu takođe bio u najstarijoj knjižari u gradu gdje sam kupio knjigu portugalskog nobelovca Saramaga. I ovdje ću kupiti nešto autentično, nešto vezano za Indiju. Oduvijek sam volio tu simboliku. Pregledao sam sve i izabrao knjigu o indijskom heroju Šivađiju. Tokom svog boravka u Indiji obišao sam njegove tvrđave, palate, grob i naučio mnogo o njemu. Red je sada da imam i knjigu o njemu. Cijena je 800 rupija.

Kumar me gleda zapanjeno. Ne može da vjeruje da će neko dati 800 rupija za knjigu! Mislim da mu se po glavi vrti šta bi se sve moglo uraditi sa tim novcem umjesto što se baca na neku knjigu.
– Stvarno ćeš da daš 800 rupija za knjigu? – reče Kumar.
– Aha. Što da ne?
Krenuo sam da platim i ostavio sam Kumara iza sebe sa otvorenim ustima. Ipak sam odlučio da kupim one šalove pa sam rekao Kumaru da nas vozi nazad do prodavnice. Pokušao sam da dobijem tri šala za 2500 rupija.
– Čekaj da pitam menadžera! – reče mi trgovac.
Osjećam da im ovo odgovara i pretpostavljam da samo glumi da će da ga pita. Već sam spremio 2500 da platim. I da odslušam njihovo standardno kukanje kako je ovo cijena samo za mene, kako sam izuzetak i tako dalje. Prodavač se vratio i potpuno me iznenadio.
– Nažalost, menadžer kaže da ne može. Ne možemo toliko spustiti cijenu.
Kupio sam dva šala za 2000 rupija. Ne mogu se pouzdati da ću bolje proći u Bombaju. Ne znam ni da li ih ima tamo i kakvi su. Svaki region Indije ima neke svoje šalove i odjeću koju je teško naći na drugim mjestima.
– Može li još jedno pivo? Ja plaćam ovaj put – reče Kumar.
– Ne mogu stvarno. Gladan sam i umoran.
Odvezao me je do mog hotela. Platio sam mu 300 rupija. Sutra ujutro moram krenuti na aerodrom. Znam da u mojoj ulici staje bus 18A koji ide do aerodroma, ali Kumar je lukavo savjetovao da je bolje da idem sa njim, jer je bus vrlo često pun pa bih morao stajati. Pri kraju sam puta pa ne moram više ni paziti na troškove. Daću mu 500 rupija da me odveze do aerodroma. Bar će vožnja biti prijatna i neću morati da brinem da li ću stići na vrijeme. Sjetio sam se vožnje busom kada sam dolazio u Chennai. Vozili smo se dva sata kroz grad. Chennai je ogroman, a aerodrom je još van grada. Treba krenuti nekoliko sati ranije, za svaki slučaj. Kumar će me čekati sutra u 9 ispred hotela. I to je riješeno. Umirem od gladi. Malo niže od mog hotela je neki arapski restoran. Vidio sam pečene piliće kako se okreću ispred restorana. Raduje me činjenica da ću konačno izbjeći prokletu rižu. Odmah sam otišao do restorana. Ne znam ni da li sam uopšte jeo nešto danas. Naručio sam pola pečenog pileta sa čilijem, salatu i dvije parote. Pojeo sam čak i mrvice sa stola. Kupio sam još dvije litre vode i vratio se u svoju sobu. U ovom gradu sam uradio sve što sam planirao. Chennai je završen. Oko 22 časa sam izašao malo van da prošetam ulicama oko hotela. Glavnom ulicom sam se probijao krez masu ljudi i otišao par stotina metara dok nisam shvatio da ovo nema smisla pa sam se vratio. Zatim sam se zavukao u neke male poprečne ulice od kojih je jedna Krishna ulica. Noću stvarno nema šta da se radi u Indiji. Možda ja nemam nikakvu ideju. Moguće je i to. Kada bih imao nekoga ovdje pa da me uvede u lokalne stvari, da mi pokaže nešto, da me odvede negdje. Tek sada sam se sjetio Rajasekara! Kakva glupost! Još sam mu obećao da ću ga zvati kada stignem u Chennai. Na to sam potpuno zaboravio, a sada je već kasno. Da sam ga zvao danas, sve bi bilo drugačije. Imao bi lokalca koji zna sve stvari i doživio bi grad mnogo bolje i sadržajnije. Ovako sam potpuno sam u ovoj avanturi pa mi noću i ne preostaje ništa drugo nego da se malo prošetam i da idem na spavanje. Oprao sam prljav veš i pokačio ga po sobi da suši, a zatim sam prepakovao ruksak. Ruksak je u lošem stanju i raspada se. Njemu je ovo zadnje putovanje. Ležim na krevetu u svojoj sobi i razmišljam o svemu što sam doživio zadnjih mjesec dana. Mnogo stvari, brate! Veliki crni žohar mi se popeo na krevet i šeta se oko mojih nogu. Kakva greška! Nisam ih uznemiravao dok su šetali po podu, ali popeti se meni na krevet, e to neće moći! Prokletnik nije imao šansu. Lovio sam ga po sobi dok ga nisam ubio nogom od stolice. Kad je bio satjeran u ćošak pokušao je da se pravi mrtav. Taj nagon za preživljavanjem me je dirnuo. Šta je instinkt! Razvijan hiljadama godina. Žohari su jedna od rijetkih, ako ne i jedina bića koja su nadživjela dinosauruse. Ubio sam ga. Ostavio sam ga na sredini sobe kao primjer ostalim. Ljudi su zvijeri najveće. Jedini ubijamo i kad ne moramo.

<< prethodna sledeca >>