27.04.2018 (dan 34)

Mumbai, Janjira

Prvi put su me probudili sunčevi zraci. Ova soba, iako mala i jednostavna je možda i najbolja do sada i to samo zbog visine i pogleda na more. Gore je svježije i nema smrada, a jutarnje sunce je divno. Dugo ga nisam ovako vidio. U sobi imam dva kreveta. Kupatilo je zajedničko za cijeli sprat, ali to mi ne smeta. Svakako ću ga koristiti jednom, najviše dva puta. Istuširao sam se, a zatim sam naručio kafu, omlet sa sirom i vodu u sobu. Jutro je prelijepo. Ovo mi je posljednji dan u Indiji. Donijeli su mi litru vode u sobu. Odmah sam primjetio da je plastični čep diran i da flaša nije hermetički zatvorena. To znači da je ovo voda iz česme. Neću je piti. Iako sam juče kupio vodu u ovom hotelu ne sjećam se da sam provjeravao da li je voda bila u redu. Danas imam mnogo posla. Još uvijek me kopka misao o obilasku Bollywooda. Žao mi je što sam odustao od toga. Vjerujem da bi to stvarno bilo dobro iskustvo. Ipak, ostala mi je velika želja da posjetim i Janjiru, tvrđavu na moru koju sam htio obići još na početku putovanja. Kako sam samo tada naivno pomislio da će mi biti potrebno par sati da završim s njom. Za Janjiru je potreban skoro cijeli dan. Na recepciji sam dogovorio da mi nazovu taksi večeras u 01.00 do aerodroma. Odmah sam platio 600 rupija za taj taksi, tako da je i to riješeno. Platio sam i doručak i kafu, 100 rupija. Nemam mnogo vremena za gubljenje pa sam odmah otišao do Gateway of India da kupim karte za trajekt. Do Janjire se može doći na dva načina. Ako se ide kopnom iz Mumbaia, onda je to put koji traje oko 6 sati do same tvrđave. Ta opcija odmah ne dolazi u obzir. Druga, mnogo bolja varijanta, je prebaciti se trajektom preko mora do sela Mandva, a zatim busom još malo do tvrđave. Ovaj drugi put je duplo kraći. Trajekti za Mandvu polaze sa Gatea 2, Gate 1 je za ostrvo Elephanta. Trajekt je krenuo u 10.00 časova. Na njemu je oko pedesetak ljudi. Vožnja je pomalo dosadna i taje oko jedan sat. Tokom vožnje se na trajektu mogu kupiti sendviči i sokovi. Popio sam jedan sok da se malo rashladim jer je prevruće. Iskrcali smo se u Mandvi oko 11.15 i odmah smo svi krenuli prema besplatnim autobusima, tj. cijene karata uključuju i ove buseve, koji će nas odvesti do sela koje se zove Alibag. Na putu prema Alibagu smo se zaustavili u nekom selu da neki putnici izađu. Pitao sam momka koji je sjedio do mene da li je ovo Alibag. Ni sam ne znam zašto mi je to trebalo. Momak je klimnuo glavom, i bez daljnjeg razmišljanja, brzo sam izašao iz autobusa. Bus se zaustavio pored jedne prodavnice u centru sela. Kuda sada da idem? Ušao sam u prodavnicu i kupio vodu i keks “Hide & Seek”. Prodavač kaže da ovo nije Alibag nego selo Chandi. Do Alibaga ima još 10 kilometara. Kakav kreten! Ne znam ko je veća budala, ja ili onaj momak iz busa! Možda me dečko nije ni razumio kada sam ga pitao za Alibag, ali mogao je onda bar ćutati, a ne potvrdno klimati glavom. Možda se sada i smije zavaljen u sjedište busa. Od Alibaga do Muruda je oko 50 km, a zatim trebam ići još 7 km do sela Rajpur. Iz Rajpura bi trebao uzeti čamac do tvrđave. Eto koliko je komplikovano stići do Janjire! Ali sad sam se iznervirao i zainatio. Stići ću tamo ili crknuti negdje u šumi! Prokleta Janjira! Kao da sam u Indiju došao samo zbog te glupe tvrđave. Još dok sam planirao ovaj put, prije dolaska u Indiju, dobro sam pretpostavio da će ova Janjira biti pravo mučenje. Malo mi je drago jer sam bar tu ispao pametan. Ljut sam na sebe što sam izašao iz busa na ovom mjestu. Ovo je već drugi put da sam tako postupio.

Kad se samo sjetim onog Nagercoila! Ono što je zanimljivo da čovjek uvijek greškom izađe u nekoj velikoj rupi, na nekom mjestu koje je potpuno besmisleno i glupo. Iako na aerodrom trebam da krenem večeras iza ponoći, ipak sam počeo da se pitam da li ću stići na avion. Šta ako zaglavim u nekom selu ovdje i budem morao prenoćiti u njemu? Novca više nemam i ako propustim let kući to je onda užasno. Zamišljam se kako perem čaše u nekom brlogu u Indiji i služim goste čajem i kafom. Naravno da to i ne bio nepremostivi problem, ali ipak ne želim ni da razmišljam o nestizanju na avion. Glavni problem je u tome što je zadnji trajekt iz Mandve prema Bombaju u 18 časova i što se moram vratiti do tada u Mandvu. A ja sam upravo izgubio dragocijeno vrijeme. Stojim pored seoskog prašnjavog puta i čekam neki prevoz u smjeru Alibaga. Prolaze neki kamioni sa balvanima, ali buseva nema. Nedaleko od mene se zaustavila neka proširena auto rikša kakvu još nisam vidio. Ovo je nešto kao mini kombi i izgleda kao obična auto rikša, samo što je proširena i iza vozača ima dva reda sjedišta na kojim može da se smjesti 5 – 6 putnika. Imam sreće! Ovaj ide do Alibaga i cijena karte je samo 20 rupija. Moram sačekati neko vrijeme dok se ne napuni putnicima. I u tom slučaju sam imao dosta sreće jer su nakon par minuta čekanja, naišle neke seoske žene u šarenim sarijima i ušle u auto rikšu. Guram se unutra sa 5 guzatih Indijki koje ne zatvaraju usta tokom vožnje. Auto rikša se zaustavila odmah pored bus stanice u Alibagu. Odmah se počeo da se raspitujem za bus prema Murudu. Prišao mi je neki lik i ponudio mi prevoz do Muruda svojim autom za nevjerovatnih 1000 rupija! Sa gađenjem sam ga odbio. Neki mangup sa zalizanom kosom, modernom košuljom i tamnim sunčanim naočarima na vrh glave. Odmah se vidi da je neki prevarant. Čak tako i izgleda. Četvorica vrlo otmjeno i zapadnjački obučenih Indijaca nešto pregovaraju sa njim. Jedan od njih mi je prišao.
– Možeš da ideš sa nama. Svi zajedno idemo njegovim autom. Svako plaća po 100 rupija! – reče.
A tako dakle! Za Indijce 100 rupija, a za mene 1000! Ima nas sedmoro u njegovom vozilu. Sa ovim namazanim mangupom koji je vozač je i neki njegov drugar koji mi više liči na nekog utjerivača dugova. Brdo mišića sa idiotskim licem. Prije polaska mi je ovaj lisac još jednom uz osmijeh pokušao progurati cijenu od 1000 rupija. Ni sam nije siguran da bi mu to prošlo. Ovo je neki divlji taksista, koji na svoju ruku, samostalno, svojim kolima prevozi ljude. Nadam se da na kraju neće biti problema. Nisam siguran da smo se razumjeli. Uostalom, ne zanima me! Ja plaćam koliko i ostali. Dobar dio puta sam razmišljao šta da učinim ako budu insistirali da platim 1000. To ne dolazi u obzir! Stvar je principa. Da li prihvatiti fizički obračun ako bude neizbježno? Sa ovim nalickanim bi i mogao izaći na kraj. Ali zajedno sa ovim debelim buldogom nemam nikakve šanse. Oko 14.30 smo stigli u Murud. Nije bilo problema sa ovim mangupom pa sam platio koliko i ostali. Čini mi se da je ipak pokušao da izvuče nešto po principu “ako prođe, prođe”. Murud je malo mjesto sa svega nekoliko nepravilnih ulica, zapravo selo koje je smješteno na obali mora. Na ulici je prazna proširena auto rikša i vozač se dosađuje pored vozila čekajući putnike. Vožnja do sela Rajpur koje je nekih 4 km odavde je samo 10 rupija, ali auto rikša ne polazi dok se ne napuni. Nemam vremena da čekam ostale putnike pa sam uzeo običnu auto rikšu za 100 rupija i krenuo prema selu. Vozač je neki starac, musliman, sa dugom, bijelom bradom i bijelom kapicom na glavi. Sa jednog uzvišenja tokom vožnje se u daljini jasno vidjela Janjira. Tvrđava izgleda kao da je smještena na moru, a ne na nekom ostrvcetu. Zidine su joj u moru. Dovezao me je direktno do mjesta na obali gdje se kupuju karte za čamce. Rekao sam mu da dođe za 45 minuta, jer će mi biti potreban prevoz nazad.

Zajedno sa dvadesetak lokalaca ulazim u drveni čamac na jedra. Ne sjećam se kada sam se posljednji put vozio čamcem koji se pokreće snagom vjetra. Dva momka upravljaju jedrom i pomjeraju ga upravljajući čamcem vrlo vješto. Vidi se da su iskusni. Tvrđava je vrlo blizu obale, možda par stotina metara od obale. Momci su čamac usmjerili prvo pored tvrđave, a zatim su skrenuli desno pod pravim uglom prema ulazu u tvrđavu. Tako su napravili slovo “L” da bi joj prišli, iako sam se pitao zašto ne idu direktno prema njoj sa obale. Ali oni znaju kako duva vjetar i kako se kreću morske struje tako da nema potrebe da previše pametujem u vezi toga. Stvarno je nevjerovatno kako vjetar brzo pokreće čamac. Sada razumijem da su stari jedrenjaci, ako su imali dobar vjetar, stvarno mogli da se kreću vrlo brzo. Čamac je pristao skroz do zidina tvrđave. Tu je možda oko 2 metra obale, između zidina i mora. Stepenice koje vode kroz prelijepu kapiju su dijelom pod vodom pa se do njih dolazi sa strane, idući uz zid tvrđave. Riječ Janjira ne pripada Indiji, i vjerovatno je arapskog porijekla od riječi Jazeera, što znači ostrvo. Tvrđava je smještena na malom, ovalnom ostrvu, nedaleko od obale na Arabijskom moru. Janjira se smatra za jedno od najjačih pomorskih utvrđenja u Indiji. Tvrđava je izgrađena krajem 17. vijeka i danas je, bar što se tiče spoljašnjih zidova i bastiona, skoro potpuno netaknuta. Sagradio ju je Malik Ambar, abisinijski ministar u službi sultana u Ahmednagaru, koji je pripadao dinastiji Nizama. Glavna kapija tvrđave je okrenuta prema malom selu Rajapuri. Tvrđava ima 26 zaobljenih bastiona ili kula, i sve su i danas u odličnom stanju. Na njima je još uvijek veliki broj starih, zarđalih, evropskih topova.

U vrijeme kada je imala vrhunski strateški značaj, tvrđava se mogla pohvaliti da je imala nevjerovatnih 572 topa. Sa takvom vatrenom moći, mislim da nije postajala šansa da joj se približi neki neprijateljski brod. A i sam položaj tvrđave na malom ostrvu je čini neosvojivom. Ipak, sam položaj vanjskih zidina mi je fantastičan. Zidovi se prostiru sve do kraja malog ostrva, tako da u njih udaraju morski talasi, pa izgleda kao da je cijela tvrđava na moru, kao da izlazi iz mora, a ne da je na nekom malom ostrvu. Iako je tvrđava sada u ruševinama, ona je u svoje vrijeme bila potpuno funkcionalna tvrđava sa palatom, prostorijama za oficire, džamijom i sa dva mala jezera dubine 20 metara sa prirodnom svježom pijaćom vodom i mnogim drugim stvarima. Ova dva mala bazena sa pitkom vodom su posebno čudo, s obzirom da je tvrđava u moru, okružena slanom vodom. Naročita atrakcija je i najveći top u tvrđavi, Kalak Bangadi, težak 22 tone, i treći najveći top u cijeloj Indiji.

Uprkos brojnim pokušajima Portugalaca, Britanaca i Maratha carstva, tvrđava je ostala neosvojena. Vojnici carstva Maratha koje predvodio legendarni Shivaji su pokušali da se popnu na njene 12 metara visoke zidine i nisu uspjeli. Njegov sin Sambhaji je čak pokušao da iskopa tunel do tvrđave, ali je i on bio neuspješan. Obišao sam skoro sve u tvrđavi. Sjeo sam na prozor u jednom dijelu tvrđave, zapalio cigaretu i posmatrao morske talase kako se dole ispod mene odbijaju o zidine tvrđave. Ovo je sjajan osjećaj! Konačno sam na ovom mjestu. Koliko sam se samo namučio da dođem ovdje. Ova tvrđava je jedna od najboljih koje sam ikada posjetio. Mislim da slobodno mogu reći da me više uzbudila samo Krak des Chevaliers u Siriji. Nakon 45 minuta lutanja po tvrđavi krenuo sam prema glavnoj kapiji. Tu su već i ostali putnici. Čamac sa kojim sam došao još uvijek nije počeo da prima putnike, a sobzirom da žurim, ušao sam u drugi koji je bio spreman za polazak prema obali. Nedaleko od pristaništa sam uzeo auto rikšu nazad do Muruda. Starac sa bradom nije bio tu gdje smo se dogovorili. Izašao sam u centru sela i stao zajedno sa još dvadesetak ljudi u jednoj ulici da čekam bus. Polako počinjem da osjećam da neću stići na vrijeme za zadnji trajekt prema Mumbaiu. Šta mi je ovo trebalo?

Autobus ne dolazi. Dok sam tako čekao bus, opet su se pojavila ona dva lopova sa svojim autom i zaustavili su se ispred mene.
– Dakle, opet se srećemo prijatelju?! – reče mi ovaj nalickani dok je provirio kroz prozor automobila.
Oni bi ipak mogli biti moj jedini spas. Ušao sam u njihov automobil i nakon desetak minuta su skupili još šest putnika i pošli smo prema Alibagu. Ne usuđujem se ni da pogledam koliko je sati. Ako zakasnim na trajekt, moraću ići okolo kopnom do grada, a to će biti avantura koja će trajati možda čak i 8 sati. I to ako bude sve išlo bez problema. Ako zaglavim u nekom selu, onda nema ništa od mog povratka kući. Ne znam tačno ni kada je zadnji trajekt, u 18 ili 18.30 časova? Znam samo da moram biti u selu Mandva prije 18 časova. Za sada mi to izgleda nemoguće, jer smo pošli u 16.30, a do tamo ima najmanje 50 km. Razmišljam da kada stignemo u Alibag, da ovim lopovima ponudim 500 rupija da me brzo autom prebace do Mandve. To bi bilo super i za njih. Vozimo se i veoma sam nervozan. Minuti su važni! Momak koji sjedi pored mene mi preporučuje da vozaču ponudim novac da me odveze tamo. I on je došao na istu ideju kao i ja. U Alibag smo stigli tačno u 18 časova. Neko mi je rekao da je zadnji trajekt u 18.30. Ako krenem odmah, još uvijek mogu stići, u zadnji minut. Kada su svi putnici izašli iz vozila, ponudio sam ovom mangupu 500 rupija da me vozi do Mandve. Dešava se nešto nevjerovatno! Vozač odbija novac!
– Ali, prijatelju! Zašto da bacaš novac kada možeš uzeti autobus i stići tamo mnogo jeftinije?! – reče mi vozač koji je još uvijek sjedio na svom sjedištu.
Moja ruka sa novčanicom još uvijek visi u vazduhu, pružena prema njemu dok mi se usta otvaraju u čudu i zbunjenosti.
“Šta mu se desilo? Otkud sada ovaj iznenadni napad poštenja? Pa cijelo vrijeme je pokušavao da me opelješi, a vidi sad ovo!”, razmišljam u sebi.
– Kakav autobus? Ne znam za to – rekoh mu još uvijek zbunjen. Odvezao me je još par stotina metara i zaustavio vozilo ispred jednog plavog autobusa koji je parkiran pored glavne ceste.
– Ovo ti je bus koji ide do Mandve! Tu pored kupi kartu! – pokazuje rukom na malu kućicu sa staklenim šalterom. Zahvalio sam mu se. Rukovali smo se kao dva stara, dobra drugara. A šta sam sve mislio o njemu tokom puta!
Odmah sam pitao ženu koja prodaje karte kada je zadnji trajekt za Mumbai. Kaže da je u 19.30 i da imam vremena. Kupio sam kartu za bus, i uopšte ne pitajući zašto je karta tako skupa, tj. 185 rupija, pitam ženu da li prodaje karte i za trajekt.
– To je karta za trajekt! – reče žena.
Pogledao sam u kartu i shvatio da stvarno jeste karta za trajekt. Bus će me odvesti do samog trajekta u Mandvi. Ovo je zvanična kancelarija kompanije PNP i u cijenu ove karte je uračunat i bus prevoz zajedno sa trajektom do Mumbaia. Ovog puta sam se izvukao! Bus polazi u 18.30. Na pristaništu sam odmah, zajedno sa ostalim putnicima, ušao u trajekt. Ovaj je prilično udoban, zapravo brodić zatvorenog tipa. Ja sjedim do prozora, a pored mene su vrlo mlad momak i djevojka. Curica je prelijepa. Veoma mršava, ali sa divnim, savršenim licem i božanstvenim osmijehom. Tokom cijelog puta se ona njemu namještala da spava na njegovom ramenu, a on kao da je od drveta. Teško je odvojiti pogled sa njenog lica. Ova Janjira me iscrpila danas. Umoran sam i gladan. Za sat vremena bi trebali stići u Mumbai. Čim stupim nogom na kopno idem da potražim nešto za jelo. Vjerovatno ću opet u svoj restoran – Badamyia. Tako sam i uradio. Ovog puta sam restoran našao iz prvog pokušaja. Konačno sam upoznao ovaj dio grada u kom sam smješten. Konačno, kada trebam da idem kući. U restoranu sam naručio jelo koje se zove chicken tikka. Fantastična stvar! U restoranu je velika gužva i teško je naći slobodno mjesto. Ovaj restoran je definitivno najbolji u Colabi, barem što se mene tiče. Ne računam one preskupe restorane kao što je možda onaj u Tadž hotelu. Ako gledam na odnos cijene, usluge, čistoće, kvaliteta i ukusa hrane, onda je to Badamyia. Leopold je duplo skuplji, a kvalitet hrane je isti, s tim što mi je Leopold prilično kičast i potpuno u zapadnjačkom stilu. Ko želi da jede i pije u Leopoldu, nije ni morao dolaziti u Indiju. Za susjednim stolom je neka porodica Sika. Muškarci su sa gustim crnim bradama i turbanima na glavi. Najstariji od njih, sa sijedom bradom, je glava porodice. Prilično su glasni i nešto im ne odgovara u vezi hrane pa se raspravljaju sa konobarima koji imaju pune ruke posla i bez njih. Istorijska domovina Sika je region Pendžaba, ali ih očigledno ima dosta i u Mumbaiu. Sikizam je monoteistička religija nastala krajem 15. vijeka na učenju prvog Gurua koji se zvao Nanak. Sika u Indiji ima oko 20 miliona. U svakom slučaju, veoma su zanimljivi. Odmah sam se sjetio Ane. Ona ih jednostavno obožava, posebno njihove turbane. Ona je sada gore u Pendžabu, sa svojim Sikima, dok ja brojim zadnje sate u Indiji. Pileća tikka je bila toliko dobra da nisam izdržao a da ne naručim još jednu. Ovo je stvarno ukusna i dobra večera. Indijska hrana je savršena! Toliko začina i toliko mirisa! Nakon večere sam se malo prošetao ulicama i pokušavao da pronađem nešto interesantno što bi mogao kupiti od uličnih prodavača. Na ulicama su prodavači odjeće i ovdje, oko Badamyie je buvlja pijaca na ulici. Sve je vrlo lošeg kvaliteta. Jeftino, ali loše. Preko puta sam vidio neku profesionalnu prodavnicu šalova i odjeće koja je izgledala baš onako skuplja i sa tradicijom. Unutra me je odmah dočekao prepredenjak, lisac premazan svim bojama, talentovani pregovarač koji je u stanju da ti proda crknutu mačku i da te ubijedi da si napravio najbolji posao u životu. Želim da kupim neke svilene šalove, ali da su pravi. Vidim da će borba sa ovim likom biti nemilosrdna. Upaljačem je zapalio plamen ispod resica na kraju jednog šala da mi pokaže da je od čiste svile. Čista svila se gasi čim se plamen ukloni i ima miris upaljene kose, a takođe stvara se i pepeo. Lopov traži dobre pare za jedan šal i naravno da me ubijedio da kupim jedan za 25 eura. Izašao sam iz prodavnice i ne znam kakav sam posao napravio. Da li sam kupio neku bezvrijednu krpu ili sam stvarno kupio kvalitetan šal? Za ovakve stvari se treba bolje uvježbati. Još malo sam uživao u posljednjim trenucima mog boravka u Mumbaiu. Zavolio sam Indiju i znam da ću se vratiti ponovo. Uostalom, imam sjeverni dio zemlje koji trebam obići u drugom naletu. Kad se samo sjetim onih prvih dana! Sad mi je smiješno kad pomislim da sam tada razmišljao čak i da se vratim i odustanem. Burma je slična, možda i gora, ali takav šok nisam nikada doživio. Smrad je u nekim dijelovima bio nepodnošljiv, prljavština se mogla nekako i podnijeti, kao i pacovi, klima i opšti haos na ulicama. Ali ipak, prvi susret sa Indijom je uvijek šokirajući i koliko god da sam prošao širom svijeta, ipak sam bio iznenađen i pomalo i uplašen u početku. Došao sam do svog hotela, spremio ruksak i malo se odmorio u svojoj sobi. Stojim na prozoru, odpuhujem dimove cigarete u noć i posmatram Kapiju Indije ispred sebe. I gomilu čamaca kako se lagano njišu na moru. Dobra je ovo bila avantura! Bio sam odličan. Najefikasniji sam kada sam potpuno sam. Vrijeme je da se krene. Sada je 1 čas iza ponoći. Taksi me čeka ispred hotela. Probudio sam taksistu koji je spavao u vozilu i rekao mu da vozi do aerodroma. Nakon prilično duge, ali udobne, noćne vožnje, stigao sam na aerodrom. Ovdje se pojavio neočekivani problem. Na ulazu u aerodrom je veliko obezbjeđenje i naoružani vojnici. Nemam kod sebe odštampanu avionsku kartu i vojnik mi ne dozvoljava da uđem u zgradu aerodroma. To mi se još nikada prije nije desilo. Imam kupljenu kartu i uvijek je bilo dovoljno samo da pokažem pasoš na prijavi za let i dobio bih svoju kartu. Ali sada mi ne dozvoljavaju da uopšte pristupim prijavi za letove. Svi ispred mene uglavnom imaju odštampane karte, a neki čak i pokazuju slike karte u mobilnim telefonima. I sve to je dovoljno da ih hladnokrvni vojnik pusti unutra. Ostao sam sam. Svi za moj let su već ušli unutra. Molim vojnika da me pusti, ali on ima svoja naređenja i ništa ga ne zanima. Kakva glupa situacija! Imam kupljenu avionsku kartu, imam dokumente, pasoš, sve je uredno, ali ne mogu ući u zgradu aerodroma! Tu je još neki službenik koji radi na aerodromu. Objašnjavam mu svoj problem.
– Da imam pristup Internetu, mogao bih vam pokazati kartu, jer je imam u poruci elektronske pošte! – rekoh mu.
– Da. Imaš Internet unutra, u zgradi aerodroma.
– Ha ha, pa to i jeste problem! Ne mogu ući unutra!
– Šta sad? Hoću li ostati u Indiji zbog ove gluposti? Vrijeme prolazi.
Uzeo je moj pasoš i udaljio se. Nadam se da će uspijeti da me prijavi za let. Nakon desetak minuta se vratio sa mojim pasošom i avionskom kartom. Sada je i ovom glupom vojniku sve u redu. Avantura u Indiji je uspješno završena. Za ovih nešto više od mjesec dana sam postigao nevjerovatne stvari. Obišao sam preko 50 lokacija, sela i gradova. Dinamika mog kretanja je zadivljujuća. Indijske države Maharaštra, Karnataka, Goa, Kerala i Tamil Nadu su završene. Jedino što nisam uspio da obiđem su države Andra Pradeš i Telangana, ali i to po mom planu nije bilo obavezno. Za to jednostavno nije bilo dovoljno vremena. I pored početnih teškoća, Indija mi se svidjela. Vratiću se ovdje, i tada ću obići sjeverni dio zemlje.

<< prethodna