26.03.2018 (dan 2)

Mumbai

Ustao sam oko 9 i odmah sišao dole na ulicu i ušao u najbliži otvoreni restoran da popijem kafu. Na ulazu, na kasi radi neki stariji musliman sa dugom bijelom bradom i bijelom kapicom na glavi. Ne izgleda nimalo prijatno. Ovdje su svi muslimani. Na ovakvim mjestima se uvijek pitam da neće neko baš sada upasti sa puškom ovdje i početi sa rafalnom paljbom. Ili je baš ovo mjesto najsigurnije? Ma oni se obračunavaju više između sebe, tako da nisam ni siguran. Kafa je očekivano loša. Vrela voda obojena sa malo kafe. Na većini mjesta u Indiji kafa je takva. Nakon kafe sam krenuo u obilazak grada. Imam prilično dobru mapu grada pa se orijentišem prema mapi. Došao sam do jedne prelijepe zgrade koja izgleda kao srednjovjekovna gotička katedrala. Većina zdanja se i ne vidi dobro sa ulice od velikog broja palmi koje okružuju zgradu. To je Univerzitet Mumbai koji je jedan od najstarijih u Indiji i najstariji u Maharaštri. Univerzitet je osnovan 1857. godine i modelovan je prema sličnim univerzitetima u Engleskoj, naročito londonskom. U krugu univerziteta je i Rajabai sat-kula, jedna od važnijih znamenitosti Bombaja. Izgrađena je 1878. godine i veoma liči na londonski Big Ben. Izgradnja kule je bila vrlo skupa, pa je dio novca dao lokalni indijski biznismen, ali pod uslovom da kula nosi ime po njegovoj majci, što je naravno i prihvaćeno. U vrijeme dok je Indija bila britanska kolonija, kula je svirala 16 melodija u toku dana, među kojim su „Rule, Britannia“ i „God save the King“. Danas svira samo jednu. I ta jedna sigurno nije britanska. Univerzitet mi više liči na neku kasaranu ili vojni objekat. Sa svih strana oko univerziteta su vojni položaji sa nabacanim vrećama sa pijeskom. Iza tih vreća je obično vojnik sa puškom. Primjetio sam da vojnici imaju stare i zarđale puške. Da li ne održavaju oružje dobro ili ove puške služe samo da zaplaše ljude? Vojnici imaju neke svijetlo-smeđe uniforme, ali takve iste imaju i policajci, pa čak i kondukteri u državnim busevima. Izgleda da ko god ima veze sa nekom državnom službom mora da nosi tu boju. Ove mjere bezbjednosti su preduzete nakon terorističkih napada iz 2008. godine. Nisu mi dozvolili da uđem u dvorište univerziteta. Sunce nemilosrdno prži i strašno je vruće. Kretanje po gradu je prilično komplikovano, a posebno prelazak ulice. Na ulicama je velika gužva pa je i prelazak ulice pravi poduhvat. Na jednoj velikoj raskrsnici sam pitao neke policajce gdje se nalazi crkva St. Thomas. Ušao sam u neki mali hram ili molitveno mjesto jer sam vidio neku tablu na kojoj je nešto pisalo, ali sam samo razaznao 1721. godinu, što je bilo dovoljno staro da me zainteresuje. Čim sam ušao unutra, odmah su me izbacili van. Očigledno da meni tu nije dozvoljeno. Nema ni veze. Nastavio sam da se raspitujem za crkvu i nekako sam je i našao.

Skrivena među palmama i drugim drvećem, katedrala St Thomas je najstarija engleska zgrada u Mumbaiu čija je izgradnja počela još daleke 1676. godine, a završena je 1718. godine. Jedino se bijeli toranj vidi među drvećem koje okružuje crkvu. Katedrala se nalazi u istorijskom dijelu grada koji se zove Horniman krug, u distriktu Fort. Tokom 18. vijeka Bombay je bio grad opasan zidovima i imao je tri glavne kapije. Jedna od kapija tvrđave koju je Istočnoindijska kompanija sagradila da bi zaštitila svoje objekte bio je ulaz u ovu crkvu. Zato se ovo područje i danas zove Churchgate.

Polovinom 18. vijeka su zidovi srušeni da bi se grad mogao širiti, tako da od njih danas nije ostalo ništa osim imena. Na ulazu je ploča postavljena 1914. godine, sa natpisom koji počinje sa “neka se svi koji ulaze u ovu crkve sjete Richarda Cobbea kapelana Istočnoindijske kompanije od 1715 do 1719…” Mladi 27-godišnjak Richard Cobbe je najzaslužniji što se ova crkva i sagradila. Crkva je podignuta na nivo katedrale 1837. godine i postala je sjedište biskupije. Posvećena je jednom od apostola, Svetom Tomi, koji je zaslužan za širenje hrišćanstva u ovom dijelu svijeta i za kojeg se pretpostavlja da je došao u Indiju oko 52. godine. Ušao sam u crkvu i pregledao skoro sve. Zidovi i pod crkve mogu da ispričaju zanimljivu priču o prošlosti grada i Istočnoindijske kompanije jer su prekriveni epitafima i spomenicima britanskim oficirima i vojnicima koji su poginuli u borbi ili u nekim nesrećama. Mnoge poznate ličnosti su sahranjene ovdje, a među njima je i prvi biskup Bombaya, Thomas Carr. Trebao bi mi cijeli dan da pročitam sve natpise. Na podu su mermerne ploče sa epitafima britanskih oficira i zaslužnih građana. Na jednoj od njih je natpis, “Kapetan Sir Robert Oliver Knight, komodor, Vrhovni komandant indijske mornarice, koji je napustio ovaj život 5. avgusta 1848. godine, star 65 godina”. Na drugoj je natpis: “Ispod ovog kamena leže ostaci Elizabeth Carnac koja je umrla 8. januara 1780. godine, stara 28 godina”. I ostale su slične, s tim što neke opisuju i okolnosti pod kojim je osoba umrla ili poginula. Na jednom zidu je prelijepi epitaf na mermernoj ploči iznad koje je u mermeru sidro, mač i neki jarboli i brodska jedra, a natpis glasi: “U sjećanje na komandanta, oficire i brodsko osoblje parne fregate Cleopatra Istočnoindijske kompanije koja je potonula u uraganu nedaleko od obale Malabara, 15. aprila 1847. godine”. Zatim slijede imena kapetana, oficira i sveštenika, a završava se rečenicom “zajedno sa posadom od 142 duše”. Prozorski vitraž prikazuje Svetog Tomu koji u ruci drži Bibliju, a okružen je arhanđelima Svetim Gabrijelom koji drži ljiljan, simbol čistoće, i Svetim Mihajlom koji drži mač sa dvostrukim sječivom, koji simbolizuje istinu i pravdu. Crkva je stvarno prelijepa i ima jak kolonijalni duh. Uspio sam da osjetim dašak tog starog, kolonijalnog vremena, a i da se malo odmorim od hodanja po ovoj vrelini. Nakon posjete ovoj crkvi nastavio sam šetnju po gradu i krenuo sam prema željezničkoj stanici Victoria koja nije daleko odavde. Želim da se raspitam za voz za Aurangabad i da možda čak i kupim kartu za voz. Impozantna zgrada željezničke stanice je definitivno najljepša i najekstravagantnija gotička građevina u Mumbaiu. Zgrada je mješavina viktorijanskog, hindu i islamskog stila gradnje, i sa svojim brojnim kupolama, lukovima, tornjevima i vitražnim prozorima izgleda kao građevina iz neke bajke. Sagrađena je 1887. godine, da bi se obilježio Zlatni jubilej Kraljice Viktorije, tj. pedeset godina od njenog dolaska na prijesto i 34 godine nakon što je prvi voz otišao sa ovog mjesta. Danas je ovo najprometnija željeznička stanica u Aziji. Zvanično je preimenovana 1996. godine i od tada nosi naziv Chhatrapati Shivaji terminus, po imenu cara Chhatrapati Shivajia, osnivača Maratha carstva, a od 2017. godine se zvanično zove Chhatrapati Shivaji Maharaj terminus, iako je ljudi i dalje uglavnom zovu Victoria. 2004. godine je dodata na listu Unesco svjetske baštine. CSMT ima ukupno 18 platformi, prvih sedam za prigradske vozove, i 11 za međugradske vozove po cijeloj Indiji.

Ispred zgrade se upravo održavaju neki prostesti. Prošao sam između velike gomile demonstranata sa zastavama i kordona policije u khaki uniformama i dugačkim, bijelim palicama u rukama. Policajaca ima više desetaka i ako ne računam one koji imaju specijalne zaštitne prsluke i šljemove, tj. one koji su očigledno “specijalci”, ovi ostali ne izgledaju impozantno i više mi liče na konduktere u autobusima. Nemam pojma o čemu se radi a ni zašto su se okupili. Znam samo to da se ne osjećam sasvim prijatno ovdje u ovom trenutku, ne toliko zbog mogućih nereda i sukoba između demonstranata i policije, nego više zbog potencijalnih terorističkih napada, jer su ovo dobre prilike za te stvari. Na stanici je veliki haos i hiljade ljudi. Čini mi se da sam jedini bijelac ovdje. Očekujem da ću na ovom mjestu vidjeti samo najgore stvari u Indiji, jer ovakva mjesta i jesu takva da se na njima skuplja ono najgore što postoji. Nakon desetak minuta lutanja i traženja šaltera za prodaju karata, prišla mi je neka starija žena i obratila mi se.
– Idi na prvi sprat, šalter broj 20, za strane turiste!
Nakon što sam joj se zahvalio, tako sam i uradio. Na prvom spratu sam našao šalter 20 ispred kojeg nije bilo nikoga. Zatražio sam kartu za noćni voz prema Aurangabadu za prekosutra, i na moje iznenađenje, karata ima i nije nikakav problem dobiti kartu. Tačno mi dođe da potražim onog lopova iz turističke agencije i da mu kažem par riječi u lice. Karta košta 1320 Rs, druga klasa, klimatizovan kupe i gornji ležaj u kupeu. Savršeno! Jedino je ostalo nejasno da li sam trebao uzeti kartu za sutra naveče, jer mi se čini da neću imati šta da radim u gradu još dva puna dana. Još se ne osjećam spremnim za Bollywood, a što se tiče zanimljivih lokacija u gradu, sve to mogu završiti danas i sutra u toku dana. O tome ću još malo razmisliti. Osjećam se zadovoljno jer mi je vozna karta u džepu. Danas ću da živim bez brige. Izašao sam ispred zgrade željezničke stanice, na jedan veliki parking, zapalio cigaretu, naslonio se na zid i posmatram dešavanja oko mene. Desetine auto rikši dolaze i odlaze, različiti ljudi prolaze u čudnoj odjeći, žene u sarijima, Siki sa turbanima, policajci u svojim jadnim uniformama i dosadni prosjaci koji me gnjave. Uz sve to ide i velika, haotična buka. Indijaca, jednostavno, ima mnogo, i Mumbai je kao mravinjak. Preko puta željezničke stanice je visoka i prelijepa gotička zgrada sa velikom kupolom. To je zgrada civilne uprave grada i sagrađena je 1893. godine. Sa tog mjesta se upravlja cijelim gradom. Izvadio sam svoju izvrsnu mapu grada i gledam gdje bi mogao sada da idem. Na mapi sam vidio da na obali mora postoji neka džamija Haji Ali, pa ću ići tamo da vidim o čemu se radi. Ispred željezničke stanice sam uzeo taksi za 350 rupija do džamije. Cijena je otprilike tolika, jer do tamo ima oko pola sata gradske vožnje. Taksiji u Mumbaiu su crne boje sa žutim krovom.
– Kakvi su ovo protesti? – pitam taksistu.
– Metro linija! – reče taksista.
Gledam ga tupo i pokušavam da shvatim šta je rekao i da li sam dobro čuo. Dakle, imam takvu nesreću da sam naletio na taksistu koji ne zna ni riječ engleskog. Odustao sam od daljih pitanja. Vozimo se oko pola sata i taksista pokazuje izvanredne vještine manevrisanja u velikim gužvama na cestama. Svaki put kada očekujem sudar ili da će očešati drugo vozilo, on se izvuče sa rastojanjem od par centimetara od drugih vozila. Tako se vozi u Indiji, drugačije i nije moguće. Zaustavio je vozilo na jednoj cesti u dijelu grada koji se zove Mahalakshmi i pokazao mi rukom smjer kojim trebam ići da bi stigao do džamije. Prolazim pored nekih starih visokih stambenih zgrada, a zatim pored niza prodavnica sa suvenirima i dolazim do dugačkog izbetoniranog nasipa tj. staze u moru koja vodi do džamije. Kada je plima, more prekrije ovu stazu i onda se čini kao da je džamija na malom ostrvcetu pored obale. Trenutno se more povuklo i otkrilo sav užas morske obale Mumbaia. Sa obe strane su brda smeća i plastičnih flaša.

Sa ovog mjesta se vidi i u kakvom stanju je Mumbai i njegov vazduh. Neboderi se jedva naziru u magli od smoga i slika je veoma zastrašujuća. Najbolje je i ne gledati lijevo ni desno nego samo hrabro nastaviti stazom nekoliko stotina metara do džamije. Sa obe strane staze, cijelom njenom dužinom je beskrajni niz prosjaka koji očekuju milostinju od vjernika. I opet se osjećam usamljeno i pomalo nesigurno jer sam potpuno sam i jedini bijelac i ovdje, a sada još i među hiljadu muslimana za koje ne znam šta misle o mom dolasku na ovo mjesto. Haji Ali Dargah je džamija i grob, ili dargah, kako ga Indijci zovu i nalazi se na malom ostrvcetu blizu obale, nedaleko od dijela grada koji se zove Worli. Haji Ali Dargah je sagrađen 1431. godine u znak sjećanja na bogatog muslimanskog trgovca koji je odbacio svo svoje bogatstvo i krenuo u hodočašće u Meku. Sayed Peer Haji Ali Shah Bukhari je krenuo iz grada Bukhari, u današnjem Uzbekistanu, i u prvoj polovini 15. vijeka je putovao po svijetu i širio islam. Muslimani ga smatraju svetim čovjekom i čudotvorcem i dnevno njegov grob posjećuje i do 15.000 ljudi. Prije svoje smrti Haji Ali je rekao svojim sljedbenicima da ga ne sahranjuju na kopnu, nego da njegov mrtvački pokrov bace u more i da ga eventualno sahrane tamo gdje ga more izbaci. Zato je na ovom mjestu i njegov grob i džamija koja ga sadrži. Stepenicama se penjem i prolazim kroz lijepo ukrašenu bijelu kapiju i dolazim do mermernog dvorišta gdje se nalazi središnje svetilište. Džamija je potpuno bijela i veoma lijepo ukrašena. Ispred džamije su dva momka koji čuvaju obuću jer se unutra ulazi bosonog. Neki momci su mi prišli i zamolili me za zajedničku fotografiju. Unutra se nalazi grob Haji Alia koji je prekriven sa više slojeva crvenih, zelenih i žutih plahti sa pozlaćenim ivicama. Iznad groba je detaljno izrezbaren srebrni krov koji je podržan mermernim stubovima. Pored groba je neki islamski sveštenik sa dugom narandžastom bradom i šarenom kapicom na glavi koji izgovara neke molitve i štapom prvo dodirne grob, a zatim glave vjernika koji stoje oko ograđenog groba. Pitam se da li je ovaj ofarbao bradu ili je stvarno takva? Crvene brade sam vidio, ali narandžaste do sada nisam. Simpatičnom i živahnom momku sa bijelom muslimanskom kapicom na glavi koji mi je čuvao obuću sam dao 10 rupija za tu uslugu.
– Kupi mi fruity! – reče mi sa osmijehom.
– Ne razumijem šta hoćeš?
– Kupi mi sok! – reče dok pokazuje na malu prodavnicu slatkiša i sokova odmah pored džamije.
Ideja i nije loša jer sam i ja žedan. Kupio sam dva voćna soka u četvrtastom pakovanju za 20 rupija i dao ovom veseljaku jedan. Nakon pola sata boravka na ovom mjestu, vratio sam se istim putem do glavne ulice i krenuo pješke nekih pet minuta tom ulicom sa ciljem da pronađem i jedan hram koji bi trebao biti u blizini. Sjeo sam na klupicu odmah pored lokalnog prodavača novina. Ispred mene je neka čudna zgrada koja izgledom podsjeća na hram a na zidu je veliki panel na kojem piše “Mukta Jeevan Yoga Centre”. Dakle, to je neki centar za yogu, a ne hram Mahalaxmi koji tražim. Užasno je vruće i stalno moram piti vodu. Preko puta je mala prodavnica pa sam kupio litru vode koju sam odmah svu popio. Uopšte ne pišam bez obzira koliko litara vode popijem. Apsolutno sve izađe iz mene kroz znoj.

I sada mi se znoj slijeva niz lice i pada u oči. Mislim da sam došao u Indiju kada je nagore. Danas mi i grad izgleda mnogo bolje nego juče i nije mi više toliko strašan. To znači da sam već počeo da se prilagođavam. Primjetio sam da svi koji prođu pored mene idu u neku uličicu pa sam i ja krenuo tamo. U ovoj uličici je nekoliko hramova. Prošao sam pored nekog malog i vrlo starog hrama posvećenog Šivi. Iznad ulaza je natpis koji kaže da je to Shri Param Rameshwar Mahadev Mandir hram. Na ulazu je je neka indijska porodica, muž i žena, sa dvoje djece. Odmah pored ovog hrama je jedna fino ukrašena kapija sa lukom i satom, iznad sata je natpis “Prince Triumphalarch” i godina 1905. Na ulazu je neki hindus u bijeloj haljini i oko vrata mu visi debeli struk crvenih i narandžastih konaca. Upleo je dva takva konca i zavezao mi oko ruke. Zatim je izgovorio neku molitvu i umočio prst u neku crvenu boju i prošao prstom preko sredine moje glave, da bi na kraju stavio tačku negdje oko korjena mog nosa. Dakle, dobio sam i ja svoju crvenu tačku na čelo. Sada sam pravi Indijac! Naravno, ovaj lik mi je nakon toga tražio malu donaciju pa sam mu ponudio 10 rupija, na šta je pitao da li može 50. Dao sam mu 100 rupija. Ne znam ni kako se zove ovaj hram, jasno mi je da ovo nije glavni Mahalaxmi hram. Na ulazu u hram je zvono u koje povremeno udaraju. Malo sam sjeo na neku klupicu u hramu i odmorio. Ovdje je prijatno, ali tako je u svim hramovima. Izašao sam iz hrama i krenuo prema glavnom Mahalaxmi hramu.

Prošao sam kroz niz prodavnica u kojima se uglavnom prodaje cvijeće za hram i došao sam do ulaza u Mahalaxmi hram. Do gore vode stepenice koje su odvojene ogradom, jedan red za žene, drugi za muškarce. Ispred mene je velika gužva i nešto mi se i ne ulazi unutra. Osjećam se kao uljez i strano tijelo među svim ovim hindusima. Ovaj hram je sagrađen oko 1785. godine i veoma je važan jer sadrži slike Tridevi, hindu svetog trojstva boginja kojeg čine Kali, Lakshmi i Saraswati. Krenuo sam da se penjem stepenicama, ali iz nekog razloga sam odustao i vratio se nazad. Mnogo sam gladan pa odmah idem da potražim neki restoran. Oko pet minuta hodanja od hrama sam i našao jedan koji je izgledao vrlo čist i uredan. Prostorije su klimatizovane, a osoblje uniformisano i ljubazno. Mjesto se zove Shoba Refreshments. Iz menija sam izabrao dva indijska jela jer sam stvarno gladan, a i znam da oni jela serviraju u malim količinama tako da se teško možeš prejesti. Naručio sam dva indijska jela, veg biryani i pav bhaji. Ovo će biti dovoljno da se dobro najedem. Večeras ću svakako ići do Badamiye na uličnu hranu. Konobar mi je rekao da je ovaj biryani veoma ljut i začinjen. To baš i želim. Indijska hrana je puna začina i sviđa mi se. Ovo je zemlja začina, pa je to i očekivano. U gradu nisam primjetio mnogo bijelaca. U ovom restoranu su svi Indijci. Indijci jedu vrlo malo i obroci su najčešće mali. Ručak u restoranu košta najviše 2-3 eura. Krenuo sam pješke nazad prema Colabi. Nakon sat vremena sam došao do nekog velikog parka pored mora i ušao sam unutra i sjeo na klupu da se odmorim. Ovo je park Priyadarshini i ima staze za šetanje i džogiranje, teniski teren i mnogo palmi. Naslanja se na stjenovitu plažu koja izgleda užasno i bolje je ne gledati plažu. Sjedim na klupi i razmišljam šta dalje. Jasno je da nemam šta raditi u ovom gradu još dva dana. Trebao sam kupiti kartu za voz za sutra naveče. Ni ovaj park me nije previše oduševio. Vidi se da su se potrudili da ga urede, ali i dalje mi ne izgleda potpuno sređen. Posmatram vjeverice koje trčakaraju oko mene, a kojih u parku ima mnogo. Previše je vruće i znoj mi je vjerovatno izbrisao crvenu tačku sa mog čela. Vratiću se do željezničke stanice i pokušaću da pomjerim vrijeme mog odlaska iz grada. Ispred ulaza u park sam zaustavio taksi i rekao vozaču da vozi do željezničke stanice Victoria. Opet sam primjetio da se nešto važno dešava u gradu danas. Vidim da je u blizini željezničke stanice, na jednom otvorenom prostoru postavljena velika bina i da se tu okupilo hiljade ljudi. Kao da će se održati neki muzički koncert.
– O čemu se radi? – pitam taksistu.
– Danas je dan republike! – reče on.
Pretpostavljam da je danas dan države Maharashtra. Kasnije sam provjerio da je dan države Maharaštra 1. maj, a nije ni dan Indije. Izgleda da i ovaj taksista lupa gluposti ili se ne razumijemo. Izašao sam ispred stanice i tu je mnogo ljudi, ali i stotine policajaca koji obezbjeđuju ovo veliko okupljanje. Probijam se kroz masu ljudi i prelazim preko nadvožnjaka koji vodi direktno na platforme željezničke stanice. Opet sam pokušao da nađem onaj šalter za strance, ali ne mogu da se sjetim gdje sam danas bio. Morao sam se raspitivati da bi našao stepenice koje su vodile na prvi sprat i do tog šaltera. Ljubazna žena od nekih 50-tak godina koja radi na šalteru mi kaže da ne mogu promijeniti kartu nego da mogu poništiti sadašnju i kupiti novu.
– Jeste li sigurni da to želite? Moraćete da platite razliku 875 rupija, a to je prilično velika suma – reče ona.
Ta njena velika suma je oko 11 eura. Naravno da mi to ne predstavlja problem. Njoj je to velika suma.
– Nemam izbora. Poništite kartu i dajte mi novu! – rekoh.
Žena je prilično lijepa za svoje godine. Na sebi ima sari i posmatram njene prste sa crvenim lakom za nokte dok kucka na kompjuteru tražeći novo slobodno mjesto za sutrašnji dan. Ima lijepe bijele zube i prijatan osmijeh. Imam sreće jer je našla slobodno mjesto u vozu. Dajem joj novac. Nemam 5 rupija.
– Nema veze. Zaokružite! – rekoh joj dok je brojala novac.
– Oh, ne gospodine! Već ste platili previše! Ja ću vam dati 5 rupija!
Otišla je do koleginice za susjednim šalterom i uzela tih 5 rupija.
– Evo, uzela sam od koleginice 5 rupija pa vam ih dajem! – reče mi sa osmijehom.
Njen čin me strašno pogodio. Dođe mi da je pozovem na večeru večeras. Nabacio sam najbolji i najšarmantniji osmijeh na lice i zahvalio se. Kako je dobra žena! Dakle, nova karta za voz je u džepu. Izašao sam iz zgrade željezničke stanice i krenuo pješke prema mom hostelu. Mislim da mi sada taksi nije potreban jer znam put do hostela. Trebam hodati oko pola sata i to mi sada nije teško. Već sam se navikao na grad i počeo sam da se dobro snalazim. Šok od prvog dana je skoro potpuno iščezao. Opet sam prošao pored univerziteta, crkve St Thomas, i došao sam do velikog kružnog toka. Sada već ne znam na koju stranu pa sam morao pitati taksistu koji je tu prao auto gdje je Gateway of India. Znam da je to pomalo i glupo pitanje. Prešao sam ulicu i na zidu jedne zgrade vidim lika koji se zalijepio na zid. Podigao je desnu nogu i ruke i uopšte se ne mrda. Iskezio zube u neki ludački osmijeh i iskolačio oči. Odmah se vidi da je to teži slučaj šizofrenije. Momak izgleda glumi spomenik ili mural jer se ne pomjera, a čak ni ne trepće očima. Ludački pogled mu je usmjeren negdje u daljinu. Tijelom je strogo priljubljen uza zid zgrade i stvarno liči na neki spomenik. Dok sam prolazio pored njega vidio sam da mu se jedno oko pomjerilo prema meni. E sad sam gotov! Nastavljam da hodam i ne okrećem se. Desilo se ono čega sam se plašio. Iza sebe čujem kako neko trči i glasno viče za mnom “I am working… I am working!” Izgleda da sam ga prekinuo u njegovom poslu glume spomenika. Prošla mi je jeza kroz tijelo jer iza mene trči ludi šizofreničar i ne znam kakve su mu namjere. Da li je naoružan? Ima li nož kod sebe? Napet sam i spreman za borbu ako bude potrebno. Ne okrećem se i nastavljam da hodam. Ima dosta ljudi na ulici. Momak me stigao. Radi se o krupnom momku, a ne vjerujem da sam ikada vidio takve ludačke oči. Znoj mu se slijeva niz lice. Plače i neprestano ponavlja “I am working”. Stao sam i okrenuo sam se prema njemu i spreman sam za odbranu. Bacio mi se pred noge i počeo je da mi ljubi noge koje je obuhvatio obema rukama.
– Izvini, ja radim…izvini ja radim! – plače i ponavlja te riječi dok mi ljubi noge.
– Marš u pizdu materinu budalo! – rekoh na srpskom prilično glasno dok sam pokušavao da ga skinem sa svojih nogu.
Ko zna koliko sati je proveo na suncu glumeći spomenik priljubljen uz zid sve dok ga moj pogled nije trgnuo iz tog stupornog stanja. Ma ne treba nikoga ni gledati u oči. To je posebno dobro za razne prodavače na ulici, dilere drogom i druge likove koji nude različite usluge. U ulici u blizini mog hostela sam sreo onog lopova iz turističke agencije. Sa osmijehom na licu sam mu rekao da sam kupio kartu za voz i da nije bilo nikakvih problema. Nije baš srećan i više ne želi da se druži sa mnom. Shvatio je da od mene neće izvući ništa novca. Naišao sam na jedno mjesto na kojem stoji natpis “Beer Bar”. Toliko želim da popijem hladno pivo! Tražim ga već dugo, jer u ovom gradu nije tako lako naći pivo.

U Indiji ne postoje kafići kao u Evropi. Nema cafe barova na svakom koraku, nema stolova ispred i na ulici, niti se iz barova može posmatrati ulica ili da neko sa ulice može da vidi cafe bar. Mjesta gdje se pije su rijetka, obično su sakrivena i moraš ili znati za njih ili slučajno nabasati na njih. Iako Indijci vole da piju, ovdje je nekako sramota biti u kafani, pa su i kafane sakrivene u nekim podrumima. U Indiji je pivo prilično skupo, posebno u Mumbaiu. Najpoznatiji lokalni brend je Kingfisher i prodaje se kao malo od 330 ml i veliko od 650 ml. Naravno da sam uzeo veliko, a košta 320 rupija, dakle, oko 4 eura. Ovaj bar je ipak jeftiniji od onog Leopolda, a imaju i Heineken, Budweiser i Carlsberg. Baš sam bio žedan. Ni sam ne znam koliko litara vode sam danas popio. Previše je vruće i sparno i moram piti vodu svakih sat ili dva. Danas je ipak bio dobar dan i osjećam se dobro. Čim sam se malo odmorio odmah su stvari krenule na bolje. Još juče sam se pitao zašto sam uopšte i dolazio ovamo. Sada znam, rasturiću ovo putovanje! Izašao sam van da nađem ulicu Badamyia da večeram. Izgubio sam se nakon 50 metara i iznervirao se. Skrenuo sam u neku mračnu uličicu i nastavio njom i iz nje skrenuo u drugu i shvatio da nemam pojma gdje sam, a više ni koji je smjer iz kojeg sam došao. Nekako sam uspio napipati put do mog hostela. Legao sam gladan i to mi je kazna za tu iskazanu nesposobnost. Prije toga sam oprao prljav veš u kupatilu. Indijska televizija je očajna. Na programu su samo glupe sapunice ili neke nove pjevačke nade. Spavam na prljavoj i korištenoj posteljini. Neko će mi platiti za to! Ne znam zašto sam platio unaprijed pa sada ne mogu da se prebacim na bolje mjesto. Uvijek u početku nastradam na neki način. Biće bolje.

<< prethodna sledeća >>