22.04.2018 (dan 29)

Thanjavur, Kumbakonam, Chidambaram

Thanjavur je glavni grad istoimenog distrikta i ima oko 250.000 stanovnika. Grad je smješten na obalama rijeke Vadavar, jedne od najjužnijih pritoka rijeke Cauvery. Kao i veliki broj drugih indijskih gradova, i on je promijenio ime. Ljudi ga češće zovu starim imenom – Tanjore. Kulturološki i istorijski, Thanjavur crpi svoju važnost uglavnom iz veličanstvenog kompleksa hramova kojeg je sagradio Chola kralj Raja Raja I, između 1003. i 1010. godine. Zbog tih hramova sam i došao u ovaj grad. Jutarnju kafu sam popio u sobi. Ispred hotela sam uzeo auto rikšu do kompleksa hramova Brihadishvara. Hram Brihadisvara je veličanstvena građevina koja je sagrađena pod patronatom kralja Raja Raje I i predstavlja vrhunac Chola arhitekture. Ovaj hram je ostvarenje sna velikog kralja nakon njegovih velikih i pobjedonosnih vojnih kampanja. Raja Raja, čije ime u prevodu znači “kralj nad kraljevima”, je predvidio ovaj hram kao mjesto za klanjanje bogovima, društvenu instituciju, centar učenja i kao mjesto na kojem će se čuvati značajna umjetnička djela. Vladari dinastije Chola su pod svojom kontrolom držali veliki dio Južne Indije i Sri Lanku. Cijeli kompleks hramova je smješten u okviru male tvrđave Sivaganga i sa svih strana je opasan zidovima. Ulaz je sa istočne strane, sa ulice Vallam, a tu me i dovezao vozač auto rikše. Odmah vidim da je ovo hram po mom ukusu. Ovakve stvari volim. Ulaz u kompleks se sastoji od tri prelijepo ukrašene nadsvođene kapije. Prvi ulaz je doprinos vladara dinastije Maratha. Par koraka dalje i dolazim do sljedeće kapije, Keralantakan gopurama, iz perioda Chola. Unutrašnja, tj. posljednja kapija je Rajarajan Tiruvasal, i dobila je ime po samom kralju Raja Raji. Ispred mene je nešto niža mandapa, prostorija sa stubovima, i u njoj kolosalni, monolitni Nandi. Sa desne strane je nešto manji hram Amman, a pored njega Nataraja mandapa. Centralna i najvažnija građevina je direktno ispred mene, iza Nandia. To je Brihadisvara hram sa vrlo visokim centralnim tornjem koji doseže čak 61 metar u visinu i sa svojih 13 spratova je najveći u državi Tamil Nadu. Taj centralni toranj hrama se zove vimana. Hram je postavljen na visokoj podlozi i do centralnog svetilišta ili sanktuma se dolazi kroz dugačku prostoriju sa stubovima. U arhitekturi hindu hramova se prostorija sa stubovima zove mandapa. I tu postoji nekoliko vrsta mandapa, zavisno od svoje veličine i mjesta gdje se nalaze u odnosu na svetilište ili sanktum, što je samo srce svakog hindu hrama. Sanktum ili garba griha obično sadrži centralnu figuru, sliku, lingu ili kip božanstva kome je hram posvećen. U ovom slučaju, prvo se dolazi do mukhamandape koja je iz perioda Nayaka.

Zatim slijedi mahamandapa iz Chola perioda, i na kraju, ardha mandapa, koja vodi do samog sanktuma sa masivnim, crnim Sivalingom, koja je visoka preko 3.6 metara, i vjerovatno je najveća u Indiji. S obzirom na veličinu linge, nju je bilo nemoguće transportovati kroz vrata sanktuma, pa je ona prvo isklesana i tu postavljena, a sanktum je sagrađen oko nje. U hinduizmu se gledanje ili bivanje u prisustvu božanstva zove darshan. Nakon što se obavi darshan, sa dvije strane hrama su stepenice pomoću kojih se izlazi iz hrama u dvorište. Odmah pored glavnog hrama, sa jedne strane je i malo svetilište posvećeno bogu Ganeši. Sa druge strane su još dva mala svetilišta Subrahmanya i Chandikesvara. Sjeo sam pored hrama, tražeći malo spasa od nemilosrdnog sunca, i jedno vrijeme uživao u posmatranju veličanstvenog hrama i ljudi oko njega. Ovdje je stvarno mnogo Indijaca u vrlo zanimljivoj odjeći. Posebna tema za fotografisanje su prelijepe Indijke u šarenim sarijima. Najviše mi se sviđaju žute i crvene kombinacije boja. Na izlazu iz hrama sam kupio male banane.

To je moj doručak. Pored ovog čuvenog hrama, Thanjavur ima još jednu dobru stvar koju vrijedi posjetiti. To je Kraljevska palata Thanjavura. Na glavnoj ulici, ispred ulaza u hram Brihadisvara, uzeo sam auto rikšu do palate. Nakon desetak minuta sam stigao ispred ulaza u palatu, u East Main Road ulici, u starom dijelu grada. Na prvi pogled mi se čini da ovo neće biti nešto što će me oduševiti. Same građevine nisu grandiozne, ali ovdje je nekoliko zanimljivh muzeja koji sadrže mnogo dobrih stvari. Palatu su prvo sagradili vladari iz dinastije Nayak iz Maduraia, nakon što su zauzeli grad 1535. godine, a zatim djelimično i oni iz dinastije Maratha tokom svoje vladavine od 1676. do 1855. godine. Cijeli kompleks se sastoji od Sadar Mahal palate, Durbar dvorane i zvonika. Nakon što se prođe mjesto gdje se kupuju ulaznice, dolazi se u Muzej kraljevske palate gdje se mogu vidjeti ceremonijalni kostimi, različito oružje i skulpture. Umjetnička galerija ima odličnu kolekciju bronzanih kipova iz dinastije Chola. Maharaja Serfoji memorijalna dvorana sadrži mnoge lične stvari koje je koristio Maratha kralj Maharaja Serfoji, dok je Durbar dvorana mjesto gdje su Maratha kraljevi primali visoke zvaničnike i goste. Ova dvorana ima prelijepo ukrašen plafon i zidove koji su oslikani crtežima.

Stubovi su isto tako ukrašeni i obojeni različitim bojama. Dva najzanimljivija mjesta ovdje su ipak Sarawasti Mahal Library muzej i umjetnička galerija. Ova biblioteka, koja je dio palate, ustanovljena je oko 1700. godine i sadrži preko 60.000 indijskih i evropskih zapisa na palminom lišću i papiru, većinom na sanskritskom jeziku. Samo mali dio toga je dostupan posjetiocima. Muzej sadrži stare mape svijeta, stare crteže iz 17. vijeka koje je crtao Charles Le Brun, dvorski slikar kod francuskog kralja Luja XIV, a na kojima on vješto poredi lica ljudi i životinja, kao i stare sanskritske zapise na palminim listovima. Nekada se tako pisalo, na lišću palme. Zanimljiva je minijaturna Ramajana koja se sastoji od 24000 stihova zapisanih na malim, uskim palminim listovima. Koliko je samo truda bilo potrebno da se to napiše tako sitnim slovima na tako maloj površini. Taj ko je to pisao, sigurno je oslijepio. Rajaraja Chola umjetnička galerija koja se takođe nalazi u palati, posjeduje veliki broj bronzanih kipova i kamenih rezbarija koje su iz Chola perioda od 9. do 12. vijeka, a koje su sakupljene iz različitih hramova u okolini grada.

Kipovi su mi već dosadili, vidio sam ih stotine zadnjih mjesec dana. Već sam uveliko u stanju da prepoznam neke od božanstava kada ih vidim, bez čitanja natpisa ispod kipa. Tu je i zanimljiva kula sa zvonom, ali joj je u ovom trenutku zabranjen pristup, pa se ne mogu popeti na vrh. Sve ovo nije bilo loše. Vidio sam mnogo zanimljivih stvari na ovom mjestu. Kupio sam vodu i ispušio cigaretu ispred palate. Šta raditi dalje? Mislim da u ovom gradu više nemam šta tražiti. Dakle, završio sam sve još tokom jutra, što mi daje dobre šanse da danas pokušam ostvariti sebi postavljene skoro nemoguće ciljeve. Naime, zamislio sam da danas još posjetim gradove Kumbakonam i Chidambaram, i da na kraju pokušam da se smjestim u hotel u gradu Puducherry. Ako to uspijem onda će to značiti da ću biti u četiri grada u jednom danu. Ali mnogo je vjerovatnije da ću zaglaviti ili u Kumbakonamu ili Chidambaramu. Auto rikšom sam se vratio do svog hotela. U 11 časova sam u svojoj sobi i pakujem stvari. Moj sljedeći cilj je gradić Kumbakonam koji mi je svakako na putu prema gradu Chennai. To mjesto je interesantno zbog velikog broja starih hramova grupisanih na malom području. Sada mi je pala na pamet ideja da uzmem auto rikšu na nekoliko sati za obilazak tih hramova. Tako će biti brže i efikasnije i uštediću dosta vremena. Mislim da bi mi za to bilo dovoljno dva ili tri sata. Odjavio sam se iz hotela i otišao na bus stanicu. Nakon par minuta je stigao bus koji ide za Kumbakonam. Prevoz u Indiji je fantastičan i nema čekanja. Prolazeći kroz mnoga bijedna i siromašna sela na putu prema Kumbakonamu, oko 13 časova sam stigao u gradić. Danas sve ide savršeno, jer stižem svuda brzo i na vrijeme. Pored bus stanice sam odmah pitao vozača auto rikše za obilazak hramova. Izgleda da sve ipak nije savršeno. Vozač kaže da su svi hramovi trenutno zatvoreni i otvaraju se tek u 16 časova. Pa šta da radim ovdje tri sata? Ne preostaje mi ništa drugo nego da čekam. Za to vrijeme ću malo prošetati glavnom ulicom i vidjeti ima li neki zgodan restoran u blizini. Sa manje od 150.000 stanovnika, Kumbakonam je relativno mali grad za indijske uslove. Ali je zato u njegovoj bližoj okolini oko 200 hramova, pa ga zato i zovu “Grad hramova”. Što se mene tiče, meni će biti dovoljno da obiđem nekoliko najvažnijih u samom gradu.

Sa ruksakom na leđima sam krenuo ulicom bez nekog cilja i sa maglovitom pretpostavkom da se krećem prema centru mjesta. Nakon 200 metara sam naišao na neki vegetarijanski restoran koji mi se učinio čist i uredan. Mjesto se zove Vasantha Bhavan i nisam baš presrećan što je vegetarijanski restoran, ali sam mnogo gladan i po ovoj vrućini nisam raspoložen da tražim nešto drugo. U restoranu je mnogo ljudi, što je uvijek dobar znak. Sjeo sam za dugački sto u klimatizovanom dijelu restorana. Restoran je prilično veliki i stvarno je čist. Mora da je ovo neko novo mjesto u gradu. Naručio sam neki njihov specijalni thali sa čak 11 različitih malih posudica sa hranom i pomfri. Sve to sam dobio na velikom, okruglo izrezanom listu banane. Na sredini je gomilica riže, a oko nje kružno poslagane metalne posude sa hranom. Kašiku ili viljušku nisam dobio pa sam počeo pogledom da tražim konobara. Kako on zamišlja da ovo jedem? Za mojim stolom, tačnije za dva ili tri spojena stola, sjedi grupa mladih Indijaca koji su lijepo i svečano obučeni. Nekoliko mladića i djevojaka. Čini mi se da je to neka porodica. Na stolici pored mene sjedi fin momak, sa uredno potšišanom bradom, čvrst, zapovijedan i odlučan u odnosu prema konobaru. Vidio sam da je pomiješao sadržaj svake od posudica sa rižom i počeo da jede prstima. Ah, tako se jede thali! Sramota je da nakon mjesec dana to još nisam shvatio, a jeo sam thali još prvi dan u Indiji. Glupan je uvijek tražio kašiku i pitao se šta nije u redu sa još glupljim konobarima. Jedan momak u svečanoj bijeloj košulji i djevojka u šarenom sariju su okićeni cvijetovima. Imaju cvijetove u kosi, kao i ispletene vijence od cvijeća oko vrata. Upoznao sam se sa momkom pored mene. Kaže da radi u Dubaiu, a ovo dvoje okićenih cvijetovima su se vjenčali prije dva dana. Tu su i kumovi, braća i sestre. Nisam ga baš sasvim shvatio, on je mladoženji ili brat ili nešto kao kum. Cura koja sjedi preko puta mene je vrlo seksi. Prelijepa i zgodna. Trudim se da ne buljim previše u nju jer ne znam čija je žena od društva za stolom. Indijac u Dubaiu može raditi samo na građevini. Ne vjerujem da je informatičar, jer oni uglavnom idu u Evropu. Momak je posebno uzeo na zub jadnog konobara. Galami nešto na njega i naređuje mu, a ovaj brzo trči i donosi svima još riže. Rižu nosi u velikoj kanti i kutlačom svakome dosipa još. Ne sviđa mi se njegov brutalan odnos prema konobaru. Izgleda da su „gastarbajteri“ svuda isti. Nakon ručka sam krenuo dalje da šetam po gradu. Ne mogu čekati do 16 časova pa ću obići hramove sa vanjske strane. Ne moram ulaziti u njih jer svakako neću vidjeti ništa novo unutra što do sada nisam vidio. Razmišljam da možda i spavam u tom Chidambaramu. Nije po mom planu, ali nije ni velika šteta. U ruci imam neku malu mapu, više skicu ovog mjesta, i na njoj označene najvažnje hramove. Prvo sam došao do hrama Nageshwaran koji je posvećen Šivi u obliku zmijskog kralja koji se zove Nagaraja. Ovaj hram je iz vremena dinastije Chola, tj. 12. vijeka. Ono što je posebno zanimljivo u vezi ovog hrama je to da je on tako sagrađen i orijentisan tako da sunčevi zraci mogu da padaju na unutrašnjost hrama, tačnije na lingam u sanktumu, samo tokom tri dana tokom cijele godine, tokom tamilskog mjeseca Chithirai, u aprilu ili maju. Stajao sam ispred prelijepog i detaljno ukrašenog gopurama, ali unutra nisam ušao jer je zatvoren. Nastavljam da hodam po gradu i stižem do najvećeg hrama u gradu – Sarangapani. Ovaj hram je vrlo blizu veoma aktivne pijace i posvećen je bogu Višnu. Izgrađen je u 15. vijeku, za vrijeme vladavine dinastije Nayak. Ovaj je stvarno visok, njegov gopuram ide skoro do 45 metara u visinu.

I ovaj je trenutno takođe zatvoren, a ispred ulaza u hram je mnogo ljudi koji leže ili sjede u hladovini i čekaju da se hram otvori. Meni se ne čeka pa idem dalje. Hodam ulicama a da ni sam ne znam gdje se nalazim i gdje idem. Strahovito je vruće i znoj mi pada sa lica. Još i ovaj moj ruksak na leđima na sve to. Na ulicama je vrlo malo ljudi. U nekim ulicama skoro i da nema nikoga. Kao da su se svi negdje sklonili od ove poslijepodnevne vreline. Tu i tamo vidim nekog prodavača u svojoj prodavnici kako se se odmara u hladu i ne očekujući mušterije. Već sam počeo da lutam ulicama i dešava se da se vraćam drugi put nekom ulicom. Indijci me gledaju u čudu. Vidim da me prate radoznali pogledi iz okolnih prodavnica i kuća. “Evo one budale, izgubio se, pa se opet vraća istim putem!”, vjerovatno im se to mota po glavi. Stvarno jeste neprijatno pred ovolikom publikom kada moram da se vraćam istom ulicom nazad jer sam shvatio da ne znam gdje vodi sljedeća ulica, a imam loš osjećaj da vodi za nigdje. Ja sam jedini bijelac ovdje, i sa ovim ruksakom i svojom dugom kosom sigurno privlačim pažnju. Nekako sam se uspio da nabasam na hram Chakrapani. Ovdje je kapija bila otvorena, ali nema nikoga. Uvukao sam se unutra kao lopov i ušao u dvorište hrama. I dalje nema nikoga. Odjednom se pojavio neki starac u bijelom dhotiu, tradicionalnoj indijskoj haljini, tj. krpi omotanoj oko struka koja doseže do koljena.
– Mogu li ući? – pitam ga sa osjećajem kao da su me uhvatili u nekoj krađi.
– Da, slobodno. Dobrodošao! – reče.
Pomalo sam se iznenadio jer sam očekivao da će mi reći da dođem kasnije jer hram još nije otvoren. Oni ovdje svi poštuju to vrijeme.
– Samo ću malo da razgledam i idem brzo! – rekoh.
Napravio sam nekoliko fotografija i prošetao se po hramu. Na jednom mjestu sam došao do neke babe koja je spavala na podu. Baba se probudila. Mora da me stara vještica nekako čula. Nije joj drago što sam ovdje. Odmah je počela da kritikuje starca što me pustio unutra. On se jadan brani i pokušava nešto da joj objasni.
– U redu, u redu! Odlazim! – rekoh im dok sam kretao prema izlazu.
Prokleta vještica!
Nastavio sam sa šetanjem pokušavajući da nešto povežem na svojoj glupoj mapi koja ništa ne vrijedi. Nakon nekog vremena ispred mene se pojavio hram Kumbeshwara. Ovdje se može čak i ući. Do ulaza u glavni dio hrama ili sanktum, vodi nadsvođena staza sa stubovima sa obe strane. Cijelom dužinom staze i oko hrama su stotine Indijaca koji sjede ili leže tako da je nemoguće hodati naprijed a da se ne nagazi na nekoga. Jednim dijelom sam i ušao među njih i shvatio sam da sam sa svih strana okružen Indijcima. Ja, bijelac, Evropljanin, lutalica koja nema pojma šta će na ovom mjestu, jedini stojim među stotinama njih. Čini mi se da su ovdje većinom žene, a i veći dio tih žena ima žute i crvene sarije, neke vatrene kombinacije. Mislim da to nije slučajno, nego da baš ima veze sa ovim hramom ili bogom. Nikada nisam vidio ovoliko žutih sarija. Napravio sam nekoliko fotografija. Primjetio sam da se masi ne sviđa što stojim ovako i slikam ih. Možda je bolje da se udaljim da ne bio linčovan.

Sljedeći hram do kojeg sam došao je Ramaswamy. Ni u ovaj nisam ulazio, nego sam se zadovoljio njegovim gopuramom kojeg sam fotografisao. Ipak sam nešto uspio uraditi u ovom gradu. Nije baš savršeno, ali sam nešto i obišao. Izgubio sam se šetajući ulicama. Da bi našao bus stanicu, a dijelom i zbog umora, uzeo sam auto rikšu do tamo. Bila je to jedna od najkraćih vožnji. Bus za Chidambaram je došao nakon nekoliko minuta čekanja na bus stanici. U Chidambaram idem samo zbog jednog velikog i vrlo važnog hrama. U tom gradu mi je to jedini cilj. Nakon dva i po sata dosadne vožnje, stigao sam u grad. Sa veoma haotične bus stanice sam krenuo prema centru grada. Chidambaram je mali grad koji se uglavnom razvijao oko veličanstvenog hrama Nataraja. Sada je već noć i raspitujem se na ulici za hram. Na putu od bus stanice do hrama sam prošao pored nekog mjesta na kojem je u obliku neonskog natpisa pisalo “DOLPHIN BAR”. Slovo “L” nedostaje. Tu ću se vratiti nakon hrama. Hram Nataraja je zapravo kompleks hramova okružen visokim zidom. Ovo je najveći hram u cijeloj Indiji posvećen Šivi kao kosmičkom plesaču, Nataraji. Po legendi, u obližnjoj šumi su Šiva i Kali započeli takmičenje u plesu pred drugim bogovima. Šiva je završio svoj ples sa visoko podignutom nogom do glave, a što Kali nije mogla ponoviti, pa je tako Šiva dobio taj slavni naslov Nataraja, Gospodar plesa. Kipove Nataraje sam već imao priliku vidjeti, i najčešće su u obliku Šive koji pleše sa jednom nogom malo podignutom. Veoma živom ulicom koja je sa obe strane krcata prodavnicama, došao sam ispred ulaza u hram, tj. ispred jednog od četiri gopurama, idolima i kipovima ukrašene visoke kapije. Na ulazu u hram se ostavlja obuća. Ovdje je mnogo ljudi koji većinom sjede na toplim kamenim pločama hrama. Ovdje je Kraljevska dvorana, Raja Sabha, koja ima 1000 stubova koja se otvara samo za vrijeme festivala. Fotografisanje je strogo zabranjeno u unutrašnjosti hramova, a ulaz u hramove je dozvoljen samo hindusima. Ja sam se uglavnom muvao oko hramova. Pokušao sam izvana da uslikam unutrašnjost jednog hrama, ali me je strogo prekorio jedan od sveštenika kojeg nisam primjetio iza sebe. Natpis na zidu hrama kaže da se kršenje propisa o zabrani fotografisanja kažnjava oduzimanjem fotoaparata. Izvinio sam se rekavši da nisam znao. Ne treba se zezati sa tim. Malo sam sjedio pored velikog pravougaonog bazena sa svetom vodom. Ovaj bazen, Sivaganga, koristi se za ritualna pranja. U hramu je veliki broj sveštenika koji su goli do pojasa. Tu je i mnogo čudnih likova sa dugim bradama i različitim šarenim haljinama. Sjeo sam na pod i naslonio se na jedan od brojnih kamenih stubova hrama. Posmatram dešavanja oko sebe. Čini mi se da se ovdje ljudi okupljaju i da se samo druže. Cijele porodice sjede na podu i tiho razgovaraju. Koliko interesantnih, egzotičnih likova!

Čak nije ni sparno i duva neki vjetrić. Ne sjećam se kada sam to u Indiji osjetio. Atmosfera je vrlo opuštajuća i ovaj boravak u hramu me potpuno smirio. Kako je lijepo sjediti ovako, naslonjen na stub hrama i ne razmišljati o problemima. Divno je hodati bos po toplim pločama hrama. U hramu je dvadesetak krava koje niko ne dira. Ne znam da li se računa da sam srećan ako ugazim bosom nogom u kravlju balegu, ali znam da mi se ne sviđa taj osjećaj. Nakon sat vremena boravka u hramu, i kada sam obišao sve što se moglo obići, vraćam se istim putem nazad. Sada bi mogao popiti pivo, samo ako uspijem da nađem onaj bar pored kojeg sam prošao. Žedan sam i željan piva. Pretpostavljam da će to mjesto biti neka teška rupetina, a ne bar, ali nema veze. Popiću ga makar me ubili unutra! Našao sam bar. Kao što sam očekivao, mjesto je užasno. Ne postoji ni šank, nema muzike, unutra je mračno i depresivno, a i pušenje je zabranjeno. Nemaju ni Kingfisher pivo, što je vrlo čudno. Uzeo sam neko veliko pivo sa glupim nazivom, SNJ 20000 Super Strong. Šta li im znači ovo 20000? Uzeo sam plastičnu stolicu i svoje pivo i sjeo ispred ulaza u bar. Unutra je mračno i smrdi, a ovdje mogu i zapaliti cigaretu. Hladno pivo u Indiji stvarno prija organizmu. Od ulice sam zaklonjen nekom tablom, tako da me niko od prolaznika ne vidi. Mogu na miru da uživam. Ako se uživanjem može nazvati sjedenje pored malog potoka kanalizacije čiji smrad štipa za nos i oči. Polupijani, stariji Indijac je napuštao bar i malo zastao da popriča sa mnom.
– Ja sam učitelj. Sramota me svega ovoga! – reče.
– Izgledaš dobro, ne brini! – pokušavam da ga utješim.
“Pa što se opijaš ako te je sramota!”, pomislih u sebi.
– Dobrodošao u Indiju! – reče mi učitelj dok je odlazio.
Uvijek su zanimljivi ljudi koji malo popiju. Razmišljam nešto, muka je sve ovo! Tako sam se poželio normalnog života. Popiti obično pivo na nekom normalnom mjestu mi je sada velika i nedostižna stvar. Šta sam sve postigao i gdje sam sve bio u ovih mjesec dana! I to sve potpuno sam. U tom trenutku se pojavio jedan mladi Indijac i stao nedaleko od mene da zapali cigaretu pored ulaza u bar. Ja sam taman završio sa svojim pivom i krenuo sam da vratim stolicu na svoje mjesto.
– Tvoj pristup, sviđa mi se! – reče mi momak.
– Znam.
Osmjehnuo sam mu se, pružio mu ruku i poželio mu sve najbolje. Shvatio sam šta je htio da kaže.
Autobuska stanica je blizu, oko pet minuta hodanja odavde. Prevruće je i sav sam mokar. Kao da sam izašao iz vode sa odjećom. Majica je potpuno mokra i slijepila mi se uz kožu. Večeras neću štediti za sobu, nego ću se počastiti kvalitetnim smještajem. Na bus stanici trenutno nema buseva za Puducherry, a i ovako ih ima vrlo malo. Jedan od konduktera na stanici mi kaže da mi je najbolje da uzmem bus za mjesto Cuddalore, pa odatle za Puducherry. Taj bus je već sada na stanici pa sam poslušao njegov savjet. Pored mene u busu sjedi momak koji radi u Chennaiu. Zove se Rajasekar. Tokom vožnje smo se malo igrali pogađanja glavnih gradova država u svijetu. Naravno da momak nije imao nikakvu šansu! Razbio sam ga! Čim smo stigli na bus stanicu u tom Cuddaloreu, kondukter mi je rekao da upravo polazi bus za Puducherry i pokazao mi rukom na bus koji je već počeo da se kreće. Ja i Rajasekar smo se odmah prebacili u trku u taj bus. Ovo je bilo najbrže prelaženje iz jednog u drugi bus u mom životu. Ulazak u bus u pokretu! Sjajno! Stigli smo na bus stanicu u Puducherryu. Rajasekar će nastaviti za Chennai.
– Znaš li za neki hotel ovdje, do 1500 rupija? – pitam ga.
Neću više da spavam po rupama i želim malo bolji smještaj. Odmah pored bus stanice je nekoliko hotela. Rajasekar je ušao u hotel i na recepciji dogovorio sve za mene. Hotel se zove Signature Inn. Soba košta 1250 rupija i odlična je. Platio sam za dvije noći. Možda i nisam trebao za drugu noć, ali svejedno, do Mamallapurama, mog sljedećeg cilja, je svega dva sata vožnje.
– Zvaću te na pivo kada stignem u Chennai, za tri dana! – rekoh mu.
Ovdje postoji i neki lokalni aerodrom. Sutra ću otići tamo da vidim za avionsku kartu do Bombaja. Postalo je jasno da se kopnom više ne mogu vratiti.

<< prethodna sledeca >>