18.04.2018 (dan 25)

Marari, Trivandrum

Ustao sam oko 7 i krenuo sam da silazim niz stepenice da kažem ženi da mi skuva kafu, ali sam je sreo na stepenicama dok je nosila kafu. Uvijek je ljubazna i nasmijana. Dok pijem kafu na terasi, ispred kuće, na ulici, vidim momka koji stoji kod auto rikše i čeka mene. To je vjerovatno momak kojeg je Soni poslao da me vozi u Trivandrum. Nakon pola sata smo stigli na KSRTC bus stanicu. Nisam čekao ni pet minuta, a već sam bio u starom, državnom busu bez prozorskih stakala koji je išao prema Trivandrumu. Stojim i guram se u prepunom busu. Teško da ima slobodnog mjesta i za stajanje. Neću valjda stajati četiri sata? Nakon pola sata vožnje, većina putnika je izašla na nekoj stanici, pa smo mi preostali putnici počeli da se borimo za slobodna sjedišta. Ja sam izašao kao pobjednik u borbi sa jednim mladim Indijcem. Pa znam se i ja gurati kada treba! Tokom vožnje se bus još ispraznio pa je putovanje postalo pravo uživanje. Izbacio sam glavu kroz prozor, osjetio vjetar u lice, i posmatrao sam Indiju pored puta. Prošli smo kroz Kotayam, Kollam i još neka mjesta. U 12.30 sam stigao u Trivandrum, glavni i najveći grad države Kerala. Danas se grad zapravo zove Thiruvanathapuram, jer su naziv Trivandrum dali Englezi. Iz razumljivih razloga, mnogi i dalje koriste stari naziv. Odmah pored KSRTC bus stanice, u dijelu grada Thampanoor, nalazi se vrlo zanimljiv restoran. To je krajnje čudna spiralna građevina od crvene cigle koju je dizajnirao čuveni arhitekta Laurie Baker. Indian Coffee House je bila i prva stvar koju sam vidio u ovom gradu. Ulazim unutra jer mi treba kafa, ali i da nešto pojedem. Veoma je zanimljivo kako je iskorišten prostor. Penjem se spiralno prema vrhu kule, a sa desne strane su postavljeni stolovi. Mnogo je konobara u bijelim uniformama koji ovdje imaju mnogo posla. Ovaj Laurie Baker je poznat u svijetu po dizajniranju jeftinih, ali efikasnih građevina. Ovaj restoran može da primi oko 150 gostiju, a zauzima tako malu površinu. Nema nijedan prozor, ali zato ima male otvore cijelom dužinom spoljašnjeg zida. Naručio sam kafu i neku piletinu sa karijem. Kafa je bila dobra, ali od piletine nisam imao mnogo koristi. Dobio sam dvije pileće koske sa malo mesa. Ali nije ni važno, ovdje sam samo zbog toga da vidim i ovo mjesto. Ručaću u nekom pravom restoranu, a ovo ću sada da računam kao doručak. U susjednoj ulici u kojoj su izvodili neke radove sam vidio neki hotel Blue Nest i tu sam uzeo sobu za 900 Rs. Soba je u redu, imam wifi, kupatilo, a i sam hotel izgleda uredno. Nakon kraćeg odmora, izašao sam u grad. U ovom gradu imam nekoliko stvari da uradim. Prvo ću posjetiti najpoznatiji hram u ovom području, Shri Padmanabhaswamy, a zatim ću pokušati naći onu kalari školu da bi se raspitao mogu li pogledati negdje demonstraciju ove borilačke vještine, ili još bolje možda i neku borbu. Veoma je živo na ulicama. Grad i nije toliko loš, a i prilično je čist. Raspitujem se na ulici za ovaj hram, ali nikako da dođem do njega. Bez mape grada je teško. Pitao sam bar desetak ljudi dok ga nisam konačno našao. Ali prišao sam mu sa zadnje strane. Na ulazu je naoružani policajac, a kapija je zaključana. Ispred je i policijska kućica, a ispred nje na stolici se izvalila debela policajka. Ulaz nije dozvoljen. U istoj ulici sam kupio vodu u nekoj prodavnici i tu sam pitao čovjeka da li zna gdje je kalari CVN škola. Znam da je i ona negdje blizu, jer su mi prije rekli da je blizu hrama. Prodavač kaže da je škola u sljedećoj ulici lijevo. Ipak nisam uspio da je nađem i odustao sam. Vjerovatno ne bi ni imao mogućnost da vidim borbu. Prišao sam hramu Padmanabhaswamy sa prednje strane. U ulici koja vodi do širokih stepenica hrama je nekoliko policajaca. Ne razumijem čemu služi ovoliko obezbjeđenje sa svih strana. Hram Sree Padmanabhaswamy je duhovni centar grada. Hram je iz 8. vijeka i ima gopuram visine 30 metara. Ovo je jedan od najstarijih hramova u Indiji i posvećen je bogu Višnu. Cijeli grad Thiruvanathapuram je izgrađen oko ovog hrama. Božanstvo u hramu je Maha Višnu, u ležećem položaju, nazvanom “ananthasayanam” ili Gospodarev san. Hram ima veliku ulogu u istoriji Kerale, a glavno božanstvo je u 18. vijeku čak postalo i nositelj carske krune države Travancore i svi naredni vladari su samo vladali u ime ovog božanstva. Oko hrama je policija kao i naoružani komandosi. Nije ni čudo, jer ovaj hram je tek nedavno otkrio svoju najveću tajnu. U podzemnim prostorijama koje su nedavno otvorene nađeno je zlata i dijamanata u vrijednosti od oko 22 milijardi $.

To ga čini najbogatijim hramom na svijetu. Popeo sam se uz stepenice do samog hrama. Tu je nekoliko komandosa sa automatskim puškama. Dalje se ne može. Obezbjeđenje je veliko sa svih strana. U istoj ulici gdje je i glavni ulaz u hram je i muzej Puthe Maliga. To je zapravo palata u kojoj su živjeli maharadže Travancorea. Tu su zapravo dva muzeja. U prvom, koji je smješten u drvenoj palati, dočekala me je žena koja mi je odmah ponudila usluge vodiča. Nisam ni tražio njene usluge, ali sam je ipak pustio da priča. Muzej sadrži dobru kolekciju slika, kao i predmete kraljevske familije. Žena mi pokazuje prostoriju za ples, zatim onu za zvanične sastanke, prostoriju za meditaciju. Tu je i kolekcija oružja, a posebno mi je privuklo pažnju jedno napravljeno od jelenskih rogova a zove se madu. Koristili su ga kalari borci. Na krajevima rogova se nalaze oštra sječiva. Zanimljiv je i mali top koji opali tačno u podne. Iznad topa je sočivo koje fokusira sunčev zrak tačno u podne i usmjeri ga na barut koji se zapali. Zanimljiva ideja! Ovoj ženi sam na kraju dao 100 Rs iako je nisam pola razumio šta je pričala. Barem se trudila. Drugi muzej, Sri Utradam Thirunal Chitralayam, nije toliko zanimljiv, i sadrži samo fotografije kraljevske porodice. Da stvar bude još gora, fotografije nisu ni originalne, nego višestruko uvećane. Na ulazu me je dočekala druga žena koja je odmah počela da mi objašnjava ko je na kojoj slici i kako su nastale. Dakle, da spremim još 100 Rs! Ovo je već dosadno. Ne zanima me ko je na slikama. Ova i dalje priča i priča, a meni žao da joj kažem da mi je dosadno i da želim da odem. Pregledao sam sve fotografije i bio primoran da slušam njenu priču skoro pola sata. Dao sam i njoj 100 rupija za ovo. Ova je mnogo više pričala nego ona prošla, a i engleski joj je bio mnogo bolji. Šteta samo što je tema bila dosadna. Izašao sam van, i na ulici sam izvukao malu mapu grada da vidim gdje bi mogao dalje da idem. U ovom gradu i nema baš mnogo toga da se vidi. Čini mi se da je zoo vrt i područje oko njega zanimljivo. Tu bi trebalo biti nekoliko muzeja i crkava, a ni sam zoo možda nije loš. Uzeo sam auto rikšu do zoološkog vrta, ali je već kasno. Došao sam na zatvaranje. U krugu muzeja je i nekoliko galerija i muzeja. Sada je 17.30, a zoo je otvoren do 18.00. Ovdje je ipak još uvijek mnogo ljudi. Krenuo sam da tražim crkvu Mater Dei, ali sam se izgubio. Tu crkvu sam vidio još iz busa dok smo ulazili u grad. Učinilo mi se da bi mogla biti neka stara crkva sa nekom pričom. Ove male mape gradova koje imam su mi u Indiji potpuno beskorisne. Nisam ništa jeo danas cijeli dan pa me i to čini dosta nervoznim. Hodao sam bez cilja nekih pola sata, a zatim sam odustao. Ne znam ni gdje sam. Jedino što mi preostaje je da uzmem auto rikšu i tako riješim ovaj problem. Gradovi u Indiji su vrlo haotični i teški za kretanje. Nikada ne znam gdje se nalazim, a to mi se nikad prije nije dešavalo. Na mapi sam našao crkvu St. Jonathan i rekao sam vozaču da vozi tamo.

Ta crkva me ne zanima, ali ću bar znati gdje sam kada izađem kod nje. Ploča sa natpisom kaže da je crkva iz 1927. godine. Potpuno je bijela i trenutno u njoj traje vjerska služba. Sada konačno znam gdje sam i kojim putem se mogu vratiti do hotela. Ali moram nešto i jesti danas. Sjetio sam se da sam tokom vožnje sa auto rikšom vidio jedan dobar restoran, možda dva kilometra odavde. Danas sam mnogo hodao, pa ću ipak uzeti auto rikšu do restorana. Vozač traži 100 rupija, ali se morao zadovoljiti sa 50 koliko sam mu i dao. Davno je prošlo vrijeme kada su me mogli pljačkati jer nisam znao cijene. Iako mi je nekoliko puta rekao da zna na koji restoran mislim kada sam ga opisivao, glupan me dovezao do nekog restorana nedaleko od mog hotela. To je restoran Mama mia. Nadam se da nije italijanski, nego da se samo tako zove. Konobar ne obraća pažnju na mene dok sjedim za stolom i čekam da naručim. Već sam počeo da razmišljam da odem. Umazani meni je vrlo siromašan, osnovna hrana, ali lokalna. Uzeo sam chicken noodles, tu nema greške; ove kurame i masale ne znam. Uzeo sam i cijeđeni mango sok. Nakon večere ću još malo prošetati gradom. Noć je. Moram negdje naći pivo, a to ovdje nije lako. Grad je dosta čist i uređen. Međutim, noćni život skoro kao da i ne postoji. Tako je svuda u Indiji. U ulici u kojoj je moj hotel sam kupio banane i kikiriki. Sa bananama sam se namučio sa prodavačem. I to ne samo sa njim, nego i sa nekoliko Indijaca koji su tu stajali. Htio sam da kupim zelene, jer takve volim, a oni svi navalili da mi objašnjavaju da su te zelene za sutra, kao da sam retardiran pa ne znam i sam. Morao sam da uzmem žute. U sobi sam pojeo banane i malo odmorio. Večera je bila mršava. Stalno sam gladan u Indiji. Srećom, klima je takva da ne otvara apetit. Izašao sam van oko 20.00 časova. U glavnoj ulici sam ušao u neki veliki tržni centar na tri sprata. Ovdje se prodaje samo odjeća, haljine, šalovi i sariji. Na jednom cijelom spratu su samo sariji. Svileni šalovi su oko 2000 rupija. Ima dosta lijepih stvari. Nisam mogao da se odlučim šta da kupim. Pregledao sam gomilu šalova i haljina. Nije mi lako kupovati te ženske stvari. Niti znam veličine, niti da li će se nekome nešto svidjeti. Nisam kupio ništa. Na ulici sam vidio neonski natpis „Beer and Wine Parlour“. To sam tražio! Ne vidim nikakav bar ili nešto slično, samo taj natpis. Ulazim u mračni prolaz od 30 metara i sa desne strane dolazim do ulaza u neku kafanu. Ovakva mjesta u Indiji su dobro skrivena. Kao da su kafane poluilegalna mjesta pa moraju biti skrivena od pogleda sa ulice. Nosio sam naočare jer noću slabo vidim natpise i druge stvari koje mi trebaju za orijentisanje koje sam skinuo i stavio u džep prije nego što sam ušao. Znam kakva su ovakva mjesta pa ne želim da izgledam kao neki cvikeraš kojeg je lako prebiti. Unutra je mračno, sa jedne strane je šank, a sa druge nekoliko stolova, postavljenih kao u školi. Na TV-u je neki film. Muzike nema. Atmosfera je više nego sumorna. Čini mi se da nije ni bezbjedno biti na ovom mjestu u ovo vrijeme. Nekoliko Indijaca sjedi za stolovima i pije pivo. Uglavno su svi sami, svako za svojim stolom i velikim Kingfisherom na stolu. Indijci na ovakva mjesta ne dolaze da se zabavljaju, nego samo da se opiju. Ja sam ovdje atrakcija i glavna zvijezda, vanzemaljac sa daleke planete, i svi pogledi su uprti u mene. Stao sam uz šank bez stolica. Konobar je vidno pijan.
– Imate neko indijsko pivo a da nije Kingfisher? – pitam konobara.
Do sada sam pio uglavnom Kingfisher, pa bih želio da probam nešto novo.
– Sva su indijska – odgovara hladno.
U frižideru vidim Tuborg.
– I Tuborg je indijski? – pitam zajedljivo.
Dao mi je neki Haywards 5000, za 170 Rs. Plaća se odmah. Konobar se upoznaje sa mnom. Kao da se malo rastrijeznio pa shvatio ko sam. Zove se Venu. Odmah je izvadio svoj mobilni telefon i nazvao nekog. Zove me da priđem bliže.
– Zovem svoju kćerku. Ovo mora vidjeti! – kaže mi dok pokušava da uspostavi vezu.
Ništa mi nije jasno, ali sam mu prišao bliže preko šanka. Vidim da je uspostavio Viber video poziv i uključio kameru. Na drugoj strani se na video prozorčiću vidi neka djevojka. Naša glupa i nasmijana lica su ovoj strani.
– Vidi ko je ovdje? Možeš li vjerovati ko mi je došao u kafanu?
Djevojka me pozdravlja sa druge strane. I ja pozdravljam nju. Kakva je ovo glupost?! Izgleda da ovdje bijelac nikada nije ušao. Niko nije toliko lud. Nadam se da me neće silovati i opljačkati u ovoj mračnoj rupi. Palim cigaretu i tražim pogledom pepeljaru na šanku.
– Mogu li da dobijem pepeljaru?
– Ah, otresaj dole na pod! – reče mi Venu dok nemarno odmahuje rukom. Tek sada vidim da je na podu brdo smeća. Opušci od cigareta, zgužvani papiri, kutije cigareta, pa čak i poneka prazna pivska flaša. Jasno je da je pepeljara potpuno suvišna na ovom mjestu. Na šanku je nekoliko desetina neopranih čaša. Vjerovatno su tu od sinoć. Naravno da pivo pijem iz flaše. Ne vjerujem da Venu uopšte i pere čaše. Veoma sam napet i osluškujem svakog ko prođe iza mene. Čvrsto držim flašu u ruci. Spreman sam da se branim ukoliko dođe do napada s leđa. Vazduh je zagušljiv i mnogo je duvanskog dima. Ne postoji nikakva ventilacija. Atmosfera je kao na groblju. Da je bar neka muzika, pa i indijska! Ne znajući šta drugo da radim, malo sam gledao film na TV-u koji je gornjem dijelu, sa strane, iznad šanka. Film je neka glupa, idiotska, indijska komedija o tri ili četiri prijatelja, alkoholičara koji cijelo vrijeme piju i pijani prave gluposti u restoranu i na ulici. Piju sve živo, pivo, vino, viski. Sve čega se dočepaju. Film potpuno odgovara ovom mjestu i dođe kao neka reklama za alkoholizam i ovu kafanu. Stvari koje rade su vrlo naivne i glupe. Samo Indijcima ovo može biti smiješno. Nakon par minuta sam odustao od filma. Indijci vole da popiju, ali ne mogu da popiju mnogo. Pivo je veliko, od 650 ml. Pitam se šta mi treba da izazivam đavola na ovakvim mjestima. Čini mi se ipak da i oni dosta cijene moju hrabrost i to što ne pravim neku rasnu razliku pa se spuštam među njih. Zapravo, ne znam da li je to hrabrost ili ludost, jer ipak pomalo osjećam strah koji uspješno kontrolišem. Znam često da ostanem hladnokrvan u osjetljivim situacijama.

Stariji čovjek prilazi šanku i traži konzervu piva. Venu uzima pivo iz frižidera, zamotava konzervu u novinski papir i daje je čovjeku. Čini mi se da je kupovina piva kao kupovina droge, nešto tajno i ilegalno. Vjerovatno je kažnjivo izaći na ulicu sa alkoholnim pićem koje nije skriveno. Uzeo sam još jedan veliki Kingfisher i pitao Venua da li prodaje i cigarete jer sam ostao bez njih. On je poslao momka koji tu radi kao čistač ili neki pomoćnik po cigarete. Platio sam ih duplo skuplje, jer se vjerovatno plaća i odlazak po cigarete. Ne smeta mi. Sada je već oko 22 časa i nakon što sam popio svoje pivo idem van. Preživio sam i ovo. Ulice su skoro puste. Nema nikoga. Život se u ovom gradu završava u 22. Hodam prema svom hotelu. Sada znam tačno gdje je. Ispred hotela me zaustavlja mršavi, ispijeni starac, vozač auto rikše, i želi da mi proda marihuanu. Hm, možda bi konačno mogao i da probam ovu indijsku? Možda bih zapalio jednu u svojoj sobi, pred spavanje.
– Koliko želiš da kupiš? 50 grama, 30? – pita me starac.
– Ne, ne toliko. Toliko mi ne treba. Ne želim uopšte da kupim. Zapravo, možda za jedan džoint, jednu cigaretu.
– Ne mogu ti prodati tako. Ljudi od kojih kupujem ne daju tako malo. Moraš uzeti barem 10 grama! – reče starac.
– A šta da radim sa tolikom količinom? Ne treba mi toliko. Ili jedan ili ništa!
Ne znam ni zašto uopšte pričam sa njim. Marihuana me uopšte ne interesuje. Vjerovatno sam želio da popričam sa nekim pred spavanje jer me malo uhvatilo pivo. – Znaš šta? Ti si ovdje ispred hotela sa svojom auto rikšom svaki dan. Vidjećemo se sutra ujutro pa ćemo se dogovoriti. Važi? – rekoh mu.
– Čekaću te na ovom mjestu sutra ujutro! – reče starac.
Znam da se nećemo vidjeti. Ne trebaju mi takve stvari. Život je i ovako dovoljno lijep. Lijep je čak i kad nije lijep.

<< prethodna sledeca >>