05.08.2008 (dan 14)
Hanoi
Ujutro sam ustao i otišao na ovaj doručak u gesthausu koji je uključen u cijenu. Kao što sam i pretpostavljao – doručak, pola paradajza i banana. A ni kafa nije ništa bolja. Užas. U gesthausu se nude i autobuske i avionske karte, usluge dobijanja viza, kao i kraći izleti van grada. U većini gesthausa i hotela je tako.
Hanoi, jezero Hoan Kiem
Da se ne bih mučio i tražio ambasadu Laosa, odlučujem da mi oni srede vizu i kupujem bus kartu za Vientiane za sutra. Viza je 40 $, a autobuska karta 20 $. Tu se i oni uračunaju sa par dolara, ali se ne isplati to sam sređivati, jer onda trošak na kraju bude i veći. Zatim sam otišao do jednog drugog, manjeg jezera i tu sam popio konačno jednu dobru kafu. Ovo jezero se zove Hoan Kiem i oko njega je centar svih dešavanja u starom dijelu grada. Sam naziv jezera je vezan za jednu lokalnu legendu. Po legendi iz 15. vijeka, nebo je dalo caru po imenu Le Thai To magični mač, kojim je on istjerao Kineze iz Vijetnama. Navodno je jednog dana sreo ogromnu zlatnu kornjaču koja je izronila iz jezera i zgrabila mu mač i odnijela ga u dubine jezera tj. vratila ga božanskim vlasnicima. Od tada se jezero zove Ho Hoan Kiem, što znači Jezero vraćenog mača. I ovi Vijetnamci, kao i Kinezi, stvarno imaju bujnu maštu. Zanimljivo i vrlo čudno, kažu da u jezeru stvarno postoje velike kornjače, ali ih je vrlo teško vidjeti, a smatra se da donose sreću onom ko ih vidi. Na jezeru je malo ostrvce na kojem je stara kula Thap Rua ili Kula kornjače. U daljini se vidi još jedno malo ostrvo, a na njemu je čuveni hram Ngoc Son, iz 18. vijeka, koji nažalost, nisam obišao. Do hrama se dolazi preko malog crvenog mosta Izlazećeg sunca – The Huc, sagrađenog 1885. godine. Zatim sam obišao muzej revolucije.
Thap Rua, Turtle tower
Ovaj muzej nije pretjerano zanimljiv, a sadrži gomilu eksponata, fotografija, oružja i dokumenata u vezi sa komunističkom partijom Vijetnama i socijalističkom revolucijom. Preko puta je Muzej nacionalne istorije. Unutra nisam ulazio, samo sam malo razgledao zgradu u kojoj je smješten i tu u blizini, u nekom malom kafeu, popio sam sok.
Naravno, bez mape grada kretanje bi mi bilo skoro nemoguće. Mapu konsultujem svakih 5 minuta. Odluka pada da idem do Crvene rijeke (Song Hong), i to do mjesta gdje se organizuju vožnje brodom po rijeci. To pristanište se nalazi u nekoj siromašnoj četvrti grada koja mi uopšte ne izgleda bezbjedno. Ovdje sigurno nije zdravo šetati noću, jer i po danu je sve puno sumnjivih likova. Konačno sam došao do same obale rijeke. Vidim da je rijeka teško sranje žutocrvene boje i da i nije neki užitak voziti se po njoj. Sve je prljavo i bijedno, pogled na obale nikakav tako da odustajem od vožnje brodom.
Crvena rijeka
Barem sam našao rijeku. I to je nešto. Pri povratku sam našao neku rupu od restorana i tu ručao piletinu i naravno rižu i popio pivo. Nakon toga sam se vratio u sobu. Taman je pala kiša. Iako sam u monsunskom kišnom periodu imam ludu sreću s vremenom. Kiša padne uvijek kad sve obavim što sam planirao i kad sam već u sobi. Naveče sam izašao u grad i dva sata hodao dok konačno nisam naišao na mjesto gdje se može nešto popiti. Hanoi se ne može pohvaliti mjestima za provod i izlaske. Čini mi se da života jedino ima na splavovima na jezerima, ostalo ništa. Ovaj cafe je zapravo u nekoj staroj zgradi na nekoliko spratova i kao da su od nekoliko stanova napravili kafić u kojem kako vidim ima dosta omladine. Ljudi ovdje vrlo često večeraju na ulici. Tu su mali restorančići sa malim stolićima i stolicama ispred na trotoaru i vidim da se tu tamani prokleta riža u velikim količinama. Otpatke od hrane bacaju ispod sebe tako da to strašno izgleda nakon određenog vremena. Pri povratku me zaustavlja taksista na motoru i nudi mi marihuanu.
Hanoi
Kupujem par grama za 5 $ čisto da probam njihovu robu. Kasnije će se ispostaviti da bolju nisam pušio nikad. U cijeloj Indokini su kazne za drogu strašne, tako da se pitam šta mi ovo treba da rizikujem s ovim. Za veće količine se može dobiti i smrtna kazna, a za ovo moje bi sigurno dobio nekoliko godina, a ne bi me iznenadilo ni 10 – 20 godina teške robije. Vratio sam se u sobu i zapalio džoint pred spavanje. Jedno 3 sata nisam znao kako se zovem. Trava je stvarno predobra. Dobra klima, dobra trava.