26.07.2008 (dan 4)

Bangkok, Kanchanaburi, Erawan

Ustajem rano i odmah uzimam taksi koji me vozi do južne autobuske stanice. Bangkok ima dvije velike autobuske stanice – jedna za sve pravce koji vode ka sjeveru zemlje i drugu za južne pravce. Sa obe se može ići svuda, ali je razlika u broju buseva koji idu. Idem prema gradu i provinciji Kanchanaburi, nekih 130 km sjeverozapadno od Bangkoka, prema Burmi. Do podne sam već stigao u Kanchanaburi. Otprilike imam plan šta ću obići u ovoj provinciji, iako nisam baš siguran kako. Problem je što imam samo jedan dan ovdje i moram se vratiti naveče u Bangkok. Tako da ne mogu nešto previše izmišljati. Odmah na bus stanici mi prilaze taksisti koji svojim pickup vozilima voze turiste po okolini. Već sam upoznat da znaju dobro da oderu turiste za prevoz pa ih isprva odbijam od sebe. Ipak nakon kraćeg razmišljanja, shvatam da ako budem sam tražio prevoz od jedne lokacije do druge, to će mi oduzeti previše vremena tako da ipak odlučujem da prihvatim ponudu od jednog od njih. Lik nije baš jeftin, ali nekako smo dogovorili cijenu. Ipak me treba voziti cijeli dan, na nekoliko različitih mjesta tako da ćemo preći par stotina km. Odmah polazimo jer nemam vremena za gubljenje. Prvi cilj je nacionalni park Erawan, udaljen 65 km od Kanchanaburia. Vozim se u pickupu uživajući u prelijepoj prirodi. Dan je predivan, sunčan. Nešto malo prije samog Erawana, vozač me vozi do rijeke Kwai do nekih ljudi koji imaju slonove i tu se mogu jahati slonovi. Jasno, kao i svuda u Tajlandu, postoji jaka veza između taksista i lokalnih turističkih agencija ili ovakvih likova koji zarađuju na turistima. No dobro, kad sam već tu, zašto da ne. Sa jednom babom se dogovaram oko cijene za pola sata jahanja slona i pola sata raftinga na rijeci. Baba nije normalna, lupila mi cijenu da ti se zavrti u glavi. Traži oko 30 eura za ovo iako mi je jasno da je njoj super i 10. Naravno, nalazimo se na oko 15 i još mi kaže kao da ćutim i da nikome ne govorim koliko mi je naplatila i kako je to cijena samo za mene. Sve uz osmijeh. Tako se to radi na Tajlandu. Smiješe se i klanjaju ti se dok ti guraju ruku u novčanik. Neki dječak dovodi jednog slona i penjem se na njega.

Jašemo polako prema rijeci niz jednu strminu i sve mislim kako ću pasti sa slona jer se slon spušta niz strminu niz koju bi se čovjek polomio da ide na svojim nogama. Zatim ulazimo u vodu, do pola rijeke, jer je na ovom dijelu dosta plitka. Ovo jahanje je zanimljivo prvih 5 minuta, eto toliko zbog slona, ko to radi prvi put kao ja.

Kasnije je dosadno, jer se slon vuče kao puž, tako da jedva čekam da prođe tih pola sata. Nakon slona, idemo na rafting ili splavaranje rijekom Kwai. Splav je napravljen od bambusa i još nekog drveta. E ako je to rafting… Malo gore, malo dole i prođe i tih pola sata na rijeci. Idemo dalje i dolazimo do Erawana. Ulaz se plaća 200 bahta. E ovo je je stvarno nešto što se ne smije propustiti. Bujna vegetacija, sa malom rijekom i vodopadima. Ma predivno! Vozač će me čekati i imam oko 2 sata ovdje za kupanje i uživanje. Voda je zeleno – plava, ribe plivaju u jatima oko mene. Ovo je fantastičan osjećaj, a opuštanje maksimalno. Nekih pola sata sam se kupao i zezao pod slapovima.

Dok sam izašao iz vode i zapalio cigaretu, prišao mi je majmun koji je do tada slobodno posmatrao ljude kako se kupaju, i počeo da mi kopa po hlačama.

Uspio je uzeti kutiju cigara, izvući čak i upaljač iz kutije, valjda tražeći hranu. Odmah sam reagovao i tu smo se potukli oko mojih cigara. Izvukao sam deblji kraj, jer me je dobro ogrebao po ruci tako da sam nosio ožiljak od nekih 10 cm tokom cijelog boravka u Indokini. Kako ga nisam odmah spucao kamenom čim sam ga vidio!? No, cigare su ipak ostale u mom vlasništvu, ako je za neku utjehu. Ovih dva sata je proletilo vrlo brzo. Vrlo zadovoljan i iznenađen ovom za mene još neviđenom ljepotom prirode, iako nisam razbio majmuna, vraćam se do taksiste koji me čeka. Tu je još i neki mladi par Rusa koji ga pitaju da ih poveze.

Meni ne smeta iako je vozač samo moj cijeli dan, vrlo rado prihvatam da idu s nama. Idemo do mjesta koje se zove Tiger temple (Wat Luang Ta Bua Yanna Sampanno), 38 km od Kanchanaburia, i to je zapravo budistički hram u prirodi gdje se monasi brinu o tigrovima.

I ovdje se plaća ulaz kao i svuda, 300 Bht, a čak insistiraju da posjetioci budu prikladno obučeni, što znači da se ne vide ramena, nema kratkih suknjica i slično, kao i da se ne nose žarke boje da se ne uznemiruju životinje. Nije mi jasno zašto, jer je sve divljina oko nas, a ne ulazi se ni u kakav hram. Tako da su me natjerali da kupim neku majicu bez veze. Šta sve neće smisliti! Ovaj Tiger temple je čisti promašaj. Tu je nešto malo životinja, srna, paunova i nekih krava koje se šetaju slobodno, kao i nekoliko tigrova za posmatranje. Tigrovi su slobodni i pripitomljeni, ako je to uopšte moguće. Za 1000 Bht se mogu slikati sa tigrovima i dirati ih, ali mislim da se ne isplati dati 20 eura za jednu sliku.

Odlučujem da posjetu Tiger hramu skratim maksimalno, jer tu nema mnogo šta da se vidi, te kažem vozaču da idemo dalje. Želim da konačno vidim čuveni most na rijeci Kwai iz Drugog svjetskog rata po kojem je snimljen i poznati film.

Dolazim do čuvenog mosta i mene obuzima oduševljenje jer sam film gledao nekoliko puta i veliki sam zaljubljenik istorije Drugog svjetskog rata.



Prvobitna verzija mosta je bila od drveta, a gradili su ga zarobljenici Britanci, Australijanci, Amerikanci i drugi narodi. Bio je dio pruge koja je spajala Tajland i Burmu i imala za cilj snabdijevanje Japanaca koji su planirali napad na Indiju. Pri gradnji pruge umrlo je oko 100.000 ljudi, od toga 16.000 savezničkih zarobljenih vojnika. Most je završen u februaru 1943. godine, a saveznici su ga bombardovali 1945. godine. Most je obnovljen poslije rata, a dio je ostao originalan.

Nedaleko od mosta se nalazi JEATH muzej sa eksponatima iz WWII rata vezanim uglavnom za izgradnju pruge i mosta. JEATH je oznaka za Japan, England, Australia/America, Thailand i Holland. Muzej sadrži mnoge fotografije iz rata, pisma zarobljenika, mape, naoružanje i dr. Sam muzej je u lošem stanju i vrlo zapušten. Na eksponatima je sloj prašine debljine oko 1 cm, a pauci su dobro iskoristili priliku pa ispleli svoje mreže svuda.

Ulaznica je 40 Bht. U blizini se može vidjeti dio željezničke pruge iz Drugog svjetskog rata. Prelazak preko malog mostića sa prugom iznad duboke provalije nije nimalo lagodan, jer su daske prilično trule. Tu je i pećina Kra Sae u kojoj se nalazi mali kip Bude i svete slike Bude.

Nakon toga idem u obilazak vojnog groblja savezničkih vojnika koji su gradili most i prugu. Zatim smo se vratili do bus stanice u Kanchanaburiu gdje sam se pozdravio sa svojim vozačem.

Imao sam sreću, tako da nije prošlo ni 5 minuta, a već sam bio u busu za Bangkok. U Bangkoku sam bio oko 20.00 časova. Umoran sam se dovukao do svog gesthausa. Mnogo novca sam potrošio danas, a tek sam na početku.

Moraću malo pažljivije trošiti ako hoću da izguram mjesec dana. Sutra idem za Kambodžu. Moraću rano ustati.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>