04.08.2008 (dan 13)
Nha Trang, Hanoi
Spavao sam u autobusu. Dobro je ovako putovati noću zbog uštede vremena. Oko 7.00 sam stigao u grad Nha Trang. Let za Hanoi je u 8.30, što znači da moram odmah na aerodrome, jer je i ovako pitanje da li ću stići. Uzimam taksi za 13 $ jer nemam mnogo vremena za cjenkanje, a ni aerodrom nije tako blizu. Nakon pola sata dolazim do aerodroma da bi tek tamo shvatio da sam se malo zeznuo. Naime, na karti koju ja imam jasno piše da mi je let tek sutra, ali trebalo je samo pročitati. Totalno sam poludio. Pa neću valjda morati spavati na nekoj klupi aerodroma? Ovaj aerodrom je mali, a oko njega nema nikakvih zgrada ili mjesta za spavanje. Žena koja radi na prijavnici za letove mi kaže da ipak malo sačekam, možda neko odustane pa bude mjesta za današnji let. Imam sreće, pa za nekih desetak minuta me ona poziva i kaže da ima mjesta. Nakon dva sata leta stižem u glavni grad Vijetnama – Hanoi.
Hanoi
Na aerodromu, slična stvar kao i svuda – taksisti me vuku za ruku da idem s njima, cijena, naravno oko 15-20 $, ali vidim da tu postoje mini-autobusi koji voze redovno sa aerodroma prema gradu te ulazim u jedan i prolazim sa svega 3 $. Na osnovu mape koju sam pokupio na aerodromu, nalazim ulicu pored stare katedrale, u starom dijelu grada, u kojem se nalazi najveći broj jeftinih gesthausa. Uzeo sam sobu sa klimom, tušem, kablovskom TV, doručkom i minibarom za 20 $. Nakon kraćeg odmora sam izašao u grad. Hanoi je glavni grad Vijetnama, i drugi grad po veličini u zemlji. Njegovo stanovništvo u 2009. je procijenjeno na 2,6 miliona za gradske četvrti, te 6,5 miliona za šire područje grada. Od 1010. do 1802. godine, to je najvažnije političko središte Vijetnama. Hanoi je služio kao glavni grad francuske Indokine od 1902. do 1954. godine. Od 1954. do 1976., to je bio glavni grad Sjevernog Vijetnama. Grad je smješten na desnoj obali Crvene rijeke. Hanoi je, u poređenju sa Saigonom, prilično dosadan. Po živosti i broju kafića i restorana može se porediti sa Phnom Penhom, zapravo kao i da ih nema. Jedina razlika je što je mnogo čistiji.
Hanoi
Pošto se za Hanoi nisam uopšte pripremao ni planirao, pojma nemam gdje ići i šta obići. Zato se rukovodim mapom grada na kojoj pronalazim neka mjesta koja bi možda mogla biti zanimljiva.
Hanoi
Grad se nalazi na većem broju malih jezera, i da njih nema bio bi užasno dosadan. Sve je građeno u real-socijalizmu, sovjetskog tipa, a starijih građevina ima vrlo malo. Razumljivo, jer su Amerikanci sve sravnili sa zemljom u toku rata, pa je grad izgrađen iznova. Vjerovatno najveća znamenitost grada je čuveni mauzolej vijetnamskog predsjednika Ho Chi Minha. Nešto slično kao Titova Kuća cvijeća. Došao sam baš kad je bila smjena straže.
Hanoi
Unutra se ne može ući, zapravo postoji bijela linija preko koje se ne smije preći, tako da se najbliže može prići nekih 20 metara. Naravno, kada sam fotografisao, tu liniju nisam vidio, pa me jedan vojnik upozorio pištaljkom da se vratim. Momak stoji tako sa pištaljkom u ustima i to mu je zadatak – da pazi na liniju.
Hanoi, Ho Tay, Zapadno jezero
Nakon mauzoleja, idem prema zgradama predsjednika republike i ministarstava, koje su uglavnom sve žute boje. Cijeli dan mi je prošao u obilasku grada. Naveče sam završio pored velikog jezera na splavu na kojem je restoran. Ovo jezero je najveće u gradu, a zove se Ho Tay, ili Zapadno jezero, a restoran je jedan od poznatijih u gradu i nosi ime Potomac. Oko jezera su vile i očigledno je da ovdje dolazi lokalna elita. Za susjednim stolovima grupice ljudi u otmjenim odijelima večeraju, stolovi prepuni morske hrane, vino teče u potocima. Čini mi se da je ovo komunistička zemlja ili se možda varam? Uostalom, oduvijek su i komunističke glavešine znale da uživaju u životu.
Tu sam uz pivo uživao u zalasku sunca. Scena je predivna. Da nema ovih jezera, ovdje ne bi imalo smisla biti uopšte. Pri povratku sam kupio nešto hrane u supermarketu. Vidim da ovdje što se tiče prevoza, postoji i jedna verzija bicikla sa sjedištem ispred vozača. Kad samo pomislim koliko mi je bilo smiješno kad sam vidio jednog debelog stranog turistu od 200 kg kako ga vozi neki jadnik.
Hanoi
Pošto nemam blage veze kako da se vratim do mog gesthausa, jedino rješenje je uzeti taksi ili taksi-bicikl. Prilazi mi jedan stari siromah na taksi-biciklu i nudi mi prevoz. Hajde da vidimo i to čudo. Objašnjavam mu na mapi gdje da vozi i krećemo. Pomislio sam da će ovaj siromah što me vozi umrijeti od napora. Jedva on okreće one pedale, dahće, a vidim da i nije siguran gdje treba ići. Moram priznati da me bilo sramota dok smo se vozili. Bilo mi došlo da mu platim i da izađem, samo da se ne muči toliko. Ipak, to mu je posao, vjerovatno tako prehranjuje porodicu, a ja u zemlju da propadnem. Kakvo iskorištavanje ljudi. Nikad više se tako neću voziti. Naravno, lik se izgubio. Srećom, naišli smo na neke taksiste pa smo pitali za put. Jedva nekako on mene doveze u blizinu katedrale, a platio sam mu višestruko više nego što je tražio. Nadam se da me nije niko zapamtio u ovom gradu dok smo se vozili. Došao sam u sobu i odmah zaspao od prevelikog umora.