28.07.2008 (dan 6)

Siem Reap, Phnom Penh

Rano ujutro, oko 7, po dogovoru sa lokalnim vozačem tuk-tuka, krećem u obilazak hramova Angkora i jezera. Najprije idemo do jezera Tonle Sap, nekih 10 – 15 km južno od Siem Reapa. Na putu do jezera nailazim na nešto što bi trebalo biti benzinska pumpa.

Naravno, benzin se prodaje pored puta u bocama od 1 litra, s tim što je ovaj još i napravio stalak za boce tako da liči na pravu pumpu, a pored nje još i koliba od trske koja bi trebala biti prodavnica gdje vozači koji kupuju benzin mogu uzeti i nešto hrane da im se nađe za put. Putem srećemo djecu koja se šetaju totalno gola, a stvarno izgledaju simpatično. Mali Kambodžanci stvarno imaju neku svoju čudnu ljepotu. Ne možete da ih ne volite. Nakon pola sata dolazimo do jezera. Jezero je naravno božanstvene boje blata. Tu ljudi žive u svojim primitivnim kolibama na vodi. Na jezeru se nalazi više sela od kojih je jedno Kampong Phluk. To je zapravo skup od tri sela sa oko 3000 stanovnika. Za 20 $, što je ipak mnogo, ali neće za manje, unajmljujem čamac za jezero. Vozač motornog čamca je teški luđak koji mi kaže u vezi naše priče o odnosima Kambodžanaca i Tajlanđana da bi ih najradije klao nožem. Nakon nekog vremena krstarenja po jezeru dolazimo do jedne malo veće kolibe na vodi. To je škola.

Škola je zapravo vijetnamska, jer ovdje živi i određen broj Vijetnamaca koji su doseljeni tokom posljednjih ratnih sukoba. Odnosi lokalnih Kambodžanaca i Vijetnamaca su odlični.

Prije ulaska u školu, vozač čamca mi kaže da je red i običaj da se prilikom posjete kupi u susjednoj prodavnici, tj. susjednoj kolibi na vodi, nešto školskog pribora i svesaka kao poklon, jer djeca stvarno nemaju. Dobro, vidim da će to biti opet još jedan pokušaj već uhodane prevare, ali hajde šta je tu je, nema nazad. Desetak sveski i isto toliko običnih drvenih olovaka za 10 $. Ako je za djecu, kupujem, iako znam da to ne vrijedi ni pola dolara. Čim sam ušao u učionicu sa nekih 20 djece, dočekuje me jednoglasni uvježbani pozdrav pod komandom učitelja. I taman da pitam učitelja, malog starog Vijetnamca sa naočarima, onako više reda radi, slušaju li djeca, kad on poče da udara štapom lijevo i desno po djeci. Time je moje pitanje postalo suvišno, dakle – slušaju.

Uručujem im poklone, iako vidim da djeca imaju neke stare, otrcane sveske i olovke dužine par centi, a koliko ljudi kao ja svaki dan dođe ovdje trebali bi imati stotine novih. Jasno je da taj poklon ide odmah nazad u prodavnicu.

Ali i na taj način se puni neki lokalni seoski budžet, a kada se pogleda u kakvoj bijedi žive i nema potrebe žaliti onih 10 $, jer je ovaj način mnogo ponosniji nego da su mi tražili milostinju odmah i direktno. Nakon obilaska jezera i sela na jezeru, krećemo u obilazak čuvenih hramova Angkora. Nemam mnogo vremena, jer planiram poslije podne da odmah uzmem jedini autobus za Phnom Penh, a koji polazi u 12.30, tako da ćemo obići samo najvažnije. Obići sve hramove je nemoguće, jer ih u ovdje ima preko 100. Ovi hramovi su sve što je ostalo od nekada moćne imperije Khmera.

Kažu da je Angkor u 12. vijeku imao oko 750.000 stanovnika, i da je predstavljao jedan od najvećih gradova svijeta tog vremena. Kuće su bile izgrađene od drveta tako da je tropska klima učinila da danas ne postoje nikakvi tragovi tih gradova.

Ostali su jedino hramovi, koji su građeni od kamena. Čak su i kraljevi živjeli u drvenim građevinama, jer su samo bogovi mogli živjeti u kamenu. 1907. godine, Tajland je vratio Angkor Kambodži i te godine su pojavili i prvi turisti. Ovaj dio zemlje je turistički razvijen, i sve je podređeno turistima. Angkor kompleks je ograđen i ulaz se, naravno, naplaćuje. Cijena ulaznice je 20 $ za cijeli dan. Prvi na redu je je najpoznatiji hram koji je i zaštitni znak Kambodže i nalazi se na državnoj zastavi – Angkor Wat. Hram predstavlja sigurno jednu od najvećih svjetskih religijskih građevina, a neki ga svrstavaju u svjetsko čudo.

Pretpostavlja se da je sagrađen kao hram i mauzolej za kralja Suryavarmana II na vrhuncu moći Khmerske imperije, u prvoj polovini 12. vijeka. Angkor stvarno zadivljuje svakog čovjeka svojom ljepotom i veličinom. U ovoj nesretnoj i napaćenoj zemlji predstavlja jednu od rijetkih lijepih stvari.

Danas Kambodža ima dva simbola, jedan je Angkor koji simbolizuje sve pozitivno i dobro, a drugi simbol su Polja smrti koja simbolizuju zlo. Za upoznavanje ove divne zemlje i ljudi potrebno je vidjeti oba simbola. Sljedeći hram koji obilazim je Bayon koji se nalazi u kraljevskom gradu Angkor Thom. Izgrađen je u vrijeme kralja Jayavarman VII. Nakon kraće vožnje tuk – tukom dolazimo do hrama Ta Prohm. Ovaj hram je zapravo manastir koji je kralj Jayavarman VII sagradio kao rezidenciju za svoju majku. Ta Prohm je prilično uništen od strane destruktivnih sila džungle, tako da se danas može vidjeti drveće koje izrasta iz samih zidova hrama.

Francuski arheolozi su namjerno ostavili hram u tom okruženju džungle da bi pokazali kako priroda utiče na ljudske građevine.

Šteta što nemam vremena da obiđem još neki hram, ali treba se vratiti nazad i spremiti se za put prema Phnom Penhu, jer ako promašim autobus u 12.30, nema šanse da danas krenem iz Siem Reapa. Za 10 $ kupujem kartu i polazim. Nakon par sati vožnje pravimo pauzu u gradu Kampong Thom koji je prvi veći grad na putu prema Phnom Penhu.



Ovo je definitivno nešto najprljavije što sam dosad vidio. Smeće sa ulice izgleda niko ne skuplja. Rado bih pojeo nešto, ali ono što vidim mi izgleda kao kockanje sa životom. Hrana se prodaje pored puta. Prženi insekti, neke velike crne bube, zatim prženi crvi, pa ko voli…ja sigurno ne. Ima i nekih stvari sa rižom, ali opet sve je to vrlo nehigijenski. Uspijevam nekako da nađem neku kesicu čipsa iako i to nije bilo lako. Nadam se da se neću otrovati. Nastavljamo dalje prema Phnom Penhu i stižemo u grad oko 19.00. Phnom Penh ima oko 1.2 miliona stanovnika. Čim sam izašao iz autobusa napala me gomila taksista i tuk-tukovaca nudeći prevoz.

Ignorišem ih i upućujem se ka najbližem kafiću da se malo odmorim od puta i popijem pivo, a poslije ću tražiti smještaj. Nakon piva zaustavljam prvi tuk-tuk i nakon kraćeg cijenkanja, koje je obavezno ako ne želite da vas oderu kao budalu, krećemo prema dijelu grada gdje se nalaze jeftiniji gesthausi, a to je ipak centralni dio grada. Smještaj nalazim u jednom gesthausu za cijenu od prihvatljivih 14 $. Soba je fantastična za kambodžanske uslove. Tu je klima, TV, kupatilo i topla voda. Soba je sa velikim balkonom u centru grada. Nakon kraćeg odmora i tuširanja, izlazim naveče oko 22.00 u grad. E, ovo sad još nikad u životu nisam vidio. Glavni grad države, milionski grad, a nigdje nikoga na ulici. Čini mi se kao da je neka epidemija pobila cjelokupno stanovništvo. Puste ulice, smeće na ulicama, kao da komunalne službe ne postoje. Hodam pustim ulicama tražeći bezuspješno neki kafić ili restoran, bilo šta da radi, ali ništa. Osjeti se neka jeziva atmosfera, dok istovremeno lagani topli vjetar duva i nosi plastične kese s jedne strane ulice na drugu. A toliko smeća na ulicama još nisam vidio. Tu i tamo sretnem grupicu ljudi koji kopaju po smeću i razbacuju ga oko sebe. To objašnjava i one plastične kese. Nije baš prijatno proći pored tih ljudi koji kopaju po smeću, jer policije nema nigdje, ali izgleda da ih srećom ja mnogo ne zanimam. Interesantno, bez obzira na bijedu u kojem ljudi ovdje žive stopa klasičnog kriminala je vrlo niska.

Iznenađujuće s obzirom na priče koje sam čuo, po kojima si sretan ako izvučeš živu glavu iz Kambodže. Ipak, nema potrebe ni izazivati sudbinu previše sa nekim mračnim i izolovanim ulicama. Nakon određenog lutanja po pustim ulicama nailazi tuk – tuk i koristim priliku da pitam vozača ima li igdje išta da radi tj. neki restoran ili bilo šta. Po njegovim riječima, u ovo vrijeme ima par otvorenih mjesta blizu rijeke, nedaleko od palate gdje ima i turista. Odlazim tamo i konačno nalazim jedan mali restoran u kojem sam jedini gost i tu naručujem neku piletinu sa salatom i pivo. Ovdje je sve dosta skuplje nego u Siem Reapu, što je čudno s obzirom da je Siem Reap čisto turističko mjesto. Nakon večere vraćam se u sobu. Sutra ću obići tzv. Polja smrti, a nakon toga prelazim u Vijetnam.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>