31.07.2008 (dan 9)

Saigon, Cu Chi

U ulici u kojoj sam smješten postoji mnogo malih turističkih agencija koje organizuju putovanja oko grada i to je dosta dobro rješenje, jer nema potrebe da čovjek ide sam do neke destinacije jer je sve to smiješno jeftino. Ipak ne treba pretjerivati. Iako je zanimljivije, ali i teže ići sam negdje pa se mučiti za prevoz, ipak je lakše da mi autobus dođe ispred vrata i to za par dolara. Tako da sam odmah ujutro preko agencije koja se nalazi 2 metra od mene, za svega 5 $ ugovorio prevoz do Cu Chi tunela, nekih 75 km sjeverozapadno od grada. A tamo se preporučuje da se ide u grupi i sa vodičem zbog mina zaostalih iz rata. Autobus je stigao ispred mog gesthausa i oko 8.00 polazim prema tunelima.

Dio tunela koji je otvoren za javnost se nalazi nedaleko od sela Ben Dinh. Cu Chi predstavlja kompleks tunela čiju gradnju su počeli Viet Minh pobunjenici protiv francuske kolonijalne vlasti još 1930. godine.

Tokom građanskog rata i američke intervencije, tuneli su prošireni od strane komunističkog Viet Konga i protezali su se od kambodžanske granice sve do rijeke Saigon u dužini od oko 215 km. Pomoću ovih tunela Viet Kong je bio u mogućnosti da kontroliše veliku ruralnu teritoriju na samo 30 km od Saigona. Tuneli su bili od ogromne strateške važnosti, i osim kontrole tog područja, koristili su se i kao baza za ubacivanje agenata i timova sabotera u Saigon. Zapanjujući napadi na Saigon tokom poznate Tet ofanzive iz 1968. godine, planirani su i izvedeni upravo odavde.

Za Amerikance su predstavljali noćnu moru. Američke i australijske trupe su pokušale sve da bi pacifikovali ovo područje koje će ubrzo dobiti ime Gvozdeni trougao. Amerikanci su prvo iz vazduha raspršili hemikalije po cijelom području s ciljem da unište vegetaciju, a nekoliko mjeseci kasnije su zapalili područje benzinom i napalmom. Pošto nije bila u stanju da dobije ovu bitku pomoću hemijskog oružja i napalma, američka armija je počela da šalje ljude u tunele. Osnovali su i posebnu vojnu jedinicu, sastavljenu od ljudi niskih rastom i sitnije građe, koju su nazivali ”tunnel rats”, ali ni to nije pomoglo, jer svaki pripadnik te jedinice koji je ušao u tunele nije iz njih izašao živ. Tuneli su vrlo uski i prilagođeni Vijetnamcima koji su dosta sitnije građe od Amerikanaca. Na mnogim mjestima u tunelima bile su skrivene smrtonosne zamke koje su odnijele mnogo američkih života. Konačno, krajem 1960-tih, američki teški bombarderi B-52 su bombardovali cijelo područje po principu tepiha, uništavajući većinu tunela kao i sve oko njih. Ali tada je već ta operacija bila vojno beskorisna, jer su USA već bile na izlasku iz rata. Iako su američke leteće tvrđave B-52 spalile cjelokupno zemljište iznad tunela na više stotina kvadratnih kilometara tako da nijedno drvo nije ostalo, i područje koje je nekad bilo džungla pretvorili u pusto područje bez drveća, nisu uspjeli da istjeraju Vijetnamce iz tunela. Mreža tunela, čiji pojedini dijelovi su imali nekoliko spratova u dubinu, je imala bezbroj tajnih ulaza, spavaonice, skladišta, fabrike oružja, poljske bolnice, komandne centre i kuhinje. Ulazim u tunele sa jednim vijetnamskim vodičem. Unutra je pravi pakao. Ništa se ne vidi, a užasno je vruće. Većinu tunela su zatvorili, jer da nije tako, sigurno bi se neko izgubio i ko zna kad bi izašao. Ako bi uopšte i izašao. Na površini je ponovo zasađena šuma, a takođe su vidljivi i mnogobrojni krateri od bombi koje su izbacile američke B-52.

Takođe, još uvijek postoje ostaci rovova Vietkonga kao i uništeni američki tenkovi. Visina tunela je oko 1.2 m, a širina oko 80 cm i nisu osvijetljeni. Idemo oko 50 metara kroz razne podzemne prostorije. Na izlazu iz tunela je uništeni američki M-41 tenk. Divan je osjećaj biti na mjestu gdje je glavna imperija zla doživjela svoj katastrofalan poraz. Odmah pored tunela postoji i strelište gdje glupi američki turisti mogu pucati iz oružja korištenog u ratu, kao što je čuvena puška M-16 ili mitraljez M-60. Jedan metak, jedan dolar, pa kome je do pucanja neka izvoli. Meni ga je bilo dosta i kod kuće, tako da mi to nije bilo interesantno. Jedan vijetnamski vojnik mi je predložio da opalim neki metak dok sam njuškao oko M-60, pitajući se da li je original iz tog perioda, ali je bilo dovoljno da mu kažem “Bosnia” i sve mu je bilo jasno. To je zapravo bio i jedini čovjek u tih mjesec dana mog boravka u Indokini koji je čuo za Bosnu. A ko će drugi nego vojnik. Tu sam kupio nekih sitnih suvenira, nekoliko Zippo upaljača sa natpisima vojnih jedinica iz tog perioda. Zanimljiva je i kolekcija zamki sa šiljcima koje su korištene u ratu. Ima stvarno gadnih i vrlo lukavih rješenja. Pitam našeg vodiča, g. Kwanga, malog Vijetnamca od nekih metar i po, koji mi je bio smiješan još iz autobusa sa svojim hvaljenjem kako je učio engleski, kako su ostali Vijetnamci znali gdje je zamka, na što on kaže da je znak mogao biti i samo jedan cvijet ili list na nekom mjestu koji bi ostalim označavao da je zamka tu. Amerikanci, naravno, za cvijet nisu znali. Sve u svemu, Cu Chi je vrlo interesantno iskustvo. Oko 14.00 časova se vraćam nazad u Saigon.

Vozaču autobusa pokazujem na karti da me ne vozi nazad do mog gesthausa, nego da me izbaci kod War Remnants muzeja. Ulaznica za muzej je čak 1 $. Muzej je dobro opremljen i ima super eksponate. Tu se može vidjeti američki UH – 1H Huey helikopter, lovac F – 5A, bombarder A-1 Sky Raider, samohodne haubice M107, tenk Patton M.48 A3, kao i primjerci pješadijskog oružja. Postoji i veći broj fotografija na kojim se vide američki zločini. Strašno!

Američki zločinci su koristili i bojne otrove, tj. hemijsko oružje od kojih je najpoznatiji agens Orange, a bomba i izgleda kao malo veća narandža, a posljedice tih bombi su vidljive i danas. Dovoljno je hodati ulicom. Ljudi su se rađali bez ruke ili noge i deformisani totalno. Čini mi se da svaki drugi stariji Vijetnamac ima neku manu na tijelu. Dosta sam ih vidio da imaju neke velike smeđe fleke po tijelu. Tu je i čuvena fotografija djevojčice koja trči gola, a koža joj komplet zguljena od napalma, za koju je jedan američki peder od novinara dobio Pulicera. U muzeju, jedna starija gospođa Japanka gleda fotografije i plače. Pitam se koji je njoj… Izlazim iz muzeja bijesan, psujući Amerikance.



Nakon toga sam se uputio prema Palati nezavisnosti ili kako je još zovu Palata ujedinjenja. To je nekada bila predsjednička palata bivšeg Južnog Vijetnama u koju su u zadnjim satima rata upali tenkovi Sjevernog Vijetnama i označili kraj dugogodišnjeg rata. Palata je ostala ista kao što je bila u aprilu 1975. godine, a ispred se nalaze izložena dva tenka T-54 koji su upali u palatu. U ovoj palati, na 2. spratu, general Minh, koji je došao na čelo države prije samo 43 sata, čekao je užasnut sa svojim improvizovanim kabinetom da preda vlast VC oficiru. Prva rezidencija na ovom mjestu je bila Norodom palata, izgrađena za francuskog guvernera Kočinčine. Kada su Francuzi otišli, palata je postala sjedište predsjednika Južnog Vijetnama Ngo Dinh Diema.

Predsjednik Diem je bio toliko omražen da su njegove vlastite vazdušne snage bombardovale palatu 1962. godine, u neuspješnom pokušaju da ga ubiju. On je zatim naredio da se izgradi nova palata, ali ovog puta sa velikim podzemnim skloništem od bombardovanja.

Diem nije dočekao da vidi završetak radova na skloništu jer je ubijen od strane svojih trupa 1963. godine. Nova zgrada je nazvana Palata nezavisnosti i postala je sjedište predsjednika Južnog Vijetnama Nguyen Van Thieu-a, sve do njegovog brzog odlaska 1975. godine. Poslije toga, ravnajući se prema mapi grada, upućujem se prema katedrali Notre Dame. Izgrađena je između 1877. i 1883. godine. Ispred katedrale se nalazi statua Djevice Marije. Oko 8 % Vijetnamaca su hrišćani, dok je većina od oko 85 % i dalje vjerna budizmu. Naravno, zasluga za širenje hrišćanstva pripada Francuzima, pa se eto i katedrala zove tako. Par sličica katedrale i idem dalje.

U tom počinje da pada kiša, što je ovdje normalno, jer je kišni period, pa se sklanjam u jedan super restoran. Sto sa svijećama i cvijećem, tiha klasična muzika u pozadini, konobari se ophode kao prema caru… ma ljepota! Tu sam smazao neku prasetinu u nekom sosu, pomfri i brdo razne salate i dva Hajneken piva, a sve me to izašlo zajedno sa bakšišom oko 6 $. I to na tako finom mjestu! Ma Saigon je raj! Za to vrijeme je i kiša stala, tako da sve ide super. Odlučujem da prije povratka obiđem još i Ben Thanh pijacu iako ne planiram ništa da kupujem, ali eto da vidim samo šta ima. Sve je to lijepo, ali treba izdržati smrad koji se širi od razne hrane koju spremaju i riba i morske hrane koju prže na ulici. Bilo je dosta, pratim mapu grada i idem prema svojoj ulici. Jedva sam se nekako dovukao do sobe, jer sam se umorio od hodanja cijeli dan. A noge i ne osjećam više. Naveče sam otišao na pivo, ali ne daleko. Ni prostorno ni u pivu. Pred spavanje, u krevatu razmišljam gdje sutra. Plan mi je otići do delte rijeke Mekong, pa malo ploviti čamcem po rijeci i obići ploveću pijacu. Karta mi mnogo pomaže. Bez mapa i karti bi propao. Sutra ću pokušati otići do mjesta My Tho na Mekongu. Kako? Nemam pojma.

<< prethodna                                                                                  sledeća >>