10.10.2013 (dan 26)
Jakarta
Ustali smo oko 9.30 i krenuli na doručak i kafu. Danas planiramo da obiđemo sjeverni dio grada uz more, a ako bude vremena da odemo i do južnog dijela koji se zove Blok M. Kafu smo popili u restoranu Memories, koji je sada već postao naša baza. Najbolja hrana u ulici Jaksa je u restoranu KL Village i tu skoro svi jedu. To je warung sa nekoliko stolova postavljenih pored ceste i jede se na otvorenom. Naveče je tu teško naći slobodno mjesto. Hrana je dobra a jeftina, a porcije obilne. U tržnom centru nedaleko od naše ulice se nalazi informativni centar za posjetioce pa smo tamo i otišli i uzeli dobru mapu grada i raspitali se za neke buseve po gradu. Najlakši način prevoza po gradu je pomoću novog bus sistema – TransJakarte. Cijena karte je samo 3.500 Rp, a na mapi koju smo uzeli imamo ucrtane i bus linije. Stanica najbliža nama je Sarinah i označena je crvenom linijom. Nakon par minuta hodanja došli smo do Sarinah stanice i ušli u bus koji ide do dijela grada koji se zove Kota. Čim smo izašli iz busa priljepio nam se neki stari, prljavi čovjek koji želi da nam bude vodič i navaljuje da idemo sa njim da posjetimo kinesku četvrt. Samo mi još on treba, a pogotovu da mi govori gdje ću ići.
Jakarta, Sunda Kelapa
Ljubazno sam mu stavio do znanja da produži svojim putem i da nam nije potreban. Ovaj dio grada je istorijsko srce grada Jakarte. Nekada se zvao Batavia i tada je bila glavni centar holandske kolonijalne Indonezije. Danas je malo toga ostalo iz tog slavnog vremena. Tu je par desetina istorijskih zgrada koje se raspadaju i propadaju. Tražimo pomorski muzej Bahari i holandski toranj koji je služio za navođenje brodova. Ovde protiče rijeka Ciliwung, iako nisam baš siguran da li je to rijeka ili samo ispust gradske kanalizacije. Smrad postaje nepodnošljiv a rijeka je crne boje. Dolazimo do mosta koji nosi naziv Chicken market bridge. Današnji naziv mu je Kota Intan, a prije toga je nekoliko puta mijenjao svoje ime. Sagradila ga je holandska kolonijalna kompanija VOC 1628. godine i tada mu je dato ime Engelse Brug ili Engleski most, jer je spajao holandsku i englesku tvrđavu. Bio je slomljen kao posljedivca napada iz sulatanata Banten i Mataram 1628. i 1629. godine, a 1630. godine su ga Holanđani obnovili i od tada nosi ime Chicken market bridge. Ime koje je najpoznatije je dobio zbog blizine kokošije pijace koja se tu tada nalazila. 1938. godine je rekonstruisan i prepravljen da bude pokretni most da bi brodići mogli prolaziti. Svojim izgledom most i nije previše zanimljiv koliko je zanimljiva njegova prošlost. Konačno smo nakon dosta raspitivanja došli do kule i muzeja. Plaćamo ulaznicu 5000 Rp i ona vrijedi i za kulu i za muzej. Kula je sagrađena 1839. godine i služila je kao kontrolni toranj za brodove koji su ulazili i izlazili iz luke. Popeli smo se na vrh tornja. Odavde se vidi luka i mnogobrojni brodovi. Silazimo dole i preko ulice idemo do starog VOC skladišta u kojem je sada smješten Pomorski muzej. Muzej nije zanimljiv, osim što ima dobre panele sa tekstom koji opisuju taj period. Izašli smo van i tu odmah ispred nas je riblja pijaca, Pasar Ikan. Ne želimo više da se ovde zadržavamo jer ćemo se ugušiti od smrada. Uzeli smo tuk – tuk za 15.000 Rp do trga Taman Fatahillah.
Taman Fatahillah
To je centralni trg u Koti koji je okružen impozantnim kolonijalnim građevinama, među kojima je i bivša gradska vijećnica, Fatahillah, sagrađena 1627. godine. Nekada davno je u njoj bila smještena gradska administracija, a jedno vrijeme je služila i kao sudnica. Ušli smo u kultni café Batavia. Unutra je atmosfera odlična, sve pomalo podsjeća na stara vremena, ali je zato sve i skupo. Malo Bintang pivo je 65.000 Rp. Popeli smo se i na sprat, ali se nismo dugo zadržavali. Odmah pored je mala prodavnica pa smo u njoj kupili sok i sjeli na stepenice ispred pošte. Posmatramo dešavanja na trgu. Tu su i ulični svirači. Jednom sam dao 2000 Rp, jer je momak sa dugom kosom svirao gitaru i pjevao vrlo dobro. Dok smo tako sjedili na stepenicama prišli su nam momak i djevojka. Djevojka kaže da žele da naprave intervju sa mnom na temu šta ja kao stranac mislim o Koti i Sunda Kelapi, tj. ovom dijelu grada. Koliko sam shvatio, oni rade neki projekat u školi. Cura ima spreman set pitanja koja čita sa papira dok me za to vrijeme momak snima. Naravno da sam rekao sve najljepše o Jakarti, Koti i o svemu.
Kota, cafe Batavia
U jednom trenutku sam htio da kažem nešto o nepodnošljivom smradu u području Sunda Kelape, ali sam ipak prećutao. Nakon što smo se malo odmorili i uživali u posmatranju svakodnevnog života na trgu Fatahillah, odlazimo do bus stanice Kota u namjeri da uzmemo crveni bus i da idemo prema južnom dijelu grada, tačnije do Bloka M. Međutim, prije toga sam došao na ideju da posjetimo i crkvu Gereja Sion, koja bi trebalo da je negdje ovde blizu. Nikako da je nađemo, iako znam da nas od nje dijeli ne više od 50 m. Nakon nekoliko raspitivanja na ulici dolazimo do crkve. To je najstarija crkva u Jakarti i datira iz 1695. godine. Poznata je još i kao Gereja Portugis ili Portugalska crkva a izgrađena je za robove koje su Portugalci ulovili po Indiji i Malaji i doveli ovde u Bataviju. Izvana crkva izgleda vrlo jednostavno. Ušli smo u dvorište i muvamo se oko crkve tražeći ulaz. Prilazi nam neki čovjek koji bi mogao biti čuvar ili tako nešto i otključava nam vrata i pušta nas unutra. Crkva unutra izgleda mnogo bolje.
Gereja Sion
Sa plafona vise veliki svijećnjaci, a na jednom kraju je barokni molitvenik i prave orgulje iz tog perioda. Upisali smo se u knjigu posjetilaca i dali malu donaciju od 5000 Rp. U dvorištu je malo groblje sa starim grobovima. Na jednoj lijepo ukrašenoj metalnoj ploči stoji natpis koji kaže da ovde leži neki Henric Zwaardecroon, glavni guverner Batavije koji je umro u Bataviji davne 1728. godine. Nakon ove crkve idemo do bus stanice i ulazimo u crveni bus koji ide prema jugu do Bloka M da bi obilazili velike tržne centre tamo. Predomislili smo se. Sada je već prošlo 16.30 i biće nam kasno da idemo tamo. Ipak smo izašli na stanici Sarinah i sada smo opet u našem kraju.
Otišli smo do poznatog puba Jaya koji izvana izgleda prilično loše. Otvara se tek u 19.00 tako da ne znamo ni kako izgleda unutra. Na mapi grada imamo ucrtane i velike tržne centre i nedaleko odavde se nalazi jedan koji se zove Pasar Tanah Agung pa smo se uputili prema njemu. Nakon par stotina metara hodanja smo ga našli ali je zatvoren. Radi do 16. Obići ćemo ga sutra jer bi ovaj trebao biti vrlo jeftin. Krenuli smo ka našoj ulici i usput ušli u tržni centar Lotus i kupili jednu haljinu za 140.000 Rp. Stotinjak metara dalje smo ugledali jedan pub po imenu Dyna pa smo ušli unutra na pivo. U pabu je neka mistična, jeziva atmosfera. To je jedna duža prostorija u polumraku sa gomilom stolnih lampi koje dočaravaju neku kurvanjsku atmosferu jeftinog bordela. Mi smo jedini gosti a za šankom radi neka debela vještica. Naručujemo po veliki Bintang i sjedamo. Ovo nam je sve vrlo sumnjivo. Pitamo se da nas neće drogirati i ko zna šta uraditi s nama. Muzika je u redu, ali cijelo vrijeme imamo osjećaj kao da smo na nekom obredu vudu crne magije. Sada je došlo još nekoliko djevojaka. Pa da, bordel i pub, sve u jednom. Vještica nam je donijela i kikiriki na sto.
Jakarta
Valjda nije otrovan? Vještica traži 105.000 Rp za dva piva. Nevjerovatno! Tu je uračunala i prokleti kikiriki. Dajem joj 100.000 Rp a ona kaže da je u redu i da ne moram dati ostatak. Pa naravno da je njoj to u redu. Čim smo ušli u ovaj bordel znao sam da će nas nategnuti na neki način, samo nisam znao koji. Evo sad znam, ali opet dobro smo i prošli. Dupe je ostalo cijelo. Vratili smo se u našu ulicu. Već je noć i Jaksa je totalno oživjela. Večeramo u warungu KL Village. Ja sam uzeo teletinu u sosu od crnog bibera tj. black pepper beef ili još bolje, na Indonežanskom, daging lada hitam. Mirjani su se već ukosile oči od riže. U minimarketu kupili vodu, sokove i sladoled i vratili se u sobu.