07.10.2013 (dan 23)

Yogyakarta, Borobudur

Popili smo kafu u cafeu ispred našeg losmena. Danas ćemo obići jednu od najvećih znamenitosti na cijelom ostrvu – hram Borobodur. Izašli smo u ulicu Malioboro i došli na bus stajalište gdje smo uzeli bus 3A. Nakon par minuta vožnje se prebacujemo u bus 2B koji će nas odvesti autobuske stanice za međugradski saobraćaj u mjestu Jombor. Čim smo izašli iz busa na stanici je već bio bus koji je polazio. Utrčali smo brzo u njega i platili karte 20.000 Rp. Nakon vožnje koja je trajala nešto manje od sat i po, stigli smo u selo Borobodur. Malo selo Borobodur se sastoji od nekoliko warunga, prodavnica suvenira i par hotela koji su okrenuti prema hramu. Sad je 10.30 ujutro i do hrama trebamo hodati par kilometara od bus stanice. Uzeli smo becak za 10.000 Rp i dovezli se do ulaza. Ovo i nije bilo potrebno jer je od bus stanice do ulaza par stotina metara, tako da smo se mogli malo i prošetati. Borobodur je budistički hram iz 9. vijeka i jedan od najvećih religijskih objekata u Jugoistočnoj Aziji. Malo je poznato o ranoj istoriji Borobodura. Sagradili su ga vladari dinastije Sailendra između 750. i 850. godine. Hram se sastoji od šest kvadratnih platformi, na kojim su još tri kružne platforme, a ukrašen je sa 2672 isklesana panela i 504 statue Bude. Hram se sastoji od 2 miliona kamenih blokova.

Glavna stupa, koja se nalazi u centru najviše platforme je okružena sa 72 male stupe u obliku zvona u kojima se nalaze statue Bude. Svaka od njih ima na sebi brojne otvore. Kažu da ako se uvuče ruka kroz neku od tih rupa na stupi i ako se dodirne statua Bude unutra da to donosi sreću. Stupa je malo svetilište izgrađeno u obliku kupe. Hram je ogroman i po svojoj fizičkoj veličini jer je dužina jedne stranice najniže platforme čak 118 metara, a najviša tačka je visoka 35 metara. Borobodur nije sagrađen na ravnoj površini nego oko jednog brda. Glavna kupola ili centralna stupa se sastoji od dvije prostorije koje su prazne. Još uvijek nije jasno da li su te prostorije oduvijek bile prazne da bi tako simbolizovale nirvanu, ili su nekada sadržavale statue koje su izgubljene ili ukradene tokom vremena. Muzej koji se nalazi ovde sadrži statue za koje postoji sumnja da su bile unutar centralne stupe. Na zidovima su uklesani reljefi koji opisuju život Bude kao i obične, dnevne aktivnosti prije hiljadu godina. Borobodur je ostao napušten i skriven vijekovima pod naslagama vulkanskog pepela i sakriven gustom džunglom. Niko sa sigurnošću ne zna razlog zašto je napušten. Postoje dvije teorije koje zaokupljaju najviše pažnje. Po prvoj, lokalno stanovništvo je postalo nezainteresovano nakon masovnog prelaska na islam u 15. vijeku, a po drugoj, napuštanje hrama je posljedica velike vulkanske erupcije.

Borobodur se opet koristi kao mjesto molitve i hodočašća. Jednom godišnje, tokom punog mjeseca u maju ili junu, budisti iz cijele Indonezije obilježavaju ovde svoj praznik Vesak, prisjećajući se vremena rođenja, smrti i trenutka kada je Siddhartha Gautama dostigao najveću mudrost da bi postao Buddha Shakyamuni. Vesak je danas nacionalni praznik u Indoneziji i centralna svečanost se obilježava u ovom hramu, s tim što hodočašće počinje hodanjem od hrama Mendut, pa zatim do hrama Pawon, i na kraju završava u Boroboduru. Sva tri hrama leže u perfektno pravoj liniji. Unutar arheološkog parka su i dva muzeja i ulaznice za njih su uključene u glavnu ulaznicu za park. Samudraraksa muzej sadrži drvenu repliku broda koji se pojavljuje na panelima za kojeg se pretpostavlja da je plovio do Afrike. Takođe su prikazane i pomorske trgovačke rute između Azije i Afrike iz 8. vijeka. Tu smo se zadržali manje od 5 minuta jer je muzej dosadan. Jedino dobro u vezi ovoga je to što se na ulazu nalazi mala prodavnica pa smo tu kupili po sladoled. Karmawibhanga muzej prikazuje arheološke eksponate iz okoline Borobudura i proces restauracije.

Prilično dosadan muzej sa prikazom gomile kamenja. Nakon sat vremena smo izašli iz arheološkog parka i krenuli pješke prema hramu Mendut. Do tamo imamo oko 3 km hodanja. Gomila dosadnih lokalaca nas prati na motorima i nudi nam prevoz za velike pare ali za inat nećemo da idemo s njima jer neće da spuste cijenu prevoza koja je sramno visoka. Posebno je bio uporan jedan sa kočijom i konjem koji nas je pratio skoro kilometer pokušavajući da nas nagovori da idemo s njim. Stalno ponavlja istu cijenu iako je već prešao uzalud pola puta sa nama. Kakav glupan! Sad se ne bi vozio ni džabe kako mi idu na živce.



Prije hrama Mandut smo posjetili hram Candi Pawon koji nam je bio usput. U blizini hrama je kućica u kojoj se prodaju ulaznice za hramove Pawon i Mendut, a cijena je simboličnih 3300 Rp i vrijedi za oba hrama. To je mali hram sa piramidalnim krovom. Pored hrama je i nekoliko prodavnica suvenira i čim smo se pojavili prišle su nam neke babe i počele da nas nagovaraju da kupimo neke gluposti. Da ih se otarasim ušao sam u jednu prodavnicu da vidim šta imaju. Gomila topeng maski, wayang lutke za predstave i razni drugi suveniri. Na svim suvenirima je debeli sloj prašine – jasan znak da im posao odlično ide.

Nakon ovog hrama nastavljamo dalje prema hramu Mendut. Ovaj hram je veći od Pawona a i mnogo ljepše izgleda. Unutra su tri statue koje su u prilično dobrom stanju. Jedna od njih je veličanstvena statua Bude, visoka 3 metra, a sa svake strane je po jedna statua Bodhisattve.

Na sanskritskom jeziku Bodhisattva znači prosvijetljeno biće i u mahayanskom budizmu predstavlja biće koje je već prošlo sve stepene duhovnog razvoja i dostiglo toliko savršenstvo duha da bi moglo preći u nirvanu i postati Buda ili prosvijetljeni, ali ostaje Bodhisattva da bi se žrtvovalo za spas ostalih bića. Mendut je poznat i po tome što odavde počinje povorka tokom Vesak praznika. Pored hrama se nalazi ogromno banyan drvo sa vrlo čudnom krošnjom i korijenjem koje raste dobrim dijelom van zemlje i spaja se sa granama. Tu je i gomila neizbježnih Kineza koji su se okačili o korijenje drveta i ljuljaju se kao majmuni. Izašli smo na cestu koja ide prema Yogyakarti i odmah je naišao bus. Vozač će uvijek sam stati kada vidi turiste pored puta.

U Yogyu smo stigli oko 14.30. Pošto nismo ništa jeli cijeli dan odmah idemo u tržni centar na ručak u istom restoranu kao i juče. Opet ćemo probati nešto novo od lokalne hrane. Ja sam naručio ayam cah jamur, piletina sa gljivama i povrćem, a Mirjana je uzela nasi cah jamur, slična stvar, samo sa rižom umjesto piletine.

Sada smo već naučili neke osnovne stvari koje se odnose na lokalnu kuhinju. Jamur su gljive, ayam je piletina, i nasi, naravno, riža. Pored restorana je i supermarket u kojem smo kupili još začina. Otišli smo na pijacu Pasar Beringharjo u koju se ulazi sa Malioboro ulice. Kupili neku odjeću za 250.000 Rp. Nakon dosta hodanja i nakon dobrog ručka, svratili smo na pivo u cafe u našoj ulici. Naveče oko 9 sam izašao van da vidim kakvo je stanje u vezi odlaska u Dieng sutra. Kasno smo se sjetili da uplatimo turu jer sam mislio da idemo sami. Kada sam malo bolje razmislio o tom našem samostalnom odlasku do Dieng platoa, shvatio sam da je to vrlo komplikovano, tj. nemoguće izvesti u toku jednog dana. Put bi u tom slučaju izgledao ovako: uzeti lokalni bus do stanice Jombar, zatim bus do Magalanga, pa bus do gradića Wanasobo, i na kraju četvrti bus do sela Dieng. U Dieng treba stići ujutro, jer se kasnije ne isplati biti tamo zbog magle. A treba se i vratiti u toku istog dana. To je apsolutno nemoguće, tako da je jedina mogućnost unajmiti privatno vozilo. Momak iz agencije kaže da iznajmljivanje vozača sa autom košta 600.000 Rp ili 420.000 za shuttle bus za dvije osobe. Idealno bi bilo kada bi uspjeli da sutra obiđemo Dieng plato, da se vratimo nazad u Yogyu, i da naveče krenemo nekim noćnim vozom za Jakartu.

 << prethodna                                                                               sledeća >>